Tekst o “Atlasu pseudomitologije” Svetislava Basare, premijerno tiskan u zagrebačkom tjedniku Express
Rijetki su pisci poput Svetislava Basare, koji su objavili veliki broj knjiga, a da pritom uspijevaju zadržati visoki nivo svoga pisma, bez obzira radi li se o beletristici ili esejima. Njegova posljednja objavljena knjiga “Atlas pseudomitologije” ne samo da se uklapa u ovaj obrazac, već ga debelo nadilazi. Knjigu su objavili javno poduzeće “Službeni glasnik” i Institut za javnu politiku Beograd, a objavljena je u nakladi od 10.000 primjeraka. Radi se o jednoj od onih dragocjenih knjiga koje se obračunavaju s mitološkom sviješću, kakvih u Hrvatskoj, na žalost, nema. Jedina knjiga novijeg datuma koja je usporediva s Basarinim “Atlasom pseudomitologije” je “Kritika bosanskog uma” bosanskohercegovačkog publiciste Tarika Haverića. Basara piše kako je suvremena srpska povijest, odnosno realnost, nastala na mitološkoj svijesti, odnosno da je ona rezultat stogodišnjeg rata srpske akademske i političke elite protiv realnosti, kao rezultat njihovih megalomanskih ambicija, odnosno jalovih pokušaja da se budućnost bazira na tlapnji o “boljoj prošlosti”. Basara na jednom mjestu piše kako je ekstremno skeptičan prema srpskim povjesničarima, ali da ta njegova skepsa nije rezultat nezadovoljstva prošlošću, već je temelji “na opipljivim i lako provjerljivim činjenicama – na rđavoj stvarnosti” današnje Srbije. Sve ono što Basara tvrdi sadržano je zapravo u onim “znamenitim” rečenicama iz romana “Deobe” Dobrice Ćosića: “Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.”
Za razliku od Haverićeve knjige, Basarin “Atlas pseudomitologije” napisan je u formi polemičke knjige, u kojoj kao paradigma srbijanskog društva figurira povjesničar Radoš Ljušić koji se, kako stoji u natuknici na Wikipediji, bavi “istorijom srpskog naroda u 19. i 20. veku”. Radi se o vremenu u koje Basara smješta nastanak mitologije koja je imala nesagledive posljedice na razvoj suvremenog srpskog društva. Inače, Ljušić je jedan od osnivača Srpske napredne stranke u kojoj je u periodu od 2008. do 2013. bio i član Predsjedništva. Basara ga opisuje kao “tajkuna srpske istoriografije” i “većinskog vlasnika svih važnijih istorijskih datuma u Srbiji”. Kao povod polemici s Ljušićem, Basara je uzeo Ljušićev kritički tekst o vlastitom romanu “Početak bune protiv dahija” u kojemu se Basara, u fusnoti, pozvao na nepostojeću historiografsku studiju Radoša Ljušića “Problem prekograničnih teritorija u doba vladavine kneza Miloša”. Onaj tko imalo poznaje djelo Svetislava Basara mogao je zapaziti piščevu sklonost fusnotama koje kod njega funkcioniraju kao sastavni dio književnog teksta. Radi se, naravno, o znanstveno neutemeljenim podacima, odnosno fikciji. U jednom od najpoznatijih Basarinih romana “Uspon i pad Parkinsonove bolesti” za koji je 2006. dobio Ninovu nagradu ima jedna satirična fusnota koja je ogledni primjer kako ovaj pisac koristi fusnote. Na rečenicu: “Jedna od strategijskih funkcija zidova jeste zaustavljanje istorije”, Basara u fusnoti objašnjava kako su Kinezi otišli korak dalje, jer je Veliki zid uz svoju osnovnu, obrambenu namjenu, “sprečavao odliv tradicionalnih vrednosti”. Ljušić je optužio Basaru za krivotvorenje, zloporabu, te je demantirao autorstvo navedene studije. “Zna li on”, piše Basara u svom nenadmašnom stilu, “pomislih, ne bez zlobe, da ima zlih jezika koji bi rekli da je nenapisani ‘Problem prekograničnih teritorija’ nešto najbolje što je objavio, upravo zato što to nije napisao.” Basara se nemilosrdno okomljuje na nesretnog Ljušića i po ovome ova knjiga neodoljivo podsjeća na dvije možda ponajbolje polemičke knjige nastale na ovim prostorima: Kišov “Čas anatomije” i Krležin “Dijalektički antibarbarus”. Na jednom mjestu Basara opisuje Ljušića na sljedeći način: “Kad stoji, stoji stameno, korena duboko uraslih u otadžbinsko tlo, ankerisan kao sopstveni bronzani kip. Zli jezici nadalje kažu – ne znam da li im treba verovati – da je istorikova sličnost s bronzanim kipovima velikana iz naše prošlosti toliko velika, da ga gradski golubovi ponekad pomešaju sa spomenikom, pa mu se poseru na glavu.”
“Atlas pseudomitologije” propituje i nemilosrdno se obrušava na veći dio mitova duboko ukorijenjenih u srpskom društvu, propitujući Crkvu, kulturu, historiografsko nasljeđe, mit o svestosavlju, kosovski mit, pravopisnu reformu Vuka Karadžića… Na jednom mjestu Basara spominje britanskog povjesničara Erica Hobsbawma koji je napisao kako mit nije moguće razoriti racionalnom kritikom niti logikom, ali se donekle može razotkriti iracionalnim oruđem, odnosno kontramitologijom. Upravo na ovaj način, kontramitologijom, Basara razgrađuje okoštale srpske mitove, na način da ih ogoli do karikature. Basara na jednom mjestu citira Herdera, njegovu definiciju nacije kao velikog, “neoplemenjenog vrta punog bilja i korova”. Srpsko društvo i njegova elita, po Basari, su valjda jedini u Europi koji umjesto da čupaju “korov” u svom vrtu, isti navodnjavaju, njeguju i zalijevaju, i koji umjesto afirmacije visoke kulture proglašavaju “budalaštine i greške” vrhuncem srpske duhovnosti.
Najbolji dio knjige, po mojemu mišljenju, je poglavlje “Totalno pomračenje Sunca ili Crnobog protiv Svetovida” koje sam čitao i ranije, kao novinsku kolumnu, ali u sklopu ove knjige ovaj tekst dobiva jedno popuno novo i neočekivano značenje. Govori na neki način o nastanku mita u realnom vremenu. Radi se o pomračenju Sunca od 11. kolovoza 1999. Pisac se u to vrijeme zadesio u Bajinoj Bašti. Budi se tog 11. kolovoza i mamuran iziđe u grad kupiti cigarete. Međutim, svi kiosci u gradu su zatvoreni. Zatvorene su i sve javne ustanove. Grad je sablasno pust. “Bio je to jedan od najsablasnijih prizora koje sam video u životu, a video sam podosta sablasnih prizora.” Što se dogodilo? Mediji su danima uoči pomračenja upozoravali na “opasnosti” koje sa sobom nosi pomračenje Sunca, uključujući i tadašnju ministricu zdravlja u Vladi Srbije Leposavu Miličević koja je izišla u javnost sa “stručnom ekspertizom” kako pomračenje Sunca može izazvati “uznemirenost, lupanje srca, povišeni pritisak, slepilo, svrab i ludilo.” Basara o tom ludilu piše: “Bilo je, rečju, svega i svačega u tom galimatijasu, ali je bilo srazmerno malo onih koji su opazili da se pre pomračenja Sunca dogodilo jedno mnogo opasnije (i mnogo trajnije) pomračenje – totalno pomračenje svesti.”
U najopsežnijem eseju u knjizi, “Nesavršenstva najsavršenije azbuke na svetu”, Basara piše o Vukovoj pravopisnoj reformi, odnosno mitu o “najsavršenijoj azbuci”, po onoj “čitaj kako piše”. Moram priznati kako ranije nisam znao većinu onoga što o ovoj temi piše Basara. Na početku eseja poziva se na Konfucija koji je na pitanje Lu Chua što bi učinio da popravi stanje u pokrajinama zahvaćenim nemirima, odgovorio kako bi on reformirao jezik. “Kvarež, dakle, jednog društva i njegovih dobrih običaja”, zaključuje Basara, “započinje kvarenjem jezika.” U srpskom slučaju tu ulogu je odigrao Vuk Karadžić. Misteriozan je u tom smislu Karadžićev odlazak u Beč 1813. Taj moment u istom kontekstu spominje i Meša Selimović u svojoj studiji “Za i protiv Vuka”. Vuk je, zapravo, po Basari, bio puka marioneta slovenskog lingviste Jerneja Kopitara, koji je tom reformom za račun austrougarske vlade želio na neki način razbiti, ili oslabiti, panslavistički pokret koji je bio velika prijetnja monarhiji. Vuk je zapravo prekinuo kontinuirani i prirodni razvoj srpskog jezika koji je u svojoj biti postao antielitistički, banalno rečeno poseljačio ga je u skladu s vlastitim intelektualnim dometima što se na srpsko društvo odrazilo krajnje destruktivno.
Zanimljivo je kako je od svih mitova o kojima Basara piše, jedino mit o “najsavršenijem pismu” postao neupitan i u socijalističkom razdoblju. Može se čak tvrditi da je bio pretvoren u jednu od onih komunističkih dogmi, a Vuk Karadžić, uz Matiju Gubeca, na primjer, u jednu od rijetkih figura iz predsocijalističkog perioda koja je u tom društvu bila glorificirana. Dok je Matija Gubec bio neka vrst preteče “osviještenog proletera”, Vuk Karadžić je očito bio nešto drugo. U socijalističkoj Jugoslaviji postojala je sintagma o “radnicima, seljacima i poštenoj inteligenciji”. Intelektualci su, dakle, za razliku od ostalih u startu bili sumnjivi, što na neki način govori o antiintelektualnoj klimi u društvu. Vuk Karadžić je tom logikom u tom društvu bio paradigma poželjnog, odnosno “poštenog intelektualca”. Na žalost, stvari se u tom smislu nisu promijenile ni do danas, čak se može govoriti o svojevrsnoj degradaciji, ne samo u Srbiji, živimo u vremenu u kojemu je antiintelektualizam poželjan, ponajprije kao dimna zavjesa potkapacitiranoj političkoj eliti, jer je u ideološkom vakuumu koji se stvorio “nepoštena inteligencija” preostala kao jedini “prirodni neprijatelj” takvoj političkoj eliti.
Basara ili kako demontirati mit
Tekst o “Atlasu pseudomitologije” Svetislava Basare, premijerno tiskan u zagrebačkom tjedniku Express
Rijetki su pisci poput Svetislava Basare, koji su objavili veliki broj knjiga, a da pritom uspijevaju zadržati visoki nivo svoga pisma, bez obzira radi li se o beletristici ili esejima. Njegova posljednja objavljena knjiga “Atlas pseudomitologije” ne samo da se uklapa u ovaj obrazac, već ga debelo nadilazi. Knjigu su objavili javno poduzeće “Službeni glasnik” i Institut za javnu politiku Beograd, a objavljena je u nakladi od 10.000 primjeraka. Radi se o jednoj od onih dragocjenih knjiga koje se obračunavaju s mitološkom sviješću, kakvih u Hrvatskoj, na žalost, nema. Jedina knjiga novijeg datuma koja je usporediva s Basarinim “Atlasom pseudomitologije” je “Kritika bosanskog uma” bosanskohercegovačkog publiciste Tarika Haverića. Basara piše kako je suvremena srpska povijest, odnosno realnost, nastala na mitološkoj svijesti, odnosno da je ona rezultat stogodišnjeg rata srpske akademske i političke elite protiv realnosti, kao rezultat njihovih megalomanskih ambicija, odnosno jalovih pokušaja da se budućnost bazira na tlapnji o “boljoj prošlosti”. Basara na jednom mjestu piše kako je ekstremno skeptičan prema srpskim povjesničarima, ali da ta njegova skepsa nije rezultat nezadovoljstva prošlošću, već je temelji “na opipljivim i lako provjerljivim činjenicama – na rđavoj stvarnosti” današnje Srbije. Sve ono što Basara tvrdi sadržano je zapravo u onim “znamenitim” rečenicama iz romana “Deobe” Dobrice Ćosića: “Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.”
Za razliku od Haverićeve knjige, Basarin “Atlas pseudomitologije” napisan je u formi polemičke knjige, u kojoj kao paradigma srbijanskog društva figurira povjesničar Radoš Ljušić koji se, kako stoji u natuknici na Wikipediji, bavi “istorijom srpskog naroda u 19. i 20. veku”. Radi se o vremenu u koje Basara smješta nastanak mitologije koja je imala nesagledive posljedice na razvoj suvremenog srpskog društva. Inače, Ljušić je jedan od osnivača Srpske napredne stranke u kojoj je u periodu od 2008. do 2013. bio i član Predsjedništva. Basara ga opisuje kao “tajkuna srpske istoriografije” i “većinskog vlasnika svih važnijih istorijskih datuma u Srbiji”. Kao povod polemici s Ljušićem, Basara je uzeo Ljušićev kritički tekst o vlastitom romanu “Početak bune protiv dahija” u kojemu se Basara, u fusnoti, pozvao na nepostojeću historiografsku studiju Radoša Ljušića “Problem prekograničnih teritorija u doba vladavine kneza Miloša”. Onaj tko imalo poznaje djelo Svetislava Basara mogao je zapaziti piščevu sklonost fusnotama koje kod njega funkcioniraju kao sastavni dio književnog teksta. Radi se, naravno, o znanstveno neutemeljenim podacima, odnosno fikciji. U jednom od najpoznatijih Basarinih romana “Uspon i pad Parkinsonove bolesti” za koji je 2006. dobio Ninovu nagradu ima jedna satirična fusnota koja je ogledni primjer kako ovaj pisac koristi fusnote. Na rečenicu: “Jedna od strategijskih funkcija zidova jeste zaustavljanje istorije”, Basara u fusnoti objašnjava kako su Kinezi otišli korak dalje, jer je Veliki zid uz svoju osnovnu, obrambenu namjenu, “sprečavao odliv tradicionalnih vrednosti”. Ljušić je optužio Basaru za krivotvorenje, zloporabu, te je demantirao autorstvo navedene studije. “Zna li on”, piše Basara u svom nenadmašnom stilu, “pomislih, ne bez zlobe, da ima zlih jezika koji bi rekli da je nenapisani ‘Problem prekograničnih teritorija’ nešto najbolje što je objavio, upravo zato što to nije napisao.” Basara se nemilosrdno okomljuje na nesretnog Ljušića i po ovome ova knjiga neodoljivo podsjeća na dvije možda ponajbolje polemičke knjige nastale na ovim prostorima: Kišov “Čas anatomije” i Krležin “Dijalektički antibarbarus”. Na jednom mjestu Basara opisuje Ljušića na sljedeći način: “Kad stoji, stoji stameno, korena duboko uraslih u otadžbinsko tlo, ankerisan kao sopstveni bronzani kip. Zli jezici nadalje kažu – ne znam da li im treba verovati – da je istorikova sličnost s bronzanim kipovima velikana iz naše prošlosti toliko velika, da ga gradski golubovi ponekad pomešaju sa spomenikom, pa mu se poseru na glavu.”
“Atlas pseudomitologije” propituje i nemilosrdno se obrušava na veći dio mitova duboko ukorijenjenih u srpskom društvu, propitujući Crkvu, kulturu, historiografsko nasljeđe, mit o svestosavlju, kosovski mit, pravopisnu reformu Vuka Karadžića… Na jednom mjestu Basara spominje britanskog povjesničara Erica Hobsbawma koji je napisao kako mit nije moguće razoriti racionalnom kritikom niti logikom, ali se donekle može razotkriti iracionalnim oruđem, odnosno kontramitologijom. Upravo na ovaj način, kontramitologijom, Basara razgrađuje okoštale srpske mitove, na način da ih ogoli do karikature. Basara na jednom mjestu citira Herdera, njegovu definiciju nacije kao velikog, “neoplemenjenog vrta punog bilja i korova”. Srpsko društvo i njegova elita, po Basari, su valjda jedini u Europi koji umjesto da čupaju “korov” u svom vrtu, isti navodnjavaju, njeguju i zalijevaju, i koji umjesto afirmacije visoke kulture proglašavaju “budalaštine i greške” vrhuncem srpske duhovnosti.
Najbolji dio knjige, po mojemu mišljenju, je poglavlje “Totalno pomračenje Sunca ili Crnobog protiv Svetovida” koje sam čitao i ranije, kao novinsku kolumnu, ali u sklopu ove knjige ovaj tekst dobiva jedno popuno novo i neočekivano značenje. Govori na neki način o nastanku mita u realnom vremenu. Radi se o pomračenju Sunca od 11. kolovoza 1999. Pisac se u to vrijeme zadesio u Bajinoj Bašti. Budi se tog 11. kolovoza i mamuran iziđe u grad kupiti cigarete. Međutim, svi kiosci u gradu su zatvoreni. Zatvorene su i sve javne ustanove. Grad je sablasno pust. “Bio je to jedan od najsablasnijih prizora koje sam video u životu, a video sam podosta sablasnih prizora.” Što se dogodilo? Mediji su danima uoči pomračenja upozoravali na “opasnosti” koje sa sobom nosi pomračenje Sunca, uključujući i tadašnju ministricu zdravlja u Vladi Srbije Leposavu Miličević koja je izišla u javnost sa “stručnom ekspertizom” kako pomračenje Sunca može izazvati “uznemirenost, lupanje srca, povišeni pritisak, slepilo, svrab i ludilo.” Basara o tom ludilu piše: “Bilo je, rečju, svega i svačega u tom galimatijasu, ali je bilo srazmerno malo onih koji su opazili da se pre pomračenja Sunca dogodilo jedno mnogo opasnije (i mnogo trajnije) pomračenje – totalno pomračenje svesti.”
U najopsežnijem eseju u knjizi, “Nesavršenstva najsavršenije azbuke na svetu”, Basara piše o Vukovoj pravopisnoj reformi, odnosno mitu o “najsavršenijoj azbuci”, po onoj “čitaj kako piše”. Moram priznati kako ranije nisam znao većinu onoga što o ovoj temi piše Basara. Na početku eseja poziva se na Konfucija koji je na pitanje Lu Chua što bi učinio da popravi stanje u pokrajinama zahvaćenim nemirima, odgovorio kako bi on reformirao jezik. “Kvarež, dakle, jednog društva i njegovih dobrih običaja”, zaključuje Basara, “započinje kvarenjem jezika.” U srpskom slučaju tu ulogu je odigrao Vuk Karadžić. Misteriozan je u tom smislu Karadžićev odlazak u Beč 1813. Taj moment u istom kontekstu spominje i Meša Selimović u svojoj studiji “Za i protiv Vuka”. Vuk je, zapravo, po Basari, bio puka marioneta slovenskog lingviste Jerneja Kopitara, koji je tom reformom za račun austrougarske vlade želio na neki način razbiti, ili oslabiti, panslavistički pokret koji je bio velika prijetnja monarhiji. Vuk je zapravo prekinuo kontinuirani i prirodni razvoj srpskog jezika koji je u svojoj biti postao antielitistički, banalno rečeno poseljačio ga je u skladu s vlastitim intelektualnim dometima što se na srpsko društvo odrazilo krajnje destruktivno.
Zanimljivo je kako je od svih mitova o kojima Basara piše, jedino mit o “najsavršenijem pismu” postao neupitan i u socijalističkom razdoblju. Može se čak tvrditi da je bio pretvoren u jednu od onih komunističkih dogmi, a Vuk Karadžić, uz Matiju Gubeca, na primjer, u jednu od rijetkih figura iz predsocijalističkog perioda koja je u tom društvu bila glorificirana. Dok je Matija Gubec bio neka vrst preteče “osviještenog proletera”, Vuk Karadžić je očito bio nešto drugo. U socijalističkoj Jugoslaviji postojala je sintagma o “radnicima, seljacima i poštenoj inteligenciji”. Intelektualci su, dakle, za razliku od ostalih u startu bili sumnjivi, što na neki način govori o antiintelektualnoj klimi u društvu. Vuk Karadžić je tom logikom u tom društvu bio paradigma poželjnog, odnosno “poštenog intelektualca”. Na žalost, stvari se u tom smislu nisu promijenile ni do danas, čak se može govoriti o svojevrsnoj degradaciji, ne samo u Srbiji, živimo u vremenu u kojemu je antiintelektualizam poželjan, ponajprije kao dimna zavjesa potkapacitiranoj političkoj eliti, jer je u ideološkom vakuumu koji se stvorio “nepoštena inteligencija” preostala kao jedini “prirodni neprijatelj” takvoj političkoj eliti.