Jednoga jutra, utoplim se da odem u drva. Taman krenuo, a gazda me opomenu da prioštrim sjekiru. Uzeh limicu, nađoh komad drveta i podbih između sječiva i držala pa sa obje ruke navalih.
– Taaako, tako – Rahman zadovoljno klimnu glavom i uputi se gore prema jazu, jer bjeličasti mlaz, što neprestano iz grla badnja udara u peraje, bješe nešto oslabio i kameni točak usporio hod. Gazda pohita da pročisti usta badnja, jer u zadnje vrijeme, otkako su navalile kiše, voda odnekud donosi lisje kao da ga neko krošnjama ruči u naš jaz.
Penjem se putićem, i čujem, gore visoko, neko progovori, a potom zalupa sjekira. Tek pošto se s puta javih kašljem, priđem da vidim ko je.
Bio je to Bektaš Bihorac i sin mu Selim, koju godinu mlađi od mene. Dan je bio prilično hladan, pa je Bektaš, s vremena na vrijeme, ustavljao sjekiru i hukao u ruke ispucale kao hrastova kora. Mene je natenane ispitao: kako mi je ime, čiji sam, koliko imam godina, u čijem mlinu služim, kakav je gazda Rahman, izbije li me kad i, na kraju, ono što sam najmanje očekivao a čega sam se najviše plašio – dolazi li mu Felja Kurgaševa?
Obli me hladan znoj.
– Ne znam ja ništa. Moje je da prihvatim konja i pomognem u mlinu, a ne da svijet pitam za ime i kojim je poslom došao. Možda ću nepoznate ljude pitati za imena ako kad budem imao svoj mlin. Ovako – ja sam samo đače i služim za posluh.
– Slušaj, dijete – ponovo će Bektaš, pošto zadiže kapu, a ispod nje krenu para kao kad se sa šerpe vruće vode digne poklopac, pa prižmuri na lijevo oko, odlomi jednu bukovu grančicu i baci je:
– Rahman Tafa je opasan čovjek. Pošten je i, što se brašna tiče – neće tuđe, koliko krv hoće li, al’ jeste opasan. Ako sa njim izdržiš do kraja – bićeš opasniji od njega. – I Bektaš me razgleda od glave do pete kao da mi mjeru uzimaše. Onda pljune u ruke, pa ponovo zamahnu.
– Nadam se da će ovdje biti drva i za mene – kažem, gledajući kako pod njegovim udarcima podrhtava vrh visoke bukve, a bijeli komadi izlijeću ispod kosih ujeda oštre sjekire.
– Ne branim – veli. – Kada ja napunim kola, pokupi grane i nosi gazdi u mlin. Neka se dobro ugrije. I reci mu: selam ti šalje Bektaš sa Pokrvenika i poručuje ti da se pričuvaš. Da ti zalogaj u grlu ne stane. Tako mu reci. Nemoj zaboraviti – pa još žešće zamahnu. Kad od bukovog debla bješe ostalo koliko je debela ljudska noga, on zastade i pokaza nam da će bukva pasti na gornju stranu. – Ali se vi za svaki slučaj odmaknite – upozori nas i blago odgurnu ustranu. Dolje u rijeci zaurla Rujan. Jedan gavran proletje tik iznad naših glava, a gore prema visoravni, nešto žestoko pisnu, kao kad ker skoči na premorena zeca. Selim, Bektašev sin, u kratkom crnom kaputu i crvenoj kapuljači, stajao je kao ukopan. Bio je ozaren svjetlošću i ljepotom kakvu nikada do tad nisam vidio na djetetu. Kao da to ne bješe onaj Selim prljavih ruku i neočešljane kose s kojim sam čuvao jagnjad po sehilovskim ravnima. Hvalio mi se da nema te bukve, ni te homore do čijeg se vrha ne može popeti. A onda se verao od grane do grane kao vjeverica, dolazio do vrha i odozgo me dozivao, ne vjerujući da ga vidim. Sada je stajao poput jagnjeta. Obrazi mu bjehu rumeni, sjajno plave oči mirne i široko otvorene kao da im sav svjet govoraše – dela nagledajte se moje ljepote. A usne se skupile u ružin pupoljak: progovori li – procvjetaće.
Bektaš još nekoliko puta žestoko udari i bukva krenu. Pratio sam je oduševljen i dobro vidio kako je, uz zastrašujuću huku, krenula na gornju stranu, a onda se najednom mučki obrnula i pala ovamo gdje smo stajali nas dvojica. Iako podobro ošamućen, brzo se ispletoh ispod gustih bukovih grana hladnih kao žica. Selim nije mrdao. Bektaš stiže u dva skoka, pomjeri bukvu, ustvari krvnički je baci, uze Selima i položi na svoj veliki gunj kraj panja. – Selime, sine. Selime – zvao je Bektaš, podizao mu ruke, ali su one padale kao polomljene. Ukraj onog ružinog pupoljka crvenjela se jedna tačka i polahko narastala, pretvarajući se u klobuk, pa je i on zamro. Čovjek pljunu u zemlju, opsova Kun planinu, pa nastavi gotoviti drva, na kojima će, još noćas, otpočeti spremanje ručka za sutrašnju dženazu. Bez drva se kući nije imalo kud. Jak vjetar što je zavijao bukovim čestacima donese nečiji izlomljen glas: svakoga čeka gorak zalogaj, bratac moj, svakoga na zemljici ovoj ukletoj, jer čemu onda Kun planina, čemu noći crne i čemu zmija pod kamenom?
Osjećajući se krivim kao da sam dječaka svojom rukom ubio, navrat-nanos sinem niz šumu, nakupim svakojaka granja i krenem mlinu.
– Koje dobro, brate Bektašu? – pitali su seljani, vidjevši ga kako sav pocrnio, sa spuštenom kapom na čelo, kao da kroz krv gazi, korača ispred natovarenih kola, na kojima je mrtav ležao njegov sin Selim. Umjesto Bektaša, sa hiljadu cijuka, kao iz hiljadu majčinih grla, odgovarala su pretovarena kola a nebo, modro kao uboj na Selimovoj glavi, natapalo je dolove pod Kun planinom u koju se, kao utvara, bješe počela slijegati noć koju je, po ko zna koji put probilo:
– O Fidahijooo, o Božja ženo!…
Siđem u potok, gdje zateknem nepoznata čovjeka kako sakuplja ubojno kamenje, slažući ga u veliku kaljavu vreću. Prvo se izmakne na obalu, rukom prekrije lijevo oko, a desnim nanišani, polahko pomjera glavu ko da je tih vjetar okreće, sve dok mu ubojni kamen ne uđe u vidno polje, onda skoči kao mačka, ugrabi ga, položi u džak, pa se ponovo vrati iz vode i stane škiljiti. Kada me vidje, prebaci vreću preko ramena i, kao da mu unutra bješe žito, ponese je ka mlinu, a ona mu se isteže skorom do peta. Gledajući ga s leđa, svak bi rekao da ne hodi čovjek, nego vreća. Podigoh breme i požurih da ga sustignem, ali je tovar pritiskao, primičući me sve više k zemlji. Žalost za Selimom bješe mi svijet prekrila crnim zarom kroz koji se providjela slika iz šume: bukva i pod njom nepomično dječakovo tijelo.
Gazda Rahmana nije bilo u mlinu, a ni gore kraj jaza gdje sam ga ostavio. Rujan je ležao s glavom između ispruženih šapa, gledao me krupnim očima koje su govorile: znam, sve znam – Selim je mrtav!
***
Odlomak iz romana “Pod Kun planinom” (3 izdanja na bosanskom i jedno na francuskom)
Neizmjerno sam zahvalan Hajri Adović-Ćeman, koja mi je, dok je roman bio u nastajanju, ispričala ono što se nekada davno dogodilo u njenom zavičaju.
Bektaš Bihorac i sin mu Selim
***
Jednoga jutra, utoplim se da odem u drva. Taman krenuo, a gazda me opomenu da prioštrim sjekiru. Uzeh limicu, nađoh komad drveta i podbih između sječiva i držala pa sa obje ruke navalih.
– Taaako, tako – Rahman zadovoljno klimnu glavom i uputi se gore prema jazu, jer bjeličasti mlaz, što neprestano iz grla badnja udara u peraje, bješe nešto oslabio i kameni točak usporio hod. Gazda pohita da pročisti usta badnja, jer u zadnje vrijeme, otkako su navalile kiše, voda odnekud donosi lisje kao da ga neko krošnjama ruči u naš jaz.
Penjem se putićem, i čujem, gore visoko, neko progovori, a potom zalupa sjekira. Tek pošto se s puta javih kašljem, priđem da vidim ko je.
Bio je to Bektaš Bihorac i sin mu Selim, koju godinu mlađi od mene. Dan je bio prilično hladan, pa je Bektaš, s vremena na vrijeme, ustavljao sjekiru i hukao u ruke ispucale kao hrastova kora. Mene je natenane ispitao: kako mi je ime, čiji sam, koliko imam godina, u čijem mlinu služim, kakav je gazda Rahman, izbije li me kad i, na kraju, ono što sam najmanje očekivao a čega sam se najviše plašio – dolazi li mu Felja Kurgaševa?
Obli me hladan znoj.
– Ne znam ja ništa. Moje je da prihvatim konja i pomognem u mlinu, a ne da svijet pitam za ime i kojim je poslom došao. Možda ću nepoznate ljude pitati za imena ako kad budem imao svoj mlin. Ovako – ja sam samo đače i služim za posluh.
– Slušaj, dijete – ponovo će Bektaš, pošto zadiže kapu, a ispod nje krenu para kao kad se sa šerpe vruće vode digne poklopac, pa prižmuri na lijevo oko, odlomi jednu bukovu grančicu i baci je:
– Rahman Tafa je opasan čovjek. Pošten je i, što se brašna tiče – neće tuđe, koliko krv hoće li, al’ jeste opasan. Ako sa njim izdržiš do kraja – bićeš opasniji od njega. – I Bektaš me razgleda od glave do pete kao da mi mjeru uzimaše. Onda pljune u ruke, pa ponovo zamahnu.
– Nadam se da će ovdje biti drva i za mene – kažem, gledajući kako pod njegovim udarcima podrhtava vrh visoke bukve, a bijeli komadi izlijeću ispod kosih ujeda oštre sjekire.
– Ne branim – veli. – Kada ja napunim kola, pokupi grane i nosi gazdi u mlin. Neka se dobro ugrije. I reci mu: selam ti šalje Bektaš sa Pokrvenika i poručuje ti da se pričuvaš. Da ti zalogaj u grlu ne stane. Tako mu reci. Nemoj zaboraviti – pa još žešće zamahnu. Kad od bukovog debla bješe ostalo koliko je debela ljudska noga, on zastade i pokaza nam da će bukva pasti na gornju stranu. – Ali se vi za svaki slučaj odmaknite – upozori nas i blago odgurnu ustranu. Dolje u rijeci zaurla Rujan. Jedan gavran proletje tik iznad naših glava, a gore prema visoravni, nešto žestoko pisnu, kao kad ker skoči na premorena zeca. Selim, Bektašev sin, u kratkom crnom kaputu i crvenoj kapuljači, stajao je kao ukopan. Bio je ozaren svjetlošću i ljepotom kakvu nikada do tad nisam vidio na djetetu. Kao da to ne bješe onaj Selim prljavih ruku i neočešljane kose s kojim sam čuvao jagnjad po sehilovskim ravnima. Hvalio mi se da nema te bukve, ni te homore do čijeg se vrha ne može popeti. A onda se verao od grane do grane kao vjeverica, dolazio do vrha i odozgo me dozivao, ne vjerujući da ga vidim. Sada je stajao poput jagnjeta. Obrazi mu bjehu rumeni, sjajno plave oči mirne i široko otvorene kao da im sav svjet govoraše – dela nagledajte se moje ljepote. A usne se skupile u ružin pupoljak: progovori li – procvjetaće.
Bektaš još nekoliko puta žestoko udari i bukva krenu. Pratio sam je oduševljen i dobro vidio kako je, uz zastrašujuću huku, krenula na gornju stranu, a onda se najednom mučki obrnula i pala ovamo gdje smo stajali nas dvojica. Iako podobro ošamućen, brzo se ispletoh ispod gustih bukovih grana hladnih kao žica. Selim nije mrdao. Bektaš stiže u dva skoka, pomjeri bukvu, ustvari krvnički je baci, uze Selima i položi na svoj veliki gunj kraj panja. – Selime, sine. Selime – zvao je Bektaš, podizao mu ruke, ali su one padale kao polomljene. Ukraj onog ružinog pupoljka crvenjela se jedna tačka i polahko narastala, pretvarajući se u klobuk, pa je i on zamro. Čovjek pljunu u zemlju, opsova Kun planinu, pa nastavi gotoviti drva, na kojima će, još noćas, otpočeti spremanje ručka za sutrašnju dženazu. Bez drva se kući nije imalo kud. Jak vjetar što je zavijao bukovim čestacima donese nečiji izlomljen glas: svakoga čeka gorak zalogaj, bratac moj, svakoga na zemljici ovoj ukletoj, jer čemu onda Kun planina, čemu noći crne i čemu zmija pod kamenom?
Osjećajući se krivim kao da sam dječaka svojom rukom ubio, navrat-nanos sinem niz šumu, nakupim svakojaka granja i krenem mlinu.
– Koje dobro, brate Bektašu? – pitali su seljani, vidjevši ga kako sav pocrnio, sa spuštenom kapom na čelo, kao da kroz krv gazi, korača ispred natovarenih kola, na kojima je mrtav ležao njegov sin Selim. Umjesto Bektaša, sa hiljadu cijuka, kao iz hiljadu majčinih grla, odgovarala su pretovarena kola a nebo, modro kao uboj na Selimovoj glavi, natapalo je dolove pod Kun planinom u koju se, kao utvara, bješe počela slijegati noć koju je, po ko zna koji put probilo:
– O Fidahijooo, o Božja ženo!…
Siđem u potok, gdje zateknem nepoznata čovjeka kako sakuplja ubojno kamenje, slažući ga u veliku kaljavu vreću. Prvo se izmakne na obalu, rukom prekrije lijevo oko, a desnim nanišani, polahko pomjera glavu ko da je tih vjetar okreće, sve dok mu ubojni kamen ne uđe u vidno polje, onda skoči kao mačka, ugrabi ga, položi u džak, pa se ponovo vrati iz vode i stane škiljiti. Kada me vidje, prebaci vreću preko ramena i, kao da mu unutra bješe žito, ponese je ka mlinu, a ona mu se isteže skorom do peta. Gledajući ga s leđa, svak bi rekao da ne hodi čovjek, nego vreća. Podigoh breme i požurih da ga sustignem, ali je tovar pritiskao, primičući me sve više k zemlji. Žalost za Selimom bješe mi svijet prekrila crnim zarom kroz koji se providjela slika iz šume: bukva i pod njom nepomično dječakovo tijelo.
Gazda Rahmana nije bilo u mlinu, a ni gore kraj jaza gdje sam ga ostavio. Rujan je ležao s glavom između ispruženih šapa, gledao me krupnim očima koje su govorile: znam, sve znam – Selim je mrtav!
***
Odlomak iz romana “Pod Kun planinom” (3 izdanja na bosanskom i jedno na francuskom)
Neizmjerno sam zahvalan Hajri Adović-Ćeman, koja mi je, dok je roman bio u nastajanju, ispričala ono što se nekada davno dogodilo u njenom zavičaju.