Ne znam ko mi ga je dao, al znam da me njime niko ne zove. Fako, begov sin, kad me vidi kaže: Đesi Debilu, pizda li ti materina!
Drugi kažu: eno Hamala.
Nisam ničiji. Ovnoć bivam u izbi bega Salihovića. Ovdan radim. Beg me uzo pod svoje odmalehna. Našo me na đubretu, a bilo mu do sevapa – sin mu se, bolan, jednom nogom nad jamu nadnio. I tako: Bog Faki dao zdravlje, a beg meni koru hljeba i krov.
Ime mi je Junuz. Ne pripadam nikom nit šta na ovom dunjaluku pripada meni. Bog me obilježio, učinio mimo ostalog svijeta, pa me se ljudi pasaju. Kad me gledaš, reko bi nit čojek sam nit hajvan, a opet, jesam pomalo i jedno i drugo.
Hamal sam. Prenosim ljudima stvari s jednog mjesta na drugo. Tako preživljavam.
Beg ima i šćer. Zove se Belkisa. Kad se Belkisa nagne nad ognjište, kovrče joj panu preko uha.
Dole, niz rijeku, raste jedan kesten. Pod njim se ljeti, pred akšam, kupa Belkisa. Jednom nogom u vodu ugazi, pa košulju preko glave svuče. Dok korake pravi, grudi joj se pomiču u stranu. U vodu Belkisa ulazi polahko, ko u postelju.
Kad nikog u kući nema, Belkisa me pogleda. Ima lijepe zube i tužne, zelene oči.
Hamal sam, Junuz, nedonošče koje luta gradom. Zborim teško i brzo, pa rađe šutim. Kad mi je do priče, pišem. Stari muhtar me podučio elifu pa bilježim riječi sve dok jezik ne prestane da me žulja.
Ima riječi koje pišem, ali samo ja znam šta znače. One mi dolaze u glavu, same, neprevodive.
Junuz sam i to što mi je dato da živim u hajvanskom tijelu ne znači da nisam insan. Imam dušu i umijem da plačem.
I Belkisa plače, al ne pušća avaza. Ja je, nesretnik, čujem ko da zidova među nama i nema. Onda plačem s njom i gledam kako se s plafona osipa zemlja.
Fako u rakiji nema mjeru: kad pije, ujutru zovu Židovku iz mahale da mu se popiša u usta.
Ime mi je Junuz, ali mi to nije pravo ime. Zovem se Debil, onako kako me Fako zove. Begu je to smiješno, pa se smije. Nedonošče sam. Nemam ni majku ni oca, al imam Belkisinu ljepotu.
Za nju bih ubio.
Za nju sam ubio.
Evo, zvekću kopita. Melje točak lišće na kaldrmi. To fijaker odvozi onog zbog kojeg je Belća plakala. Onog koji me više nikad neće zovnut debilom.
Belkisa
Ime mi je Junuz.
Ne znam ko mi ga je dao, al znam da me njime niko ne zove. Fako, begov sin, kad me vidi kaže: Đesi Debilu, pizda li ti materina!
Drugi kažu: eno Hamala.
Nisam ničiji. Ovnoć bivam u izbi bega Salihovića. Ovdan radim. Beg me uzo pod svoje odmalehna. Našo me na đubretu, a bilo mu do sevapa – sin mu se, bolan, jednom nogom nad jamu nadnio. I tako: Bog Faki dao zdravlje, a beg meni koru hljeba i krov.
Ime mi je Junuz. Ne pripadam nikom nit šta na ovom dunjaluku pripada meni. Bog me obilježio, učinio mimo ostalog svijeta, pa me se ljudi pasaju. Kad me gledaš, reko bi nit čojek sam nit hajvan, a opet, jesam pomalo i jedno i drugo.
Hamal sam. Prenosim ljudima stvari s jednog mjesta na drugo. Tako preživljavam.
Beg ima i šćer. Zove se Belkisa. Kad se Belkisa nagne nad ognjište, kovrče joj panu preko uha.
Dole, niz rijeku, raste jedan kesten. Pod njim se ljeti, pred akšam, kupa Belkisa. Jednom nogom u vodu ugazi, pa košulju preko glave svuče. Dok korake pravi, grudi joj se pomiču u stranu. U vodu Belkisa ulazi polahko, ko u postelju.
Kad nikog u kući nema, Belkisa me pogleda. Ima lijepe zube i tužne, zelene oči.
Hamal sam, Junuz, nedonošče koje luta gradom. Zborim teško i brzo, pa rađe šutim. Kad mi je do priče, pišem. Stari muhtar me podučio elifu pa bilježim riječi sve dok jezik ne prestane da me žulja.
Ima riječi koje pišem, ali samo ja znam šta znače. One mi dolaze u glavu, same, neprevodive.
Junuz sam i to što mi je dato da živim u hajvanskom tijelu ne znači da nisam insan. Imam dušu i umijem da plačem.
I Belkisa plače, al ne pušća avaza. Ja je, nesretnik, čujem ko da zidova među nama i nema. Onda plačem s njom i gledam kako se s plafona osipa zemlja.
Fako u rakiji nema mjeru: kad pije, ujutru zovu Židovku iz mahale da mu se popiša u usta.
Ime mi je Junuz, ali mi to nije pravo ime. Zovem se Debil, onako kako me Fako zove. Begu je to smiješno, pa se smije. Nedonošče sam. Nemam ni majku ni oca, al imam Belkisinu ljepotu.
Za nju bih ubio.
Za nju sam ubio.
Evo, zvekću kopita. Melje točak lišće na kaldrmi. To fijaker odvozi onog zbog kojeg je Belća plakala. Onog koji me više nikad neće zovnut debilom.
Zovte sejmene. Vežte me.
Ubij te me.
Samo mi ne dirajte Belkisu.