Na vrhu Švarcvalda
leži besmrtni gradić Lenzkirch
A čita se, na ovim našim mrčnim jezicima –
radi kojih čupamo jezike i
u mutne virove bacamo – Lenckirš.
Ovdje još nikad niko umro nije –
Svako ode za svojim poslom,
O umiranju niko i ne pomišlja
Kao da se ne valja.
Niko, baš niko nikad
Ovdje umro nije.
Molim te, veliki Bože,
Nemoj da budem prvi
Koji će umrijeti u Lenckiršu.
Jeste, možda, jedna starica,
Veli mi recepcionar smježuranih obraza
Iz kojih niču rijetke žute dlake
Živjela je u kući na kraju grada
I ponekad bi, u prva predvečerja,
pomjerala zavjesu na prozoru.
Već odavno,
ima možda i dvadeset godina,
Zavjesa se nije pomjerila.
Tamo gdje je trebalo biti groblje
Zasadili su borove i sada oni
Čuvaju svoj grad od smrti
Kaja bi mogla doći iz vazduha.
U gradiću Lankiršu na vrhu Švarcvalda
Nikada niko umro nije.
Niti je i jedna kapljica krvi
Pala na zemlju
Po svu zimu snijegom pokrivenu.
Teče rječica gradićem
i sedam puta za noć mijenja melodiju,
A zakleo bih se u sve svoje bosanske patnje
Da je promijenila i tok
I da je jutros osvanula tekući
U suprotnom pravcu od onog
Kada sam je sinoć posmatrao
sa terasice svoje sobe
U kojoj hrče moja draga
i u snu ponekad prozbori:
U gradiću Lenckiršu
nikada niko umro nije,
Pa neću ni ja.
Besmrtni grad
Na vrhu Švarcvalda
leži besmrtni gradić Lenzkirch
A čita se, na ovim našim mrčnim jezicima –
radi kojih čupamo jezike i
u mutne virove bacamo – Lenckirš.
Ovdje još nikad niko umro nije –
Svako ode za svojim poslom,
O umiranju niko i ne pomišlja
Kao da se ne valja.
Niko, baš niko nikad
Ovdje umro nije.
Molim te, veliki Bože,
Nemoj da budem prvi
Koji će umrijeti u Lenckiršu.
Jeste, možda, jedna starica,
Veli mi recepcionar smježuranih obraza
Iz kojih niču rijetke žute dlake
Živjela je u kući na kraju grada
I ponekad bi, u prva predvečerja,
pomjerala zavjesu na prozoru.
Već odavno,
ima možda i dvadeset godina,
Zavjesa se nije pomjerila.
Tamo gdje je trebalo biti groblje
Zasadili su borove i sada oni
Čuvaju svoj grad od smrti
Kaja bi mogla doći iz vazduha.
U gradiću Lankiršu na vrhu Švarcvalda
Nikada niko umro nije.
Niti je i jedna kapljica krvi
Pala na zemlju
Po svu zimu snijegom pokrivenu.
Teče rječica gradićem
i sedam puta za noć mijenja melodiju,
A zakleo bih se u sve svoje bosanske patnje
Da je promijenila i tok
I da je jutros osvanula tekući
U suprotnom pravcu od onog
Kada sam je sinoć posmatrao
sa terasice svoje sobe
U kojoj hrče moja draga
i u snu ponekad prozbori:
U gradiću Lenckiršu
nikada niko umro nije,
Pa neću ni ja.