Nagrada Željezare Sisak, jednom piscu i dvojici sa ulice
„Božiji putevi, reče potom Stojković, nisu naši putevi i Božije misli nisu naše misli, nikada to nama, ljudima, neće doći iz dupeta u glavu. Doista je Stojković bio u pravu, doista je jedna od kaznenih konsekvenci mog patološkog nestrpljenja bilo nepisano ali gvozdeno pravilo da kad god nešto dobijem, to bude prividno, prerano, prekasno, nezasluženo, ili više ništa ne vredi – ili sve to skupa – ili izgubim više nego što sam dobio, ili to bude predznak neke velike nesreće. Šta me je uopšte, pomislih – ili, pre će biti, rekoh – navelo da pomislim da bi Željezarina nagrada mogla biti izuzetak od tog pravila, ne znam, znam samo da je Nagrada Željezare Sisak bila surova potvrda tog pravila jer se, zahvaljujući sticaju čudovišnih okolnosti, Nagrada Željezare Sisak, dodeljena – i na jedvite jade uručena meni ijoš nekolicini slučajnih prolaznika – pokazala kao u boljim vremenima apsolutno nezamisliva mešavina prividnosti, preranosti, prekasnosti, nezasluženosti i bezvrednosti. Koštala me je, rekoh, ta nagrada kao Svetog Petra kajgana, a bila je – brzo se to pokazalo – i predznak nesreće jer je nedugo posle dodele nagrade izbio rat, nije isključeno, pomislih u trenutku gordosti i samoprecenjivanja, da je dodela nagrade bila neka vrsta Sarajevskog atentata na mene i da je – iako nije bila uzrok – poslužila bar kao povod za rat.“
Tako piše Svetislav Basara u svom romanu „Andrićeva letvica užasa“. Basara je nesumnjivi genije, o čijim sam knjigama, i ja, mada jedan od onih sa ulice, pisao veoma pozitivno. Zato u ovom kratkom tekstu neću trošiti ni prostor ni vrijeme na pohvale tada nagrađenoj knjizi „Fama o biciklistima“. Imala je više izdanja i najavila ovog pisca i kao tiražnog, dakle, izdavački isplativog. Danas vidimo da je ta knjiga obilježila jedno vrijeme u kome se socijalizam sa „ljudskim licem“ urušavao sam od sebe. Basarin ironijski stil došao je kao osvježenje u preozbiljnoj književnosti. Ali, najznačajnije su uvijek generacijske pohvale, u ovom slučaju Albahari je otišao najdalje nazvavši je najznačajnijom knjigom njegove generacije. Ostavljam, dakle, Basaru i njegovu „Famu o biciklistima“ da bih se prisjetio tih dana, ili samo tog dana, kada je uručivana nagrada. Biće to kratko podsjećanje za dugo pamćenje.
Znam da se većina čitalaca romana „Andrićeva letvica užasa“ nije uopšte upitala ko su te spomenute osobe kojima je, pored samog Basare, koji je to ipak „zaslužio“, dobili nagrade sasvim slučajno. Jer se prolaznicima nagrade uvijek dijele slučajno. Poput kokošiju iz serije „Top lista nadrealista“, prepadnu se i utrapi im se nagrada u vidu ulaznica za neku utakmicu, ili koncert koji drugačije ne biste posjetili. Inače je riječ o skrivenoj kameri. E, jedan od njih je i ovaj što piše ovaj zapis, podstaknut već navedenim rečenicama iz Basarinog romana. To ste već otkrili. Dakle, iako nisam bio prepadnuta kokoš, mene je iznenadila nagrada, koja je u to vrijeme bila među najznačajnijim književnim priznanjima u Jugoslaviji. Sisak je bio radnički grad, nagrada je simbolizovala proklamovano jedinstvo radnika i poštene inteligencije. A književnici su tu najzgodniji. Ta se matrica, naravno, bližila kraju, njena izlizanost bila je već suviše očigledna da bi se dulje mogla da održi. Samo tragična sudbina Jugoslavije nije bila očigledna. A ona je počivala na jednoj izlizanoj matrici. Kao kad do tada velelepno pozorište pokaže svoje propalo lice na svjetlu reflektora koji su ostali upaljeni poslije predstave a koju je, na primjer, režirao tada kultni Ljubiša Ristić.
Desilo se to početkom septembra 1989. godine. Stiglo mi je obavještenje da sam dobitnik nagrade Željezare Sisak, za poeziju. Nagrađena je bila zbirka pjesama simboličnog naziva „Prah“, u izdanju „Matice srpske“ iz Novog Sada. Nagradu za prozu dobio je Svetislav Basara, za već navedeni roman „Fama o biciklistima“, u izdanju „Prosvete“ iz Beograda, a nagradu za esejistiku, odnosno književnu kritiku i teoriju, prof. dr Zdenko Lešić, za svoju knjigu „Pripovjedači“, u izdanju „Veselina Masleše“ iz Sarajeva. Tako je u dvije godine Lešićeva knjiga dobila dva značajna priznanja. Prvo ju je nagradio sam izdavač, 1988. godine, da bi potom dobila i ovo veliko jugoslovensko priznanje. Još jedna zanimljivost bila je naša pripadnost trima različitim generacijama, od najstarijeg Lešića, rođenog 1934, godine, preko mene iz ratne 1943. godine, do Basare rođenog 1953. godine. Svaki od nas oličavao je donekle svoje vrijeme – generacijsko pripadanje je čudo. A vrijeme uvijek karakteriše izvjesna osjećajnost prema kojoj se i umjetnost okreće.
Profesora Zdenka Lešića sam izuzetno cijenio. Bio sam u redakcionom odboru „Veselina Masleše“ koji je prihvatio ovu izvrsnu knjigu, neke sam knjige i sam recenzirao, ali u cjelini sve sam čitao i o nekim pisao prikaze. U ta su vremena književni prikazi u novinama bili uobičajen, gotovo obavezan prilog. Pisao sam ih za „Oko“, „Oslobođenje“ i „Glas“. Profesor Zdenko Lešić, potrebno je uz prezime u njegovom slučaju pisati i ime, jer je njegov rođeni brat Josip, bio takođe izvrstan pisac, profesor, i pozorišni znalac, dakle, profesor Zdenko Lešić bio je književni teoretičar od velikog ugleda. Ostvario je izvrsnu akademsku karijeru, u svijetu i u Jugoslaviji. Njegove studije o bosanskohercegovačkim pripovjedačima sigurno su među najboljim tekstovima o toj temi. Poslije knjige „Pripovjedači“, objavljene 1988. godine, slijedila je, 1990, dvotomna „Pripovjedačka Bosna“ koju je teško i danas zaobići kada se ozbiljno govori o Kočiću, Ćoroviću, Samokovliji, Andriću, Humi… Za svoj izuzetni rad primljen je u Akademiju nauka i umjetnosti BiH 1987. godine.
Rat je i njega, poput mnogih intelektualaca, ali i običnih ljudi, odnio u svijet, čak do Južne Koreje, gdje je predavao teoriju književnosti za koju je, rekoh li već, bio i veoma kvalifikovan. Neka, kao još jedna potvrda toga, bude njegova vjerovatno najznačajnija knjiga, „Teorija književnosti“, objavljena kod beogradskog „Službenog glasnika“ 2005. godine. Ona je danas nezaobilazna udžbenička literatura studentima jednako u Srbiji kao i u Bosni i Hercegovini. Za Hrvatsku nisam siguran, još uvijek je knjiga Milivoja Solara cijeloj bivšoj Jugoslaviji zakon. Čitaocima su se svidjele i Lešićeve dvije prozne knjige, prva vezana za protekli rat, „Sarajevski tabloid“, 2001. godine, i druga, koja je zaista izuzetna u svakom pogledu, „Knjiga o Tari“, objavljena 2004. godine. Riječ je o knjizi koja govori o Lešićevom iskustvu u Južnoj Koreji.
Poslije dodjeljivanja nagrade i književne večeri, putovao sam sa Zdenkom Lešićem i njegovom životnom saputnicom, divnom glumicom Kaćom Dorić, od Siska do Okučana, gdje sam ih napustio da uhvatim autobus za Banjaluku. To kratko vrijeme putovanja, dok je Zdenko upravljao svojim automobilom i razgovarao sa mnom, ostalo mi je duboko u svijesti. Pa sam se pitao, čitajući Basarine rečenice o Sisku i nagradi „Željezare Sisak“, nije vrag da genijalni Basara ne zna ko su pored njega nagrađeni autori. Ali riječ je o njegovom stilu ili proznom prosedeu koji kao magnet privlači čitaoce. A čovjek je stil, rekao je jedan umni Francuz.
Ovaj kratki tekst, koji samo evocira nešto meni veoma vrijedno, završavam linkom na popularnu emisiju sarajevske televizije BH1 „Dimenzija više“, tu ćete uživati u razgovoru voditelja Dževdeta Tuzlića sa Zdenkom Lešićem. Obavezno to pogledajte i poslušajte. Razgovor za pamćenje.
Basara i slučajni prolaznici
Nagrada Željezare Sisak, jednom piscu i dvojici sa ulice
„Božiji putevi, reče potom Stojković, nisu naši putevi i Božije misli nisu naše misli, nikada to nama, ljudima, neće doći iz dupeta u glavu. Doista je Stojković bio u pravu, doista je jedna od kaznenih konsekvenci mog patološkog nestrpljenja bilo nepisano ali gvozdeno pravilo da kad god nešto dobijem, to bude prividno, prerano, prekasno, nezasluženo, ili više ništa ne vredi – ili sve to skupa – ili izgubim više nego što sam dobio, ili to bude predznak neke velike nesreće. Šta me je uopšte, pomislih – ili, pre će biti, rekoh – navelo da pomislim da bi Željezarina nagrada mogla biti izuzetak od tog pravila, ne znam, znam samo da je Nagrada Željezare Sisak bila surova potvrda tog pravila jer se, zahvaljujući sticaju čudovišnih okolnosti, Nagrada Željezare Sisak, dodeljena – i na jedvite jade uručena meni i još nekolicini slučajnih prolaznika – pokazala kao u boljim vremenima apsolutno nezamisliva mešavina prividnosti, preranosti, prekasnosti, nezasluženosti i bezvrednosti. Koštala me je, rekoh, ta nagrada kao Svetog Petra kajgana, a bila je – brzo se to pokazalo – i predznak nesreće jer je nedugo posle dodele nagrade izbio rat, nije isključeno, pomislih u trenutku gordosti i samoprecenjivanja, da je dodela nagrade bila neka vrsta Sarajevskog atentata na mene i da je – iako nije bila uzrok – poslužila bar kao povod za rat.“
Tako piše Svetislav Basara u svom romanu „Andrićeva letvica užasa“. Basara je nesumnjivi genije, o čijim sam knjigama, i ja, mada jedan od onih sa ulice, pisao veoma pozitivno. Zato u ovom kratkom tekstu neću trošiti ni prostor ni vrijeme na pohvale tada nagrađenoj knjizi „Fama o biciklistima“. Imala je više izdanja i najavila ovog pisca i kao tiražnog, dakle, izdavački isplativog. Danas vidimo da je ta knjiga obilježila jedno vrijeme u kome se socijalizam sa „ljudskim licem“ urušavao sam od sebe. Basarin ironijski stil došao je kao osvježenje u preozbiljnoj književnosti. Ali, najznačajnije su uvijek generacijske pohvale, u ovom slučaju Albahari je otišao najdalje nazvavši je najznačajnijom knjigom njegove generacije. Ostavljam, dakle, Basaru i njegovu „Famu o biciklistima“ da bih se prisjetio tih dana, ili samo tog dana, kada je uručivana nagrada. Biće to kratko podsjećanje za dugo pamćenje.
Znam da se većina čitalaca romana „Andrićeva letvica užasa“ nije uopšte upitala ko su te spomenute osobe kojima je, pored samog Basare, koji je to ipak „zaslužio“, dobili nagrade sasvim slučajno. Jer se prolaznicima nagrade uvijek dijele slučajno. Poput kokošiju iz serije „Top lista nadrealista“, prepadnu se i utrapi im se nagrada u vidu ulaznica za neku utakmicu, ili koncert koji drugačije ne biste posjetili. Inače je riječ o skrivenoj kameri. E, jedan od njih je i ovaj što piše ovaj zapis, podstaknut već navedenim rečenicama iz Basarinog romana. To ste već otkrili. Dakle, iako nisam bio prepadnuta kokoš, mene je iznenadila nagrada, koja je u to vrijeme bila među najznačajnijim književnim priznanjima u Jugoslaviji. Sisak je bio radnički grad, nagrada je simbolizovala proklamovano jedinstvo radnika i poštene inteligencije. A književnici su tu najzgodniji. Ta se matrica, naravno, bližila kraju, njena izlizanost bila je već suviše očigledna da bi se dulje mogla da održi. Samo tragična sudbina Jugoslavije nije bila očigledna. A ona je počivala na jednoj izlizanoj matrici. Kao kad do tada velelepno pozorište pokaže svoje propalo lice na svjetlu reflektora koji su ostali upaljeni poslije predstave a koju je, na primjer, režirao tada kultni Ljubiša Ristić.
Desilo se to početkom septembra 1989. godine. Stiglo mi je obavještenje da sam dobitnik nagrade Željezare Sisak, za poeziju. Nagrađena je bila zbirka pjesama simboličnog naziva „Prah“, u izdanju „Matice srpske“ iz Novog Sada. Nagradu za prozu dobio je Svetislav Basara, za već navedeni roman „Fama o biciklistima“, u izdanju „Prosvete“ iz Beograda, a nagradu za esejistiku, odnosno književnu kritiku i teoriju, prof. dr Zdenko Lešić, za svoju knjigu „Pripovjedači“, u izdanju „Veselina Masleše“ iz Sarajeva. Tako je u dvije godine Lešićeva knjiga dobila dva značajna priznanja. Prvo ju je nagradio sam izdavač, 1988. godine, da bi potom dobila i ovo veliko jugoslovensko priznanje. Još jedna zanimljivost bila je naša pripadnost trima različitim generacijama, od najstarijeg Lešića, rođenog 1934, godine, preko mene iz ratne 1943. godine, do Basare rođenog 1953. godine. Svaki od nas oličavao je donekle svoje vrijeme – generacijsko pripadanje je čudo. A vrijeme uvijek karakteriše izvjesna osjećajnost prema kojoj se i umjetnost okreće.
Profesora Zdenka Lešića sam izuzetno cijenio. Bio sam u redakcionom odboru „Veselina Masleše“ koji je prihvatio ovu izvrsnu knjigu, neke sam knjige i sam recenzirao, ali u cjelini sve sam čitao i o nekim pisao prikaze. U ta su vremena književni prikazi u novinama bili uobičajen, gotovo obavezan prilog. Pisao sam ih za „Oko“, „Oslobođenje“ i „Glas“. Profesor Zdenko Lešić, potrebno je uz prezime u njegovom slučaju pisati i ime, jer je njegov rođeni brat Josip, bio takođe izvrstan pisac, profesor, i pozorišni znalac, dakle, profesor Zdenko Lešić bio je književni teoretičar od velikog ugleda. Ostvario je izvrsnu akademsku karijeru, u svijetu i u Jugoslaviji. Njegove studije o bosanskohercegovačkim pripovjedačima sigurno su među najboljim tekstovima o toj temi. Poslije knjige „Pripovjedači“, objavljene 1988. godine, slijedila je, 1990, dvotomna „Pripovjedačka Bosna“ koju je teško i danas zaobići kada se ozbiljno govori o Kočiću, Ćoroviću, Samokovliji, Andriću, Humi… Za svoj izuzetni rad primljen je u Akademiju nauka i umjetnosti BiH 1987. godine.
Rat je i njega, poput mnogih intelektualaca, ali i običnih ljudi, odnio u svijet, čak do Južne Koreje, gdje je predavao teoriju književnosti za koju je, rekoh li već, bio i veoma kvalifikovan. Neka, kao još jedna potvrda toga, bude njegova vjerovatno najznačajnija knjiga, „Teorija književnosti“, objavljena kod beogradskog „Službenog glasnika“ 2005. godine. Ona je danas nezaobilazna udžbenička literatura studentima jednako u Srbiji kao i u Bosni i Hercegovini. Za Hrvatsku nisam siguran, još uvijek je knjiga Milivoja Solara cijeloj bivšoj Jugoslaviji zakon. Čitaocima su se svidjele i Lešićeve dvije prozne knjige, prva vezana za protekli rat, „Sarajevski tabloid“, 2001. godine, i druga, koja je zaista izuzetna u svakom pogledu, „Knjiga o Tari“, objavljena 2004. godine. Riječ je o knjizi koja govori o Lešićevom iskustvu u Južnoj Koreji.
Poslije dodjeljivanja nagrade i književne večeri, putovao sam sa Zdenkom Lešićem i njegovom životnom saputnicom, divnom glumicom Kaćom Dorić, od Siska do Okučana, gdje sam ih napustio da uhvatim autobus za Banjaluku. To kratko vrijeme putovanja, dok je Zdenko upravljao svojim automobilom i razgovarao sa mnom, ostalo mi je duboko u svijesti. Pa sam se pitao, čitajući Basarine rečenice o Sisku i nagradi „Željezare Sisak“, nije vrag da genijalni Basara ne zna ko su pored njega nagrađeni autori. Ali riječ je o njegovom stilu ili proznom prosedeu koji kao magnet privlači čitaoce. A čovjek je stil, rekao je jedan umni Francuz.
Ovaj kratki tekst, koji samo evocira nešto meni veoma vrijedno, završavam linkom na popularnu emisiju sarajevske televizije BH1 „Dimenzija više“, tu ćete uživati u razgovoru voditelja Dževdeta Tuzlića sa Zdenkom Lešićem. Obavezno to pogledajte i poslušajte. Razgovor za pamćenje.
https://www.youtube.com/watch?v=4tVzpfDcvWI