Belu sam počeo igrati kao dijete. Naučio me Toni. Kod Tonija i njegovih vodio me Vlado.
Kartao sam nestalno i površno, bez zbiljskog interesa, za školskih raspusta na sjeveru. Upoznao sam široke drumove i uzane staze ove igre, ali se njima krećem kao mjesečar, i samo ponekad, na tragu sreće i neodređenog predosjećaja, bljesnem kratko, iznenadnim potezom, nalik istinskom umijeću. Tako i danas, povremeno, kartam tamo na sjeveru. Jednako za rundu pića i krupniji novac.
Zimus, u rani sumrak nekog utorka, za nemile februarske južine, što se smećem glasa, u izlogu knjižnice ugledao sam plakat koji je pozivao na druženje sa dragim piscem.
Stigao sam u zadnji čas, upravo kad je voditelj na kraju uobičajene najave, kao posebne goste pozdravljao članove društva slijepih čitatelja – Šišmiš.
Kasnije te večeri, u pozne sate (već sam krenuo kući nakon lijepih razgovora o knjigama), sreo sam poznanika. Nije me dugo nagovarao, brzo sam pristao, iz dosade i obijesti.
Do svitanja smo kartali belu u zaključanoj gostionici Putna, protiv dvojice dobrih igrača i sitnih prevaranata. Izgubio sam priličnu svotu novca i čitavu srijedu, u groznom mamurluku, koji nazivaju bolom bez boli, pokušavajući se liječiti sokom od rajčice i Javieraom Cercasom. Pročitah tako: …on ne samo da ima prošlost nego i zna da prošlost nikad ne prolazi, da je tek dio ili jedna dimenzija sadašnjosti i da čak – rekao je Faulkner – to i nije prošlost.
Ko meša?
Toni, vi ste zadnji zvali.
Daj digni kartu, opala je dolje, kod noge ti je.
Vlado, ti si onda prvi, Toni meša.
Čekaj, daj Nedo, odi u podrum po pive.
Sav se dan zgusnuo u ljetno popodne. Grmljavina je daleka i potmula, kotrlja se sa sjevera, gdje lijena rijeka vabi tmaste oblake. Do kiše.
Najmlađi sam i volim biti koristan bez puno truda. Prija mi hladovina malog podruma. Ne palim svjetlo, poznajem podrum i hodam polako za titravim tragom svjetlosti koja ulazi kroz odškrinutavrata i jedini prozor. Podrum je uredan i suh, na zidovima nema paučine. U uglu su gajbe piva, tri su prazne, jedna tek načeta. U polumraku, na policama naslućujem poslagane tegle preostale zimnice, zatim mnoge konzerve. To je roba koju Toni dobiva u zamjenu za tvorničke bonove, daleko ispod cijene. Radmila, mislim, na bonove i uloške uzima. Nosim četiri piva.
Satima kartamo u dvorištu za drvenim stolom, ispod krošnje. Stol je pokriven bijelim plastičnim stolnjakom, boce na stolu se znoje, pod njima ostaju okrugli tragovi. Radmila, Tonijeva žena, bez desnog oka, ili sa desnim okom koje je tek izbuljena sivo bijela mrlja, donosi jučerašnju makovnjaču. Muhe su usporile.
Bosom nogom, pod stolom mazim prezrelu mandalu.
Obilje se fačuka nepristojno rasulo u travi, raspukle crvotočne šljive, mandale gubave, pirgave i slatke, odbačeni truli plodovi jabuke mušanke, koja nam čini hlad. Pored grma ribizle ocvale su hortenzije i ruže. Raskoš je ta sva u neredu, poput grešnog vrta naslade.
Boje bivaju mekane, bez jarosti i oštrine, mutni kaleidoskop u treptaju vrućeg zraka, koji se do blagosti rastače u neskladnom i složenom suzvučju: sve tiho škripi, krcka, zuji, i mrve se boje i tanje u kaotičnom, nemirnom šapatu.
Skoro, Toni. Za jedan štih.
Jebem ti, za trećeg kralja kod Vlade.
Nedo zove.
Igram u paru sa Tonijem, trpi me i uči, sa blagošću koja ponekad biva u starijih ljudi bez djece. Igramo protiv Vlade i Francija.
Vlado je tri godine stariji od mene i već je mrdal. Volim misliti da mi je prijatelj.
Franci je teški invalid neodređenih godina, od djetinjstva udomljen u obližnjim žutim barakama iza vrta, slabovidni sirotan, što za igre ne govori puno, već cokće, šmrče, zviždi.
Dugi, kvrgavi Tonijevi prsti na čas pipaju po stolu, nalaze karte, kupe ih u špil, podižu do pred oči i vješto šire u šarenu lepezu.
Toni je gotovo slijep. Kao petogodišnjak ozlijedio je očni živac.
Kroz tankukoprenu naviješta mu se zavodljiva šarenica, vesele slike tuge na mađarskim kartama, čije obrise naslućuje samo; zato karte pipa, njuši i slaže u red.
Tonijevi kapci okićeni gustim trepavicama igraju živo i brzo, sami sebidovoljni, a od te igreoči još više izgledaju mrtve.
Tonijev je pogled beživotna ljepota, u čijem odrazu pokušavam sad vidjeti karte koje ima u rukama.
Jebate, kaj je srećković, kak je pozval Tonija
Imal sam i ja nešto.
Četiri haduta, još i deva kod Tonija.
Nedo, kaj nisi išel na štihaču?
Jednog sam jutra nagovorio Vladu da se biciklima odvezemo u Tonijevo rodno selo.
Stara terezijanska cesta što iz grada vodi u selo lijeno vijuga, nalik velikoj usnuloj zmiji.
Magla je niska, a sva živa, nepredvidivo se rijedi pa zgusne nečujnim uzdasima zemlje ponad polja pšenice i kukuruza, lebdi u šumarcima hrasta i graba, nad riječnim koritom obraslim vrbama.
Po predanju magla umiva Isusove rane: raspelo je na svakom križanju, gdje se rijetka sporedna cesta spaja na glavnu.
To su Judine magle, kažu. Okajavaju Judine grijehe.
Vidik bi bio do kraja svijeta, ali u daljini, iza krošnji jablana, poput opsjene u nebo dira zvonik katoličke crkve, lijep i visok.
Iza zvonika leži nevidljivo selo, ponizno utonulo u ravnicu. Svi seljani imaju zelene oči.
Pali ste.
Dobro da si onog asa presekel.
Kaj zna Petar, zna i Pavel.
Samo ti broji, Nedo.
Pali ste, ni zvanje vam ne pomaže, 93.
Preko Tonijevog ramena vidim baku Baricu, Tonijevu majku. Sjedi u sjeni zdenca u kojem je skončala.
Široko je lice bake. Ispod tamnog rupca nazire se sijeda kosa, ukosnicama nazad potjerana. Gleda negdje pored nas, mirno i netremice, čvrsto stisnutih ljubičastih usana. Ljuta je uvijek, i prezire tu niškoristi bagažu, što se skuplja oko stola njezina sina, krade vrijeme, vječito štetoči i prijeti sigurnim kvarom.
Velika glava čini se nasađena na kratak trupkao da nema vrata. Sitne izborane ruke prekrižene miruju u krilu. Golih je nogu, obuvena u crne zepe, a otečene noge, ispod koljena bolesno odebljale, prošarane su grdnim venama. Stisnuta je, nepomična, diše li?
Čujna je samo kad baburasti nos otre o prljavi sivi rupčić koji drži u džepu tamnoplavepregače.
Prošlog ljeta sjedila je na rubu zdenca. Vidjeli smo, lagano se naginje, zagledana u njegovo dno, neodlučna. Dlanovima se odupire o betonski rub, ljulja se, dvoji još. I onda nas je primijetila, zastali smo naogradi,osupnuti, viknula je tek – bok deca, idem ja – i nestala preko ruba, kao da smo mi odlučili umjesto nje.
Tijelo je pljusnulo, čuli smo i Vlado i ja, potom jauci, potmuli iz dubine zdenca. Mi samo stojimo, Toni je na poslu, Radmila u gradu, ali pijana Jembrekica, susjeda, vidjela je, goni težake sa miješalice iz dvorišta preko,pomagajte, zidari trče, jebu oca i majku, bacaju užad u bunar, vuku, dahću, stenju, – lovite, baka, lovite,… tu su stepenice, vleči, vleči, Isusa joj boga ludog jebem… Barica ječi, zapomaže, zguljenog lica na koje se slijeva tanki mlaz krvi, a mokra je bluza slijepljena uz sparušena staračka prsa. Sirena, nosila…
Iduće godine, za ranozimske novembarske susnježice, kad je dvorište blatni glib i pusto, Barica će ponovo skočiti u zdenac.
Majčinu smrt Toni je prihvatio mirno. Kad sam ga jednom o tome bojažljivo pitao, samo je rezignirano odmahnuo rukom, kao da je, eto, čaša pala sa kartaškog stola i razbila se nekim čudom o meku travu ispod.
Toni, sad nam treba samo prolaz.
Franci, moramo ih rušiti.
Ide dešć, brže dečki.
Muhe su odletjele.
Gust je i opojan miris vlage i prašine, pune su ga nosnice. Krupne kapi počinju padati kroz krošnju, na početku rijetke, niz lišće se slijevaju polako, kao da zbog nečeg otežu, a potom su sve gušće i brže. Bučno dobuju po stolu.
Jedna kaplja, čini se naročito krupnom, pada na papir ispisan nezgrapnim Vladinim rukopisom.
Od zapisa partije pravi nečitljivu plavu mrlju.
Kaj, gotovo?
Jebi ga, ovo ne stignemo završiti.
Toni, šteta, kaj ne? Imali smo ih.
Smračilo se naglo, nebom se pružila, kratko i nijemo, vitka munja. Barica je negdje šmugnula, neočekivano hitro. Franci šepasa preko vrta, prema žutim barakama. Vladu ne vidim. Radmila je u kući, lupa loncima u kuhinji, i istovremeno, uporno i dosadno doziva, kriješti i požuruje nas. Televizor u sobi je upalila, kroz otvoreni prozor čuje se prpošna muzika iz Gusztava.
Gusztav se, biće, pokušava počešljati.
Heklanu zavjesu nalet vjetra guravan.
Na brzinu kupim karte sa stola. Toni me čeka, lagano je oslonjen dlanom o moje rame.
Vodim ga pod strehu.
Jedna mi karta ispada, vraćam se po nju. Pogledam.
Bela i ja
Belu sam počeo igrati kao dijete. Naučio me Toni. Kod Tonija i njegovih vodio me Vlado.
Kartao sam nestalno i površno, bez zbiljskog interesa, za školskih raspusta na sjeveru. Upoznao sam široke drumove i uzane staze ove igre, ali se njima krećem kao mjesečar, i samo ponekad, na tragu sreće i neodređenog predosjećaja, bljesnem kratko, iznenadnim potezom, nalik istinskom umijeću. Tako i danas, povremeno, kartam tamo na sjeveru. Jednako za rundu pića i krupniji novac.
Zimus, u rani sumrak nekog utorka, za nemile februarske južine, što se smećem glasa, u izlogu knjižnice ugledao sam plakat koji je pozivao na druženje sa dragim piscem.
Stigao sam u zadnji čas, upravo kad je voditelj na kraju uobičajene najave, kao posebne goste pozdravljao članove društva slijepih čitatelja – Šišmiš.
Kasnije te večeri, u pozne sate (već sam krenuo kući nakon lijepih razgovora o knjigama), sreo sam poznanika. Nije me dugo nagovarao, brzo sam pristao, iz dosade i obijesti.
Do svitanja smo kartali belu u zaključanoj gostionici Putna, protiv dvojice dobrih igrača i sitnih prevaranata. Izgubio sam priličnu svotu novca i čitavu srijedu, u groznom mamurluku, koji nazivaju bolom bez boli, pokušavajući se liječiti sokom od rajčice i Javieraom Cercasom. Pročitah tako: …on ne samo da ima prošlost nego i zna da prošlost nikad ne prolazi, da je tek dio ili jedna dimenzija sadašnjosti i da čak – rekao je Faulkner – to i nije prošlost.
Ko meša?
Toni, vi ste zadnji zvali.
Daj digni kartu, opala je dolje, kod noge ti je.
Vlado, ti si onda prvi, Toni meša.
Čekaj, daj Nedo, odi u podrum po pive.
Sav se dan zgusnuo u ljetno popodne. Grmljavina je daleka i potmula, kotrlja se sa sjevera, gdje lijena rijeka vabi tmaste oblake. Do kiše.
Najmlađi sam i volim biti koristan bez puno truda. Prija mi hladovina malog podruma. Ne palim svjetlo, poznajem podrum i hodam polako za titravim tragom svjetlosti koja ulazi kroz odškrinuta vrata i jedini prozor. Podrum je uredan i suh, na zidovima nema paučine. U uglu su gajbe piva, tri su prazne, jedna tek načeta. U polumraku, na policama naslućujem poslagane tegle preostale zimnice, zatim mnoge konzerve. To je roba koju Toni dobiva u zamjenu za tvorničke bonove, daleko ispod cijene. Radmila, mislim, na bonove i uloške uzima. Nosim četiri piva.
Satima kartamo u dvorištu za drvenim stolom, ispod krošnje. Stol je pokriven bijelim plastičnim stolnjakom, boce na stolu se znoje, pod njima ostaju okrugli tragovi. Radmila, Tonijeva žena, bez desnog oka, ili sa desnim okom koje je tek izbuljena sivo bijela mrlja, donosi jučerašnju makovnjaču. Muhe su usporile.
Bosom nogom, pod stolom mazim prezrelu mandalu.
Obilje se fačuka nepristojno rasulo u travi, raspukle crvotočne šljive, mandale gubave, pirgave i slatke, odbačeni truli plodovi jabuke mušanke, koja nam čini hlad. Pored grma ribizle ocvale su hortenzije i ruže. Raskoš je ta sva u neredu, poput grešnog vrta naslade.
Boje bivaju mekane, bez jarosti i oštrine, mutni kaleidoskop u treptaju vrućeg zraka, koji se do blagosti rastače u neskladnom i složenom suzvučju: sve tiho škripi, krcka, zuji, i mrve se boje i tanje u kaotičnom, nemirnom šapatu.
Skoro, Toni. Za jedan štih.
Jebem ti, za trećeg kralja kod Vlade.
Nedo zove.
Igram u paru sa Tonijem, trpi me i uči, sa blagošću koja ponekad biva u starijih ljudi bez djece. Igramo protiv Vlade i Francija.
Vlado je tri godine stariji od mene i već je mrdal. Volim misliti da mi je prijatelj.
Franci je teški invalid neodređenih godina, od djetinjstva udomljen u obližnjim žutim barakama iza vrta, slabovidni sirotan, što za igre ne govori puno, već cokće, šmrče, zviždi.
Dugi, kvrgavi Tonijevi prsti na čas pipaju po stolu, nalaze karte, kupe ih u špil, podižu do pred oči i vješto šire u šarenu lepezu.
Toni je gotovo slijep. Kao petogodišnjak ozlijedio je očni živac.
Kroz tanku koprenu naviješta mu se zavodljiva šarenica, vesele slike tuge na mađarskim kartama, čije obrise naslućuje samo; zato karte pipa, njuši i slaže u red.
Tonijevi kapci okićeni gustim trepavicama igraju živo i brzo, sami sebi dovoljni, a od te igre oči još više izgledaju mrtve.
Tonijev je pogled beživotna ljepota, u čijem odrazu pokušavam sad vidjeti karte koje ima u rukama.
Jebate, kaj je srećković, kak je pozval Tonija
Imal sam i ja nešto.
Četiri haduta, još i deva kod Tonija.
Nedo, kaj nisi išel na štihaču?
Jednog sam jutra nagovorio Vladu da se biciklima odvezemo u Tonijevo rodno selo.
Stara terezijanska cesta što iz grada vodi u selo lijeno vijuga, nalik velikoj usnuloj zmiji.
Magla je niska, a sva živa, nepredvidivo se rijedi pa zgusne nečujnim uzdasima zemlje ponad polja pšenice i kukuruza, lebdi u šumarcima hrasta i graba, nad riječnim koritom obraslim vrbama.
Po predanju magla umiva Isusove rane: raspelo je na svakom križanju, gdje se rijetka sporedna cesta spaja na glavnu.
To su Judine magle, kažu. Okajavaju Judine grijehe.
Vidik bi bio do kraja svijeta, ali u daljini, iza krošnji jablana, poput opsjene u nebo dira zvonik katoličke crkve, lijep i visok.
Iza zvonika leži nevidljivo selo, ponizno utonulo u ravnicu. Svi seljani imaju zelene oči.
Pali ste.
Dobro da si onog asa presekel.
Kaj zna Petar, zna i Pavel.
Samo ti broji, Nedo.
Pali ste, ni zvanje vam ne pomaže, 93.
Preko Tonijevog ramena vidim baku Baricu, Tonijevu majku. Sjedi u sjeni zdenca u kojem je skončala.
Široko je lice bake. Ispod tamnog rupca nazire se sijeda kosa, ukosnicama nazad potjerana. Gleda negdje pored nas, mirno i netremice, čvrsto stisnutih ljubičastih usana. Ljuta je uvijek, i prezire tu niškoristi bagažu, što se skuplja oko stola njezina sina, krade vrijeme, vječito štetoči i prijeti sigurnim kvarom.
Velika glava čini se nasađena na kratak trup kao da nema vrata. Sitne izborane ruke prekrižene miruju u krilu. Golih je nogu, obuvena u crne zepe, a otečene noge, ispod koljena bolesno odebljale, prošarane su grdnim venama. Stisnuta je, nepomična, diše li?
Čujna je samo kad baburasti nos otre o prljavi sivi rupčić koji drži u džepu tamnoplave pregače.
Prošlog ljeta sjedila je na rubu zdenca. Vidjeli smo, lagano se naginje, zagledana u njegovo dno, neodlučna. Dlanovima se odupire o betonski rub, ljulja se, dvoji još. I onda nas je primijetila, zastali smo na ogradi, osupnuti, viknula je tek – bok deca, idem ja – i nestala preko ruba, kao da smo mi odlučili umjesto nje.
Tijelo je pljusnulo, čuli smo i Vlado i ja, potom jauci, potmuli iz dubine zdenca. Mi samo stojimo, Toni je na poslu, Radmila u gradu, ali pijana Jembrekica, susjeda, vidjela je, goni težake sa miješalice iz dvorišta preko, pomagajte, zidari trče, jebu oca i majku, bacaju užad u bunar, vuku, dahću, stenju, – lovite, baka, lovite,… tu su stepenice, vleči, vleči, Isusa joj boga ludog jebem… Barica ječi, zapomaže, zguljenog lica na koje se slijeva tanki mlaz krvi, a mokra je bluza slijepljena uz sparušena staračka prsa. Sirena, nosila…
Iduće godine, za ranozimske novembarske susnježice, kad je dvorište blatni glib i pusto, Barica će ponovo skočiti u zdenac.
Majčinu smrt Toni je prihvatio mirno. Kad sam ga jednom o tome bojažljivo pitao, samo je rezignirano odmahnuo rukom, kao da je, eto, čaša pala sa kartaškog stola i razbila se nekim čudom o meku travu ispod.
Toni, sad nam treba samo prolaz.
Franci, moramo ih rušiti.
Ide dešć, brže dečki.
Muhe su odletjele.
Gust je i opojan miris vlage i prašine, pune su ga nosnice. Krupne kapi počinju padati kroz krošnju, na početku rijetke, niz lišće se slijevaju polako, kao da zbog nečeg otežu, a potom su sve gušće i brže. Bučno dobuju po stolu.
Jedna kaplja, čini se naročito krupnom, pada na papir ispisan nezgrapnim Vladinim rukopisom.
Od zapisa partije pravi nečitljivu plavu mrlju.
Kaj, gotovo?
Jebi ga, ovo ne stignemo završiti.
Toni, šteta, kaj ne? Imali smo ih.
Smračilo se naglo, nebom se pružila, kratko i nijemo, vitka munja. Barica je negdje šmugnula, neočekivano hitro. Franci šepasa preko vrta, prema žutim barakama. Vladu ne vidim. Radmila je u kući, lupa loncima u kuhinji, i istovremeno, uporno i dosadno doziva, kriješti i požuruje nas. Televizor u sobi je upalila, kroz otvoreni prozor čuje se prpošna muzika iz Gusztava.
Gusztav se, biće, pokušava počešljati.
Heklanu zavjesu nalet vjetra gura van.
Na brzinu kupim karte sa stola. Toni me čeka, lagano je oslonjen dlanom o moje rame.
Vodim ga pod strehu.
Jedna mi karta ispada, vraćam se po nju. Pogledam.
Solo cener.
Herc.