Bardha je bila silovana kad joj je bilo petnaest. Od ranih godina krasile su je ženske obline, pojavile su se iznenada, kao nehotice…
Doista, riječ „silovanje” možda i nije prikladna. Ne bi se moglo reći da je šef lokalne stanice Sigurimija, ili kako se već zvao gradski odjel Ministarstva unutarnjih poslova, vršio fizičko nasilje tog dana kada su prvi put imali intimne odnose u njegovom uredu. Naprotiv, pokušao je biti nježan, onoliko koliko mu je dopuštala njegova prirodna i profesionalna brutalnost. Ali, ja tvrdim da je on sigurno izvršio nekakav psihološki pritisak na Bardhu, budući da je završila u uredu tog kriminalca.
U svakom slučaju, da budemo iskreni, on joj je, na ovaj ili onaj način, svojim vezama dosta pomagao.
Sve u svemu, poslje nekoliko godina ona je postala glumica. I to velika kazališna i filmska glumica. Godine su prolazile i Bardha je nizala uspjehe. Iako je najviše uspjeha imala na filmu, draže joj je bilo kazalište. Zamislite: i sada u starim godinama i kada živi sama, sanja samo o kazalištu.
San koji dolazi gotovo svake noći može se opisati ovako: “Scena je otvorena. U dvorani se gase svjetla. Na pozornici također. Likovi sjede. Na sceni su samo njeni partneri: Agron, Rozina, Aurel, Sarah i Gjergj. Scenografija klasične drame, namještaj interijera u baroknom je stilu. Isto tako i kostimi. Kao da se igrala neka Molièreova ili Goldonijeva komedija. Stanka. Svi su kao zatečeni. Kratki black out. Glasna glazba. Opet svjetla. Ovaj put se gase i svjetla u sali. Čuje se aplauz, zvonki glasovi, zvižduci i opet aplauz, zovu “Bravo, Bardha! Bravo!”, aplauz… Glumci izlaze na pozornicu i pozdravljaju gledatelje. Prema ritmu aplauza odlaze i vraćaju se na pozornicu. Ponavlja se to nekoliko puta, dok god traje aplauz. Čuje se neko lupanje, koraci, tihi glasovi, neki glasni smijeh, i poslije se sve gasi… Poslije se ugase i svjetla u sali. Ona sama na bini. Čini se kao da će početi nova predstava…”
Naglo se budi i ne može više spavati dok se vani pojavljuje Božja svjetlost. Ujutro ona pokušava ponovo se vratiti u stvarnost i prijeći u konkretnost. Potpunu konkretnost….
Danas će biti primorana još jednom ući u svoj lik. Bit će da je ovo najtragikomičnija uloga njezina života, prisustvovati pogrebu tog tipa i strahovati ne znajući kakav će biti njen sljedeći san…
Bardha
Bardha je bila silovana kad joj je bilo petnaest. Od ranih godina krasile su je ženske obline, pojavile su se iznenada, kao nehotice…
Doista, riječ „silovanje” možda i nije prikladna. Ne bi se moglo reći da je šef lokalne stanice Sigurimija, ili kako se već zvao gradski odjel Ministarstva unutarnjih poslova, vršio fizičko nasilje tog dana kada su prvi put imali intimne odnose u njegovom uredu. Naprotiv, pokušao je biti nježan, onoliko koliko mu je dopuštala njegova prirodna i profesionalna brutalnost. Ali, ja tvrdim da je on sigurno izvršio nekakav psihološki pritisak na Bardhu, budući da je završila u uredu tog kriminalca.
U svakom slučaju, da budemo iskreni, on joj je, na ovaj ili onaj način, svojim vezama dosta pomagao.
Sve u svemu, poslje nekoliko godina ona je postala glumica. I to velika kazališna i filmska glumica. Godine su prolazile i Bardha je nizala uspjehe. Iako je najviše uspjeha imala na filmu, draže joj je bilo kazalište. Zamislite: i sada u starim godinama i kada živi sama, sanja samo o kazalištu.
San koji dolazi gotovo svake noći može se opisati ovako: “Scena je otvorena. U dvorani se gase svjetla. Na pozornici također. Likovi sjede. Na sceni su samo njeni partneri: Agron, Rozina, Aurel, Sarah i Gjergj. Scenografija klasične drame, namještaj interijera u baroknom je stilu. Isto tako i kostimi. Kao da se igrala neka Molièreova ili Goldonijeva komedija. Stanka. Svi su kao zatečeni. Kratki black out. Glasna glazba. Opet svjetla. Ovaj put se gase i svjetla u sali. Čuje se aplauz, zvonki glasovi, zvižduci i opet aplauz, zovu “Bravo, Bardha! Bravo!”, aplauz… Glumci izlaze na pozornicu i pozdravljaju gledatelje. Prema ritmu aplauza odlaze i vraćaju se na pozornicu. Ponavlja se to nekoliko puta, dok god traje aplauz. Čuje se neko lupanje, koraci, tihi glasovi, neki glasni smijeh, i poslije se sve gasi… Poslije se ugase i svjetla u sali. Ona sama na bini. Čini se kao da će početi nova predstava…”
Naglo se budi i ne može više spavati dok se vani pojavljuje Božja svjetlost. Ujutro ona pokušava ponovo se vratiti u stvarnost i prijeći u konkretnost. Potpunu konkretnost….
Danas će biti primorana još jednom ući u svoj lik. Bit će da je ovo najtragikomičnija uloga njezina života, prisustvovati pogrebu tog tipa i strahovati ne znajući kakav će biti njen sljedeći san…
Preveo: Xhelal Fejza
Korektura prijevoda Hashim Bahtijari