U mojim mlađim godinama često sam odlazio u Zoološki vrt da tamo zagledam u oči moćnih grabljivica iz afričkih savana i iz azijskih tundri i prašuma, ili pak da posmatram nekadašnje careve visina kako na velikoj stijeni pod razapetom žičanom mrežom nemoćno šire krila. Činilo mi se da ću kroz melankolični pogled tih bića moći da zavirim u san o ogromnim prostorima. Ali rado sam posmatrao i one male i nemoćne životinje kojima je priroda namijenila da budu plijen i žrtve, uzdarivši ih zauzvrat ljupkošću i ljepotom. Nerado sam se prisjećao da su sva ta stvorenja u isti mah i grabljivice i žrtve, jer su povezana onim što se naziva lanac ishrane, pri čijem se vrhu nalaze ona najmoćnija među njima, a pri dnu ona nejaka.
Jednog takvog dana našao sam se pored ograđenog travnatog prostora u kojemu je bilo malih bazena i tekuće vode: tu su bile smještene razne barske ptice – čaplje, rode, ždralovi, divlje patke i druge. Među njima opazio sam jednu malenu divlju patku koja je po svemu sudeći malo prije mog nailaska bila povrijeđena: niz obješeno krilo, koje joj se vuklo po zemlji, tekle su kapi krvi. Malo zatim nisam više bio jedini koji je to primijetio: jedna roda, našavši se u njenoj blizini, prišla joj je i dugim kljunom kljucnula joj povrijeđeno krilo. Kao da je trenutak-dva prije toga pomislila – Gle, hrana! Patka je pokušala pobjeći, ali roda joj to nije dopuštala: pratila ju je i neprestano zabadala vrh kljuna u ono mjesto odakle je tekla krv. Nepun minut kasnije i druge su ptice uočile tu mogućnost nenadane gozbe: okružile su žrtvu, i snažni, oštri kljunovi započeli su svoj nemilosrdni posao. Nisam mogao gledati to smaknuće, tu agoniju nemoćne patkice: udaljio sam se sa osjećanjem mržnje prema pticama-ubojicama koje su u mojim očima, u tom trenutku, bile oličenje zla.
Bio sam šokiran otkrićem da se u tolikoj mjeri surovima pokazuju te ptice od kojih nisam očekivao da imaju zvjersku prirodu kakvu imaju velike mačke ili leteće grabljivice. Roda, koju sam zavolio još u djetinjstvu, kad sam je u srijemskom selu vidio kako klepeće kljunom i širi krila iznad velikog gnijezda na dimnjaku seoske kuće, ptica o kojoj sam kao dijete slušao kako je ona ta koja nam donosi bebe i daruje život, sad mi se ukazala kao okrutni zločinac.
Iz tih misli trgao me nailazak pridošlice, starijeg čovjeka, koga je privukao dramatični prizor.
“A mislio sam da su to bezazlena stvorenja”, rekoh mu.
Bezazlenost
U mojim mlađim godinama često sam odlazio u Zoološki vrt da tamo zagledam u oči moćnih grabljivica iz afričkih savana i iz azijskih tundri i prašuma, ili pak da posmatram nekadašnje careve visina kako na velikoj stijeni pod razapetom žičanom mrežom nemoćno šire krila. Činilo mi se da ću kroz melankolični pogled tih bića moći da zavirim u san o ogromnim prostorima. Ali rado sam posmatrao i one male i nemoćne životinje kojima je priroda namijenila da budu plijen i žrtve, uzdarivši ih zauzvrat ljupkošću i ljepotom. Nerado sam se prisjećao da su sva ta stvorenja u isti mah i grabljivice i žrtve, jer su povezana onim što se naziva lanac ishrane, pri čijem se vrhu nalaze ona najmoćnija među njima, a pri dnu ona nejaka.
Jednog takvog dana našao sam se pored ograđenog travnatog prostora u kojemu je bilo malih bazena i tekuće vode: tu su bile smještene razne barske ptice – čaplje, rode, ždralovi, divlje patke i druge. Među njima opazio sam jednu malenu divlju patku koja je po svemu sudeći malo prije mog nailaska bila povrijeđena: niz obješeno krilo, koje joj se vuklo po zemlji, tekle su kapi krvi. Malo zatim nisam više bio jedini koji je to primijetio: jedna roda, našavši se u njenoj blizini, prišla joj je i dugim kljunom kljucnula joj povrijeđeno krilo. Kao da je trenutak-dva prije toga pomislila – Gle, hrana! Patka je pokušala pobjeći, ali roda joj to nije dopuštala: pratila ju je i neprestano zabadala vrh kljuna u ono mjesto odakle je tekla krv. Nepun minut kasnije i druge su ptice uočile tu mogućnost nenadane gozbe: okružile su žrtvu, i snažni, oštri kljunovi započeli su svoj nemilosrdni posao. Nisam mogao gledati to smaknuće, tu agoniju nemoćne patkice: udaljio sam se sa osjećanjem mržnje prema pticama-ubojicama koje su u mojim očima, u tom trenutku, bile oličenje zla.
Bio sam šokiran otkrićem da se u tolikoj mjeri surovima pokazuju te ptice od kojih nisam očekivao da imaju zvjersku prirodu kakvu imaju velike mačke ili leteće grabljivice. Roda, koju sam zavolio još u djetinjstvu, kad sam je u srijemskom selu vidio kako klepeće kljunom i širi krila iznad velikog gnijezda na dimnjaku seoske kuće, ptica o kojoj sam kao dijete slušao kako je ona ta koja nam donosi bebe i daruje život, sad mi se ukazala kao okrutni zločinac.
Iz tih misli trgao me nailazak pridošlice, starijeg čovjeka, koga je privukao dramatični prizor.
“A mislio sam da su to bezazlena stvorenja”, rekoh mu.
“Svi smo mi bezazleni”, odgovori mi on.