Baka Erika loše spava. Bliži se Božić, prvi otkako su u Zagrebu, a ona ne može van, na tržnicu, da kupi maslac za kolače, bakalar, čokoladu za kuhanje, prasca od tri mjeseca, datulje, bademe, orahe, srebrne vrpce, ružino ulje, vrapce od šećera, sjajni papir i sve ono što je kupovala nekad i što je značilo da je došla zima i da snijeg utišava svaki glas i da valja slaviti jer smo još živi, mi i svi naši dragi, u kući na Bistriku, u Sarajevu i na cijelome svijetu gdje još ima Potkubovšeka i njihove djece. Baka se točno ne sjeća kad je prošlo to vrijeme koje se tako slavilo i za slavlje pripremalo i mrznuli se prsti pod teretom cekera, ali joj se čini da je to bilo jako davno, možda prije nekoliko života, jer je u ovome životu koji još dobro pamti trajao rat, nije bilo tržnice, ni Božića, ni slavlja, a ne bi ih bilo ni danas da se nisu doselili u Zagreb, u ovaj stan iz kojega baka Erika nijednom nije izašla jer je više ne drže noge, pa joj je i put do zahoda dug i ne bi ga sama mogla prijeći.
Velik je Svijet i puno je kršćana u njemu; nikad ih nećeš sve upoznati. Baka Erika to je oduvijek znala, ali otkud to da je običan stan od tri sobe tako velik da ona ni u njemu ne poznaje sve kršćane. Nepoznata djevojka prinosi joj kavu i pita je bako, treba li ti nešto? neki dječarac, srednjoškolac valjda, štipka je za obraz i dodiruje joj čelo hladnim nosom i govori smrzo sam ti se, bako, vani je tisuću stepeni ispod nule, a baka Erika samo se smješka i odgovara svima isto: Jah, jah, sine moj, sve sami belaj i kijamet. A djevojka se onda, kao, ljuti: Nisam te, bako, pitala za stanje pod suncem, nego treba li ti šta.
Nekulturni su ti mladi: niti znaš tko su, ni što su, a dirkaju te i pipkaju, obraćaju ti se svako malo, a da nisu kazali ni kako se zovu. U vrijeme kad je baka Erika bila mlada, to nije tako išlo. Znao se red i znalo se gdje je kome mjesto. Prije svega nepoznatima, svejedno jesu li mladi ili stari, nije bilo mjesta u njezinoj kući, a ako bi došli, morali bi reći svoja imena i zašto su došli, jesu li gosti ili su, recimo, poštari ili pitaju za kućni broj i ulicu. A sad ih je, eto, njezin zagrebački stan pun. Možda je ovdje takav običaj i adet, ona se neće buniti ako je tako, ali neka joj se i to kaže, a ne da ovako samuje među sve samim nepoznatim svijetom.
Samo je Lujo njezin. Katkad joj kasno navečer dođe, uhvati je za ruku i miluje je kao onda kad su se kao djeca zagledali na Vrelu Bosne, pa ga baka Erika onako tiho, da nitko ne čuje, pita: A je li, Lujo, Boga ti, ko su ovi svi ljudi, ko je ova mlađarija? Luji umjesto da joj kaže istinu napune se oči suzama, stegne joj dlan i počne petljati, baka Erika zna da Lujo petlja, pa zajedno su već šezdeset godina i kako ne bi znala, ali ga ne prekida. Pušta ga da govori i da se sa svakom rečenicom sve više i dalje uvaljuje u laži: Rika moja, pa to su naša djeca i unuci naši, tvoj Tvrtko i Katarina, pa Klara i Josip. Zar se ne sjećaš: velik snijeg je pao kad se Klara rodila, a ti i ja bili u Tesliću i vraćali se. Cijele noći voz stajao, a u telegramu pisalo: Katarina rodila, pa nismo znali ni šta je rodila, dečka ili curicu, sjećaš se kako smo cijele noći čekali i kako je kondukter donosio čaj i govorio: Ne boj se ti, baba, ništa, svaki je voz jednom stigao, pa će i ovaj.
Drag joj je Lujo, ali mu svejedno ne može oprostiti što joj više ne govori istinu (jer kakva je to istina koja se njoj ne bi smjela reći?), pa kad je pođe poljubiti za laku noć, okreće mu obraz kao što nikada nije i on zna da s njegovom Rikom nešto nije u redu, zna da Rika ne voli kad joj lažu i petljaju, a najviše ne voli kad to čini Lujo. Kakva djeca, kakvi unuci, tko zna čiji su oni i što rade u njezinu stanu, ako je ovo uopće njezin stan i ako čovjek i može pod stare dane imati dva stana: jedan u ratu zapaljeni, a drugi ovdje u Zagrebu, u gradu koji nikada nije ni vidjela, a sad u njemu ima stan. Veliku bi pamet, a bogme i pokvarenost, trebala pronaći u sebi da dokuči može li i smije li to tako ili je nešto drugo u pitanju. Možda ovo i nije njezin stan i možda su ona i Lujo kod nekoga došli, kod te mlađarije i njihovih roditelja, da dočekaju kraj rata, a onda da se vrate kući, podignu kredite, zasuču rukave i poprave ono što se popravit da i život počnu ispočetka. Ali zašto joj onda nije rekao da je tako i da su u tuđemu, izdržala bi ona to, izdržala je i gore stvari u životu, ali nikako ne može izdržati laž.
Sve će se razjasniti za Božić, a to je već prekosutra. Okupit će se svi oko bora, eno ga već je okićen, i onda će ih baka Erika upitati koji su i čiji su i je li ona u njihovome ili su oni u njezinome stanu. Neće joj moći lagati jer će ih biti previše, a ljudi ne znaju lagati svi odjednom istu laž, a kako bi i lagali pred okićenim borom, na taj sveti dan kad se svaka neiskrenost i prijetvornost, svaki ružan pogled i tmurna misao stostruko broje i upisuju u onaj tefter negdje gore na Nebu.
Baka Erika sjedi u fotelji ispred televizora. Noge su joj pokrili velikim ruskim šalom. Šal je crn, a po njemu su rasute krupne crvene ruže, krupne kao laži njezina Luje. Lagano prelazi dlanom po ružama, miluje ih i zamišlja kao noćno nebo nad Treskavicom, neke davne godine, s cvjetovima umjesto zvijezda, ogleda se nebo u dva gorska jezera kao u dva oka u kojima će se utopiti svaka stvar. Ništa baka Erika nije zaboravila; pamti i ruže umjesto zvijezda i jezera na Treskavici i plakala bi sad kad se sjeti Lujinih riječi. Zaboravila si ovo, zaboravila si ono, a ništa pod milim Bogom ona zaboravila nije; ništa što je bilo vrijedno sjećanja, a ni ono što bi bolje bilo da se nikad nije ni dogodilo.
Dječak stoji na vratima sobe i gleda baku Eriku. Ona se ne da smetati i, iako zna kakvim je pogledom on gleda, i dalje gladi svoje ruže. Bako, idemo večerati, svi su već za stolom. Baka Erika podiže pogled; naočale su joj na vrhu nosa i samo bi jedna ljutnja bila dovoljna da joj padnu u krilo. Ali baka Erika se ne ljuti, nego pušta dječaka da je uhvati pod ruku i podigne iz fotelje, noge osjećaju težinu njezina tijela, povija se svaka kost, treperi svaki mišić i svaka se žilica trudi da sve to zadrži na okupu. To tijelo nekad je nije bilo svjesno; nije ni znalo da je okolo nosi i premješta, a sada to dobro zna; baka Erika sa svojim je tijelom konačno postala jedno i sretna je zbog toga jer nije lako u životu kad ti je duša na jednoj, a kost i meso na drugoj strani, pa nikad ne možeš i s jednim i s drugim biti u jednakom skladu. Dječak je korak po korak vodi prema trpezariji; šal je skliznuo na pod, eno ga ostao je ležati ispred fotelje; koja neurednost i aljkavost, ne bi ga ni pokupio, ali nije važno, ima tko će o tome voditi računa i tko će odgojiti svu tu djecu, pa i ovoga što uz nju korača; neće ona brinuti tuđe brige.
Velik, dug stol prekriven bijelim stolnjakom. Na čelu sjede baka Erika i njezin Lujo, a sa strane Nepoznati. Ima ih više nego inače. Svi gledaju u njih dvoje, Lujo je spustio dlan na njezinu ruku, kao da se nečega plaši, možda svih tih nepoznatih ljudi. Neka, neka, Lujo, sad ćemo mi, šapće mu i on joj steže ruku.
Betlehem nije daleko, zapjevala je baka Erika. Neka čuju i neka se nauče i pjesmi i pjevanju. Večeras nema laži, večeras će se nakon pjesme znati istina tko je kome otac, a tko kome sin i što ona i Lujo među njima, tu u Zagrebu, rade. Svi sklapaju oči i počinju pjevati, ali ne znaju riječi, a neki nemaju ni glasa. Osjeti to baka Erika; ima ona uho za takve stvari, trideset godina pjevala je u koru sarajevske Opere i zna među stotinu skladnih glasova prepoznati onaj jedan koji sve kvari.
Kad je pjesmi došao kraj, baki Eriki glava se lagano spustila na grudi. Lujo joj je protresao ruku, ali se nije probudila. Nije se naspavala, šapnuo je kao da se ispričava. Svi su počeli u nekom nevidljivom ritmu kimati glavama i gledati baku istim onim pogledom kojim je ona gledala svoje ruže. Šteta što to baka Erika nije mogla vidjeti jer bi sigurno prepoznala sve te oči i možda bi pomislila da Lujo ipak ne laže i da su ovo doista njezina djeca i unuci.
Sretan ti Božić, bako, djevojka je sjedila na njezinoj postelji i pružala joj ruku. Božić? Kako to Božić, a nije bilo ni Badnjaka? Djevojka se glasno nasmijala: Bilo je, bilo je, ali si ga ti prespavala… Prespavala? Dijete, ti me ne znaš. Erika Podkubovšek nikada nije prespavala badnju večer i nemoj biti nepristojna i praviti budalu od mene. Badnje večeri nije bilo, a bez Badnje večeri nema ni Božića. Djevojka se pokunjila, pa da kad je uhvaćena u laži, i izišla iz sobe.
Rika, sretan ti Božić, došao je Lujo, a iz svake riječi koju je izgovorio virio je vrag. Kako te nije sram? rekla je baka Erika i okrenula mu leđa. Gledala je u zid i čekala da Lujo ode. On je još nešto govorio, ali ga nije slušala. Ponekad valja opraštati i ono što živ čovjek drugom čovjeku ne bi oprostio. Ali oni nisu obični ljudi, oni su Rika i Lujo, cijelo Sarajevo se trideset i neke okretalo kad bi prolazili Obalom i govorilo da nigdje nema takvoga para, a valjalo je to i održati; kad si s nekim šezdeset godina, tada nema muke koju s njim nisi prošao i nema grijeha koji mu nisi oprostio. U takvom braku ljudi postaju slični Bogu: pretvore se u milost i praštanje i samo tako mogu biti sretni. Oprostit će baka Erika Luji i ovu laž. Kako mu je i ne bi oprostila kad laže misleći da joj čini dobro i čuva je od onoga što će saznati kad na Božić sve upita tko su i što su.
Taj dan i tu noć, pa cijeli sljedeći dan baka Erika bila je leđima okrenuta svijetu. Gledala je u zid, katkad bi i zaspala i spavala po sat–dva, sve dok netko ne bi došao i počeo joj nešto govoriti, ali ona niti je slušala, niti bi davala glasa od sebe. Kažnjavala je Luju i dobro je znala koliko ta kazna treba trajati. Toliko da Lujo pomisli da ga više nikada neće pogledati i da će joj zauvijek gledati samo u leđa.
Lujo, obećaj mi nešto, progovorila je pošto je provjerila da nikog drugog nema u sobi, obećaj mi da ćemo sutra slaviti Badnju večer, da ćemo prekosutra slaviti Božić i da nam svi ovi ljudi neće popiti pamet i pobrkati naše praznike… Sve ti, Rika, obećavam, samo više nemoj odlaziti i nemoj mi okretati leđa. Šta bi ja jadan bez tebe, rekao je, dlanovima joj uokvirio lice i poljubio je u usta.
Baka Erika loše je spavala jer se cijele noći brinula za vrapce od šećera, maslac, čokoladu, bakalar, ukrasne trake i prasca; tko zna ima li na tržnici mladih prasaca ili su ih već pokupovali, mislila je i prevrtala se po krevetu. A tko će sve to kupiti kad ona ne može na noge, a Lujo, ma znaš Luju, nije ti on nikada ni faširano meso u mesnici znao kupiti, a kamoli prasca. Pred jutro je tek malo zadrijemala, a probudila ju je djevojka: Bako, danas je Badnja večer, je li? U njezinim očima baka Erika vidjela je nešto ružno. Kao da provjerava zna li ona za Badnjak i Božić.
Baka Erika sjedi u fotelji ispred televizora i miluje ruže na crnome nebu. Ljetna je noć iznad Treskavice, Lujo spava u brvnari, a ona ne može jer ju je tog dana prvi put poljubio. Umjesto zvijezda, na nebu su se pojavile ruže i to nitko osim nje nikada neće vidjeti. Tople, meke i nježne ruže na crnome nebu koje prekriva njezina koljena i grije ih kao što nikada prije nije.
Dječak je korak po korak vodi prema trpezariji. Na čelu stola sjede baka Erika i Lujo, a oko stola svi Nepoznati. Moj Lujo, znaš li ti koja nam je ovo Badnja večer?, a on sliježe ramenima, palcem i kažiprstom okreće prsten na njezinoj ruci i šara pogledom kao da ga je strah da Nepoznati što ne primijete, da ne vide da se njih dvoje i nakon tolikih godina još vole, pa da to ne pokušaju uništiti i zgaziti. Ali neće im baka Erika to dopustiti. Pitat će ona njih čiji su i koji su, a na Božić će joj morati reći istinu jer tko god laže na Božić, taj će se peći u paklu na vječnoj vatri.
Betlehem nije daleko, započinje baka Erika pjesmu, a samo Lujo prati njezin glas, dok Nepoznati šute. Vjerojatno su se posramili pred pjesmom i bolje im je da šute i pokušaju osjetiti Božji glas u srcu, onaj glas koji će ubiti svaku laž, očistiti ih od svake sumnje i mržnje i vratiti im nadu da ni jedna istina nikada nije uzalud izgovorena, pa ni ona koju će uskoro reći o sebi i svojim namjerama u vezi s bakom Erikom i njezinim Lujom.
Posljednji stihovi pjesme nestali su u prvom snu. Kad joj je brada dodirnula grudnu kost, Lujo je viknuo Rika, probudi se, Rika, Badnja je večer, ali ona je spavala čvrsto i nije ga čula. Spavala je snom pravednika, onim snom kojim spavaju samo djeca i ljudi koji su prošli kroz neku veliku muku, a da drugima nikakvo zlo nikada učinili nisu.
Danas je Božić, je li tako, Rika? Lujo je zvučao izgubljeno; glas mu je bio molećiv, ali baka Erika nije mogla shvatiti zašto je molećiv, ako ne zbog toga jer je zaboravio da Božića nema bez Badnje večeri. Dogodi se ljudima da svašta zaborave, ali kako je on mogao zaboraviti na Badnju večer; nije važno, ona je tu da ga podsjeti i da ga čuva od svakakvih misli i od ljudi koji bi ga željeli iskoristiti; naivan je njezin Lujo, takav je bio svih ovih godina i da mu nije bilo nje, tko zna kako bi završio i što bi mu sve od života učinili svi ti ljudi kojima ni imena ne zna. Svijet je pun kršćana, pomislit će ona za svaki Božić, ali im imena ne znaš.
Ne, Lujo dragi, danas je Badnja večer, a Božić je tek sutra. Zar si zaboravio da to ide tim redom, rekla je baka Erika, a Lujo je spustio pogled i pustio suze da teku. Stari, šta ti je? zabrinula se. Ništa mi nije. Htio bih znati hoće li se ovo ikada završiti… Hoće, završit će se kad se mi vratimo svojoj kući, nasmiješila se i spustila ruku na njegove grudi. Jak je njezin Lujo, uvijek je bio jak, toliko jak da bi brda mogao premještati samo kad bi htio. Ne može nikako prije? Zar se ne bi moglo završiti prije?… Naravno da ne može, ali znaš kako se kaže: sabur efendija, sabur, samo imaj strpljenja, pa će ga i Bog imati. Vratit ćemo se mi svojoj kući… A ako se ne vratimo?… Ne može biti da se ne vratimo. Pa zar ne vidiš kako nas ovdje gledaju? Zar bi mogli ostati među ovim ljudima, a da im ni imena ne znamo. Da, počet ćeš ti opet da su to naša djeca i unuci. Znam ja zašto mi to govoriš. Govoriš mi da mi bude lakše, da izdržim da mi srce ne pukne od čekanja, ali neće tvojoj Riki puknuti srce prije nego što se vratimo u Sarajevo. Ništa se ti ne boj. Jako je srce i sve izdrži samo ako se kući nada. I ne trebaš mi više govoriti gluposti o djeci i unucima. Znam ja šta je s našom djecom i unucima. Nema ih, kao što ih nikada nije ni bilo. Pa ko bi djecu pravio u ovakva vremena, ko bi strahovao hoće li ti sina ubiti nečiji sin ili ćeš ga skupljati po pločniku kao što skupljaš paradajze jer ti je na tržnici pukla vrećica. Nemamo mi ni djece, ni unuka i dobro je što ih nemamo jer bi nam muka bila stoput veća, a ovako druge brige nemamo osim te da se vratimo našoj kući i počnemo ispočetka. Dobro, de, znam ja da nećemo početi ispočetka, stari smo ti mi već, ali ćemo barem umrijeti u svojoj kući, govorila je baka Erika dok su se Luji suze mrznule po obrazima. Mora on znati da život nije lak, ali to nije razlog da lažemo jedno drugome i da izmišljamo neki drugi svijet u kojemu ništa nije teško. Dobar je taj svijet, ne misli baka Erika da nije, ali takav svijet ima samo jedan nedostatak, jednu pogrešku i falingu, a ta je da on jednostavno ne postoji. Možemo ga zamišljati, ali ga to neće učiniti stvarnim.
A zašto tu djecu ne bi prihvatila svojom, pa barem ti si to kadra, pokušao je Lujo. Dragi su oni meni, kao što su mi svi ljudi dragi, ali to ne mogu biti moja djeca jer mi nisu slična, čuješ li ih kako govore, misliš li da bi tvoja djeca tako govorila, tim jezikom? To, Lujo, nije naš jezik i nisu naše riječi, kao što ni ovo nije naš dom, ali njihov jest. Tako ti je to. Ne mogu tuđu djecu prihvatiti kao svoju jer će ta djeca ovdje ostati, ovdje na svome parketu, na svojoj zemlji, a mi ćemo se vratiti svojoj kući. Šta će mi takva djeca kad se vratim kući? I šta će mi takva djeca ako se nikada ne vratim. Budi pametan, ne mogu ti oni zamijeniti dom.
Lujo je sklopio ruke kao da se sprema moliti je nešto veliko, a onda je polako razmaknuo prste, jedan po jedan lomili su se na drugu stranu i propadali u provaliju. Isprepleli su se pod Lujinom bradom, a baka Erika bila je sigurna da je više neće moliti ništa što ona za njega ne bi mogla učiniti, niti će joj više ikad lagati. Lujo, obećaj mi nešto, molim te. Mi smo već stari, a ja teško i hodam i ko zna šta će se još s nama događati. Zato mi obećaj da ćemo svake godine slaviti Božić i da me nikada nećeš prevariti oko toga, da se nećeš praviti da si zaboravio.
Te večeri na čelu stola sjedili su baka Erika i njezin Lujo. Oko njih bili su Nepoznati. Baka Erika gledala je svoga Luju, a Nepoznati su gledali u svoje pune tanjure. Ništa nije zaboravljeno i ništa nije nedostajalo. Čak ni vrapci od šećera i srebrne vrpce. Ona je znala da će joj njezin Lujo biti podrška kad ih bude pitala tko su i što su i zašto su sve vrijeme govorili da su njezina djeca i unuci kad su dobro znali da Erika i Lujo nikada nisu imali djece jer tko bi rađao djecu u ova vremena. Bila je toliko sretna da je iz punoga glasa zapjevala Betlehem nije daleko i svetošću ispunila ovaj svečani čas.
Betlehem nije daleko
Priča iz “Mame Leone”
Baka Erika loše spava. Bliži se Božić, prvi otkako su u Zagrebu, a ona ne može van, na tržnicu, da kupi maslac za kolače, bakalar, čokoladu za kuhanje, prasca od tri mjeseca, datulje, bademe, orahe, srebrne vrpce, ružino ulje, vrapce od šećera, sjajni papir i sve ono što je kupovala nekad i što je značilo da je došla zima i da snijeg utišava svaki glas i da valja slaviti jer smo još živi, mi i svi naši dragi, u kući na Bistriku, u Sarajevu i na cijelome svijetu gdje još ima Potkubovšeka i njihove djece. Baka se točno ne sjeća kad je prošlo to vrijeme koje se tako slavilo i za slavlje pripremalo i mrznuli se prsti pod teretom cekera, ali joj se čini da je to bilo jako davno, možda prije nekoliko života, jer je u ovome životu koji još dobro pamti trajao rat, nije bilo tržnice, ni Božića, ni slavlja, a ne bi ih bilo ni danas da se nisu doselili u Zagreb, u ovaj stan iz kojega baka Erika nijednom nije izašla jer je više ne drže noge, pa joj je i put do zahoda dug i ne bi ga sama mogla prijeći.
Velik je Svijet i puno je kršćana u njemu; nikad ih nećeš sve upoznati. Baka Erika to je oduvijek znala, ali otkud to da je običan stan od tri sobe tako velik da ona ni u njemu ne poznaje sve kršćane. Nepoznata djevojka prinosi joj kavu i pita je bako, treba li ti nešto? neki dječarac, srednjoškolac valjda, štipka je za obraz i dodiruje joj čelo hladnim nosom i govori smrzo sam ti se, bako, vani je tisuću stepeni ispod nule, a baka Erika samo se smješka i odgovara svima isto: Jah, jah, sine moj, sve sami belaj i kijamet. A djevojka se onda, kao, ljuti: Nisam te, bako, pitala za stanje pod suncem, nego treba li ti šta.
Nekulturni su ti mladi: niti znaš tko su, ni što su, a dirkaju te i pipkaju, obraćaju ti se svako malo, a da nisu kazali ni kako se zovu. U vrijeme kad je baka Erika bila mlada, to nije tako išlo. Znao se red i znalo se gdje je kome mjesto. Prije svega nepoznatima, svejedno jesu li mladi ili stari, nije bilo mjesta u njezinoj kući, a ako bi došli, morali bi reći svoja imena i zašto su došli, jesu li gosti ili su, recimo, poštari ili pitaju za kućni broj i ulicu. A sad ih je, eto, njezin zagrebački stan pun. Možda je ovdje takav običaj i adet, ona se neće buniti ako je tako, ali neka joj se i to kaže, a ne da ovako samuje među sve samim nepoznatim svijetom.
Samo je Lujo njezin. Katkad joj kasno navečer dođe, uhvati je za ruku i miluje je kao onda kad su se kao djeca zagledali na Vrelu Bosne, pa ga baka Erika onako tiho, da nitko ne čuje, pita: A je li, Lujo, Boga ti, ko su ovi svi ljudi, ko je ova mlađarija? Luji umjesto da joj kaže istinu napune se oči suzama, stegne joj dlan i počne petljati, baka Erika zna da Lujo petlja, pa zajedno su već šezdeset godina i kako ne bi znala, ali ga ne prekida. Pušta ga da govori i da se sa svakom rečenicom sve više i dalje uvaljuje u laži: Rika moja, pa to su naša djeca i unuci naši, tvoj Tvrtko i Katarina, pa Klara i Josip. Zar se ne sjećaš: velik snijeg je pao kad se Klara rodila, a ti i ja bili u Tesliću i vraćali se. Cijele noći voz stajao, a u telegramu pisalo: Katarina rodila, pa nismo znali ni šta je rodila, dečka ili curicu, sjećaš se kako smo cijele noći čekali i kako je kondukter donosio čaj i govorio: Ne boj se ti, baba, ništa, svaki je voz jednom stigao, pa će i ovaj.
Drag joj je Lujo, ali mu svejedno ne može oprostiti što joj više ne govori istinu (jer kakva je to istina koja se njoj ne bi smjela reći?), pa kad je pođe poljubiti za laku noć, okreće mu obraz kao što nikada nije i on zna da s njegovom Rikom nešto nije u redu, zna da Rika ne voli kad joj lažu i petljaju, a najviše ne voli kad to čini Lujo. Kakva djeca, kakvi unuci, tko zna čiji su oni i što rade u njezinu stanu, ako je ovo uopće njezin stan i ako čovjek i može pod stare dane imati dva stana: jedan u ratu zapaljeni, a drugi ovdje u Zagrebu, u gradu koji nikada nije ni vidjela, a sad u njemu ima stan. Veliku bi pamet, a bogme i pokvarenost, trebala pronaći u sebi da dokuči može li i smije li to tako ili je nešto drugo u pitanju. Možda ovo i nije njezin stan i možda su ona i Lujo kod nekoga došli, kod te mlađarije i njihovih roditelja, da dočekaju kraj rata, a onda da se vrate kući, podignu kredite, zasuču rukave i poprave ono što se popravit da i život počnu ispočetka. Ali zašto joj onda nije rekao da je tako i da su u tuđemu, izdržala bi ona to, izdržala je i gore stvari u životu, ali nikako ne može izdržati laž.
Sve će se razjasniti za Božić, a to je već prekosutra. Okupit će se svi oko bora, eno ga već je okićen, i onda će ih baka Erika upitati koji su i čiji su i je li ona u njihovome ili su oni u njezinome stanu. Neće joj moći lagati jer će ih biti previše, a ljudi ne znaju lagati svi odjednom istu laž, a kako bi i lagali pred okićenim borom, na taj sveti dan kad se svaka neiskrenost i prijetvornost, svaki ružan pogled i tmurna misao stostruko broje i upisuju u onaj tefter negdje gore na Nebu.
Baka Erika sjedi u fotelji ispred televizora. Noge su joj pokrili velikim ruskim šalom. Šal je crn, a po njemu su rasute krupne crvene ruže, krupne kao laži njezina Luje. Lagano prelazi dlanom po ružama, miluje ih i zamišlja kao noćno nebo nad Treskavicom, neke davne godine, s cvjetovima umjesto zvijezda, ogleda se nebo u dva gorska jezera kao u dva oka u kojima će se utopiti svaka stvar. Ništa baka Erika nije zaboravila; pamti i ruže umjesto zvijezda i jezera na Treskavici i plakala bi sad kad se sjeti Lujinih riječi. Zaboravila si ovo, zaboravila si ono, a ništa pod milim Bogom ona zaboravila nije; ništa što je bilo vrijedno sjećanja, a ni ono što bi bolje bilo da se nikad nije ni dogodilo.
Dječak stoji na vratima sobe i gleda baku Eriku. Ona se ne da smetati i, iako zna kakvim je pogledom on gleda, i dalje gladi svoje ruže. Bako, idemo večerati, svi su već za stolom. Baka Erika podiže pogled; naočale su joj na vrhu nosa i samo bi jedna ljutnja bila dovoljna da joj padnu u krilo. Ali baka Erika se ne ljuti, nego pušta dječaka da je uhvati pod ruku i podigne iz fotelje, noge osjećaju težinu njezina tijela, povija se svaka kost, treperi svaki mišić i svaka se žilica trudi da sve to zadrži na okupu. To tijelo nekad je nije bilo svjesno; nije ni znalo da je okolo nosi i premješta, a sada to dobro zna; baka Erika sa svojim je tijelom konačno postala jedno i sretna je zbog toga jer nije lako u životu kad ti je duša na jednoj, a kost i meso na drugoj strani, pa nikad ne možeš i s jednim i s drugim biti u jednakom skladu. Dječak je korak po korak vodi prema trpezariji; šal je skliznuo na pod, eno ga ostao je ležati ispred fotelje; koja neurednost i aljkavost, ne bi ga ni pokupio, ali nije važno, ima tko će o tome voditi računa i tko će odgojiti svu tu djecu, pa i ovoga što uz nju korača; neće ona brinuti tuđe brige.
Velik, dug stol prekriven bijelim stolnjakom. Na čelu sjede baka Erika i njezin Lujo, a sa strane Nepoznati. Ima ih više nego inače. Svi gledaju u njih dvoje, Lujo je spustio dlan na njezinu ruku, kao da se nečega plaši, možda svih tih nepoznatih ljudi. Neka, neka, Lujo, sad ćemo mi, šapće mu i on joj steže ruku.
Betlehem nije daleko, zapjevala je baka Erika. Neka čuju i neka se nauče i pjesmi i pjevanju. Večeras nema laži, večeras će se nakon pjesme znati istina tko je kome otac, a tko kome sin i što ona i Lujo među njima, tu u Zagrebu, rade. Svi sklapaju oči i počinju pjevati, ali ne znaju riječi, a neki nemaju ni glasa. Osjeti to baka Erika; ima ona uho za takve stvari, trideset godina pjevala je u koru sarajevske Opere i zna među stotinu skladnih glasova prepoznati onaj jedan koji sve kvari.
Kad je pjesmi došao kraj, baki Eriki glava se lagano spustila na grudi. Lujo joj je protresao ruku, ali se nije probudila. Nije se naspavala, šapnuo je kao da se ispričava. Svi su počeli u nekom nevidljivom ritmu kimati glavama i gledati baku istim onim pogledom kojim je ona gledala svoje ruže. Šteta što to baka Erika nije mogla vidjeti jer bi sigurno prepoznala sve te oči i možda bi pomislila da Lujo ipak ne laže i da su ovo doista njezina djeca i unuci.
Sretan ti Božić, bako, djevojka je sjedila na njezinoj postelji i pružala joj ruku. Božić? Kako to Božić, a nije bilo ni Badnjaka? Djevojka se glasno nasmijala: Bilo je, bilo je, ali si ga ti prespavala… Prespavala? Dijete, ti me ne znaš. Erika Podkubovšek nikada nije prespavala badnju večer i nemoj biti nepristojna i praviti budalu od mene. Badnje večeri nije bilo, a bez Badnje večeri nema ni Božića. Djevojka se pokunjila, pa da kad je uhvaćena u laži, i izišla iz sobe.
Rika, sretan ti Božić, došao je Lujo, a iz svake riječi koju je izgovorio virio je vrag. Kako te nije sram? rekla je baka Erika i okrenula mu leđa. Gledala je u zid i čekala da Lujo ode. On je još nešto govorio, ali ga nije slušala. Ponekad valja opraštati i ono što živ čovjek drugom čovjeku ne bi oprostio. Ali oni nisu obični ljudi, oni su Rika i Lujo, cijelo Sarajevo se trideset i neke okretalo kad bi prolazili Obalom i govorilo da nigdje nema takvoga para, a valjalo je to i održati; kad si s nekim šezdeset godina, tada nema muke koju s njim nisi prošao i nema grijeha koji mu nisi oprostio. U takvom braku ljudi postaju slični Bogu: pretvore se u milost i praštanje i samo tako mogu biti sretni. Oprostit će baka Erika Luji i ovu laž. Kako mu je i ne bi oprostila kad laže misleći da joj čini dobro i čuva je od onoga što će saznati kad na Božić sve upita tko su i što su.
Taj dan i tu noć, pa cijeli sljedeći dan baka Erika bila je leđima okrenuta svijetu. Gledala je u zid, katkad bi i zaspala i spavala po sat–dva, sve dok netko ne bi došao i počeo joj nešto govoriti, ali ona niti je slušala, niti bi davala glasa od sebe. Kažnjavala je Luju i dobro je znala koliko ta kazna treba trajati. Toliko da Lujo pomisli da ga više nikada neće pogledati i da će joj zauvijek gledati samo u leđa.
Lujo, obećaj mi nešto, progovorila je pošto je provjerila da nikog drugog nema u sobi, obećaj mi da ćemo sutra slaviti Badnju večer, da ćemo prekosutra slaviti Božić i da nam svi ovi ljudi neće popiti pamet i pobrkati naše praznike… Sve ti, Rika, obećavam, samo više nemoj odlaziti i nemoj mi okretati leđa. Šta bi ja jadan bez tebe, rekao je, dlanovima joj uokvirio lice i poljubio je u usta.
Baka Erika loše je spavala jer se cijele noći brinula za vrapce od šećera, maslac, čokoladu, bakalar, ukrasne trake i prasca; tko zna ima li na tržnici mladih prasaca ili su ih već pokupovali, mislila je i prevrtala se po krevetu. A tko će sve to kupiti kad ona ne može na noge, a Lujo, ma znaš Luju, nije ti on nikada ni faširano meso u mesnici znao kupiti, a kamoli prasca. Pred jutro je tek malo zadrijemala, a probudila ju je djevojka: Bako, danas je Badnja večer, je li? U njezinim očima baka Erika vidjela je nešto ružno. Kao da provjerava zna li ona za Badnjak i Božić.
Baka Erika sjedi u fotelji ispred televizora i miluje ruže na crnome nebu. Ljetna je noć iznad Treskavice, Lujo spava u brvnari, a ona ne može jer ju je tog dana prvi put poljubio. Umjesto zvijezda, na nebu su se pojavile ruže i to nitko osim nje nikada neće vidjeti. Tople, meke i nježne ruže na crnome nebu koje prekriva njezina koljena i grije ih kao što nikada prije nije.
Dječak je korak po korak vodi prema trpezariji. Na čelu stola sjede baka Erika i Lujo, a oko stola svi Nepoznati. Moj Lujo, znaš li ti koja nam je ovo Badnja večer?, a on sliježe ramenima, palcem i kažiprstom okreće prsten na njezinoj ruci i šara pogledom kao da ga je strah da Nepoznati što ne primijete, da ne vide da se njih dvoje i nakon tolikih godina još vole, pa da to ne pokušaju uništiti i zgaziti. Ali neće im baka Erika to dopustiti. Pitat će ona njih čiji su i koji su, a na Božić će joj morati reći istinu jer tko god laže na Božić, taj će se peći u paklu na vječnoj vatri.
Betlehem nije daleko, započinje baka Erika pjesmu, a samo Lujo prati njezin glas, dok Nepoznati šute. Vjerojatno su se posramili pred pjesmom i bolje im je da šute i pokušaju osjetiti Božji glas u srcu, onaj glas koji će ubiti svaku laž, očistiti ih od svake sumnje i mržnje i vratiti im nadu da ni jedna istina nikada nije uzalud izgovorena, pa ni ona koju će uskoro reći o sebi i svojim namjerama u vezi s bakom Erikom i njezinim Lujom.
Posljednji stihovi pjesme nestali su u prvom snu. Kad joj je brada dodirnula grudnu kost, Lujo je viknuo Rika, probudi se, Rika, Badnja je večer, ali ona je spavala čvrsto i nije ga čula. Spavala je snom pravednika, onim snom kojim spavaju samo djeca i ljudi koji su prošli kroz neku veliku muku, a da drugima nikakvo zlo nikada učinili nisu.
Danas je Božić, je li tako, Rika? Lujo je zvučao izgubljeno; glas mu je bio molećiv, ali baka Erika nije mogla shvatiti zašto je molećiv, ako ne zbog toga jer je zaboravio da Božića nema bez Badnje večeri. Dogodi se ljudima da svašta zaborave, ali kako je on mogao zaboraviti na Badnju večer; nije važno, ona je tu da ga podsjeti i da ga čuva od svakakvih misli i od ljudi koji bi ga željeli iskoristiti; naivan je njezin Lujo, takav je bio svih ovih godina i da mu nije bilo nje, tko zna kako bi završio i što bi mu sve od života učinili svi ti ljudi kojima ni imena ne zna. Svijet je pun kršćana, pomislit će ona za svaki Božić, ali im imena ne znaš.
Ne, Lujo dragi, danas je Badnja večer, a Božić je tek sutra. Zar si zaboravio da to ide tim redom, rekla je baka Erika, a Lujo je spustio pogled i pustio suze da teku. Stari, šta ti je? zabrinula se. Ništa mi nije. Htio bih znati hoće li se ovo ikada završiti… Hoće, završit će se kad se mi vratimo svojoj kući, nasmiješila se i spustila ruku na njegove grudi. Jak je njezin Lujo, uvijek je bio jak, toliko jak da bi brda mogao premještati samo kad bi htio. Ne može nikako prije? Zar se ne bi moglo završiti prije?… Naravno da ne može, ali znaš kako se kaže: sabur efendija, sabur, samo imaj strpljenja, pa će ga i Bog imati. Vratit ćemo se mi svojoj kući… A ako se ne vratimo?… Ne može biti da se ne vratimo. Pa zar ne vidiš kako nas ovdje gledaju? Zar bi mogli ostati među ovim ljudima, a da im ni imena ne znamo. Da, počet ćeš ti opet da su to naša djeca i unuci. Znam ja zašto mi to govoriš. Govoriš mi da mi bude lakše, da izdržim da mi srce ne pukne od čekanja, ali neće tvojoj Riki puknuti srce prije nego što se vratimo u Sarajevo. Ništa se ti ne boj. Jako je srce i sve izdrži samo ako se kući nada. I ne trebaš mi više govoriti gluposti o djeci i unucima. Znam ja šta je s našom djecom i unucima. Nema ih, kao što ih nikada nije ni bilo. Pa ko bi djecu pravio u ovakva vremena, ko bi strahovao hoće li ti sina ubiti nečiji sin ili ćeš ga skupljati po pločniku kao što skupljaš paradajze jer ti je na tržnici pukla vrećica. Nemamo mi ni djece, ni unuka i dobro je što ih nemamo jer bi nam muka bila stoput veća, a ovako druge brige nemamo osim te da se vratimo našoj kući i počnemo ispočetka. Dobro, de, znam ja da nećemo početi ispočetka, stari smo ti mi već, ali ćemo barem umrijeti u svojoj kući, govorila je baka Erika dok su se Luji suze mrznule po obrazima. Mora on znati da život nije lak, ali to nije razlog da lažemo jedno drugome i da izmišljamo neki drugi svijet u kojemu ništa nije teško. Dobar je taj svijet, ne misli baka Erika da nije, ali takav svijet ima samo jedan nedostatak, jednu pogrešku i falingu, a ta je da on jednostavno ne postoji. Možemo ga zamišljati, ali ga to neće učiniti stvarnim.
A zašto tu djecu ne bi prihvatila svojom, pa barem ti si to kadra, pokušao je Lujo. Dragi su oni meni, kao što su mi svi ljudi dragi, ali to ne mogu biti moja djeca jer mi nisu slična, čuješ li ih kako govore, misliš li da bi tvoja djeca tako govorila, tim jezikom? To, Lujo, nije naš jezik i nisu naše riječi, kao što ni ovo nije naš dom, ali njihov jest. Tako ti je to. Ne mogu tuđu djecu prihvatiti kao svoju jer će ta djeca ovdje ostati, ovdje na svome parketu, na svojoj zemlji, a mi ćemo se vratiti svojoj kući. Šta će mi takva djeca kad se vratim kući? I šta će mi takva djeca ako se nikada ne vratim. Budi pametan, ne mogu ti oni zamijeniti dom.
Lujo je sklopio ruke kao da se sprema moliti je nešto veliko, a onda je polako razmaknuo prste, jedan po jedan lomili su se na drugu stranu i propadali u provaliju. Isprepleli su se pod Lujinom bradom, a baka Erika bila je sigurna da je više neće moliti ništa što ona za njega ne bi mogla učiniti, niti će joj više ikad lagati. Lujo, obećaj mi nešto, molim te. Mi smo već stari, a ja teško i hodam i ko zna šta će se još s nama događati. Zato mi obećaj da ćemo svake godine slaviti Božić i da me nikada nećeš prevariti oko toga, da se nećeš praviti da si zaboravio.
Te večeri na čelu stola sjedili su baka Erika i njezin Lujo. Oko njih bili su Nepoznati. Baka Erika gledala je svoga Luju, a Nepoznati su gledali u svoje pune tanjure. Ništa nije zaboravljeno i ništa nije nedostajalo. Čak ni vrapci od šećera i srebrne vrpce. Ona je znala da će joj njezin Lujo biti podrška kad ih bude pitala tko su i što su i zašto su sve vrijeme govorili da su njezina djeca i unuci kad su dobro znali da Erika i Lujo nikada nisu imali djece jer tko bi rađao djecu u ova vremena. Bila je toliko sretna da je iz punoga glasa zapjevala Betlehem nije daleko i svetošću ispunila ovaj svečani čas.