Beogradska samovanja

(Zapisi iz požutjelih hartija 1977.-1978.)

 

Ušao sam u tridesetu  

Vrijeme nezadovoljstva, samovanja koje se ne podudara sa mnom. Iznakažen pismima, fotografijama, poezijom, bilješkama. Prizivam u sjećanje beznačajne datume, brojim godine. Ušao sam već u tridesetu. Možda me to pomalo zbunjuje, ali ne može biti razlogom osjećajne otupjelosti i duhovne obamrlosti. Ledeno rominjanje kiše prožima me čudnom tjeskobom. Naprosto ne umijem podnijeti večer sam sa sobom.

Strašno je htjeti i ne htjeti u isti mah, a možda je izgubljen predmet htijenja. Možda je već davno sve izgubljeno. Trebalo bi se božanski smijati, a ja se još uvijek zamaram takozvanim stavom i strogim rastojanjem prema božanstvima. Zašto radije ne razmišljam o bezbrižnoj djevojci koja ne sumnja u moje riječi o skoroj ženidbi. Ah, zar je doista riječ o braku? To me nimalo ne veseli, iako vjerujem da bih bio bolji prema ženi negoli sam prema sebi. Primoravam se na zapisivanje, kako bih se jednog dana mogao slobodnije veseliti ili zadovoljnije stidjeti.

13. siječnja 1977.

 

Pao na ispitu iz svjetske književnosti 

Pao na ispitu iz svjetske književnosti. Živio ispitni promašaj u naučnom pristupu fenomenu umjetnosti! Svetinja ipak ostaje u meni. Indeks prepuštam naučnoj proždrljivosti. Nije li evolutivni razvoj čovječanstva tužna opsjena, očovječeno lakrdijaštvo duha? Čista golotinja kojoj se duh podruguje.

Razvoj ljudskog roda praćen je nostalgijom. Budućnost čezne za prapočelima. Duh prevladava, podsmjehuje se razvojnom skoku od glave do ruku. Čovjek je postao radnikom i sramotno se  odrekao prevlasti duha. Ali duh ipak vlada mojim snovima, uvodi me u sva zastranjivanja, uvjerava me da je Crkva lukavija od ostalih pobornika smrtonosnog zavaravanja. Crkva je zavodnica, jao čovjeku koji se oslobodio od njene napasti! Neće se tako brzo umiriti. Nijednoj sredini neće se moći prilagoditi. Ako ne pribjegne snovima, njemu će suditi trijezni zanesenjaci. U ime čovjeka, u ime ocjenjivačkih odbora, u ime svih misaonih napora koji ne dopiru do sna. San je utočište prognanika.

27. siječnja 1977.  

 

Rascjep koji jesam

Uzalud nastojim zaboraviti diplomu iz teologije. Osjećam sve strašniju podvojenost istine i namjere. Svaki značajniji događaj zbio se protiv moje volje. Srećom ne i protiv mene. Volja pripada budnosti, osiromašenoj strani života. Hoću li pobijediti avet koja me progoni iz snova? 

Budim se u strašnoj lomnjavi moždane kore. Baštinik neopisivih prizora ljubavnog krvarenja, užarenih jezika, pobunjenih duhova, zanosnog spaljivanja istina. Godinama već traje silno razaranje unutar glave. Živim iz vlastite pakosti, ali čemu to ponavljati, zašto već jednom ne shvatim da mi nikakvi ispiti i objavljivanje radova neće pomoći u usklađivanju spoznajnog sagorijevanja i emotivnog pobolijevanja. Zaražen društvenim zbivanjima i smrtonosnim željama. Rascjep koji jesam slavim svoje uništenje. I nitko od poznanika ne može prepoznati žrtvenog bika, svatko me radije naziva službenikom žrtvenika. 

29. siječnja 1977.

 

Pošao sam od groba naovamo

Radomir Andrić nagovorio me da pođem s njim u Kruševac. Ne znam hoće li me putovanje prilagoditi zanosu koji se ponekad javi u meni. Znadem kakve bih stihove morao pisati, stihove koji su jedino moji, koje itekako dobro naslućujem, često ih izgovaram u snovima, ali nikako da ih zadovoljavajuće prenesem na papir. Možda želim više nego smijem. Nisam li smrtno zaražen fikcijom stvaralaštva? Ne bih li u slučaju zadovoljavajuće napisanih stihova sedmerostruko izgubio na snovima? Olupljen do posvemašnje ispraznosti više ne bih mogao razgraničiti spavanje od smrti. Krećem se i probijam unutar tuđih smrti, putujem i prijateljujem sa sjenama koje zavrjeđuju moje budno divljenje i povlađivanje. 

Ne stidim se svojih svakodnevnih poslova, iako ne zaslužuju veću pažnju od prezira. Radim kako dolikuje spavaču posvećenih snova. Pošao sam od groba naovamo, služim se ljudskim govorom, svjestan podvojene zbilje, polazne i završne točke uobražene krivulje. 

1. veljače 1977. 

 

Litica niz koju se sam strmoglavljujem

Jučer rano ujutro krenuo sam s Radomirom u Kruševac. Sunčan dan u gradu podno brda Bagdala. Redakcijski savjet istoimenog časopisa za književnost nije bio sav na okupu. Razgovarao sam s Mišom Petrovićem i dvojicom njegovih suradnika. Zadivila me otvorenost i jednostavnost radišnih ljudi. Poslije završene sjednice razgledao sam galeriju, muzej, crkvu, temeljne zidine dvorane u kojoj su navodno večerali junaci cara Lazara. Sveta mjesta srpskog naroda. Poklonih se „ostatku ostataka“ – ruševnoj osmatračnici odakle je moguće sagledati svu tragiku, raspjevanost, junaštva i muke srpskog naroda.

U Beograd smo se vratili navečer. S autobusne stanice krenuli smo u Francusku ulicu, ne bismo li u Klubu književnika zatekli kojeg zagrebačkog pisca. I zaista, u prvom ćošku, za prepunom trpezom, ugledah Alojza Majetića i Kemala Mujičića. Žderu i piju po ustaljenoj navadi. Upitao sam Majetića što je s tekstom kojeg sam mu poslao prije tri mjeseca. Odgovori mi da ga, nažalost, još nije pročitao. Pljunuo bih mu u lice, ali bilo mi je žao bogate trpeze.

Popio sam s Andrićem litru graševine, spreman na najbezobrazniji duel sa zagrebačkim žderonjama koji su u međuvremenu nestali iz kluba. Uz dobru klopu u dnevnicu je uračunata i seksualna naslada. Pio sam sve ogorčeniji na sebe, ili kako Andrić reče, „na književno ispaštanje, liticu niz koju se sam strmoglavljujem“. Postoji dobro uigrana prijetvornost književnih emisara. Nikad nisam mogao podnijeti njihov osmijeh hrvatskog izdajništva. Hrvatske nema, Postoji Matoševa „Gospa Marija“, zloglasno ponašanje pobožno nevjernih sinova. Carstvo magaraca u književnoj raspodjeli životnih dobara.

6. veljače 1997.

 

Živimo pod navodnicima

Morao bih zapisati kako mi događaji izmiču. Ili se ništa ne događa. Sjećam se navodnih znakova iz semantičke teorije, iskrivljenog lika profesorice. Zamalo da nisam pao na ispitu zbog namjerno citirane Supekove rečenice: „Semantika nam nije pružila ništa osim malo formalističke gimnastike“. Živimo pod navodnicima. Između navodnika i zavičajnog groba ipak postoji razlika. Mogu li je uskladiti, mogu li se sam izbaviti?

Urednik Savremenika dr. Pavle Zorić već mi mjesecima izravno laže i laska kako nema problema glede objavljivanja moje dnevničke proze. Ali ona se ipak ne pojavljuje u spomenutom mjesečniku. Čemu to akademsko zavaravanje? Ili naprosto nemam pravo na nadu, je nada razara, uništava svaki pokušaj prepoznavanja.

Spavati, spavati, ponavlja dublje Ja u meni. Život je sitnica koja tek u snovima dobiva svoju svjetlucavu vrijednost. Zar ne spominjem u snu imena nepoznatih lica? Zar se ne budim uvijek u graničnim situacijama. Zaboravljam na praiskonsko Ja koje ne dopire do budnog stanja, društvenog izigravanja, akademskih predavanja, ispita, ispitnog vrednovanja. Tko izmisli tu igru zlopamćenja i dobrih namjera?

O, kako je mučna radost jutarnjeg cvrkuta! Točno znam kako ću izdržati do sumraka. U Narodnoj biblioteci provest ću polovicu dana, ostalo vrijeme pripada profesorima i izlozima knjižara. Učit ću, ne znam po koji put, latinsku književnost i Dostojevskog u svjetlu religijsko-filozofskih tumačenja.

 

18. ožujka 1977.

Ništa se riječima ne može izboriti

Treća zbirka pjesama treći put odbijena. Bez obrazloženja, iako je njeno objelodanjivanje bilo službeno najavljeno u dnevnim novinama. Ne postoje nikakvi izgledi za javno afirmiranje, dapače, valja izbjegavati mogućnost otvorenog komuniciranja. Nipošto skidati paučinu. Strpljivo promatrati kako se ose hvataju u nju. Živjeti u sebi. Ništa se riječima ne može izboriti osim sumnje i klevetničke osvete. Što mogu, kad se nisam rodio u kući slučaja. Ali zato sam popio kavu s književnim  kritičarem i njegovom prijateljicom, kćerkom slavnog generala. Pozvala nas k sebi na kolače, gatala nam iz pozlaćenih šalica za kavu. Prostrana terasa roditeljske vile na Dedinju. Sav posramljen pozdravio sam se s Generalom. Možda zato što je moj otac bio u domobranima. Neosporna je činjenica da se nisam udobno osjećao u dubokoj fotelji. Suveniri iz Indije, Japana, južne Amerike… Čudne li prijateljice, koja se unatoč svoj raskoši nada još većem i ljepšem stanu. Zašto ne, to je sasvim u skladu s biblijskom izrekom „Tko ima, dat će mu se“. Ali čemu stalne aluzije na posrtaje između životne istine i vjerske dogme. Tek sada, nakon katoličkog djetinjstva, školovanja i odmetničkog sazrijevanja slučaj je na mojoj strani. Nadovezuje se na zamršenu knjigu snova.

Duž beogradskih ulica oprezno se osvrćem po drveću, ne bih li među gavranima spazio zaboravljenog Grala. Ništa se ne mijenja ulaženjem i izlaženjem iz sveučilišnih knjižnica. Čudim se, zašto uopće naručujem knjige koje me ne mogu više čak ni ozlojediti. Mom misaonom naprezanju nedostaje zluradosti. Ili je život izgubljen u njenoj posvemašnjoj prevlasti? Uzalud tražim smislene rečenice. Pa ipak… Navečer se bezglavo vrtim po sobi amo-tamo, kao u kavezu, nemoćan da posjednem sa sobom ijednu želju koju bi valjalo ostvariti.

27. ožujka 1977.    

 

Upoznao Petra Gudelja 

Sinoć smo do kasno u noć slavili momačku večer pjesnika Ivana Šarolića. Na tom slavlju upoznao sam Petra Gudelja, uvaženog hrvatskog pjesnika u Beogradu, čiju sam pjesničku zbirku Pas, psa, psu s velikom pažnjom pročitao prije nekoliko godina. Privukao me naslov zbirke. Nije u njoj nije bilo nikakvog lajanja ili režanja. Iznenadilo me praiskonsko odzvanjanje kratkih i odsječnih stihova. Plahovito nasmijan pjesnik sinoć me prijateljski oslovio, potapšao po ramenu i čestitao mi na pjesmama koje je pročitao u beogradskim književnim časopisima. Razgovarali smo u društvu književnih tvrdoglavaca i bili nadglasani njihovim hvalisanjem ili osporavanjem. Nasićivali se slanim ribama i nalijevali crnim dalmatinskim vinom. Pojedinci se licemjerno naslađivali mojim istjerivanjem iz bogoslovije te zbijali šale na moj račun.

Licemjerje nije kršćanska zasada, kršćanstvo ga je uzdiglo i posvetilo u problematičnost čovjekova izbavljenja. U meni je možda poprimilo ironičnu snagu neobazrivosti. Snagu kojom mogu odbaciti religiju, ali ne mogu izbjeći ljudsku zajedljivost. Ne mogu se odlučno vratiti samom sebi. Živim udvoje ili utroje sa samim sobom. Egzistiram kako ne valja, iza vidljiva i opipljiva obzorja, s one strane tjemena, ali i na vrškovima prstiju i jezika.

Susreti s Brankom, djevojkom iz Brezika podno Zvijezde planine u Središnjoj Bosni, čine me doduše radosnim, ali ne i poletnijim u ostvarivanju književnih ili obiteljskih zamisli. A što ako se doista uzmemo? Ona je svakako spremna za žrtvu i vjerujem da će me strpljivo podnositi. Međutim, nisam li se prkosno odrekao svakog prinošenja obrednih žrtava? Nisam li duboko uvjeren  da takvo žrtvovanje nema smisla? 

Uzalud se rastjelovljujem u skučenosti europskog filozofiranja. Ne vidim izlaza iz ove paučinom zastrte dvorišne sobice u Zahumskoj ulici, odmah iza Vukova spomenika. Svaki je izlazak tjelesna varka u neshvatljivom dosluhu zanosa kojeg ne mogu opravdati plahovitim pokretima. Nikakva avet ne krije se u meni. A tako bih volio da me legija đavola oslobodi obazrivosti i poraznog iščekivanja.

2. travnja 1977.

 

S Milovanom Vidakom i Mirom Glavurtićem

Susret i upoznavanje s Milovanom Vidakom u njegovom stanu na Bežaniji. Znao sam da je kao maloljetnik sudjelovao u partizanskim bitkama na Neretvi i Sutjesci, da je iz rata izašao bez jednog oka, da je u poratnim godinama počeo slikati te se pridružio slikarima, piscima i filozofima koji su prije dvadeset godina osnovali grupu „Mediala“. Ta je grupa njegovala beskrajnu ljubav prema umjetnosti i vjerovala u njenu moć. Promatrajući njegove slike velikih formata, uočio sam u prvom planu duhovnu zaleđenost koja se može pravilno sagledati jedino u svemirsko-kontemplativnoj nasmijanosti samog umjetnika. Pričao mi je o svom etičkom i umjetničkom kodeksu. Pozorno sam slušao i tek ponešto razumio. Možda i pogrešno shvatio.

U popodnevnim satima pridružio nam se Miro Glavurtić, također član, ali i jedan od glavnih teoretičara grupe „Mediala“. S nepovjerenjem je sjeo do mene, znajući da sam istjeran iz zagrebačke bogoslovije. Dugo nije skidao kapu s glave niti raskopčao mantil. Riječima nam je pokušao dokazati kako se brojem može dokučiti tajna postojanja. Nastavio je zanosno pričati o magiji ekstrema, odgojno-obrazovnim labirintima, o kataklizmama pojedinih civilizacija. Složio se s Vidakovom primjedbom kako valja razmišljati geometrijski, kako su piramide najuzvišeniji model društveno-intelektualne stvarnosti.

24. travnja 1977.

Raskol između duhovnog prkosa i tjelesne žudnje

Raskol između duhovnog prkosa i tjelesne žudnje samo je biografska obmana kojom se popunjava ispraznost prizemnog vremena. Ali to nije bolest koju bih mogao izliječiti. Primoran sam raskolnički živjeti. Imam li pravo na slobodu odlučivanja? Zavisi li odluka za koju stranu ću se opredijeliti isključivo o meni? Nije li isto neprijateljstvo prema duhu i prema tijelu?

Odnos prema roditeljima još uvijek je u znaku podčinjavanja. Seksualni poriv ne podređujem stvaranju, već ga nasilno suzbijam ljubavnim naslućivanjem. Zašto već godinama ne mogu odoljeti pojmu ljubavi? Nije li ljubav jača od vjere? Što su pitanja naivnija, stvarnost je zamršenija. Gdje, kako i u čemu tražiti rješenje? Možda u izbjegavanju sebe, ali onda sam opet na području religije…

15. svibnja 1977.

 

Pod težinom Kierkegaardovih pitanja

Ne budim se doduše pod težinom Kierkegaardovih pitanja: Postoji li Bog i kako se žena  može podati, ali se zato utoliko manje budim u život. Sanjarim. Gledam kakvo je vrijeme i žalim što se ne mogu sjetiti svih događaja iz svijetlo-tamnih snova. Kontrasti su neuhvatljivi. Uz džezvu kave popušim tri cigarete ili se to još uvijek guši trojedini bog u meni? Čitavu mladost proživio sam u obrednim ritualima, možda upravo zato ne mogu postati žrtvom, niti opravdati bilo koje žrtvovanje.

Ne mogu razgovarati s profesorima koji se dive iskrenosti i profinjenom stilu mojih tekstova, ali me ipak upućuju na školničko pisanje seminarskih radova. Studij je također, kao i osjećajno navezivanje, obmana kojoj već godinama ne mogu odoljeti. Gdje je klica nesporazuma? Možda u očevoj silnoj želji za školovanjem. Teško je zaboraviti roditelje, pogotovo ako ne pruže djetetu ništa drugo do svojih neispunjenih želja. Evo me na pravom tragu mojih uzaludnih htijenja. Naime, osnovnu očevu želju da postanem službenikom oltara nisam ispunio. Ali zato studiram i u svojoj tridesetoj godini. Primijetio sam da ga i to donekle raduje. Kad već nisam „sluga Gospodnji“, neka barem budem gospodin. Tako otprilike odzvanja prva neispunjena želja. Ali odzvanjanje ne može biti dugotrajno. Ne vjerujem da bih mogao posve raskinuti s roditeljima, iako bi to bilo mnogo povoljnije za moje osamostaljivanje. Kategorija izgubljenosti čini mi se obuhvatnijom od egzistencije. A što je najvažnije, u njoj se nema više što opravdavati, ne podliježe znanstvenom pristupu, očituje se jedino u umjetničkom prepoznavanju.

Nije li moj raskid s Brankom posljedica prezrivog straha pred životnom uglađenošću? Bojim se da ne počnem žaliti to ljupko stvorenje iz Središnje Bosne, koju sam upoznao na hodočašću u Olovu. Ona je puna uzavrele ljubavi, ali ja nisam više hodočasnik. Izigrao sam sva svetišta u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni. Odražavam se u sazviježđu škorpiona. Putujem u nepoznatom pravcu i jedino me glavobolja podsjeća na mogućnost povratka.

 

19. svibnja 1977.

Studentica medicine iz Sombora

Djevojka koju sam nedavno upoznao, studentica medicine iz katoličke obitelji u Somboru, ipak se odazvala mom pozivu i posjetila me u dvorišnoj sobici iza Vukova spomenika. Satima smo razgovarali, bilo je i teških priznanja, a najteža je bila šutnja i šutljivo milovanje ruku. Preboljeli smo jedno drugom nimalo utješnu prošlost i ostali nijemi pred pred budućnošću. Nije na nama da odlučujemo. Mogli bismo samo narušiti sudbinsko naslućivanje.  

Otpratio sam je na ulicu. I ne znam zašto sam automatski spustio ruku, ugledavši na ulici dva crkvena lika? Kao student teologije strahovao sam od susreta s djevojkama. Ali te su godine daleko iza mene. Znao sam da će studentica tu automatsku gestu pogrešno shvatiti. Problem je u tome što je ni samom sebi ne mogu objasniti. Zamolio sam je za ruku (pomalo smiješna manira u današnje vrijeme). I gle, način na koji mi je pružila desnicu ispunio me tolikim zadovoljstvom da nisam osjetio nikakvog prohtjeva za daljnjim očitovanjem ljubavi. Mladi se ne znaju više rukovati. Odmah se ljube, kao da su usta vrjednija od ruku. I onda se čude ako slijepa strastvenost početnih poljubaca ubrzo pređe u ljubavno mrcvarenje. Volio bih da naše rukovanje urodi trajnim usavršavanjem, da nam ljubav ne bude šablonska, već sudbinski naša.

Poslije rastanka na ulici produžio sam na željezničku stanicu po cigarete te usput ohrabrivao sebe. Samo da mi je diplomirati! Kao da će se time išta izmijeniti. U svakom slučaju ugodno je slušati najavu vlakova na polupraznim peronima. Na izlazu iz perona ugledao sam kola hitne pomoći. Nekom je putniku pozlilo i umjesto u hotel morao je u bolnicu.

6. lipnja 1977.

 

Živim od ivice do ivice praskozorja

 Daj da ostanemo prijatelji!, predložila je studentica medicine iz Sombora. Nije me iznenadila, zato joj se nisam ni suprotstavio. Saslušao sam njen način razmišljanja, opomenuo je na neke nedosljednosti i brzopletosti, predložio da ostavimo sumnje po strani, da ne budemo već na samom početku previše kategorički. Kategoričnost je suprotna sudbini, prkos koji je preblizu razumu da bi se čovjek njime mogao preporoditi.

Moralne kategorije dobra i zla izgubio sam zajedno sa svojim djetinjstvom i dječaštvom. Preostala mi gola činjenica življenja koju ne valja sitničavo osmišljavati. Možda se  ljupka studentica neće moći sa mnom složiti. Ona je zbog kršćanske poslušnosti spremna nekome služiti. Nije li to pretežak kamen spoticaja u našem međusobnom upoznavanju? Duboko me pogodilo njeno pitanje da li bih mogao podrediti poziv za pisanjem obiteljskom zajedništvu. Poteškoća nije u podređivanju, radi se o životnom ispunjenju postojanja. Nipošto se ne mogu  niti smijem odreći sebe. Jesam koji postajem. Živim od ivice do ivice praskozorja, iz noći u noć. 

Uz večernji kolač, u slastičarnici na Slaviji, moja se sugovornica žustro okomila na filozofe i ostale intelektualce koji sebi umišljaju da će svijet preokrenuti. Svi su oni egoisti, nastavila je, jedino egoistički mogu prkositi čovječanstvu. Naravno da se nisam mogao složiti s njenim tvrdnjama. Prekinuli smo razgovor, nedokučivu provaliju nadomjestili osmijehom. Misaonu razdaljinu svladali tjelesnom blizinom. Način ljubljenja preuzeli od Eskima, nos u nos, dok nismo zajedno prasnuli u smijeh. Ali smijeh nije bio rješenje. I dalje ostaje otvoren problem vjere, rada za čovječanstvo, pronalaženja sebe i vlastitog osmišljavanja stvarnosti. Može li se čovjek u potpunosti realizirati, a da to u jednom ili drugom vidu ne izgleda egoistički?

Ne, ne mogu razložno pomišljati na brak. To je zajednica u malom. Prihvatim li je u klasičnom smislu, značit će pravu nakazu u usporedbi s vjerskom zajednicom koju sam sudbinski napustio. Priznajem da je studentica medicine posljednjih dana znatno oslabila moju moć prepoznavanja sebe samoga. Svojom ljupkošću izmamila je od mene  obećanja koja ne mogu sebi jasno obrazložiti. Svjestan da nasilno ugrožavam vječni nemir u sebi. Mirni obiteljski kutak, o kojem smo pričali, pretvorio se pomoću sna u svježe iskopanu grobnu jamu koja doduše ne zaudara po truleži, ali me samrtno prožima svojim ispraznim zijevom u obliku pravokutnika.

17. lipnja 1977.

 

Moram iseliti iz Zahumske ulice 

Prije nekoliko dna neugodno me iznenadilo pismo mog stanodavca koji živi u Vrnjačkoj Banji. Javio mi da moram iseliti iz podstanarske sobice u Zahumskoj ulici. Stvari sam ostavio kod poznanika i sutra putujem u Hrvatsko zagorje gdje ću ostati do rujna. Prevodit ću za Maticu srpsku izabrana novele Josipa Jurčičao te odlaziti na kupanje u Rogašku Slatinu ili Krapinske Toplice. Rado bih u Ljubljani posjetio Edvarda Kocbeka kojemu su nedavno objavljene Sabrane pjesme u dvije luksuzno opremljene knjige s opširnim i temeljitim pogovorom Andreja Inkreta. Namjeravam prevesti izbor  Kocbekovih pjesama te ciklus pjesama Vene Taufera za emisiju Poezija naglas urednika Danijela Dragojevića.  

Nadam se da će mi Sekretarijat za unutrašnje poslove u Krapini izdati rješenje kojim se uvažava moja molba za dopunu prezimena iz Brezinščak u Brezinščak Bagola, budući da se već više godina služim tim pseudonimom te su ispunjeni svi potrebni uvjeti za promjenu ili nadopunu prezimena sukladno Zakonu o osobnom imenu.

24. lipnja 1977.

 

Podstanar u Ustaničkoj ulici na Konjarniku

Po povratku u Beograd tražio sam i za dva dana pronašao novu podstanarsku sobu u dvosobnom stanu na drugom katu nove zgrade u Ustaničkoj ulici na Konjarniku. Gazdarica Fanika, Slovenka po rođenju, a Beograđanka po vjenčanju, pobožna udovica sedamdesetih godina, primila me s velikim poštovanjem, budući da sam na vrata njenog stana pokucao s preporukom Petra Taševa, mog poznanika iz gimnazijskih dana, upravitelja crkve sv. Ćirila i Metoda u Požeškoj ulici na Čukarici. Soba je trostruko veća od sobice u Zahumskoj, a mogu koristiti i balkon s pogledom na kafić preko puta. 

28. rujna 1977.

 

Obradovalo me pismo iz Ljubljane 

Na ovogodišnji BITEF  (Beogradski internacionalni teatarski festival) došao je moj ljubljanski urednik Veno Taufer sa suprugom Jasnom. Na mansardi nove zgrade blizu Kalemegdana razgovarali smo o predstavama, beogradskim urednicima, prevođenju i mom rukopisu Traganje za samim sobom kojeg sam ponudio redakciji Prosvete. Veno mi obećao da će razgovarati i preporučiti me uredniku Miodragu Pavloviću. I zaista, danas me obradovao pismom iz Ljubljane: „Prije svega želim Vas obavijestiti  da je Miodrag Pavlović potražio sve što ste napisali i objavili, sve pročitao i bio oduševljen, a posebno su ga oduševili Vaši dnevnički zapisi. Želi Vas što prije osobno upoznati. Drugo, sreo sam Vuka Krnjevića, novog urednika Književnosti koji mi reče da je voljan objaviti ciklus mojih pjesama u izvorniku i Vašem prijevodu. Bila bi to odlična stvar i za mene i za Vas, jer će svatko moći uočiti da ste zaista vrlo dobar prevodilac.“ 

25. listopada 1977.

 

U velikoj dvorani Kolarčeva univerziteta

U velikoj dvorani Kolarčeva univerziteta nastupili su elitni jugoslavenski književnici, od Desanke Maksimović do mlade slovenske pjesnikinje kojoj umjetničko dokazivanje tek predstoji. Te ljude od pera više sam promatrao negoli slušao, jer me od slušanja obično zaboli glava, a ovako me rashlađuje njihova slava. Čudi me zašto u tom zboru nije nastupila Vesna Parun. Da nije možda namjerno ustupila mjesto Goranu Babiću, koji je strpljivu publiku gnjavio više od deset minuta? Bilo je srećom mnogo uglađenijih pjesnika od njega, poput Cirila Zlobeca i Dragutina Tadijanovića. Uvijek sam pomalo zavidio Zlobecu na njegovom pjesničkom uživanju. Pjeva o svom rodnom Krasu i stalno je na dobrom glasu, sva urednička mjesta stoje mu na raspolaganju, ne zazire od prokušane politike, čak je i delegat republičke skupštine!

Sjećam se kako mi je prošle godine, jednog srpanjskog popodneva, Vesna Parun slično, razočaravajuće duboko, pričala o hrvatskim pjesnicima Krklecu, Tadijanoviću i Cesariću. Sva trojica uživaju u poeziji, daleko od pjesničke tragičnosti. Tadijanović je imao sreću da pobjegne sa sela u grad, a kao pjesnik gradi svoj pjesnički opus baš na tom bijegu i lažnoj čežnji. U njegovim pjesmama nema nikakvih sumnji, dilema, traženja. Krklec je samo drugi vid tog uživanja, estetski dekadent i pravi gospodin u burnim vremenima. Cesarića također ništa ne zasijeca uživo. Za njega je priroda samo aleja, voćnjak, prozor, zapravo mrtva priroda. Sva trojica su pjesnici po rođenju. I čitav život uporno bdiju nad svojim pjesmama. Gledano sa sociološkog aspekta, u najvećim društvenim previranjima bili su posve nezabrinuti, stvorivši od sebe ikone. U njihovim djelima ne odražava se duša vremena, već čisti artizam u vremenu.

Mnoge suvremene artiste u našoj književnosti promatrao sam navečer u lokalu Udruženja književnika, sretan što mi je poznanik profesor platio teleću čorbu.

27. listopada 1977.

 

Družim se s pogrešnim ljudima

Imendansko slavlje u Surćinu kraj Beograda. U raspjevanom društvu, za prepunim stolom, osjećao sam se izgubljeno. Izgubljenost je bivala to strašnijom, kad su se neki od uzvanika pozivali na mene kao pjesnika, tražili da im čitam stihove i pričam golicave viceve. Koje li sprdnje! Ispočetka su s moje desne strane sjedile dvije djevojke. Zbog moje prkosne šutljivosti brzo su zamijenile mjesta. Na njihova su sjela dva nacvrckana i raspjevana studenta. Nisam mogao pjevati, nisam ni pio. Sjedio sam i jedva čekao kad ćemo se razići.

Družim se s pogrešnim ljudima. Njima odgovara moja smušenost, iako se u stvari radi o zaprepaštenju. Nije to izvorni način življenja. Plašim se svog zabavljačkog djelovanja.

Danas mi je Kajka Gavanski, skretarica redakcije Matice srpske, poslala  na potpis ugovor o prevođenju rukopisa Začinjavci, odabrana djela slovenskih pisaca od Trubara do Linharta po izboru urednika dr. Jože Pogačnika, tako da mogu računati na prvi malo veći honorar. 

4. studenog 1977. 

 

Trideseti rođendan u posvemašnjoj neimaštini

Trideseti rođendan ljudi obično slave kao vrhunac životne oformljenosti, materijalne i duhovne samostalnosti. Da, slavim ga i ja, ali na sebi svojstven način, u posvemašnjoj neimaštini i životnoj nedoumici. Nesmotreno očekujem neće li mi možda tkogod čestitati. Na čemu? Na broju godina koje se mogu jedino oduzimati.

Ah, moji rođendani… Sjećam se tek ponekih. Nekako najprisnije urezuju se u sjećanje oni iz ranog dječaštva, s meko kuhanim jajetom umjesto poklona. Magla se ne bi cijelog dana dizala, tako da nikad nisam jasno razlučivao prelazim li zaista iz nezapamćenih snova u novu godinu života.

Ali danas sam zakoračio u tridesetu. Jasno znam i stid me svih proljeća, ljeta, jeseni i zima, jer ostaviše u meni samo godove, brojeve dotrajalosti. Mnogo se toga izmijenilo, prebolio sam groznicu strašnog životnog izgleda, navikao sam se na svoje izgladnjele oči, u tridesetoj sam najzadovoljniji u samoći.

Preda mnom je vrijeme javnog djelovanja. Vjerujem da je priprema dobro obavljena. I zato pitam I činga: U kakvim duhovno-materijalnim konstelacijama, društvenim stanjima i osobno životnim prilikama započinjem javno djelovati? Koja je to svemirska ura? Hoću li izdržati? Na što trebam najviše paziti? Moram li živjeti povučeno ili u kakvoj zajednici, pa čak i onoj bračnoj? Kineska knjiga mudrosti mi odgovara: Pazi da ne podlegneš egoističkim i sebeljubivim pojedincima.

9. studenog 1977.

 

Svratio u Studentski kulturni centar

Pogledao sam film „Ne naginji se van“. Nije me zadovoljio. Glumci Gregurević i Šovagović odlični, ali scenarij senzacionalno ishitren, doživljajno površan. Scena s Filipom i Vericom ne djeluje uvjerljivo. Ostali događaji su previše realistički naglašeni, ponegdje odvratno prenapeti. Na izlazu iz kinodvorane prožimao me čudan osjećaj nostalgije za proživljenim dogodovštinama koje nisam umio zapisati ili sam se toga plašio. Što je natjeralo narod u „gastarbajterstvo“? O tome je opasno razmišljati. Narod je iluzija koju političari koriste kao obmanu.

Pogoduje mi nezapaženost na ulici. Svratio sam u obližnju knjižaru i kupio roman Tunel Ernesta Sabata. Čudno, kako me neka djela privuku baš u pravo vrijeme. Nezadovoljan sam sređivanjem svog romana. Još uvijek sam previše osjećajno nezasitan, radnju svodim na ponavljanje, premda sam svjestan svih doživljaja u ime stvaralačkog preobražavanja.  Događaje treba ispisati u doživljajnoj uzavrelosti. Možda se premalo oslanjam na mogućnost riječi, jezika. Kao da se još uvijek radi o njegovoj podređenosti krvnim sudovima, glavobolji i osjećajnoj praznini.

Kasno navečer svratio sam u Studentski kulturni centar da čujem razgovor o mladoj slovenskoj poeziji. Prikazivali su se filmovi ljubljanskih avangardnih autora. Može li se danas uopće još govoriti o avangardi? Uglavnom same igrarije, više-manje složene, za razliku od igre kakvu sam očekivao od mlađih autora. Promatrao sam oko sebe tu hipijevski pjesničku mladost prepun gađenja, odvratne su te izlizane maske mladenačkih naličja. Umalo da nisam kriknuo od bijesa, čuvši kako žabac-stihoklepac posprdno spominje Novalisa. Naposljetku, pjesnik i književni kritičar Denis Poniž, koji je trebao govoriti o slovenskoj poeziji, nije došao, tako da sam s olakšanjem napustio zadimljenu dvoranu. 

19. studenog 1977.

 

Na večernjoj misi u Makedonskoj ulici

Ne znam zašto sam poslije ručka krenuo u stan ljupke i pobožno odvratne djevojke. Nestrpljenje me zanijelo, ali brzo sam postao svjestan bezizlaznog sjedenja u njenoj sobi. Nastojao sam djelovati smireno i zadovoljno. Čak sam pristao da gledamo jedno drugome u šalice za kavu. Bezrazložno, možda ne i beznačajno. Smijao sam se, razgovarao kao obično, domogao se njene bilježnice sa stihovima i čitajući bivao sve zaprepaštenijim. Uglavnom stihovi posvećeni određenim mladićima, a među pjesmama nalazi se i biografski podatak o meni. Jedna je pjesma posvećena mladom župniku iz crkve u Makedonskoj ulici, koji me uvijek zbunjivao svojim prisustvom u njenim mislima. Pitala me zašto sam se uozbiljio. Nisam joj mogao odgovoriti.  Zatvorio sam bilježnicu i počeo hvaliti njenu frizuru, mašnu na bluzi, privjesak na lančiću. Odlučio sam poći s njom na večernju misu kod župnika kojemu je posvetila svoje pobožno bljutave stihove. Strašnog li pothvata! Prisustvovao sam ponovno jednom „ljudskom, suviše ljudskom“ obredu čeznutljiva zapomaganja. Sjela je nekoliko klupa ispred mene. Daleko, zaista daleko jedno od drugoga. Poslije mise nismo više razgovarali, gledali smo televizor u župnom dvoru, šalio sam se s jednim od svojih zemljaka i sve žustrije osjećao višemjesečnu zabludu.

21. studenog 1977.

 

Dirnula me gazdaričina priča

Nietzscheova knjiga S onu stranu dobra i zla pogađa me mnogo intimnije od Zaratustrinih govora. To nije više knjiga zanosa, već iskrenog priznanja patnika kojemu je ponestalo izazovnog prkosa. Zašto me čitanje ispunilo tugom i čudnim osjećajem? Zar me Nietzsche razočarao? Jesam li se prevario u njemu ili u sebi? Pogledao sam tv-program, zabavnu emisiju i neku američku seriju o detektivu, pa tek potom završio s čitanjem knjige. Nietzsche je to previdio. Moja glavobolja svjedoči jednako o moći zabavljanja kao i o moći ispaštanja.

Dirnula me gazdaričina priča o ženi koja je dolazila da vidi samca – mene. Sjećam se te večeri, čitao sam u svojoj sobi i osjećao strašnu potrebu za razvratnom ženom, ne znajući da se takva nalazi baš u to vrijeme u kuhinji tetke Fanike. Žao mi je što se nismo upoznali, što se nije usudila ući u moju sobu, a sam se nisam sjetio na mogućnost društvenog prilagođavanja. Jadnog li Nietzscheova nadčovjeka!

8. prosinca 1977.

 

Na književnoj večeri u Čačku

Dan uoči katoličkog Božića sudjelovao sam na književnoj večeri u Čačku, zajedno s Gojkom Đogom, Rajkom Petrovim Nogom, Acom Sekulićem i drugim sudionicima. Publike je bilo malko više od nas pisaca. Među njima većina frustriranih diletanata koji se upravo nameću sugovorniku napamet naučenim stihovima, što je samo dokaz više da je istinsko stvaranje strano svakom nakazno profinjenom „duhu zajedništva“. Pa ipak, boravak u Čačku značio je pravo osvježenje. U autobusu kojim sam se dovezao iz Beograda upoznao sam apsolventicu ekonomije i cijelim putem razgovarao s njom. Ženska znatiželja i ljeporječivost smilovanja u suosjećajnom stilu. – Baš lepo što smo se upoznali, meni je umetnost takođe bliska, nekad sam jako puno čitala, a i sada bih čitala da imam vremena… Na moje iznenadno pitanje je li slobodna, odgovorila uljudno zbunjeno. – Pa, nisam baš, imam verenika, ali mogli bismo ostati prijatelji, zaista bih rado češće razgovarala o umetnosti…  Na autobusnoj stanici pokazala mi je smjer kojim ću najbrže stići do Doma kulture, nasmiješila se i pružila mi ruku. 

Nisam se osjećao napuštenim, dapače, na književnoj večeri sjedio sam donekle pobjedonosno, promatrajući proždrljivost u očima i ušima nekolicine slušatelja. Slijedila je večera u hotelu Beograd. Sjedio sam s Rajkom Petrovim Nogom s kojim sam te noći dijelio i dvokrevetnu sobu. Zbilo se opet ono što sam mogao očekivati. U društvu poslije večere našla se djevojka bezazlenog osmijeha, držeći za ruku ispijenog mladića, pravo naličje njene bezazlenosti. Njen osmijeh i žar u očima zapalili su krv u mojim venama. Pogledavali smo jedno drugo, ona kao da me molila kako bih je zapravo trebao osloboditi od rugobe-zaštitnika, a meni je brada prikrivala  divljinu požude i spremnost na sve. 

Na kraju smo ostali u hotelu samo ja i Nogo, odvukli se u sobu, popušili još po jednu iz njegove „muštike“, zatim je on otpočeo sa svojim velikosrpskim lamentacijama i srećom brzo zaspao, onako u odijelu. Mene je uspavala glavobolja. U usitnjenim moždanim ćelijama svi su se događaji ponavljali u iskrivljenim ogledalima, svaka mogućnost usitnjavala se u nezapamćene prizore. Ništa od svega! 

24. prosinca 1977.

 

Jarac anđeoskih krila

Cjelodnevna znatiželja i strepnja u iščekivanju najavljene posjete. Tek navečer primio sam telegram od Branke koja mi javlja da ne može doći. Oplakujem sebe zbog seksualne povodljivosti. Jarac anđeoskih krila! Nikako da nadvladam cmizdravo raspoloženje u sebi, da prestanem patnički žudjeti za ženskim mirisom kao bolesničkim pomazanjem.

Obris konobarice preko puta djeluje ponižavajuće. Spustio sam se tako nisko da me i najmanji privid izruguje. Umjesto da u ovoj mirnoj i udobnoj sobi silujem vrijeme! Da stvaranjem zastrašim sebe. Samo što u meni nema dovoljnog zaleta. Glava me sve rjeđe boli. Patnju je zamijenila sjeta, dekadentna tugaljivost, samotinja koja zaudara po izmetu i ne zna za iskonski proplamsaj duha. Šetam sobom amo-tamo, pušim i pijem kavu iz navike, prisjećam se raznih mogućnosti upoznavanja, ispaštanja bez opraštanja, smionosti na granici ludila. 

Ne odlazim čak ni na ručak u grad, hranim se kao medvjed u kavezu, paštetama umjesto živog mesa. Nema krvi u mojim žilama, u njima kola voda, očito ne izvorska, već voda iz gradskog vodovoda, klor. Zar stvarno ne mogu pocrvenjeti zbog sebe? Naljutiti se na sebe? Učiniti zaokret u smislu stvaralačke osvete? Osvećivati se svom snagom raspadanja, a ne ovako pokajnički zaudarati po posteljini i noćnom preznojavanju. U jalovoj osami previše seciram pritajene porive, umjesto da se upustim u silno glumljenje, da se domognem zadivljujuće maske i zakulisno osobne stvarnosti. Sadašnje stanje je užasno, čak toliko užasno da ne može završiti samoubojstvom. U svojim udovima osjećam plijesan.                                               

26. prosinca 1977.

 

Razgovarao s Miodragom Pavlovićem 

Jučer točno u podne primio me u uredništvu Izdavačke kuće Prosveta Miodrag Pavlović, pjesnik koji je svojom prvom zbirkom pjesama označio definitivan raskid s estetskim i ideološkim dogmama socrealizma. Primio me očinski srdačno. Iznenađen je i oduševljen mojom prozom. Upoznao me s urednikom Vidosavom Stevanovićem, koji je moj rukopis zadržao kod sebe. Možda je konačno osvanulo vrijeme objavljivanja? Dogodine namjeravam urediti knjigu pripovijedaka i eseja. A obećao sam i novu pjesničku zbirku na slovenskom jeziku Tonetu Pavčeku, uredniku Cankarjeve založbe u Ljubljani. Trebao bih je sređivati usporedno s prevođenjem slovenskih „začinjavaca“ za Maticu srpsku.

Sretan sam što se Miodrag Pavlović, siva eminencija u Prosveti, ali i u suvremenoj srpskoj književnosti, pohvalno izjasnio o mom rukopisu i čestitao mi na objavljenim prijevodima sa slovenskog jezika. Potaknuo me da nastavim s traganjem za samim sobom, jer je to nešto najuzvišenije. Ustao je sa stolice i čvrsto mi stisnuo ruku, što sam smjesta protumačio u svoju korist, da će rukopis biti uvršten u izdavački plan.

30. prosinca 1977.

 

Na predavanju Marka Stranda

Ja koje ovo zapisujem i Ja koje je sinoć progovaralo iz mene možemo biti samo neprijatelji. Budim se u najosobnijoj mržnji. U sjećanje prizivam svoj sinoćnji lik. Sjedio sam s čovjekom kojeg nimalo ne cijenim, a ispričao mu baš sve ono što takav čovjek ne zavrjeđuje. Čak sam ga u znatnoj mjeri i zabavljao. Ali, kako? Nisam li najprije krenuo u veliku dvoranu Saveza književnika Jugoslavije i slušao američkog profesora, pjesnika i prevoditelja Marka Stranda. Govorio je o svojim europskim nadrealističkim uzorima, o njihovoj čistoj osjećajnosti, arhetipskim slikama i modelima neracionalnog, egzistencijalnog nemira. Nisam li se na povratku u stan prekoravao parafrazom Ginsberova stiha. „Božidare, jebi se sam sa sobom!“ 

Je li moje upropaštavajuće Ja ženskog roda? Otkud žena u meni? Koji tako strastveno čeznem za ženskim tijelom na ulicama ili skupovima, takoreći na svakom koraku, ali nikako da se ženama približim. Sputava me pakosnica u meni, moji pomiješani osjećaji, razorna moć u suvišnoj spermi. Da, to sam ja, čovjek bunila, dvostruka utvara, zavodnik i zavedeni, otrovna buba na rubu kreveta.

14. siječnja 1978.

 

Ipak smo već jednom živjeli

Kakvo mrtvilo budnosti, a kako živi snovi! Prva slika: otac je doživio srčani udar. Odnio sam ga u sobicu, ali on se ne miri sa sudbinom. Hodao je na jednoj nozi, izopačen u licu, a ipak blago nasmijan. Druga slika: u dnevnoj sobi mati ma mrtvačkom odru. Pogledam tetku i ostale ukućane. Učini mi se da nešto nije u redu. Pogledam mater na odru i primijetim kako polako otvara oči. Primaknem se bliže, upitam je kako se osjeća, je li se naspavala. Pohitam s odvezivanjem bijelog rupca kojim su joj pritegnuli donju čeljust. Ukućanima dajem znak da brzo prekriju raspelo i pokupe svijeće, jer probuđena pokojnica ne smije vidjeti žalost u kući. Mati me u čudu promatrala, pitala me što se to zbiva, je li zakasnila, zar je već prošao Božić, ah, neka je, barem ne mora po snijegu na polnoćku.

Nakon snova o roditeljima, koje sam zapisivao oko tri sata ujutro, negdje pred zoru obasja me san o davnom postojanju. Vozim se osobnim kolima kroz sela Hrvatskog zagorja. Krapina i sjetna plahovitost pračovjeka. Privlači me njegovo skrivanje u špiljama. Zaustavih se ispred crkvice jedne svetice koja je bila štovana još u starom Egiptu, samo što je u ono vrijeme bila slavna zbog svog herojskog preljuba, a u kršćanstvu je proglašena mučenicom svete čistoće. Izgovorio sam njene egipatske zasluge, ali nikako da se sjetim njenog imena. Jedno je sigurno, poznavali smo se u doba faraona, opisivao sam mjesta na kojima smo se sastajali. Dakle, ipak smo već jednom živjeli!

23. siječnja 1978.

 

Ljudi ne znaju što govore

Čitam suvremen filozofe i spopada me jeza nad tako brojnim naslovima i čestim ponavljanjima. Kad se uz to svake večeri provede nekoliko sati ispred televizora, u gnjavaži sa samim sobom zbog pojedinih scena u filmovima ili tv-dramama, onda je ubitačnost življenja doista opravdana. S pravom se u ovoj sobi radujem jedino snovima i prekoravam sebe zbog lijenosti u zapisivanju.

Zašto se u Heideggerovoj filozofiji pojavljuje pojam krivnje? Nema obrazloženja. Krivnja, jesam li je ikad osjetio ili umom dokučio? Ne, uvijek se radilo o krivici. Ontološki zasnovana krivnja ne pogađa me u nikakvoj neprilici. Prije bi se moglo govoriti o tugaljivosti, o otužnom stanju vlastite propasti, unatoč intuitivnom nemiru.

Zašto sam ujutro ispunjen radošću, a plašim se večeri? Ništa se nije dogodilo u gradu. Promatrao sam mladića koji je prkosno odolijevao vjetru na Terazijama, imajući na sebi samo podlogu bunde bez rukava. Bio je napola gol. Što li je htio? Nisam se mogao smijati, gledao sam njegovu naježenu kožu, zagledao mu se u oči, ali nosio je naočale. Produžio sam do kioska, kupio četkicu za zube, ručao u studentskom restoranu i opet se vratio na ulicu. Svratih u redakciju Književne reči da vidim ima li što nova, ali svugdje isti način susretljivosti: zdravo, kako si, hoćeš li uskoro što objaviti, jesi li pročitao onu stvar, itd. Ljudi ne znaju više što govore. Uostalom, kao da je važno znati. Jezik je nadvladao svako znanje. Shvatio sam to, ali ne umijem se pokoriti, uklopiti u igru. Komunikacija mi prebrzo dozlogrdi. Ne ohrabruje me ni ovo zapisivanje, premda se još uvijek, čak u mnogo znatnijoj mjeri, osjećam pri sebi. 

26. siječnja 1978.

 

Sveopća galama u trolejbusu

„Književnost se javlja najpre kao vrsta razonode ili krvarenja“ (Clude Roy, Imaginarno, nekažnjeni porok). Znao sam to, ali se o tome nisam usudio pisati. Rečenicu sam pročitao u autobusu. Bio sam toliko osupnut njome da sam promašio jednu stanicu. Sjećam se da se istovremeno zbivalo pokraj mene nešto jezivo. Iza mene sjedilo je dijete s naočalama. Jedna usiljena gospođa prisjela je tom šestogodišnjem dječaku, na što se on podigao sa stolice. Kad je to primijetila njegova majka, mlada žena, glasno je opsovala svog sinčića zato što je ustao, zar ne zna da mora paziti na naočale, da ne smije stajati… Prijetnju je zapečatila glasnom zaušnicom pred svima, čime je izazvala sveopću galamu u trolejbusu. Putnici se žestokim komentarima okomili na nju. Starija žena stala joj dokazivati kako to ne valja, kako će je dijete zamrziti. I začudo, pobudila je kajanje u uzrujanoj majci te je ona blagonaklono pomilovala svoje dijete koje je opet sjedilo na istoj stolici, ispričavajući se kako nije htjela… Između krvarenja i dječačkog rumenila osjetio sam tajnu književničkog prijestupa. Da, to je porok, nekažnjeni, i što je još gore, ne povlači za sobom mogućnost kajanja.

28. siječnja 1978.

 

Druženje s Ljubišom Jeremićem

Ustajem u pet poslije podne. Mamuran. Gledam kroz prozor. Vjetrovito. Znači ipak se nešto dogodilo. Jučer smo slavili nečiju diplomu. Govorili su da sam u formi, održao sam navodno čak i zdravicu. Što li sam govorio? Zašto me zaboljela glava djevojke s kojom se godinu dana nisam viđao? 

Kasno navečer netko me kolima prebacio u centar grada. Sjedio sam u Šansi na Tašmajdanu i pričao s Ljubišom Jeremićem, profesorom na katedri svjetske književnosti i književnim kritičarem, autorom zapažene knjige Proza novog stila. Pričali smo o franjevcima i Andrićevim ranim pjesmama od kojih su neke bile napisane za vrijeme pjesnikova boravka u Krapini. Uz ljuto piće profesor me uvjeravao kako on nije estetičar beogradske kaldrme, već zaljubljenik u Dostojevskog i Andrića, kako je njegova  duša ozarena pjesmom Franje Asiškog. Ja bih mu na to šaljivo odgovarao kako bih rado što prije posjetio manastir Hopovo i poklonio se igumanu Teodoru koji je omogućio Dositeju Obradoviću put u Zagreb te je ovaj na neki način vratio dug Hrvatu Jurju Križaniću. Šaljivost bi tu prestala i Ljubiša mi je očitao pravu lekciju o Hrvatima: „Vazda ste naginjali krajnostima bez konkretne pronicljivosti. Zamisli, Križanić podnosi Moskovskim vlastima predstavku o potrebi ispravljanja slavenskog jezika. Koje li umišljenosti, da ne kažem drskosti, i neupućenosti u tajne pravoslavlja! Dositej je bio mnogo lukaviji od Križanića. On je zagovarao narodno jedinstvo Južnih Slavena bez obzira na tri različite veroispovesti. Razumeš me, zagovarao je narodno, a ne crkveno jedinstvo! Onaj tko doista poznaje pravoslavlje iznutra, iz liturgije kao duše narodne, taj će mudro da zaobiđe crkveno ujedinjenje. To je Dositej naspram Križanića, srpski prosvetitelj naspram hrvatskog zanesenjaka, narodni vožd naspram sibirskog prognanika.“ Oko pet izjutra napustili smo Šansu, a u pola šest se već otvorio buffet Zlatibor, gdje smo popili još po dvije lincure za dobro jutro. 

29. siječnja 1978.

 

Poniznost sam pretvorio u manu

U autobusu za Konjarnik pozdravio sam se s Miljurkom Vukadinovićem koji također stanuje u tom kvartu. Pozvao sam ga kod sebe i zajedno smo popili ono malo travarice uz razgovor koji mi se nakon njegova odlaska čini suvišnim. Iako je mladić pun životnog poleta. Napamet mi je izgovorio čak nekoliko svojih uistinu osvježavajućih stihova. Vjerujem u njegovu pjesničku nadarenost, drago mi je što smo se pobliže upoznali, pa ipak, odakle taj osjećaj suvišnosti, ta tjeskoba ponovljenih riječi? Nije li mi previše pričao o sebi? Nisam li uživao u svojoj poniznosti? Nisam li poniznost pretvorio u manu?

Nisu li me noćas u sni upozoravali profesori teologije da je moja poniznost u tuđoj sredini daleko od vrline? Mislio sam čemu ta upozorenja u snovima. Pošao sam u grad da vidim ima li kakvog sniženja za proljeće. Kupio sam grejpfrut, ne znam što se dogodilo s prodavačicom, klela mi se u napuklu kost i govorila kako voli umjetnost. Slušam je i uvjeravam sebe kako nisam za ženidbu, dovoljno mi je nešto malo golotinje i pola kilograma svinjetine.

4. veljače 1978.

 

Jaspers i granične situacije

Obrati pažnju na „prozu u trapericama“ i vidjet ćeš koliko si zaostao, dobacuju mi bučni kritičari. Zašto ne pokušaš pisati za televiziju, zašto ne potražiš ljude koji bi te mogli proslaviti? Znaj da je uz talent potrebna i lukavost!

Shvaćam, a ipak ništa ne poduzimam. Hranim se i dalje u studentskom restoranu, odlazim sa starim znancima na ekspres kavu. Mjesecima već nisam napisao nijedan stih. Čemu u izmišljenom životu pisati stihove? Izmišljen sam, kao što je i bog izmišljen. Snebivam se. Ne palim svjetlo u sobi, škorpion u krevetu, ne mogu se otrovom uništiti, pravi je otrov u meni. Budim se, otvaram prozor. S druge strane ulice vinula se pod oblake žena u spavačici. Jaspers i granične situacije: brijanje, izdaja, ubijanje. Spenglerova Propast zapada i nimalo sporedno prisjećanje tetke Fanike: – Božidare, mladi ste, doživjet ćete vi posljednje dane, zapamtite dobro tisuću devet sto devedeset i neke… Pokušao sam gledati ratni film Tvardovskog, ali nisam izdržao. Pošao sam u sobu, pogledao kroz prozor. Konobarica s druge strane ulice sklanja stolnjake, prošlo je njeno radno vrijeme. Namjerno ne navlačim zavjese. Uspavljujem se. Nije svijet za mene. Noć me svjetlom obasjava. U potpunosti shvaćam Camusovu filozofiju revolta. Smijem se sebi na drugoj strani, smijem se ali ne domahujem. Ne želim jednoličnost iskustva. Uostalom svaka je želja suvišna u punini sna. Pisanje nije ništa drugo do predigra dubokog sna.  

8. veljače 1978.

 

Svojim očima ubijam i razaram

Tonny iz filma Čovjek s ožiljkom poubijao je sve svoje takmace, pa čak i najboljeg suradnika, zato što ga je zatekao sa svojom sestrom. Ljubomora ili prkosno dostojanstvo? Sestra s pištoljem u ruci upada u njegov stan s namjerom da ga ubije, ali ne može. Završetak djeluje dosta uvjerljivo. Razmišljam o filmu. Nije mi svejedno zbog milicijske smrti tipičnog gangstera. Plinska bomba, kašalj, silazak niz stepenice, molba i vapaj da ga ne ubiju, a u svemu tome pokušaj bijega, dok ga na vratima ne pokosi strojnica. Tonny nije opomena, još manje obmana. Nije ni zločinac, pravi zločinac sjedi pred televizorom. Svojim očima činim sva ta zločinstva, ubijam i razaram, držim političke govore, glasam uvijek za drugoga, pravovremeno me spašava nečije jamstvo, milicija mi ne vjeruje, kažu da nemam ožiljka, ali stvar je utoliko zamršenija. 

Ne mirujem. Na ulaznim vratima djevojčica. Čujem kako ispituje gazdaricu za samca-podstanara. Ulazi u moju sobu i moli me da joj nacrtam njenog djeda. Pokušala je sama, ali joj je nastavnica rekla da to nije on. Čudno, pomislim u sebi, odakle toj nastavnici ideja za takav domaći zadatak. Uvjeravam djevojčicu da ne znam crtati i odmah primjećujem kako sam je razočarao. Ja, Tonny… 

Nalazimo se u filmskoj situaciji. Preskačemo umjetne ograde. Skoknuo sam u trgovinu. Za tezgom s mesom crna prodavačica uvjerava blondinku kako su sve žene kurve. Pritom se muški češala po guzici. Zatražio sam tri para kranjskih kobasica. Kolegica na kasi bila je mnogo pristojnija. I sve to unutar jednog jedinog filma. Scene mogu biti bezlične. Ali veoma osobne. Donio sam vino za gazdaricu, ali ona se već peta dana ne može isprazniti. Ne sjeća se što je pojela, niti vjeruje da Tonny stvarno postoji.

9. veljače 1978.

 

Kod Milana Tabakovića na Čukarici

U stanu na osmom katu stambenog bloka na Čukarici prevodilac Milan Tabaković priča mi o diletantu, bezobraznom mladiću iz Splita koji ga je ocrnio pred izdavačem. Slušam i pomišljam na profesora u Zagrebu kojemu sam u nekoliko navrata, uz pivo i pljeskavicu, preveo pjesme slovenskog pjesnika Kajetana Koviča, a on ih objavio na radiju pod svojim imenom. Prevodilac  Tabaković uvjerava me da nije to ništa u usporedbi s ostalim krađama u jugoslavenskim književnostima. Nismo zalazili u pojedinosti. Skoknuo sam u obližnju samoposlugu te kupio nekoliko piva i čajnu kobasicu. Dok smo jeli i pili, on se odjednom sjetio da mora nazvati Smilju, neku napola Ruskinju, koja prekosutra putuje u Moskvu da vidi svoju majku i sinčića. Muž joj je navodno napisao nekakav dobar scenarij, odlično zaradio, napustio Rusiju i sada je negdje u Australiji. Eto, ona će prekosutra u Moskvu, da uzme sinčića, zatim će avionom do Singapura, o odande za Australiju gdje će ostati godinu dana. Zanimljivo, kolega je pričao o tome kao o nečem sporednom. U međuvremenu se javio i svojoj strini, ženi proslavljenog slikara i keramičara Ivana Tabakovića, koja nakon muževljeve smrti ne zna kamo će s tolikom lovom, tako da se jadnica razboljela i mogla bi svakog dana poludjeti. Izgovorio je to dosta pritajeno, ali s izrazito naglašenom željom. Ispratio me do lifta. Na hodniku ga susjed, mlađi čovjek, upitao ima li kakav novi porno film. Nasmijao se i rukom mu dao do znanja da će svratiti kod njega na piće. 

U liftu sam jedva još znao za sebe.

Prijateljstvo – kakvog li otrova! Otruješ se ili pogubiš, u najboljem slučaju osmisliš sebe u tramvajskoj karti. Svejedno je na kojoj ću stanici izaći. Da, centar grada. Evo me na književnoj tribini. Tri kritičara biraju najbolju knjigu pjesama u prošloj godini. Suvišno je postavljati bilo kakvo pitanje. Riječ je o Raši Livadi, o intelektualnosti studentskih domova koja uvjerljivo provjetrava njegovu poeziju. Sjedim li na svojoj stolici? Dosađuje mi stihotvorni mladunac koji je jednom rukom zagrlio djevojčicu-vjevericu. Zajedno se podsmjehuju kritičarima, mladić je čak glasno izgovarao svoje primjedbe. Toliko me izgnjavio da sam ga pozvao za šank, što naravno nije mogao prihvatiti, budući da je s djevojkom hitao u Dom omladine gdje je gostovala poznata pop grupa iz Slovenije.

Krenuo sam prema lokalima u kojima obično piju filmski mladunci. Ali sam se predomislio. Zašto da ne odem u Australiju? Zar je zato stvarno potreban scenarij? Okrenuo sam se. S desne strane primijetio kiosk s kobasicama. Da pojedem dva para u ime Posljednje večere! Trg Republike, Knez Mihajlova, Maršala Tita. Zaustavio sam se na ulazu zgrade koja je bila predviđena za rušenje. Da li da pođem kod studentice koja me iz dna duše prezire? Njen prezir me ohrabruje. Stojim u hodniku i zavidim Hainrichu von Kleistu. Nije li on nasjeo religiozno sumanutoj ženi? Ne, šapuće mi polumračnim prizvukom, ne nasjedaj pismenoj ostavštini, mi smo se ubili u ljubavi koju ne možeš dokučiti, uživamo u sjeni samoubojstva, ali sjena pripada tebi! 

Čujem li dobro ili me polumrak prerušava u spomenik Dimitrija Tucovića na Slaviji? Danomice promatram jednu te istu saobraćajku ispred sebe, kako službeno širi ruke, upozorava prolaznike svojom zviždaljkom. Htio bih joj šapnuti kako to nije normalno, ali ona se ne obazire na brončano poprsje. I tako me drži na spasonosnom rastojanju.

10. veljače 1978.

 

Prerastam u žabokrečinu

Priznajem da sam mnoga djela površno pročitao. Mnoga čitanja ubrajam u svoja nedjela. Vjera, ljubav, zavjera – to troje ide uvijek u prilog drugima: bogu, voljenoj osobi ili narodu. Prebivam u pisaćem stroju. Kućno zvono. Na vratima stoji čovjek. Kaže da popisuje građane socijalističke Jugoslavije koji imaju pravo biranja na predstojećim izborima. Zapisao je moje ime i prezime. Iako nisam prijavljen u Beogradu. Zašto me to zapisivanje iznenadilo? Očito nisam spreman za izbore. Iako je mnogo lakše birati druge umjesto sebe. 

Razlog je mnogo dublji. Htio bih se vratiti svome izvoru, ali u sebi nalazim samo močvare. Prerastam u žabokrečinu: pozdravno kreketanje na ulici, u autobusu ili u redakciji. Mulj budućnosti. Sjedim i prevodim. Glavobolja me podsjeća na slobodu volje. Uzimam tablete. Odlazim na tuširanje. Uvijek isto ispiranje, a nigdje prljavštine. Bjelina asketskog poriva. Da, asketski poriv je moja katolička baština. Dotjerana do same mučnine vremena. Čemu uopće sat na noćnom ormariću. Budilica koja se u tančine poklapa s mojim  propustima. Ukoliko sam uopće mogao išta propustiti? Zar doista vjerujem u sudbinu, umjesto da je živim? Ili sam život nesvjesno podredio udesu? O presudnim stvarima ne razmišljam duboko. U ovoj sobi trebao je stanovati Crnac iz Zaira, priča mi tetka Fanika, te usput spominje neku susjedu koja s razvela s mužem, direktorom iz Kikinde, samo zato što im se rodilo crno dijete. To su svakako mnogo zanimljivije priče od moje besanice. Kad ću već jednom pobjeći od sebe? Pobjeći, ali nipošto na izbore. Birao bih iz straha da opet ne završim u sebi.

11. veljače 1978.

 

Pozvao me urednik Milan Savić

Nelagodnost u crijevima. Hranim se takozvanim prijateljima. U snu mi ispala plomba. Čitam Hartmannovu Estetiku, ne prija mi cigareta uz kavu. Sve teže čitam, a bojim se izaći u grad. Naposljetku ipak izlazim. U redakciji Književne reči ne osjećam se suvišnim. Zvonjava telefona, dogovaranje književnih priredbi, listanje novina. Glavni urednik Milan Savić zamolio me da prevedem esej Tarasa Kermaunera. Shvatio sam to ozbiljno, prkoseći osobnoj suvišnosti. Izašao sam na ulicu s nadobudnim pjesnikom, koji je navodno prenatrpan obvezama, a eto, sada mora u poznatu izdavačku kuću da se dogovori oko antologije erotske poezije. Slušao sam ga sve do ulaznih vrata. Tu su slavodobitno ćaskala još trojica stihoklepaca.  Čudim se odakle mi toliko licemjerje te sam se sa svom trojicom nasmiješeno rukovao. 

Filozofija egzistencije nije samo ispitna gnjavaža. Očekujem zalazak sunca, sjedeći u Nacionalnoj biblioteci. Osvježen blagim sumrakom. Vraćam knjigu, razgovaram sa starijim bibliografom, primjećujem čitateljicu koja me začuđeno promatra. Literatura je utopija, jesam li dobro shvatio pritužbu bibliografa? Napustio sam zgradu, odnio na poštu pisma nekim izdavačima. U predvorju pošte grupa vojvođanskih piljarica, posjedale na dugi radijator i paze da ne uprljaju svoje široke suknje. Narodna nošnja, narodna pošta.        

16. veljače 1978.

 

Restoran Bosna u Ulici Majke Jevrosime

Nedjelja, pada snijeg. U četiri poslije podne izašao sam u grad. Da li da pogledam film o drogama ili da odem na ručak u lokal što ga je nedavno preporučio urednik Savić. Zašto da ne jedem kao čovjek dostojan svog zalogaja? Restoran Bosna u Ulici Majke Jevrosime. Ulazim. Svi stolovi lijepo razmješteni, sa strogo raspoređenim priborom, ali nijednog gosta. Daleko ispred mene sjede za stolom poslužitelji, konobar i dvije konobarice. Snebivam se nasred lokala, dok mi ne pristupi garderobijer i u staračkom polusnu zaželi dobrodošlicu. – Može li se ovdje ručati? – Kako da ne, samo izvolite! 

Sjeo sam za stol i naručio pljeskavicu, miješanu salatu i pivo, više u nedoumici negoli iz stvarne želje za izabranim jelom. Prvi put sjedim u tom lokalu koji se nalazi u samom centru grada, a tako se izgubljeno osjećam u njemu. Baš izgubljeno, budući da ne oskudijevam s novcem. Jeo sam uplašen samim sobom. Konobarice se  povremeno okreću, nagađaju jesam li stranac, što me to kod njih dovelo. Nastojao sam što prije popiti pivo, uz jednu cigaretu, zatim sam dostojanstveno platio, premda je ispalo sve naopako. Konobar me upozorio da sam zaboravio cigarete, garderobijer me podsjetio na plaćanje garderobe, vrata sam gurao prema vani, a otvaraju se prema unutra, samo da mi se što prije osloboditi, pomislih na ulici. 

Što li sve pričaju o meni, po svoj prilici da sam se posvađao sa ženom ili djevojkom, a možda sam bio u nekakvoj akciji te još uvijek nisam došao k sebi, djelovao sam rastrojeno, mada profinjeno, možda sam agent, možda nisu smjeli preda mnom svašta pričati… Tako pričaju ugostitelji dok žurim Nušićevom, u pothodniku pripaljujem cigaretu, gužva u dragstoru, izlazim na drugoj strani, ne zaustavljam se pred knjižarom, ne odlazim na kavu, već pravo na autobusnu stanicu. 

U autobusu četiri ciganke. Dvije svečano odjevene, a dvije s mališanima u zavežljajima. Burnog li razgovora o djeci, krpama i kolibama na Adi Ciganliji. Nikakve samilosti nisam osjetio prema njima, sjetivši se da me mama u djetinjstvu uvijek zastrašivala ciganima. Najcrnija između njih bila je čak u neku ruku privlačna. Promatrao sam ostale gospođe kako prezrivo podnose njihovo nerazumljivo pričanje. I sjetih se kako me neku večer, dok sam u Klubu inžinjera čekao Petra Gudelja, luckasto zaskočila pričljiva konobarica pitanjem što mislim o knjizi Sto godina samoće. Pošto sam joj odgovorio da nemam svog mišljenja, ona se pobjedonosno nasmijala uz primjedbu: – Naravno, knjigu uopće niste čitali, zašto mi to ne biste otvoreno priznali, kao da je grijeh neku knjigu ne pročitati… Srećom na vratima se pojavio uvaženi hrvatski pjesnik, prema kojemu je posluga u Klubu imala poseban respekt, te smo nas dvojica mogli u miru popričati o svemu na čemu radimo i što namjeravamo objaviti.

19. veljače 1978.

 

Gnjavim se dotjerivanjem pjesama

Slušao sam predavanje o romanu Herzog Saula Bellowa. Problem starenja, stajanja na mrtvoj točki, u sivilu velegrada. Herzogova pisma. Pisao je sve do Boga, imajući u vidu povijest kulture, staro i novo lakovjerje. Pozdravio sam se s predavačem dr. Ljubišom Jeremićem. Zamolio me da mu se javim telefonom, trebam mu nešto objasniti, neke katoličke obrede. Traje to već godinama. Objašnjavam, rukujem se s ljudima, suosjećam s glavnim junacima određenih književnih djela, filmova i tv-serija. Vraćam se u stan bez predrasuda, spavam poput bijelog miša koji nikad sebi sreću ne udijeli.

U snovima me posljednjih noći zabavljaju pojedini likovi iz raznih bogoslovija. Zašto još uvijek sanjam o njima? – Da, prošao si mnogo bolje, bio si istjeran i sada uživaš, a mi već deset godina jedno te isto…, ponavljao mi neki redovnik u lokalu između gradske bolnice i kasarne. Nisu to snovi za pamćenje, već paprat u kojoj se gubim.

Gnjavim se dotjerivanjem pjesama. Stalno nešto mijenjam, preokrećem, a u biti strepim nad riječima. U zapamćenom snu htio sam odrezati cvijet mimoze, međutim prodavač knjiga za priručnim štandom uperi prst u mene te nisam znao prijeti li mi zbog mimoza ili je prepoznao u meni čovjeka kome mora nešto priopćiti. Prodavao je knjige malo podalje od grma, čovjek pedesetih godina. – Dakle, mislio si zbog mimoza, ha-ha-ha, protrnuo si zajedno sa škarama, ali nije to bitno, teško sam te prepoznao, brada i sve ostalo na tebi. Radiš za gospodina Turkovića, mimoze za gospođu. A sada pređimo na stvar. Ništa od tvoje knjige pjesama. Čitao sam je, nije loše, čovjeka neki stihovi dovode u nepriliku, izvrsno, samo tako nastavi, imaš dara i dubok si, vjerujem u tebe… Srećom kraj mene se odmah našle tri sluškinje, razigrano ljubazne. Legli smo  na travu i promatrali prodavača knjiga. Vidio sam da je pravi gospodin. Ustao je i uputio se našem gazdi ili zakonodavcu, ili dragom bogu, uglavnom nepoznatom gospodinu Turkoviću, koji se navodno razbolio i upravo stižu kola hitne pomoći. Probudim se i osjetim blagu rastrojenost svojih misli. Kao da lebdim i svjestan sam lebdjenja.

22. veljače 1978. 

 

Veljko Barbieri vojnik u Beogradu

U Beogradu je na odsluženju vojnog roka Veljko Barbieri, hrvatski književnik iz Dalmacije. Sinoć sam se upoznao s njim na večeri i piću kod oženjenog studentskog kolege Ante Matića iz Duvna. S nama su na večeru bili pozvani još pjesnici Petar Gudelj i Ivan Šarolić. Gušter Veljko, vojnik bez iskustva na ratištu, pričao je zanimljive storije vezane uz franjevački samostan i franjevce u Makarskoj, djelomično objavljene u njegovoj knjizi Novčić Gordiana Pia. Pričali smo, jeli i pili, sve do jutra. Gudelj me obradovao priznanjem da je s velikim užitkom čitao moj pjesnički rukopis, rekao mi da je zbirka izvrsna i mogu je slobodno predati izdavačkoj kući Nolit, iako je ondje siva eminencija Vasko Popa koji se plaši svake izvornije konkurencije. S velikom pozornošću sva trojica smo, dok nas vino nije ošamutilo, pratili Gudeljevo umjereno pripovijedanje o dalmatinskom kršu, otocima i bujnoj vegetaciji, o tome kako smo Hrvati ipak kontinentalni, stočarski narod, kako su se kuće sve do šezdesetih godina dvadesetog stoljeća gradile malo dalje od obale, s velikom smo pozornošću pratili sve dok nas vino nije ošamutilo i mi se raspjevano razišli.

23. veljače 1978.

 

Razočaran filmom Michelangela Antonionija

U čemu me to Michelangelo Antonioni razočarao svojim filmom Noć? Zar samo buržujskim propadanjem, izgubljenošću, frazama i nervozom za vrijeme gledanja filma? Uglavnom. Voljeno lice, književnik na samrti, trijezan i priseban pomoću morfija, ostaje i nestaje na samom početku filma. Njegov prijatelj, doktor i pisac Bantano ni izdaleka ne opravdava njegov nestanak. Još manje uspijeva to Lidiji, koja plače za bolničkim zidom, odlazi s mužem na svečanu večeru povodom izlaženja njegove knjige te pobjegne od tog naduto ispraznog društva, prisustvuje tučnjavi na mrtvo ime, promatra dječake koji puštaju rakete, završava u nekom svratištu, odlazi kasnije s mužem u neki bar, potom u vilu bogatog industrijalca, bježi u nepoznatom pravcu s nepoznatim čovjekom, dok muž luduje za kćerkom bogataša, pred zoru međusobno ispovijedanje i smiješno priznanje: ne volim te, više te ne mogu voljeti. Izgleda da se Antonioni zadovoljio minimalnim, blijedim sukobom osjećajnih nemoći. A ipak me film nagoni na zapisivanje. Uostalom riječ je o književnicima, a to uvijek izaziva u meni razračunavanje. Film s mnogo likova, ali bez osobnosti. Mogao bih i drukčije zapisati: književnici, nipošto svjedoci. Svjedočenje ne smatram u moralno-pravnom dosluhu. Volio bih i sam doživjeti bogatu noć u raskošnom propadanju, čitavo vrijeme bio sam pomalo zaljubljen u Lidiju, premda me njeno ponašanje razdruživalo i činilo nervoznim. U određenim trenucima u meni se pobunilo nebrojeno potomstvo. Uskoro mogu umrijeti u bolnici, uz pomoć morfija. Pogađa me scena povratka u stan i zabrinuto spavanje ispod prozora. Gospodin doktor  je popularan i slavan pisac, ali i prava karikatura umjetničke postojanosti. Vraćam se u sobu, zatvaram prozor.

24. veljače 1978. 

 

Svako me pričanje danas usrećivalo

Na Terazijama mi došao u susret pjesnik Gudelj. Otišli smo u Klub inženjera i tehničara. Naručuje kavu, pozdravljaju ga poznanici, rukuje se sa svima, prema svima jednako nasmiješen. U razgovoru sa mnom zanosno otvoren. Više se napokon ne osjećam početnikom, pjesnikom na kušnji. Ne znam što je u ta dva sata bilo značajnije, njegovo pripovijedanje ili blagotvorno osjećanje svojskosti. 

Ispunjen prisnim susretom produžio sam na fakultet, da provjerim kad polažem ispit iz estetike. Na hodniku fakulteta sretnem kolegu koji se vratio iz Bosne i pričao mi o danima provedenim u šumi, na njivi i vinogradu. Svako me pričane danas usrećivalo. Mogu to donekle čak i shvatiti, ali čemu shvaćanje kad je riječ o poeziji. Nikad nisam bezbrižnije ušao u foto-atelje. Ženu koja je upravo završavala s jednom mušterijom upitao sam da li rade. Čudno me pogledala te se smjesta opametim, ta zar bih mogao ući i vidjeti je u radnom mantilu da ne rade? Postupio sam kao da se odavno znamo, pokazao prstom veličinu fotografije i pitao može li biti gotova za tri dana. Žena je slegnula ramenima, skoknula u drugu prostoriju da pita šefa i vratila se s potvrdnim odgovorom. Sjeo sam na stolicu, reče mi da skinem jaknu, doda kako bi mi bolje pristajala košulja, za razliku od dolčevite,  na što sam odvratio da je to najmanje važno. Namjestila mi glavu, upalila reflektore, zamolila me da budem malo veseliji i škljocnula. Dakle, ipak malo veseliji…     

6. ožujka 1978.

 

Pismo tajniku Branimiru Bošnjaku 

Prije sat vremena saznao sam da je došlo do kadrovskih promjena u Društvu književnika Hrvatske. Odmah sam se pismeno obratio novom tajniku Branimiru Bošnjaku. „Dragi kolega, u tajništvu moraju negdje ležati tri moje dosadašnje molbe za prijem u članstvo. Samo mi je na prvu odgovorio tadašnji tajnik Vjeran Zuppa – da je odložena do daljnjega. Na ostale dvije nisam dobio nikakvog odgovora. Nije mi jasno zašto se moja molba stalno odlaže. Zar možda zbog toga što mi je druga zbirka izašla u Ljubljani i što će mi treća ove godine izaći u Mariboru? Ili zato što privremeno živim u Beogradu, te objavljujem u listovima i časopisima širom zemlje? Zaista ne shvaćam, ali opravdano sumnjam u osvetničke poteze pojedinaca. Nažalost, još uvijek su pojedinci jači od ustanova. Kod zagrebačkih izdavača već se dvije godine povlače dva moja rukopisa, rukopis pjesama Nijednog đavla među nama i rukopis dnevničko-meditativnih zapisa Traganje za samim sobom. Sve pjesme i gotovo svi dijelovi proze objavljeni su u radijskim emisijama i časopisima, ali zagrebačkim izdavačima nije stalo do štampanja unatoč povoljnim recenzijama. Možda iz nekog nadnaravnog obzira?! Oba rukopisa poslao sam prošle godine na natječaj Fonda za kulturu, ali do danas nikakve obavijesti. Vjerujem da ćeš mi brzo odgovoriti. Trenutno ne mogu nikud iz Beograda, budući da u lipnju namjeravam diplomirati.“

27. ožujka 1978.

 

Bjegunac svete uspomene

Noću se često budim iz dionizijsko pesimističkih snova, vjetar udara o prozorska stakla, buka autobusa i teretnih kamiona s ulice, probavne smetnje. Nevjerojatni detalji doprinose mom jutrošnjem osjećaju apokalipse. Sanjao sam doduše o poznatim stvarima: u nekom selu dječak na smrt pijan, zabrinuti roditelji i suseljani spašavaju ga, ali samo što je došao k sebi opet je tražio alkohol, razgovarao s ocem kao sa starijim drugom i nudio ga pićem… U drugom prizoru žurim uskom uličicom, na drvenoj kapiji ugledam staricu Lepu, koja me prepoznala unatoč puštenoj bradi, sva zaprepaštena pokazivala mi rukom da netko nedostaje, da nema čika Miloša. Vjetar i dalje lupa prozorskim staklima.

Ovog tjedna trebao bih doznati jesam li primljen u Udruženje književnika. Ne nadam se povoljnom glasanju. Uzalud sam telefonski nazivao Jeremića, Gudelja i ostale prijatelje. Nikoga ne mogu dozvati. Jučer sam namjerno svratio u redakciju Književnih novina, ali sekretar se posprdno nasmijao  kad sam mu spomenuo komisiju za prijem novih članova. Popeo sam se stepenicama na prvi kat, u tajništvo Udruženja, ali vrata zaključana, ženski glas iznutra govorio je da se ne mogu otvoriti, neka izvolim okolo, okolo, ali gdje je to, kuda, kroz koje prostorije, nikako da se snađem. Poletio sam niz stepenice, poletio krvavo usplahiren. To je ponovljena scena. Nije li se isto dogodilo prije deset godina u Ljubljani? To nije strah, još manje stid pred ljudima, to je najobičnije bježanje, bježim jer sam to htio, svjesno ili nesvjesno, bježim i bježeći svjedočim o sebi, bjegunac svete uspomene.

13. travnja 1978.    

 

Primljen u Udruženje književnih prevodilaca Srbije

U deset sati nazvao me drug Krneta, sekretar Udruženja književnih prevodilaca Srbije i javio mi da sam postao njihovim članom. Stručnu ocjenu mog prevodilačkog rada napisala je docentica na Filološkom fakultetu dr. Marija Mitrović koja je između ostalog konstatirala „da odlično vladam slovenačkim jezikom, da u prevedenim tekstovima nema materijalnih ogrešenja o original, da prevod lepo teče, da pazim na ritam, dijalektalne osobenosti i određenu kvalitetu teksta, da se odlično snalazim pri prevođenju logički nepovezane a metaforički i asocijativno bogate lirike“.  

Dakle, primljen sam, ipak nekome pripadam!, uskliknuo sam duboko u sebi, iako sam se osjećao prilično potištenim. S takvim osjećajima upoznao sam sarajevskog pjesnika Stevana Tontića, dobio na poklon njegovu knjigu Hulim i posvećujem, odlučio napisati recenziju, ali mi to ne polazi za rukom. Pokušaj pisanja recenzije zasjenile su vijesti o Bliskom istoku. Izraelci oklopnim jedinicama prodiru u južni dio Libanona. To je osveta za terorističku akciju Palestinaca u Tel Avivu. U Rimu se dogodila otmica Alda Mora, lidera demokršćanske stranke. Ubijena su sva četiri tjelohranitelja. Otmicu su navodno izvršili pripadnici skupine Baader-Maynhov, što je uostalom sasvim svejedno. Terorizam je historijski na djelu. Ali u ime koga, za koga, čemu?

3. svibnja 1978.

 

Tri dana ubitačnog iščekivanja

Moj boravak u Beogradu počeo se približavati svom kraju. Poslije obavljenog pismenog dijela diplomskog ispita na hodniku Filozofskog fakulteta zaustavio me profesor dr. Mirko Zurovac i s osmijehom na licu priopćio mi da sam zamijenio temu, da sam pisao o subjektu u estetskom doživljavanju svijeta, a ne o subjektivizmu kao ekstremnoj struji. Njegovo objašnjavanje me razočaravajuće zbunilo, ali na oglasnoj ploči nađoh se među onima koji su položili pismeni ispit i najavljena je usmena obrana pred tročlanom komisijom. 

Preostala su mi tri dana ubitačnog iščekivanja. 

Prve večeri zaboravio sam otići u Klub književnika, premda sam Ljubiši Jeremiću zasigurno obećao doći. Sutradan sam nakon jutarnje kave krenuo u Nacionalnu biblioteku da se malo bolje upoznam s estetskim subjektivizmom. Bezvoljno sam naručio nekoliko knjiga, neke pročitao, neke samo prelistao, na stepenicama srdačno popričao s prevoditeljicom Biserkom Rajčić, napustio biblioteku te krenuo u studentsku menzu na posljednji ručak.

 

27. svibnja 1978.

Položio diplomski ispit na Filozofskom fakultetu 

Na crkveni blagdan sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 1978., točno u devet sati i trideset minuta polagao sam usmeni dio diplomskog ispita pred tročlanom komisijom:  dr. Dragan M. Jeremić, dr. Mirko Zurovac i dr. Relja Novaković. Položio sam s vrlo dobrim uspjehom, na čemu mi je predsjednik komisije dr. Jeremić od srca čestitao. 

Diplomirao sam, dakle, na isti onaj dan na koji sam prije pet godina trebao biti zaređen za svećenika. Je li to slučajnost ili sudbina?

Nisam se dugo zadržavao na fakultetu. U sekretarijatu fakulteta uzeo sam uvjerenje o završenom redovnom studiju i položenom diplomskom ispitu te krenuo u Knez Mihajlovu i kod Grčke kraljice popio ledeno hladno pivo. Sam, za svoju pamet i dušu! Sretan zbog svega što sam doživio i proživio u Beogradu, što sam se duševno i tjelesno uspio izvući iz posvemašnje napuštenosti, kako u budnom stanju tako u snovima. 

29. lipnja 1978.

 

 

Božidar Brezinščak Bagola 07. 08. 2022.