Ne može biti ničega tačnijeg, niti može biti ičega uzbudljivijeg, kao kad piše pisac o piscu, a između njih vibrira potpuno unutarnje prepoznavanje. O Anastaziji Šubić, astralnoj pojavi sarajevske književnosti, piše Semezdin Mehmedinović u času njezine smrti, godine 1991, i taj zapis spada među najljepše naše književne stranice. (I. Lovrenović)
Umrla Anastazija Šubić; saznajem to od mladog pisca koji mi, zadihan, kaže: Zaradio sam petsto dinara. Nosio je kovčeg sa mrtvom Anastazijom. Njena je glava bila pored mog ramena, ali ja nisam imao nikakav odnos prema tome; nosio sam teret, kaže.
Da li je surovo ovo što govori mladić? Nije, jer ju nije poznavao, nije čitao njene tekstove ni knjige. Nosio je kovčeg sa tijelom stranca. Ali je apsurdan svijet u kom veliki pisac završi kao anonimni teret, težak petsto dinara. Ni Bela se ne bi ljutila zbog ovog komentara, on je došao kao posljedica surovim uzrocima koji su učinili da veliki pisac proživi život u izolaciji: njeni su rukopisi nepravedno zatureni u redakcijama i uredničkim kancelarijama. Napokon, Belu bi, mislim, rasrdilo snishodljivo strahopoštovanje. Poštovanje: da, to je u redu.
Poliglot, erudit, vrhunski stilist, u ono vrijeme, dok je još silazila sa Višnjika u grad, pa, znalo se desiti da uđe u foaje Narodnog pozorišta i malo žučnije porazgovara sa nekim uglednim kulturnim djelatnikom, služeći se u tom razgovoru i svojim kišobranom. Jer je imala mlado, divlje srce izrazito netrpeljivo prema svakom obliku površnosti i primitivizma. Koje imao otpor prema ovakvoj ženi? Oni koji su u književnosti vidjeli samo sredstvo za ostvarenje svojih sitnih komformističkih ciljeva. Komfor?, to Anastaziju nije zanimalo, niti se na ove sitne šićardžije znala okomiti zbog toga; ne, sva njena lutanja su dolazila otuda što su ovi majmuni razbijali prirodne mehanizme u okviru tzv. književnog života, uglavnom, ulagujući se dnevnoj politici. Jer da ti mehanizmi postoje, onda bi prevoditelji prevodili, a neki normalni kulturni model omogućio bi štampanje tih prevoda, distribuciju.
Anastazija je – možda s pravom – bila u potrazi za svojim čitateljima, uvjerena da ih ovdje ni nema. Oni su drugdje, u nekom drugom jeziku. Na to inozemstvo je ona mislila pišući u kratkoj autobiografskoj bilješci o profesionalnim nevoljama pisca čiji film Judejski rat biva i nagrađen u Beogradu, i stimuliran i preveden na engleski u Sarajevu, a onda zaključan u nekoj od ladica Sutjeska filma, čija radio-drama John and Mary baca Nikoziju u delirij a Tanjug o tome ni riječi, čija je esejistika o Shakespeareovom djelu mogla zemlji donijeti devize, a, govoreno en passant, nije distribuirana dalje od sarajevske Malte. Možda je to utjeha? Možda se time branila od onih što su joj vraćali njene rukopise, neštampane?
Kad samo pomislim koliko se smeća od knjiga štampalo u Bosni: a njen scenario za tv-film Iscjeljenje, u kome se kao lik pojavljuje Josip Broz, vraćen je sa tako skarednim obrazloženjem, da je Anastazija u tekstu svog odgovora načinila jednu mirnu analizu citirajući ono što je u obrazloženju pisalo; a pisalo je, između ostalog, da je autor stavio svoj jezik u usta druga Tita. Jasno, ni taj tekst nije štampan, da se ne bi vidjelo kako su nam cenzori polupismeni svijet.
Ništa nas zapravo ne određuje koliko geografija; šta ako je mjesto našeg života u sukobu s našom prirodom? Njena apartnost, aristokratska mušičavost, njena oholost je, takoreći, ideološki bila u sukobu sa macho-partizanskom sredinom u kojoj je svaki pastir s jednom ruralnom poemom dospijevao u establishment. Ona je za njih bila žena. Drugdje, još za života Anastazija Šubić bi, zacijelo, bila šekspirolog od ugleda. Nije slučajno (niti je išta slučajno) što u briljantnom eseju Credo, iz knjige Sa Shakespeareom, priča o vječnom Židu, o onom čiji se život pretvorio u strasni san o smrti, završava smrću; u Ahasvera puca neki mladi crvenoarmejac. Komunizam fakat pouzdano raspolaže smrću; komunizam kao posljedica one hereze u kršćanstvu, jednom utvrđene maksimom: Molitva je utabani put do Istine; tako je istina mogla biti dostupna i smrtnicima; Staljinu, recimo, koji je strahom od smrti upravljao temeljitije od samog Boga.
Ljubitelj očitog, Anastazija je bila pasionirani lovac na greške. Jednom je u kancelariji Udruženja književnika prekoravala mladog romansijera zato što ovaj rečenicu započinje sa Bacimo, na trenutak, oko… Kako se to baca oko? i još: na trenutak? pitala je. Jednako tako je lovila i vlastite greške: a u čemu je griješila? Na televiziji je gledala nekog pjesnika prilikom dodjeljivanja ugledne nagrade, zatim mu je čitala stihove i – odmah, iste večeri napisala knjigu pjesama. Djevojčica koja je mislila da se status po zasluzi stiče vrijednošću vlastitog djela; a ne doživotnom snishodljivošću, ulagivanjem, podilaženjem prinčevima, na šta ona nikada ne bi ni pristala.
Djevojčica; ali ona djevojčica koja je otkrila daje i Shakespeare, razumije se, griješio: jer kako je moguće da u tradiciji evropskih dinastija nakon smrti kralja prijestol naslijedi njegov brat, ako umrli otac ima već uveliko punoljetnog sina, Hamleta. I još dodaje: Shakespeare, on je genijalan i u svojim greškama.
Nakon čitanja nekih knjiga, ona bi uvlačila papir u mašinu i – nastavljala ih. Napisala je nastavak na Nepodnošljivu lakoću postojanja Milana Kundere; i druge. Sasvim je podražavala stil pisca, čije djelo produžava samo stoga jer u njemu nedostaje ono što bi, po njenom osjećanju, moralo biti prisutno. Istjerati stvar do kraja; i u najobičnijem razgovoru. Jednom sam joj, rezignirano, rekao da se osjećam tako da bih se rado mijenjao s bilo kojim prolaznikom; ili nešto slično. Pa, dobro – rekla je, ne bez ironije – ako je tako, hajde da nađemo dva revolvera i da pred Skupštinom, na jen-dva-tri: sad, pucamo jedno u drugo.
Onaj koji jasno misli, i njegov govor je razumljiv; onaj koji ima nešto saopćiti svijetu, on to oblikuje jednostavnim, razumljivim jezikom; i to je pretpostavka književnosti – govorila je. Možda će proći dosta vremena, prije nego budući klinci, manje surevnjivi, sakupe i objave djela Anastazije Šubić. Priželjkujem da bude štampana u kožnom povezu, sa zlatotiskom. Biće tamo i neka njena fotografija iz mladih dana, kakve je i sama birala za omotnice svojih štampanih knjiga. To: da je bila lijepa i umna žena, već je dovoljno za jednu solidnu tragediju.
Bela je vjerovala da pisca određuje i njegova fizionomija; da se u rukopisu razaznaje njegov stas, crte lica. Jednom je na televiziji vidjela Borislava Pekića, i strašno ju je dojmio; on je kao neka biljka, rekla je, i tražila da joj nabavim njegovu knjigu: ako može Zlatno runo. Toga je puno, Anastazija, tek što pročitaš jedan tom, iz štampe izađe drugi, a malo nam je života ostalo da bi ga potrošili na jednog pisca – rekao sam, u šali, neoprezno, zaboravljajući da te riječi upućujem starici. I ona se zamislila. A onda rekla: Ne bojim se smrti, strah me je zamiranja; jedino što ću tražiti: da me bar četiri dana ne ukopavaju kad umrem: užasava me pomisao da bih se mogla u grobu probuditi.
Ali, da ne budem pogrešno shvaćen: nije Anastazija Šubić mistificirala bijeli svijet u koji je gledala preko sarajevske Malte; gledala je u svijet u kom je književnost vrednovana; nije to otpor prema sredini u kojoj živi (koju je duhovno, itekako, nadrastala) i s njom dijeli zajednički jezik, već želja za razumijevanjem i ozbiljnim kritičkim sudom; a tim razumijevanjem bi se umanjile nevolje pisca kojem je književnost – život. Umna, kakva jeste, bila je ona načisto s tim da na zemlji ne postoji nijedan narod koji ne bi jednog Isusa razapeo.
Bela
Ne može biti ničega tačnijeg, niti može biti ičega uzbudljivijeg, kao kad piše pisac o piscu, a između njih vibrira potpuno unutarnje prepoznavanje. O Anastaziji Šubić, astralnoj pojavi sarajevske književnosti, piše Semezdin Mehmedinović u času njezine smrti, godine 1991, i taj zapis spada među najljepše naše književne stranice. (I. Lovrenović)
Umrla Anastazija Šubić; saznajem to od mladog pisca koji mi, zadihan, kaže: Zaradio sam petsto dinara. Nosio je kovčeg sa mrtvom Anastazijom. Njena je glava bila pored mog ramena, ali ja nisam imao nikakav odnos prema tome; nosio sam teret, kaže.
Da li je surovo ovo što govori mladić? Nije, jer ju nije poznavao, nije čitao njene tekstove ni knjige. Nosio je kovčeg sa tijelom stranca. Ali je apsurdan svijet u kom veliki pisac završi kao anonimni teret, težak petsto dinara. Ni Bela se ne bi ljutila zbog ovog komentara, on je došao kao posljedica surovim uzrocima koji su učinili da veliki pisac proživi život u izolaciji: njeni su rukopisi nepravedno zatureni u redakcijama i uredničkim kancelarijama. Napokon, Belu bi, mislim, rasrdilo snishodljivo strahopoštovanje. Poštovanje: da, to je u redu.
Poliglot, erudit, vrhunski stilist, u ono vrijeme, dok je još silazila sa Višnjika u grad, pa, znalo se desiti da uđe u foaje Narodnog pozorišta i malo žučnije porazgovara sa nekim uglednim kulturnim djelatnikom, služeći se u tom razgovoru i svojim kišobranom. Jer je imala mlado, divlje srce izrazito netrpeljivo prema svakom obliku površnosti i primitivizma. Koje imao otpor prema ovakvoj ženi? Oni koji su u književnosti vidjeli samo sredstvo za ostvarenje svojih sitnih komformističkih ciljeva. Komfor?, to Anastaziju nije zanimalo, niti se na ove sitne šićardžije znala okomiti zbog toga; ne, sva njena lutanja su dolazila otuda što su ovi majmuni razbijali prirodne mehanizme u okviru tzv. književnog života, uglavnom, ulagujući se dnevnoj politici. Jer da ti mehanizmi postoje, onda bi prevoditelji prevodili, a neki normalni kulturni model omogućio bi štampanje tih prevoda, distribuciju.
Anastazija je – možda s pravom – bila u potrazi za svojim čitateljima, uvjerena da ih ovdje ni nema. Oni su drugdje, u nekom drugom jeziku. Na to inozemstvo je ona mislila pišući u kratkoj autobiografskoj bilješci o profesionalnim nevoljama pisca čiji film Judejski rat biva i nagrađen u Beogradu, i stimuliran i preveden na engleski u Sarajevu, a onda zaključan u nekoj od ladica Sutjeska filma, čija radio-drama John and Mary baca Nikoziju u delirij a Tanjug o tome ni riječi, čija je esejistika o Shakespeareovom djelu mogla zemlji donijeti devize, a, govoreno en passant, nije distribuirana dalje od sarajevske Malte. Možda je to utjeha? Možda se time branila od onih što su joj vraćali njene rukopise, neštampane?
Kad samo pomislim koliko se smeća od knjiga štampalo u Bosni: a njen scenario za tv-film Iscjeljenje, u kome se kao lik pojavljuje Josip Broz, vraćen je sa tako skarednim obrazloženjem, da je Anastazija u tekstu svog odgovora načinila jednu mirnu analizu citirajući ono što je u obrazloženju pisalo; a pisalo je, između ostalog, da je autor stavio svoj jezik u usta druga Tita. Jasno, ni taj tekst nije štampan, da se ne bi vidjelo kako su nam cenzori polupismeni svijet.
Ništa nas zapravo ne određuje koliko geografija; šta ako je mjesto našeg života u sukobu s našom prirodom? Njena apartnost, aristokratska mušičavost, njena oholost je, takoreći, ideološki bila u sukobu sa macho-partizanskom sredinom u kojoj je svaki pastir s jednom ruralnom poemom dospijevao u establishment. Ona je za njih bila žena. Drugdje, još za života Anastazija Šubić bi, zacijelo, bila šekspirolog od ugleda. Nije slučajno (niti je išta slučajno) što u briljantnom eseju Credo, iz knjige Sa Shakespeareom, priča o vječnom Židu, o onom čiji se život pretvorio u strasni san o smrti, završava smrću; u Ahasvera puca neki mladi crvenoarmejac. Komunizam fakat pouzdano raspolaže smrću; komunizam kao posljedica one hereze u kršćanstvu, jednom utvrđene maksimom: Molitva je utabani put do Istine; tako je istina mogla biti dostupna i smrtnicima; Staljinu, recimo, koji je strahom od smrti upravljao temeljitije od samog Boga.
Ljubitelj očitog, Anastazija je bila pasionirani lovac na greške. Jednom je u kancelariji Udruženja književnika prekoravala mladog romansijera zato što ovaj rečenicu započinje sa Bacimo, na trenutak, oko… Kako se to baca oko? i još: na trenutak? pitala je. Jednako tako je lovila i vlastite greške: a u čemu je griješila? Na televiziji je gledala nekog pjesnika prilikom dodjeljivanja ugledne nagrade, zatim mu je čitala stihove i – odmah, iste večeri napisala knjigu pjesama. Djevojčica koja je mislila da se status po zasluzi stiče vrijednošću vlastitog djela; a ne doživotnom snishodljivošću, ulagivanjem, podilaženjem prinčevima, na šta ona nikada ne bi ni pristala.
Djevojčica; ali ona djevojčica koja je otkrila daje i Shakespeare, razumije se, griješio: jer kako je moguće da u tradiciji evropskih dinastija nakon smrti kralja prijestol naslijedi njegov brat, ako umrli otac ima već uveliko punoljetnog sina, Hamleta. I još dodaje: Shakespeare, on je genijalan i u svojim greškama.
Nakon čitanja nekih knjiga, ona bi uvlačila papir u mašinu i – nastavljala ih. Napisala je nastavak na Nepodnošljivu lakoću postojanja Milana Kundere; i druge. Sasvim je podražavala stil pisca, čije djelo produžava samo stoga jer u njemu nedostaje ono što bi, po njenom osjećanju, moralo biti prisutno. Istjerati stvar do kraja; i u najobičnijem razgovoru. Jednom sam joj, rezignirano, rekao da se osjećam tako da bih se rado mijenjao s bilo kojim prolaznikom; ili nešto slično. Pa, dobro – rekla je, ne bez ironije – ako je tako, hajde da nađemo dva revolvera i da pred Skupštinom, na jen-dva-tri: sad, pucamo jedno u drugo.
Onaj koji jasno misli, i njegov govor je razumljiv; onaj koji ima nešto saopćiti svijetu, on to oblikuje jednostavnim, razumljivim jezikom; i to je pretpostavka književnosti – govorila je. Možda će proći dosta vremena, prije nego budući klinci, manje surevnjivi, sakupe i objave djela Anastazije Šubić. Priželjkujem da bude štampana u kožnom povezu, sa zlatotiskom. Biće tamo i neka njena fotografija iz mladih dana, kakve je i sama birala za omotnice svojih štampanih knjiga. To: da je bila lijepa i umna žena, već je dovoljno za jednu solidnu tragediju.
Bela je vjerovala da pisca određuje i njegova fizionomija; da se u rukopisu razaznaje njegov stas, crte lica. Jednom je na televiziji vidjela Borislava Pekića, i strašno ju je dojmio; on je kao neka biljka, rekla je, i tražila da joj nabavim njegovu knjigu: ako može Zlatno runo. Toga je puno, Anastazija, tek što pročitaš jedan tom, iz štampe izađe drugi, a malo nam je života ostalo da bi ga potrošili na jednog pisca – rekao sam, u šali, neoprezno, zaboravljajući da te riječi upućujem starici. I ona se zamislila. A onda rekla: Ne bojim se smrti, strah me je zamiranja; jedino što ću tražiti: da me bar četiri dana ne ukopavaju kad umrem: užasava me pomisao da bih se mogla u grobu probuditi.
Ali, da ne budem pogrešno shvaćen: nije Anastazija Šubić mistificirala bijeli svijet u koji je gledala preko sarajevske Malte; gledala je u svijet u kom je književnost vrednovana; nije to otpor prema sredini u kojoj živi (koju je duhovno, itekako, nadrastala) i s njom dijeli zajednički jezik, već želja za razumijevanjem i ozbiljnim kritičkim sudom; a tim razumijevanjem bi se umanjile nevolje pisca kojem je književnost – život. Umna, kakva jeste, bila je ona načisto s tim da na zemlji ne postoji nijedan narod koji ne bi jednog Isusa razapeo.
(1991)
(Sarajevo blues, Zagreb 1995, Sarajevo 2004)