1. Kad je pročitao tekst Klasičan balija ili direktorska bitanga, moj bivši fakultetski kolega i prijatelj Enver Kazaz poslao mi je mejl iz kojeg evo odlomak:
“Čuj, Marko Vešović slomio ventil. Molim te zovi me na sud da svjedočim, jer znam da si toliko vičan alatu da ne znaš ni običan ekser zakucati u dasku, a kamo li slomiti ventil. Predložit ću i dokaz: dasku, ekser i čekić. Ako zakucaš to pred sudijom, ja ću povjerovati da Bakir ne laže i da ono o Softiću i njegovom legitimitetu nije smislio on, već mu je napakovalo. Da išta zna o Marku, ne bi Bećirević bulaznio o ventilu preko svojih slugerana. Marko Vešović nema ni čestit šarafciger u stanu, a kamoli ozbiljna kliješta kojim se može slomiti ventil. Da bi se to čudo slomilo, moraš biti vješt i iskusan, dobar monter centralnog grijanja sa višegodišnjim radnim iskustvom. Znam to, jer smo se moj zet i ja kad smo u kući skidali instalacije za grijanje polomili da slomimo dva ventila. Tri sata se mučili i – ništa. Na kraju smo morali isjeći cijevi električnom pilom za željezo. Eto, Markane, preporučujem se za svjedoka, jer odlično znam da ništa drugo raditi ne znaš do pisati pjesme.
Tvoj,
Enver
Dodajem i jedan odlomak iz knjige uspomena koju pomalo pišem več četrnaest mjeseci, otkako Gordane nema:
“Sjetih se eksera. Promijenili smo šest stanova dok nismo uselili u najzad svoj, a u svih sedam svi ekseri su bili zakucani u zid Gordaninom rukom, jer ni jedan moj ekser nikad nije bio uspravan, vazda se iskosi udesno ili ulijevo, jer je bio na sredini iskrivljen.
To nisu bili betonski zidovi koji ekser lako iskrive: u Velešićima stanovali smo u baraci, na Čengić vili u limenci čije su zidove u ratu kuršumi bušili kao da su od stiropora, pa smo iz tog stana pobjegli, a ostalo su bile ciglene zidanice, dvije s visokim plafonima iz austrougarskog vakta.
Kad mi se ekser iskrivi, zasmijavao sam Gordanu podsjećajući je na priču iz mladosti: ‘Evo ga ko Momina kita!’ Riječ je o pjesniku danas pokojnom, pa sam mu promijenio ime, koji se, u dane kad smo počinjali književnu pustolovinu, žalio: ‘Ja imam dobrog mačora, Sidrane, ali mi se često prelomi na sredini!’
Ima milion tih sitnih dokaza da me Gordana na grbači tegarila cio vijek kao neposobnog za život, pa sam je jednom pitao: ’Znaš li mi reći ko se za koga udao? Ti za mene, ili ja za tebe? Davno je to bilo, više se dobro ne sjećam!’
Kao jača ličnost, Gordana je u našem braku bila muško, pa sam joj ispričao vic o Muji i Fati. Dojadilo joj da bude donja, htela je biti gornja, biti muško, a kad je uzjahala Muju, začuđeno je rekla: ‘Šta je ovo? Pa meni opet uđe!’ I meni je bilo divno u braku gdje sam vazda bio donji, a Gordana vazda muško, zato se nikad nije čudila kad joj uđe.“
2. Dok čekam da me direktor sarajevskih toplana obavijesti da mu za grijanje dugujem ne 800 već 1 000 maraka, sjedoh za kompjuter da opevam njegovog Picopevca, jer teško da ću sresti još jedan takav primjerak ljudske faune.
Iščekujući da me Bećirović tuži, uzdao sam se u sudove i zakone, ali me Viktor Ivančić upozorio: “Ne možeš se uzdati u zakone. Da živi u Parizu ili u Štokholmu, multimilijunaš Bakir Izetbegović morao bi se pridržavati zakona, a pošto živi u Sarajevu, zakoni se pridržavaju Bakira”. Te ako me Mevledin tuži, bogin sam, jer na ovom dunjaluku previše prostora zauzimaju Bakir i presvijetla na kojoj sjedi. Uzgred: iz Kazazovih tekstova o Bakiru vrlo mi se sviđa kovanica erdoganluk, jer priziva riječ poganluk.
3. Kad je na Ajfelovom mostu pročitao moj tekst Klasičan balija ili direktorska bitanga, Šeki Radončić me nazvao telefonom i rekao: “Lijepo si ga skockao”, potom smo pričali po ure i često zasmijavali jedan drugog, kao 2011. godine, kad smo u Pobjedi pisali knjigu Miško Kesedžija i njegove bize. Bize su lovački kerovi, a kesedžija je parajlija, ali i drumski razbojnik.
Tako smo zvali Miodraga Perovića, najvećeg medijskog razbojnika u Crnoj Gori koji se, krađom međunarodnih donacija za nezavisno novinarstvo, počeo bogatiti još na početku rata. I početak opsade Sarajeva bio je početak bogaćenja muslimanskih lupeža: prosutu krv vlastitih sunarodnika pretvarali su u zlato, pička im materina. Danas, sve te lopuže su novi age i begovi.
Dok smo pisali za Pobjedu, Šeki Radončić, najblistavija antiratna zvijezda Crne Gore, nazvao bi me telefonom, da ne troši moje pare, jer smo se po sat vremena dogovarali, i zasmijavali jedan drugog, a tih razgovora sjetio sam se dok smo pričali o Bećirovićevom starijem tehničaru.
4. Šeki je tražio da se izvinim direktoru toplana, ne zato što ga zovem balijom, već zbog dezinformacije da je Bećirović, a on je Bećirević. “Može te tužiti da si mu zlonamjerno iskrivio prezime.”
I lako smo se složili da je mlađi Bećirevićev tehničar bio fino vaspitano dijete. Kad je ušao, rekao je: “O, đe si, Šeki, šta ima”, i malo su popričali. Stariji tehničar Šekija nije pozdravio. Nije se udostojio ni klimnuti glavom, jer njegovi klimoglavi su skupi. Podsjetio me na onog Dikensovog junaka koji “čak i svoje osmijehe zadržava za sebe“. Meni je uputio pogled kojim bokser, pred meč, protivniku kaže: popićeš patos.
Šeki: “Jesi li upamtio kako se taj picopevac zove?”
Marko: “Pojma nemam”.
Šeki: “Ni ja. A trebalo bi da i njega proknjižiš đe treba.”
Marko: “Ne može ime svake gnjide u moju knjigu. Mora biti najmanje direktor. Dosta mu je ime Picopevac.”
Kad sam odbio potpisati njegovu namještaljku u kojoj bih tražio da me isključe iz toplanine grijne mreže, iako u nju nikad nisam uključen, Picopevac je rekao: “Stvarno sam iznerviran!” Sve je njegovo, čak i nerviranje, skupo kao noge fudbalera. Popizdeo je zato što nisam kao krap ušao u njegovu vršu.
Marko: “Taj toliko vjeruje u svoju pamet da je pobjesnio kad je skontao da sam ga prokužio.”
Šeki: “Od ljutine – väs u komate, rekli bi na Cetinju. Došao da ti na prevaru drpi pare iz džepa, a kad nije uspio, iznervirao se u tri lepe pizde materine.”
Marko: “Ne pamtim da mi je u kuću ušlo išta manje, a naduvenije. Toliko sebeljublje u tolišno mesa odavno nisam sreo. Nema ti oko na šta panuti, a kao da je Bosnom ovladalo. Pa i jest ovladalo, ali samo njenim frtaljem.”
Šeki: “On koji je niko i ništa naoštrio se da sa piscem i profesorom univerziteta razgovara svisoka.”
Marko: “Ali ja sam se sjetio stihova: Mene ćaćanapravio mala, nije imo dosta mat’rijala, i njegovo kočoperenje bilo mi je smiješno. Takvi život potroše na nemirenje s vlastitim formatom.”
Šeki: “A ja sam mislio: manji je bar za cenat od Sidrana, a gleda kao sa Trebevića.”
Marko: “Takav je bio Velibor Ostojić. U ratu, kad smo gledali Srnu, jednom velim Gordani: Gle koljačkog buljubaše, otac ga jebo. Nije veći od šamrle, a gleda s planine.”
Šeki: “Mene je Picopevac podsjetio na Lala Brkovića, Jevremovog brata. I Lale je kokotić s vazda podignutom glavom. Znaš li da se Lala Jevrem odrekao preko novina: malim rastom bruka cijelu familiju!”
Marko: “A trebalo bi da bude jevremski dugačak ko da je u sulundaru rastao. Dok sam Picopevca gledao i slušao, i ja sam pomislio: ovaj mora da je podrijetlom iz Crne Gore. Držanje mu je bilo za peticu i govorilo je: radim šta mi je kurcu ćejf, jer mi može biti. Tako se ponašaju svi balije na vlasti, pa što ne bi i njin potrčko. To se ne bi mijenjalo ni sa suncem na nebesima. Takvog zelja ima svud u nas, ali najviše u Crnoj Gori.”
Pričam Šekiju zatim kako me Mihailo Radojičić (autor monodrame Šok koju je uoči rata lično izvodio), u dane kad smo studirali književnost u Sarajevu, zaustavio pred Filozofskim i kazao: “Zaveži te pertle na cipelama, jadan, zaveži ih. Podigni, mrčio se, te gaće” – u Crnoj Gori to su hlače – “nemoj nas brukat. Džaba ti pamet, džaba ti talenat – ne valja ti držanje. Što se ne ugledaš na Rajka Noga? Njemu se po držanju vidi da je genije.”
Šeki: “Picopevcu se iz držanja viđelo da je nepriznati genije!“
Marko: “I Nogo je povrzmom – divna starinska riječ koja znači pedigre – iz Kuča, od Rašovića. Znaš dobro da je u Crnoj Gori bolje roditi se bez kurca no bez držanja.”
Šeki: “I s koje ti je nadmorske visine Picopevac rekao: Vi poznati!“
Marko: “Je. Kao da govori o pevaljkama Dari Bubamari i Jeleni Karleuši. A kad je ispalio rafal po Sidranu i Pejakoviću, bio sam zaprepašten, i nisam ga slušao. Jesi li ti šta upamtio?“
Šeki: „Avdu i Josipu je opasno zamjerao što oni, kao poznati, ne dozvoljavaju da ih Bećirević reketira i time odbijaju da služe narodu kao primjeri za ugled!“
Sidran je Bošnjak, a pošto im je nestanak obećao Dabić, Montenegrinjac koji će prije poginuti no obećanje pogaziti, Sidran je u ratu morao raditi što je radio da se Dabićevo proroštvo ne obistini. Josip i Marko su mogli reći: nit je moja junica, nit me boli guica, kako je govorio Antun iz sela Lipa kod Kreševa, i otići iz Sarajeva. Nas dvojica smo postali poznati i po tom što smo uradili ponešto za Bošnjake u dane kad su ih klali kao stoku, ali Picopevca je za to boljela čuna.
Marko: “U neobjavljenoj knjizi balije sam definisao kao one koji se, kad im trebaš, pred tobom od miline tope kao balega na kiši, a kad im ne trebaš, daju ti nogom u krsta.”
Šeki: “U ratu si bio ikona odbrane Sarajeva, a ono goveče sa portala Rijaseta islamske zajednice nedavno te nazva okorjelim islamomrscem, pička mu materina balijska.”
Marko: “A Bećirević veli da sam lopov koji mu krade grijanje!”
Šeki: “Kad je shvatio da te neće preveslati, Picopevac je pobjesnio i odbijanje da potpišeš zapisnik nazvao bezobrazlukom poznatih!“
Marko: “To je nadutost koja kaže da smo nas trojica imali sreće i postali poznati, a Picopevac nema sreće i neće biti poznat: nepravda do neba.”
Šeki: “I ja sam vidio da je od njega daleka pomisao da ste svetrojica imali pameti i talenta za posao koji radite i niste slučajno poznati. Taj vjeruje da je vama i njemu tako pao grah! Taj prcoljak, mada je genijalan Bećirevićev utjerivač dugova, u izboru profesije nije imao sreće i nikad neće biti poznat.”
Marko: “To me zaprepastilo: u očima te ništice, Avdo, Josip i Marko imaju profesiju u kojoj se nije teško proslaviti, a on ima ozbiljnu profesiju kao ljekari i inženjeri koji, ma koliko vrsni, nikad neće biti poznati kao mi. U svojoj knjizi definisao sam baliju i kao stvora koji nipodaštava i prezire sve što ne zna i što ne razumije. Takvih prostaka ima svud, a u Bošnjaka zovu ih balije.
Šeki: “Zato je onako gordo rekao da 30 godina radi u Toplani.”
Marko: “Kakva karijera, Gospode! To je zvučalo kao da svaki dan u teretani podigne petsto kila.”
Šeki: “To je zvučalo i kao kad bi se ti hvalio da si 30 godina radio na fakultetu, mada se to ne bi moglo desiti tebi koji se nikad nisi potpisao kao dr Marko Vešović. Bećirević uz svoje ime piše dipl. ecc. kao da će od toga biti manji balija.”
Marko: “Picopevac sebe ne smatra slugom Mevledina Bećirevića već Sina Babinog, a veličina Bakirova osvjetljava i njega! Vidio si da mu je mozak savršeno dresiran za pljuvanje po Titi. Smatra da za njegovog vakta ne bih imao šanse odbiti da potpišem njegov zapisnik kojim je htio da me preradi kao običnog vóka.”
Šeki: „Za Tite nije imala šanse ni obnova begovata. Otimači, pljačkaši, lupeži, nitkovi, prevrtljivci – novo su im plemstvo“.
5. Babin Sin i izmećar mu Bećirević pojma nemaju o onom što se zna odavno: prije 2 000 godina rimski pjesnik Juvenal je rekao: “Svaka bi vlast trebalo da zna da su njeni podanici ovce koje treba šišati, a ne guliti.” U BiH, bošnjačka, srpska i hrvatska ološ, dok vlada svojim ovcama, dere im kože, kao da smo u kasapnici, a ne u “međunarodno priznatoj”. Iza rata, ne znam gdje, rekao sam: “Ostaje nam da disciplinovano robujemo našim pljačkašima”, ali ja neću robovati bošnjačkim, pa kad bez njih ne bi sunce nad Sarajevom grijalo.
I ne znam više ko je ovo napisao, ali je nezaboravno: u državama nastalim iza smrti “tamnice naroda“ Voždovi se ponašaju kao okupatori koji se trude da iz okupiranih teritorija iscijede što više. I vožd Bakir mi liči na Hitlerove namjesnike u okupiranoj Jugoslaviji, zvane gaulajteri.
Zato je merak lemati glupana, grabljivca i pljačkaša u pozi svetog čovjeka, to jest evlije. Sreća je što nema Boga i, kad preseli na ahiret, tome bezbožniku neće imati ko da pokaže kako Musa jarca dere.
Glupost mu praštam, jer “glupost voli da vlada“, kaže pjesnik Rene Šar, a volim devetati ga i zato što je stoput veći licemjer od Dodika. Koji i ne krije šta hoće. A Aljov genetski produžetak, dok bleji o Građanskoj, htio bi tisućgodišnji, samobitni, cjeloviti i nedjeljivi selamalejkum. Glasnije nego iz drugih političara, iz njega viče laž zvana međunarodno priznata BiH.
Mrzak mi je i zato što je ratnu tradegiju Bošnjaka, koju sam dijelio s njegovim narodom, pretvorio u farsu: što je Babo počeo, Sin je dočeo. Golem moralni kapital, s kojim su Bošnjaci izišli iz rata, barabe na vlasti su prokartale, a “čudo bosanskog otpora” dalo je tri krupna rezultata:
a) Nekoliko tisuća bošnjačkih porodica žive u finansijskom džennetu, ostale su kokuzi.
b) Nekad je u Bosni važilo pravilo: raja je tu da ima ko činiti hizmet Turcima, a sad važi pravilo: Bošnjaci su tu da ima ko finansirati Stranku demokratske reakcije. Bećirević bi je financirao iz džepa penzionera Vešovića. Prije bih sebi namakao konop na grlo.
c) Babin Sin ima dovoljno para da kupi svake izbore. Ako i on ima sina, dinastija Izetbegović dulje će nego Osmanska vladati Bosnom, doduše samo njenim frtaljem, ali će vladati. Inšalah!
Zlo čije su oličenje Bakir i njegove sjenke kao Bećirević došlo je da dugo ne ode, i ne možeš mu ništa, jer su stavili šape na sve pare, a pošto penzionera neće da ostave na miru, mogu da tim grabljivcima ponekad barem dam preko njuške.
Bećirovićev Picopevac
1. Kad je pročitao tekst Klasičan balija ili direktorska bitanga, moj bivši fakultetski kolega i prijatelj Enver Kazaz poslao mi je mejl iz kojeg evo odlomak:
“Čuj, Marko Vešović slomio ventil. Molim te zovi me na sud da svjedočim, jer znam da si toliko vičan alatu da ne znaš ni običan ekser zakucati u dasku, a kamo li slomiti ventil. Predložit ću i dokaz: dasku, ekser i čekić. Ako zakucaš to pred sudijom, ja ću povjerovati da Bakir ne laže i da ono o Softiću i njegovom legitimitetu nije smislio on, već mu je napakovalo. Da išta zna o Marku, ne bi Bećirević bulaznio o ventilu preko svojih slugerana. Marko Vešović nema ni čestit šarafciger u stanu, a kamoli ozbiljna kliješta kojim se može slomiti ventil. Da bi se to čudo slomilo, moraš biti vješt i iskusan, dobar monter centralnog grijanja sa višegodišnjim radnim iskustvom. Znam to, jer smo se moj zet i ja kad smo u kući skidali instalacije za grijanje polomili da slomimo dva ventila. Tri sata se mučili i – ništa. Na kraju smo morali isjeći cijevi električnom pilom za željezo. Eto, Markane, preporučujem se za svjedoka, jer odlično znam da ništa drugo raditi ne znaš do pisati pjesme.
Tvoj,
Enver
Dodajem i jedan odlomak iz knjige uspomena koju pomalo pišem več četrnaest mjeseci, otkako Gordane nema:
“Sjetih se eksera. Promijenili smo šest stanova dok nismo uselili u najzad svoj, a u svih sedam svi ekseri su bili zakucani u zid Gordaninom rukom, jer ni jedan moj ekser nikad nije bio uspravan, vazda se iskosi udesno ili ulijevo, jer je bio na sredini iskrivljen.
To nisu bili betonski zidovi koji ekser lako iskrive: u Velešićima stanovali smo u baraci, na Čengić vili u limenci čije su zidove u ratu kuršumi bušili kao da su od stiropora, pa smo iz tog stana pobjegli, a ostalo su bile ciglene zidanice, dvije s visokim plafonima iz austrougarskog vakta.
Kad mi se ekser iskrivi, zasmijavao sam Gordanu podsjećajući je na priču iz mladosti: ‘Evo ga ko Momina kita!’ Riječ je o pjesniku danas pokojnom, pa sam mu promijenio ime, koji se, u dane kad smo počinjali književnu pustolovinu, žalio: ‘Ja imam dobrog mačora, Sidrane, ali mi se često prelomi na sredini!’
Ima milion tih sitnih dokaza da me Gordana na grbači tegarila cio vijek kao neposobnog za život, pa sam je jednom pitao: ’Znaš li mi reći ko se za koga udao? Ti za mene, ili ja za tebe? Davno je to bilo, više se dobro ne sjećam!’
Kao jača ličnost, Gordana je u našem braku bila muško, pa sam joj ispričao vic o Muji i Fati. Dojadilo joj da bude donja, htela je biti gornja, biti muško, a kad je uzjahala Muju, začuđeno je rekla: ‘Šta je ovo? Pa meni opet uđe!’ I meni je bilo divno u braku gdje sam vazda bio donji, a Gordana vazda muško, zato se nikad nije čudila kad joj uđe.“
2. Dok čekam da me direktor sarajevskih toplana obavijesti da mu za grijanje dugujem ne 800 već 1 000 maraka, sjedoh za kompjuter da opevam njegovog Picopevca, jer teško da ću sresti još jedan takav primjerak ljudske faune.
Iščekujući da me Bećirović tuži, uzdao sam se u sudove i zakone, ali me Viktor Ivančić upozorio: “Ne možeš se uzdati u zakone. Da živi u Parizu ili u Štokholmu, multimilijunaš Bakir Izetbegović morao bi se pridržavati zakona, a pošto živi u Sarajevu, zakoni se pridržavaju Bakira”. Te ako me Mevledin tuži, bogin sam, jer na ovom dunjaluku previše prostora zauzimaju Bakir i presvijetla na kojoj sjedi. Uzgred: iz Kazazovih tekstova o Bakiru vrlo mi se sviđa kovanica erdoganluk, jer priziva riječ poganluk.
3. Kad je na Ajfelovom mostu pročitao moj tekst Klasičan balija ili direktorska bitanga, Šeki Radončić me nazvao telefonom i rekao: “Lijepo si ga skockao”, potom smo pričali po ure i često zasmijavali jedan drugog, kao 2011. godine, kad smo u Pobjedi pisali knjigu Miško Kesedžija i njegove bize. Bize su lovački kerovi, a kesedžija je parajlija, ali i drumski razbojnik.
Tako smo zvali Miodraga Perovića, najvećeg medijskog razbojnika u Crnoj Gori koji se, krađom međunarodnih donacija za nezavisno novinarstvo, počeo bogatiti još na početku rata. I početak opsade Sarajeva bio je početak bogaćenja muslimanskih lupeža: prosutu krv vlastitih sunarodnika pretvarali su u zlato, pička im materina. Danas, sve te lopuže su novi age i begovi.
Dok smo pisali za Pobjedu, Šeki Radončić, najblistavija antiratna zvijezda Crne Gore, nazvao bi me telefonom, da ne troši moje pare, jer smo se po sat vremena dogovarali, i zasmijavali jedan drugog, a tih razgovora sjetio sam se dok smo pričali o Bećirovićevom starijem tehničaru.
4. Šeki je tražio da se izvinim direktoru toplana, ne zato što ga zovem balijom, već zbog dezinformacije da je Bećirović, a on je Bećirević. “Može te tužiti da si mu zlonamjerno iskrivio prezime.”
I lako smo se složili da je mlađi Bećirevićev tehničar bio fino vaspitano dijete. Kad je ušao, rekao je: “O, đe si, Šeki, šta ima”, i malo su popričali. Stariji tehničar Šekija nije pozdravio. Nije se udostojio ni klimnuti glavom, jer njegovi klimoglavi su skupi. Podsjetio me na onog Dikensovog junaka koji “čak i svoje osmijehe zadržava za sebe“. Meni je uputio pogled kojim bokser, pred meč, protivniku kaže: popićeš patos.
Šeki: “Jesi li upamtio kako se taj picopevac zove?”
Marko: “Pojma nemam”.
Šeki: “Ni ja. A trebalo bi da i njega proknjižiš đe treba.”
Marko: “Ne može ime svake gnjide u moju knjigu. Mora biti najmanje direktor. Dosta mu je ime Picopevac.”
Kad sam odbio potpisati njegovu namještaljku u kojoj bih tražio da me isključe iz toplanine grijne mreže, iako u nju nikad nisam uključen, Picopevac je rekao: “Stvarno sam iznerviran!” Sve je njegovo, čak i nerviranje, skupo kao noge fudbalera. Popizdeo je zato što nisam kao krap ušao u njegovu vršu.
Marko: “Taj toliko vjeruje u svoju pamet da je pobjesnio kad je skontao da sam ga prokužio.”
Šeki: “Od ljutine – väs u komate, rekli bi na Cetinju. Došao da ti na prevaru drpi pare iz džepa, a kad nije uspio, iznervirao se u tri lepe pizde materine.”
Marko: “Ne pamtim da mi je u kuću ušlo išta manje, a naduvenije. Toliko sebeljublje u tolišno mesa odavno nisam sreo. Nema ti oko na šta panuti, a kao da je Bosnom ovladalo. Pa i jest ovladalo, ali samo njenim frtaljem.”
Šeki: “On koji je niko i ništa naoštrio se da sa piscem i profesorom univerziteta razgovara svisoka.”
Marko: “Ali ja sam se sjetio stihova: Mene ćaća napravio mala, nije imo dosta mat’rijala, i njegovo kočoperenje bilo mi je smiješno. Takvi život potroše na nemirenje s vlastitim formatom.”
Šeki: “A ja sam mislio: manji je bar za cenat od Sidrana, a gleda kao sa Trebevića.”
Marko: “Takav je bio Velibor Ostojić. U ratu, kad smo gledali Srnu, jednom velim Gordani: Gle koljačkog buljubaše, otac ga jebo. Nije veći od šamrle, a gleda s planine.”
Šeki: “Mene je Picopevac podsjetio na Lala Brkovića, Jevremovog brata. I Lale je kokotić s vazda podignutom glavom. Znaš li da se Lala Jevrem odrekao preko novina: malim rastom bruka cijelu familiju!”
Marko: “A trebalo bi da bude jevremski dugačak ko da je u sulundaru rastao. Dok sam Picopevca gledao i slušao, i ja sam pomislio: ovaj mora da je podrijetlom iz Crne Gore. Držanje mu je bilo za peticu i govorilo je: radim šta mi je kurcu ćejf, jer mi može biti. Tako se ponašaju svi balije na vlasti, pa što ne bi i njin potrčko. To se ne bi mijenjalo ni sa suncem na nebesima. Takvog zelja ima svud u nas, ali najviše u Crnoj Gori.”
Pričam Šekiju zatim kako me Mihailo Radojičić (autor monodrame Šok koju je uoči rata lično izvodio), u dane kad smo studirali književnost u Sarajevu, zaustavio pred Filozofskim i kazao: “Zaveži te pertle na cipelama, jadan, zaveži ih. Podigni, mrčio se, te gaće” – u Crnoj Gori to su hlače – “nemoj nas brukat. Džaba ti pamet, džaba ti talenat – ne valja ti držanje. Što se ne ugledaš na Rajka Noga? Njemu se po držanju vidi da je genije.”
Šeki: “Picopevcu se iz držanja viđelo da je nepriznati genije!“
Marko: “I Nogo je povrzmom – divna starinska riječ koja znači pedigre – iz Kuča, od Rašovića. Znaš dobro da je u Crnoj Gori bolje roditi se bez kurca no bez držanja.”
Šeki: “I s koje ti je nadmorske visine Picopevac rekao: Vi poznati!“
Marko: “Je. Kao da govori o pevaljkama Dari Bubamari i Jeleni Karleuši. A kad je ispalio rafal po Sidranu i Pejakoviću, bio sam zaprepašten, i nisam ga slušao. Jesi li ti šta upamtio?“
Šeki: „Avdu i Josipu je opasno zamjerao što oni, kao poznati, ne dozvoljavaju da ih Bećirević reketira i time odbijaju da služe narodu kao primjeri za ugled!“
Sidran je Bošnjak, a pošto im je nestanak obećao Dabić, Montenegrinjac koji će prije poginuti no obećanje pogaziti, Sidran je u ratu morao raditi što je radio da se Dabićevo proroštvo ne obistini. Josip i Marko su mogli reći: nit je moja junica, nit me boli guica, kako je govorio Antun iz sela Lipa kod Kreševa, i otići iz Sarajeva. Nas dvojica smo postali poznati i po tom što smo uradili ponešto za Bošnjake u dane kad su ih klali kao stoku, ali Picopevca je za to boljela čuna.
Marko: “U neobjavljenoj knjizi balije sam definisao kao one koji se, kad im trebaš, pred tobom od miline tope kao balega na kiši, a kad im ne trebaš, daju ti nogom u krsta.”
Šeki: “U ratu si bio ikona odbrane Sarajeva, a ono goveče sa portala Rijaseta islamske zajednice nedavno te nazva okorjelim islamomrscem, pička mu materina balijska.”
Marko: “A Bećirević veli da sam lopov koji mu krade grijanje!”
Šeki: “Kad je shvatio da te neće preveslati, Picopevac je pobjesnio i odbijanje da potpišeš zapisnik nazvao bezobrazlukom poznatih!“
Marko: “To je nadutost koja kaže da smo nas trojica imali sreće i postali poznati, a Picopevac nema sreće i neće biti poznat: nepravda do neba.”
Šeki: “I ja sam vidio da je od njega daleka pomisao da ste svetrojica imali pameti i talenta za posao koji radite i niste slučajno poznati. Taj vjeruje da je vama i njemu tako pao grah! Taj prcoljak, mada je genijalan Bećirevićev utjerivač dugova, u izboru profesije nije imao sreće i nikad neće biti poznat.”
Marko: “To me zaprepastilo: u očima te ništice, Avdo, Josip i Marko imaju profesiju u kojoj se nije teško proslaviti, a on ima ozbiljnu profesiju kao ljekari i inženjeri koji, ma koliko vrsni, nikad neće biti poznati kao mi. U svojoj knjizi definisao sam baliju i kao stvora koji nipodaštava i prezire sve što ne zna i što ne razumije. Takvih prostaka ima svud, a u Bošnjaka zovu ih balije.
Šeki: “Zato je onako gordo rekao da 30 godina radi u Toplani.”
Marko: “Kakva karijera, Gospode! To je zvučalo kao da svaki dan u teretani podigne petsto kila.”
Šeki: “To je zvučalo i kao kad bi se ti hvalio da si 30 godina radio na fakultetu, mada se to ne bi moglo desiti tebi koji se nikad nisi potpisao kao dr Marko Vešović. Bećirević uz svoje ime piše dipl. ecc. kao da će od toga biti manji balija.”
Marko: “Picopevac sebe ne smatra slugom Mevledina Bećirevića već Sina Babinog, a veličina Bakirova osvjetljava i njega! Vidio si da mu je mozak savršeno dresiran za pljuvanje po Titi. Smatra da za njegovog vakta ne bih imao šanse odbiti da potpišem njegov zapisnik kojim je htio da me preradi kao običnog vóka.”
Šeki: „Za Tite nije imala šanse ni obnova begovata. Otimači, pljačkaši, lupeži, nitkovi, prevrtljivci – novo su im plemstvo“.
5. Babin Sin i izmećar mu Bećirević pojma nemaju o onom što se zna odavno: prije 2 000 godina rimski pjesnik Juvenal je rekao: “Svaka bi vlast trebalo da zna da su njeni podanici ovce koje treba šišati, a ne guliti.” U BiH, bošnjačka, srpska i hrvatska ološ, dok vlada svojim ovcama, dere im kože, kao da smo u kasapnici, a ne u “međunarodno priznatoj”. Iza rata, ne znam gdje, rekao sam: “Ostaje nam da disciplinovano robujemo našim pljačkašima”, ali ja neću robovati bošnjačkim, pa kad bez njih ne bi sunce nad Sarajevom grijalo.
I ne znam više ko je ovo napisao, ali je nezaboravno: u državama nastalim iza smrti “tamnice naroda“ Voždovi se ponašaju kao okupatori koji se trude da iz okupiranih teritorija iscijede što više. I vožd Bakir mi liči na Hitlerove namjesnike u okupiranoj Jugoslaviji, zvane gaulajteri.
Zato je merak lemati glupana, grabljivca i pljačkaša u pozi svetog čovjeka, to jest evlije. Sreća je što nema Boga i, kad preseli na ahiret, tome bezbožniku neće imati ko da pokaže kako Musa jarca dere.
Glupost mu praštam, jer “glupost voli da vlada“, kaže pjesnik Rene Šar, a volim devetati ga i zato što je stoput veći licemjer od Dodika. Koji i ne krije šta hoće. A Aljov genetski produžetak, dok bleji o Građanskoj, htio bi tisućgodišnji, samobitni, cjeloviti i nedjeljivi selamalejkum. Glasnije nego iz drugih političara, iz njega viče laž zvana međunarodno priznata BiH.
Mrzak mi je i zato što je ratnu tradegiju Bošnjaka, koju sam dijelio s njegovim narodom, pretvorio u farsu: što je Babo počeo, Sin je dočeo. Golem moralni kapital, s kojim su Bošnjaci izišli iz rata, barabe na vlasti su prokartale, a “čudo bosanskog otpora” dalo je tri krupna rezultata:
a) Nekoliko tisuća bošnjačkih porodica žive u finansijskom džennetu, ostale su kokuzi.
b) Nekad je u Bosni važilo pravilo: raja je tu da ima ko činiti hizmet Turcima, a sad važi pravilo: Bošnjaci su tu da ima ko finansirati Stranku demokratske reakcije. Bećirević bi je financirao iz džepa penzionera Vešovića. Prije bih sebi namakao konop na grlo.
c) Babin Sin ima dovoljno para da kupi svake izbore. Ako i on ima sina, dinastija Izetbegović dulje će nego Osmanska vladati Bosnom, doduše samo njenim frtaljem, ali će vladati. Inšalah!
Zlo čije su oličenje Bakir i njegove sjenke kao Bećirević došlo je da dugo ne ode, i ne možeš mu ništa, jer su stavili šape na sve pare, a pošto penzionera neće da ostave na miru, mogu da tim grabljivcima ponekad barem dam preko njuške.