Stariji brat Hilme Isanovića Hime nekako je prebrzo okončao svoju boksersku karijeru. Ljevoruki nokauter, velteraš Ibro Isanović, našao se najprije među sarajevskim štofarima što su po Ferhadiji prolaznicima nudili i u probranim haustorima oko Markala prodavali lažni prvoklasni italijanski materijal za odijelo. Pred očima budućeg kupca njegov reklamni uzorak pokazivao je nesumnjiva svojstva izvrsnosti: šakama zgužvan i u tekstilnu grudvu uobličen komad, na ispruženim dlanovima se, kao živ, munjevito vraćao u prvobitni oblik idealne ravni, bez ikakvoga traga torture kojoj je maločas bio izvrgnut. Čista čarolija! Ili preciznije, po sarajevski: ćista ćarolija. – Ali hlače sašivene od istoga, pod prvom kišom, pretvarale se u krut oklop, nogavice u limene šporetne sulinare u kojima je čovjek morao koračati kao lutak, ne savijajući koljena. Veselo, veselo, veselo! Cvala trgovina, sportska prognoza, bilo mnogo veselo, tih godina, duž ulice Ferhadija, što se onomad zvala po imenu narodnog heroja Vase Miskina Crnog. Štofovi dupljaci, satovi dupljaci, šuškavci dupljaci, samo život jedinstven, unikatan i neponovljiv! Original!
Nakon kratkog boravka među štofarima, Ibro Isanović mijenja profesionalnu orijentaciju i zajedno sa ortakom Batom Joksimovićem prelazi u šibicare. Kako se, za razliku od Rame, najstarijeg od braće Isanovića, nije motao po zatvorima, ostalo je nejasno gdje je i kada savladao vještinu valjanja šibice. Da je bio vrhunski, nije, ali i njegova solidnost u vještini premetanja triju praznih kartonskih kutijica od šibice i sakrivanja staniolske kuglice pod njima bijaše dovoljna da ojadi mnogog levata, svejedno da li on bio stanovnik, ili tek naivni prolaznik kroz Sarajevo. U poslovnom vozu Beograd – Sarajevo, 26. maja 1967. godine, šest i po sati, tačno onoliko koliko je traje putovanje, trajala je i rasprava o moralnosti/nemoralnosti šibicarskogteškog posla. Akteri rasprave: Bato Joksimović, foler, prvi asistent glavnog šibicara, onaj koji glumi naivnog igrača-gubitnika i time u propast vabi buduću žrtvu, i mladi pjesnik A. S., koji se toga dana kući u Sarajevo vraćao nakon cjelonoćnog kolektivnog recitovanja poezije u beogradskom Domu omladine, a u čast 25. maja, Dana mladosti i 75. rođendana maršala Tita. Kažu da je drug Tito, negdje iza ponoći, obišao mlade pjesnike, ali A. S. – potpuno predat poeziji, pivu i poetskim prijateljicama – nije primijetio da se išta neobično događa. Ni iz daljine, ni kroz gužvu, nije vidio Tita, ali mu pluća svejedno bjehu ispunjena osjećanjem vlastite važnosti, zbog čeg je raspravu vodio žustro, smetnuvši s pameti da je donji, mlađi i slabiji, da je Bato gornji, stariji i jači, i da diskusiju – kao takav, a i inače – može svakoga časa okončati šamarčinom po vrućem pjesnikovom obrazu. Ali, Bato, vi konstruišete situaciju. U takvu zamku može se uhvatiti i pošten čovjek.To ne može biti moralno! –Svejedno. Nikada ni jedan nije ušao u igru a da prethodno u sebi nije izgovorio: ‘Vidi ovih budala! Ne vide onoliku kuglicu. Sad ću im uzet pare!’ E, uzećeš moj kurac!
U prvoj sarajevskoj udarnoj šibicarskoj ekipi što je zaposjela široki trotoar na Terazijama, osim bivšeg boksera Ibre Isanovića, Bate Joksimovića i vrhunskog, nenadmašnog majstora šibice Šuneta sa Vratnika, našao se – ko zna kakvim slučajem – i Vlado Sole zvani Sova, sin narodnog heroja Vlade Soleta, jedno inteligentno i vaspitano čeljade iz Abdesthane, uličice koju je od platoa Kovača dijelio niz od desetak kućica sa prizemnim dućanima sa spoljašne strane. Ljeti plavokos, preko godine riđokos, visok i lijepo građen muškarac, Vlado je imao jedno, plavo-zeleno, stakleno oko. Da li je to mrtvo oko – poput mrtve noge što se besposleno klatarala uz desnu štaku Hilme Isanovića – nekako i u nekoj mjeri utjecalo na njegov životni put, ne zna se, i nikad se neće saznati. Kako je Titina država valjano brinula o djeci palih boraca, Vladu su odmah nakon osmogodišnje škole – jer je udovica narodnog heroja, majka Blaženka, morala brinuti još i o kćerci Gordani – poslali na jedan ozbiljan višemjesečni tečaj, i osposobili za lijepu kartografsku profesiju, sa zvanjem kartolitoretuširera, i pouzdanim zaposlenjem u Vojnom institutu na Švrakinom selu. Iz svekolikog iskustva znamo da đavo ne miruje nikad i nigdje, pa nismo očekivali ni da će mirovati u Sarajevu, na Kovačima, u Patkama, Piruši i Abdesthani, ljeta gospodnjeg hiljadudevetstošezdesetiprvog?! Vlado je redovno išao na posao i po svemu bio jedno pristalo i uzorito čaršijsko čeljade, sve dok mu se nije osladila karta, a dječačko bezazleno igranje munta i poklape u sitan novac postalo strast. Nije u ta doba ni pušio ni pio.
Sa kočijaških kartaroških igara brzo je prešao na poker, radujući se povremenim izletima – u tempo i žestinu one igre sa kockicama što se iz ruke bacaju po praznom stolu – barbut. Pri jutarnjim toaletama, dok se spremao poći na posao, sve češće mu je moždane mljela misao kako je stvarno smiješno trideset dana u mjesecu ići u neku kancelariju, svijen nad stolom raditi osam sati dnevno, da bi uzeo plaću od 1.800. dinara, koliko se zavrti u polaznom krugu i najskromnije partije pokera! Kako i zašto ići na posao, za 1.800. dinara, kada je on, za ove tri godine otkako ga drži lijepa strast, već sedam puta za jednu noć dobijao po trideset hiljada dinara! Jeste i gubio, ali – logika je neumoljiva. Tako je Vladin dotadašnji život iskočio iz šina, sišao sa kolosijeka i krenuo golim neomeđenim drumom, u neoznačenom smjeru, ka neobilježenom cilju, ako je ikakvoga cilja i bilo. Da utješi tužnu mater, Vlado je na svoju kućnu adresu u Abdesthani, prekoputa džamije, ukoro poslao ogromni paket i u njemu – mašinu za veš! Ako nije u cijelom Sarajevu, sigurno to jeste bila prva veš-mašina u prostorima iznad Baščaršije. Potonjih godina, Vladu sam sreo nekoliko puta, u vozu, u Beogradu, jednom u avionu. Znao je da pišem i razgovarali smo o mojim, a ne o njegovim poslovima.
Da je Vlado Sole umro u Kolumbiji, predoziran, ne znam koje godine, saznao sam poslije rata. U kafanskoj bašti Socijalističke demokratske partije Zlatka Lagumdžije kazao mi ugledni Sarajlija doktor Jažić, za čijega se brata udala Vladina sestra Gordana. Pokoj mu duši. Volio sam Vladu Soleta.
Beogradski sarajevski šibicari razmiljeli su se kasnije kojekuda, svaki za svojom sudbinom. Bato Joksimović umro davno-davno, mlad, od srčanog udara, Šune nedavno, ne znam od čega, a pamtim da sam se, vidjevši u novinama čitulju s njegovom fotografijom, začudio njegovom imenu i prezimenu koje nikad nisam znao. Naš Ibro Isanović skončao je život na betonskim stepenicama ispod kafane na Jekovcu. Kao i obično u sličnim prilikama, Sarajevo je pričalo svašta, a najviše kako to nije bio slobodni pad, nego smrt u prisustvu vlasti. Pričalo pa prestalo. Iza Ibre ostala dobra Bisera, ona što je ukrade od komšija Alibalića, plavokosi i plavooki sin Emir i kćerka Emira. Oboje, kako ono Sarajevo voli kazati, osebiprisebi . Jesu li, i kako su, ako jesu, pregurali rat – pitaću Biserinog brata, Adema Alibalića, moga školskog druga, zubotehničara što je trideset godina proveo u Njemačkoj, a sad penzionerske dane sa ženom Azrom (od poznate familije vratničkih Dortbučuka) provodi na imanju kod Rakovice.
Pripovijest o bokseru Ibri Isanoviću, komšiji sa Kovača, iz barake 38, trebala je biti tek dio veće, ozbiljnije, davno zamišljene književne cjeline. Kao još relativno mlad pisac, A. S. je sedamdesetih godina bio zamislio jednu lijepu kulturnopolitičku diverziju. Pod naslovom Sarajevska bokserska škola sačiniti knjigu reportažnih portreta sarajevskih boksera, od izvjesnog Čengića, za koga je samo čuo, i Ahmeda Zagorice za koga slobodno može reći da ga je poznavao, do najmlađih, tada, Asima Smajića i Koje Đilasa. Životne priče sarajevskih boksera – sastavio je i popis njihovih imena: Ahmed Zagorica, Ibro Isanović, Šaban Toskić, Edo Dervoz, Gaši, Satko Glamoč, Kasim Puškar, Vlasta Barbarez, Asim Smajić, Kojo Đilas – o našoj društvenoj stvarnosti kazivale bi više nego ikakva sociološka studija. Pošto ne postoji nikakva ‘sarajevska škola boksa’ – ako tom školom ne bismo smatrali legendarnog bokserskog trenera Petka Radovića, a i to je moguće – taj naslov je trebao biti metafora za školu naše opće propasti, posvemašnje nesreće i nepravičnog, ružnog umiranja. Mladi je pisac mislio kako će se u svakoj reportaži zamišljene knjige ime konkretnog boksera moći zamijeniti imenom nekog poniženog savremenog pjesnika! Primjeri uspješne građanske, po okončanju sportske karijere (Šaban Toskić, Asim Smajić) trebali su zamaskirati subverzivnu tendenciju knjige, sve dok se njeni smislovi i poruke ne počnu otvarati sami, mučninom u želucu, pri golom čitanju.
Misteriozna smrt sarajevskog bokserskog šampiona
I prostori, baš kao ljudi i narodi, imaju svoju istoriju i svoju sudbinu. Nevelika visoravan iznad Baščaršije, na Kovačima, tamo gdje prestaju Potkovači a počinju Natkovači, u svojoj karti sudbine imala je zapisano da početkom druge polovice dvadesetog stoljeća u trima sklepanim barakama primi, otrpi i nakon desetak godina u bolju budućnost isprati šaroliko, klasno promućkano i prosijano, stanovništvo mlade socijalističke države. Nikoga nije bilo da se sjeća, pa se nije ni pričalo o tome kako je na toj visoravni nekoć odjekivalo kucanje kovačkih čekića, i kako su se – u vodenicama nadžidžanim uz tanke potoke što su ka Miljacki curili putanjama sadašnjih mahalskih sokaka – bučno i tromo okretali mlinski točkovi. Ostala su imena ulica: Kovači, Mlini, Nadmlini, Patke, sve drugo: bilo pa prošlo, kao da nikad nije ni bilo ni prolazilo! Porušivši nesretne barake i razaslavši njihove stanare u sretniji život, dalekovida i mudra, Država je negdje na zapadnu periferiju grada izmjestila i kaljavu, balegavu i bučnu trgovinu ćumura i drva – gradski Ogrev, a na opustjelu ledinu, bez ikakvih ozbiljnih graditeljskih napora, smjestila autobusku stanicu lokalnog gradskog saobraćaja. Bio metež, smrad i buka, ostao smrad, buka i metež. Ali metež, buka, smrad i strka autobuske stanice lokalnog saobraćaja i isto to na placu trgovine ogrevnim materijalom samo su spolja i na prvi pogled slični. Iznutra, kad se u metež i gužvu zakorači nogom, malo bolje zagleda u ljudska lica i pažljivije posluša ljudski govor – ništa nije isto. Druge brige, druge priče. Drugi narod. Nisu isti čak ni besposličari što na takvim mjestima tuku svoje kilavo i sporo vrijeme. Oni raniji, besposličari oko Ogreva, bili nekako veseliji i lakši, ovi novi, što pišaju po gumi i felgama na točkovima kombija i minubusa, svi nekakvi namrgođeni, nebrijani, opasni. Ne čekaju kao što se čeka – sjedi tu, i puši! – nego čekaju kao da sve nešta vrebaju. Iz očiju im sjevkaju i skakuću nekakve plamene iglice. Autobuska se stanica, sa dva kombija osmerca, jedan za Hrešu, drugi za Faletiće, sa svojim šarenim, usplahirenim ljudstvom – klupa po klupa, streha po streha, kiosk po kiosk – uobličavala narednih trideset godina, sve do današnjega dana, a da se nikada nije uobličila, ni prestala biti ružna, niti je ikad istinski zaličila na kakvu uređenu gradsku saobraćajnu postaju. Nova vlast, neuporedivo mudrija od prethodne, odluči da tome stane ukraj i na visoravni Kovača sagradi – ako Bog da za sva vremena! – golemu kuću, da bude dvor i sjedište narodnih vjerskih poglavara. Oni su se, otkako ljudi pamte, zlopatili po tijesnim udžericama oko džamija, po džamijskim pobočnim sobičcima, i truhnuli u memli kancelarija u zgradama austrougarske birvaktilske gradnje. U narodu je odluka primljena s vidnim oduševljenjem. Kesu je, da gradnji dadne svoj doprinos, driješio i bogat i siromah, a gradski su se prvaci, oni najimućniji, naročito prvih dana, žustro natjecali ko će u davanju biti brži i čiji će prilog za gradnju biti veći. Na južnom rubu visoravni, s pogledom na Miljacku i Vijećnicu, netaknuta stajala Zinhasovića kuća. Najmlađi brat, Sead, jednog ljeta od nečeg naprečac umro, drugi se, Ahmed, zvani Zile, otrgo u Švedsku, te ostala na Asimu, najstarijem Zinhasovića bratu, žutobrkom mršavcu koji se, u hodu, zbog nečeg, stalno naginjao naprijed.
Krunila se nevidljivo i nečujno, iz dana u dan smanjivala, ljuštila i mijenjala boju fasade, od bršljan-zelene do prljavo žute i čađavo sive. U tmurna i oblačna popodneva, gubila obrise, utapala se u obzoru i postajala nevidljiva. Druga je godina kako pod njom i oko nje dan-noć trešti teška građevinska mehanizacija, i mada se kraj radovima ne nazire, jedno je sigurno: čim se uz nju uspravi i – uz Božiju pomoć! – uvis izraste i ušir razastre ulemski rezidencijalni zamak, čim nad Sarajevom sa njegove kupole zablista bakar i sijevne sunčani alem s vrha kupolskoga koplja – biće vrijeme da se piše nova istorija, a u razjapljene žvalje zaborava baci sve što joj je prethodilo! Ko će onda ispričati šta je bilo s narodom iz baraka 38, 40, 42? Šta bi sa Čelebićima, šta sa Musićima? Kud odoše Radovići, kuda golubari, braća Kukavice? Geometar Anton Ahac, teta-Kira i sin im Goran? Kamo se djede brkati geometar s nadimkom Puškin? Pa onaj visoki žućo iz Pljevalja, krojač i šahist, Selmanović, što je majku pazio kao da je on nju, a ne ona njega rodila? Gdje on odseli i da li je živ? Ko će ispričati priču o Alibalićima i njihovim odisejama po njemačkama i australijama? A Toskići? Ko će o familiji Toskića ispričati priču?
S porodicom izbjegao iz Podgorice, Rifat Toskić, brico, držao je radnju u Telalima, kod Vijećnice. Neobičan čovjek, kratke, oštre, uspravne dlake na glavi.
U novinama svake dvije-tri godine izlazili članci o njegovoj neobičnoj sposobnosti da – sam sebe šiša.
Sa suprugom Pašom narodio četvero djece, tri sina i kćerku: Šaban, Alija-Aljo, Fadil, Havaja. Svakome sinu zanat u ruke dao, a ako koji poželi nešto više od zanata, tu je Rifat, da pomogne. Tako se Šaban od stolarije maknuo u boks, završivši usput i Višu pedagošku školu. Aljo povuko očev dar te se razvio u vrhunskog frizera. Iz Rima, nije šala, 1983. godine donio Zlatnu medalju! Najbolji frizer Evrope! Fadil, također vrhunski modni frizer, našao u sebi muzičkoga dara, snimio nekoliko simpatičnih šlagera u folk-rok maniru. I danas ćete ponekog čuti da zapjeva Fadilov refren: Puče grom u srcu mom! Šaban Bane Toskić u sportsku istoriju Sarajeva, Bosne i Jugoslavije, ulazi kao višestruki republički prvak u velter kategoriji, državni reprezentativac Jugoslavije i jedan od prvih naših profesionalaca u svijetu. Pričalo se doduše da se u Švedsku sklonio nakon što je u Beogradu izvrnuo vilicu nekom crnoputom službeniku američke ambasade, pa mu prijetio sudski progon i dvogodišnja kazna zatvora. Eksperti mu prigovarali nedovoljnu boksersku školovanost, široke zamahe, neispravan aperkat, i uopće nedoučenost, ali odmah dodavali kako sve te nedostatke „mladi Toskić višestruko nadoknađuje neviđenom srčanošću“.
Najvažnijom borbom Toskićeve karijere smatrala se ona u meču BiH – Njemačka, kada je, nakon što je dva puta bio u nokdaunu, dva puta padao na pod i dizao se poslije sudijskog odbrojavanja, u trećoj rundi uspio nokautirati njemačkog reprezentativca. Po završetku karijere Toskić postaje savezni bokserski trener i sudija, u Sarajevu otvara klub-restoran GONG u kome se okuplja probrana sarajevska sportska i kulturna raja. Lično, s leptirkom oko vrata, dočekuje i raspoređuje goste, prima narudžbe. Decenijama se po Sarajevu bez trunke razumijevanja prepričavalo, pa postalo anegdota, kako je Bane, kad u sjedišta smjesti novopridošli par, znao, uz naklon, pitati ovako: „Šta će popiti mladi gospodin?“ Kada „mladi gospodin“ odgovori, Bane se okrene gospodinovoj ženskoj pa sa istim osmijehom i naklonom doda: „A pička?“ Nisam nazočio ni jednoj od tih situacija, ali sam Baneta poznavao dovoljno dobro da mogu sa sigurnošću kazati kako je takvu seansu Bane priređivao rijetko, i samo probranim mušterijama: ušminkanoj kurvetini koja glumi gospođu, i ordinarnom papku koji glumi gospodina.Takav je bio Banetov smisao za humor. Možda i još nešto: osjećaj za pravdu.
Koncem ljeta 1996. godine Sarajevom se pronijela vijest u koju niko nije mogao povjerovati: ubio se Bane Toskić! Nemoguće! Nema teorije! Posljednji čovjek na planeti koji bi tako nešto mogao učiniti, na sebe dići ruku, sebi dohakati, jeste Šaban Bane Toskić! Jeste, jeste! Sjurio sam sebi nož posred srca! Lijevom šakom stegnuo dršku, vrh pribio na srce, pa otvorenom desnom iz sve snage lupio po lijevoj! Nemoguće, nemoguće.
Moguće, moguće! Bane je to! To i liči na Baneta, ni na koga drugog! A zašto, a zašto? Prostrla se Sarajevom priča kako je pao u kockarski dug. Izgubio pare, stan, radnju, sve! Da spasi porodicu od propasti – jer samoubistvo skida kockarski dug! – učinio šta je učinio. Dao glavu, spasio obraz i porodicu!
Ubrzo, po sarajevskim kafanama počela se pripovijedati drukčija priča. Kako Bane nikad nije volio kocku, i nikad nije kockao, nova je priča djelovala prilično uvjerljivo: Banetov sin, nakon teškog ranjavanja u jednoj stupidnoj akciji bosanskih vojnika, nakon višemjesečnog liječenja uz pomoć morfija i heptanona, iz bolnice izlazi kao teški ovisnik. Otac ga na stotinu načina pokušava spasiti, izliječiti, vratiti u normalan život, i kada to ne uspijeva, odlučuje… Još neko vrijeme prošlo, iz najbližeg porodičnog kruga izlazi treća verzija priče o uzroku samoubistva Šabana Baneta Toskića: ljekari mu dijagnosticirali karcinom pluća, u završnoj, beznadežnoj fazi. Ono što preostaje, jesu samo bolovi i patnja. Bane poteže nož.
Deset godina kasnije, 2006. godine, najmlađi od Toskića, popularni damski frizer i pjevač zabavne muzike Fadil Toskić, umire od karcinoma na plućima.
Znamo li sada pravi uzrok samoubistva sarajevske legende – Šabana Baneta Toskića?
Barake na Kovačima/3
Sarajevska škola boksa
Stariji brat Hilme Isanovića Hime nekako je prebrzo okončao svoju boksersku karijeru. Ljevoruki nokauter, velteraš Ibro Isanović, našao se najprije među sarajevskim štofarima što su po Ferhadiji prolaznicima nudili i u probranim haustorima oko Markala prodavali lažni prvoklasni italijanski materijal za odijelo. Pred očima budućeg kupca njegov reklamni uzorak pokazivao je nesumnjiva svojstva izvrsnosti: šakama zgužvan i u tekstilnu grudvu uobličen komad, na ispruženim dlanovima se, kao živ, munjevito vraćao u prvobitni oblik idealne ravni, bez ikakvoga traga torture kojoj je maločas bio izvrgnut. Čista čarolija! Ili preciznije, po sarajevski: ćista ćarolija. – Ali hlače sašivene od istoga, pod prvom kišom, pretvarale se u krut oklop, nogavice u limene šporetne sulinare u kojima je čovjek morao koračati kao lutak, ne savijajući koljena. Veselo, veselo, veselo! Cvala trgovina, sportska prognoza, bilo mnogo veselo, tih godina, duž ulice Ferhadija, što se onomad zvala po imenu narodnog heroja Vase Miskina Crnog. Štofovi dupljaci, satovi dupljaci, šuškavci dupljaci, samo život jedinstven, unikatan i neponovljiv! Original!
Nakon kratkog boravka među štofarima, Ibro Isanović mijenja profesionalnu orijentaciju i zajedno sa ortakom Batom Joksimovićem prelazi u šibicare. Kako se, za razliku od Rame, najstarijeg od braće Isanovića, nije motao po zatvorima, ostalo je nejasno gdje je i kada savladao vještinu valjanja šibice. Da je bio vrhunski, nije, ali i njegova solidnost u vještini premetanja triju praznih kartonskih kutijica od šibice i sakrivanja staniolske kuglice pod njima bijaše dovoljna da ojadi mnogog levata, svejedno da li on bio stanovnik, ili tek naivni prolaznik kroz Sarajevo. U poslovnom vozu Beograd – Sarajevo, 26. maja 1967. godine, šest i po sati, tačno onoliko koliko je traje putovanje, trajala je i rasprava o moralnosti/nemoralnosti šibicarskog teškog posla. Akteri rasprave: Bato Joksimović, foler, prvi asistent glavnog šibicara, onaj koji glumi naivnog igrača-gubitnika i time u propast vabi buduću žrtvu, i mladi pjesnik A. S., koji se toga dana kući u Sarajevo vraćao nakon cjelonoćnog kolektivnog recitovanja poezije u beogradskom Domu omladine, a u čast 25. maja, Dana mladosti i 75. rođendana maršala Tita. Kažu da je drug Tito, negdje iza ponoći, obišao mlade pjesnike, ali A. S. – potpuno predat poeziji, pivu i poetskim prijateljicama – nije primijetio da se išta neobično događa. Ni iz daljine, ni kroz gužvu, nije vidio Tita, ali mu pluća svejedno bjehu ispunjena osjećanjem vlastite važnosti, zbog čeg je raspravu vodio žustro, smetnuvši s pameti da je donji, mlađi i slabiji, da je Bato gornji, stariji i jači, i da diskusiju – kao takav, a i inače – može svakoga časa okončati šamarčinom po vrućem pjesnikovom obrazu. Ali, Bato, vi konstruišete situaciju. U takvu zamku može se uhvatiti i pošten čovjek. To ne može biti moralno! – Svejedno. Nikada ni jedan nije ušao u igru a da prethodno u sebi nije izgovorio: ‘Vidi ovih budala! Ne vide onoliku kuglicu. Sad ću im uzet pare!’ E, uzećeš moj kurac!
U prvoj sarajevskoj udarnoj šibicarskoj ekipi što je zaposjela široki trotoar na Terazijama, osim bivšeg boksera Ibre Isanovića, Bate Joksimovića i vrhunskog, nenadmašnog majstora šibice Šuneta sa Vratnika, našao se – ko zna kakvim slučajem – i Vlado Sole zvani Sova, sin narodnog heroja Vlade Soleta, jedno inteligentno i vaspitano čeljade iz Abdesthane, uličice koju je od platoa Kovača dijelio niz od desetak kućica sa prizemnim dućanima sa spoljašne strane. Ljeti plavokos, preko godine riđokos, visok i lijepo građen muškarac, Vlado je imao jedno, plavo-zeleno, stakleno oko. Da li je to mrtvo oko – poput mrtve noge što se besposleno klatarala uz desnu štaku Hilme Isanovića – nekako i u nekoj mjeri utjecalo na njegov životni put, ne zna se, i nikad se neće saznati. Kako je Titina država valjano brinula o djeci palih boraca, Vladu su odmah nakon osmogodišnje škole – jer je udovica narodnog heroja, majka Blaženka, morala brinuti još i o kćerci Gordani – poslali na jedan ozbiljan višemjesečni tečaj, i osposobili za lijepu kartografsku profesiju, sa zvanjem kartolitoretuširera, i pouzdanim zaposlenjem u Vojnom institutu na Švrakinom selu. Iz svekolikog iskustva znamo da đavo ne miruje nikad i nigdje, pa nismo očekivali ni da će mirovati u Sarajevu, na Kovačima, u Patkama, Piruši i Abdesthani, ljeta gospodnjeg hiljadudevetstošezdesetiprvog?! Vlado je redovno išao na posao i po svemu bio jedno pristalo i uzorito čaršijsko čeljade, sve dok mu se nije osladila karta, a dječačko bezazleno igranje munta i poklape u sitan novac postalo strast. Nije u ta doba ni pušio ni pio.
Sa kočijaških kartaroških igara brzo je prešao na poker, radujući se povremenim izletima – u tempo i žestinu one igre sa kockicama što se iz ruke bacaju po praznom stolu – barbut. Pri jutarnjim toaletama, dok se spremao poći na posao, sve češće mu je moždane mljela misao kako je stvarno smiješno trideset dana u mjesecu ići u neku kancelariju, svijen nad stolom raditi osam sati dnevno, da bi uzeo plaću od 1.800. dinara, koliko se zavrti u polaznom krugu i najskromnije partije pokera! Kako i zašto ići na posao, za 1.800. dinara, kada je on, za ove tri godine otkako ga drži lijepa strast, već sedam puta za jednu noć dobijao po trideset hiljada dinara! Jeste i gubio, ali – logika je neumoljiva. Tako je Vladin dotadašnji život iskočio iz šina, sišao sa kolosijeka i krenuo golim neomeđenim drumom, u neoznačenom smjeru, ka neobilježenom cilju, ako je ikakvoga cilja i bilo. Da utješi tužnu mater, Vlado je na svoju kućnu adresu u Abdesthani, prekoputa džamije, ukoro poslao ogromni paket i u njemu – mašinu za veš! Ako nije u cijelom Sarajevu, sigurno to jeste bila prva veš-mašina u prostorima iznad Baščaršije. Potonjih godina, Vladu sam sreo nekoliko puta, u vozu, u Beogradu, jednom u avionu. Znao je da pišem i razgovarali smo o mojim, a ne o njegovim poslovima.
Da je Vlado Sole umro u Kolumbiji, predoziran, ne znam koje godine, saznao sam poslije rata. U kafanskoj bašti Socijalističke demokratske partije Zlatka Lagumdžije kazao mi ugledni Sarajlija doktor Jažić, za čijega se brata udala Vladina sestra Gordana. Pokoj mu duši. Volio sam Vladu Soleta.
Beogradski sarajevski šibicari razmiljeli su se kasnije kojekuda, svaki za svojom sudbinom. Bato Joksimović umro davno-davno, mlad, od srčanog udara, Šune nedavno, ne znam od čega, a pamtim da sam se, vidjevši u novinama čitulju s njegovom fotografijom, začudio njegovom imenu i prezimenu koje nikad nisam znao. Naš Ibro Isanović skončao je život na betonskim stepenicama ispod kafane na Jekovcu. Kao i obično u sličnim prilikama, Sarajevo je pričalo svašta, a najviše kako to nije bio slobodni pad, nego smrt u prisustvu vlasti. Pričalo pa prestalo. Iza Ibre ostala dobra Bisera, ona što je ukrade od komšija Alibalića, plavokosi i plavooki sin Emir i kćerka Emira. Oboje, kako ono Sarajevo voli kazati, osebiprisebi . Jesu li, i kako su, ako jesu, pregurali rat – pitaću Biserinog brata, Adema Alibalića, moga školskog druga, zubotehničara što je trideset godina proveo u Njemačkoj, a sad penzionerske dane sa ženom Azrom (od poznate familije vratničkih Dortbučuka) provodi na imanju kod Rakovice.
Pripovijest o bokseru Ibri Isanoviću, komšiji sa Kovača, iz barake 38, trebala je biti tek dio veće, ozbiljnije, davno zamišljene književne cjeline. Kao još relativno mlad pisac, A. S. je sedamdesetih godina bio zamislio jednu lijepu kulturnopolitičku diverziju. Pod naslovom Sarajevska bokserska škola sačiniti knjigu reportažnih portreta sarajevskih boksera, od izvjesnog Čengića, za koga je samo čuo, i Ahmeda Zagorice za koga slobodno može reći da ga je poznavao, do najmlađih, tada, Asima Smajića i Koje Đilasa. Životne priče sarajevskih boksera – sastavio je i popis njihovih imena: Ahmed Zagorica, Ibro Isanović, Šaban Toskić, Edo Dervoz, Gaši, Satko Glamoč, Kasim Puškar, Vlasta Barbarez, Asim Smajić, Kojo Đilas – o našoj društvenoj stvarnosti kazivale bi više nego ikakva sociološka studija. Pošto ne postoji nikakva ‘sarajevska škola boksa’ – ako tom školom ne bismo smatrali legendarnog bokserskog trenera Petka Radovića, a i to je moguće – taj naslov je trebao biti metafora za školu naše opće propasti, posvemašnje nesreće i nepravičnog, ružnog umiranja. Mladi je pisac mislio kako će se u svakoj reportaži zamišljene knjige ime konkretnog boksera moći zamijeniti imenom nekog poniženog savremenog pjesnika! Primjeri uspješne građanske, po okončanju sportske karijere (Šaban Toskić, Asim Smajić) trebali su zamaskirati subverzivnu tendenciju knjige, sve dok se njeni smislovi i poruke ne počnu otvarati sami, mučninom u želucu, pri golom čitanju.
Misteriozna smrt sarajevskog bokserskog šampiona
I prostori, baš kao ljudi i narodi, imaju svoju istoriju i svoju sudbinu. Nevelika visoravan iznad Baščaršije, na Kovačima, tamo gdje prestaju Potkovači a počinju Natkovači, u svojoj karti sudbine imala je zapisano da početkom druge polovice dvadesetog stoljeća u trima sklepanim barakama primi, otrpi i nakon desetak godina u bolju budućnost isprati šaroliko, klasno promućkano i prosijano, stanovništvo mlade socijalističke države. Nikoga nije bilo da se sjeća, pa se nije ni pričalo o tome kako je na toj visoravni nekoć odjekivalo kucanje kovačkih čekića, i kako su se – u vodenicama nadžidžanim uz tanke potoke što su ka Miljacki curili putanjama sadašnjih mahalskih sokaka – bučno i tromo okretali mlinski točkovi. Ostala su imena ulica: Kovači, Mlini, Nadmlini, Patke, sve drugo: bilo pa prošlo, kao da nikad nije ni bilo ni prolazilo! Porušivši nesretne barake i razaslavši njihove stanare u sretniji život, dalekovida i mudra, Država je negdje na zapadnu periferiju grada izmjestila i kaljavu, balegavu i bučnu trgovinu ćumura i drva – gradski Ogrev, a na opustjelu ledinu, bez ikakvih ozbiljnih graditeljskih napora, smjestila autobusku stanicu lokalnog gradskog saobraćaja. Bio metež, smrad i buka, ostao smrad, buka i metež. Ali metež, buka, smrad i strka autobuske stanice lokalnog saobraćaja i isto to na placu trgovine ogrevnim materijalom samo su spolja i na prvi pogled slični. Iznutra, kad se u metež i gužvu zakorači nogom, malo bolje zagleda u ljudska lica i pažljivije posluša ljudski govor – ništa nije isto. Druge brige, druge priče. Drugi narod. Nisu isti čak ni besposličari što na takvim mjestima tuku svoje kilavo i sporo vrijeme. Oni raniji, besposličari oko Ogreva, bili nekako veseliji i lakši, ovi novi, što pišaju po gumi i felgama na točkovima kombija i minubusa, svi nekakvi namrgođeni, nebrijani, opasni. Ne čekaju kao što se čeka – sjedi tu, i puši! – nego čekaju kao da sve nešta vrebaju. Iz očiju im sjevkaju i skakuću nekakve plamene iglice. Autobuska se stanica, sa dva kombija osmerca, jedan za Hrešu, drugi za Faletiće, sa svojim šarenim, usplahirenim ljudstvom – klupa po klupa, streha po streha, kiosk po kiosk – uobličavala narednih trideset godina, sve do današnjega dana, a da se nikada nije uobličila, ni prestala biti ružna, niti je ikad istinski zaličila na kakvu uređenu gradsku saobraćajnu postaju. Nova vlast, neuporedivo mudrija od prethodne, odluči da tome stane ukraj i na visoravni Kovača sagradi – ako Bog da za sva vremena! – golemu kuću, da bude dvor i sjedište narodnih vjerskih poglavara. Oni su se, otkako ljudi pamte, zlopatili po tijesnim udžericama oko džamija, po džamijskim pobočnim sobičcima, i truhnuli u memli kancelarija u zgradama austrougarske birvaktilske gradnje. U narodu je odluka primljena s vidnim oduševljenjem. Kesu je, da gradnji dadne svoj doprinos, driješio i bogat i siromah, a gradski su se prvaci, oni najimućniji, naročito prvih dana, žustro natjecali ko će u davanju biti brži i čiji će prilog za gradnju biti veći. Na južnom rubu visoravni, s pogledom na Miljacku i Vijećnicu, netaknuta stajala Zinhasovića kuća. Najmlađi brat, Sead, jednog ljeta od nečeg naprečac umro, drugi se, Ahmed, zvani Zile, otrgo u Švedsku, te ostala na Asimu, najstarijem Zinhasovića bratu, žutobrkom mršavcu koji se, u hodu, zbog nečeg, stalno naginjao naprijed.
Krunila se nevidljivo i nečujno, iz dana u dan smanjivala, ljuštila i mijenjala boju fasade, od bršljan-zelene do prljavo žute i čađavo sive. U tmurna i oblačna popodneva, gubila obrise, utapala se u obzoru i postajala nevidljiva. Druga je godina kako pod njom i oko nje dan-noć trešti teška građevinska mehanizacija, i mada se kraj radovima ne nazire, jedno je sigurno: čim se uz nju uspravi i – uz Božiju pomoć! – uvis izraste i ušir razastre ulemski rezidencijalni zamak, čim nad Sarajevom sa njegove kupole zablista bakar i sijevne sunčani alem s vrha kupolskoga koplja – biće vrijeme da se piše nova istorija, a u razjapljene žvalje zaborava baci sve što joj je prethodilo! Ko će onda ispričati šta je bilo s narodom iz baraka 38, 40, 42? Šta bi sa Čelebićima, šta sa Musićima? Kud odoše Radovići, kuda golubari, braća Kukavice? Geometar Anton Ahac, teta-Kira i sin im Goran? Kamo se djede brkati geometar s nadimkom Puškin? Pa onaj visoki žućo iz Pljevalja, krojač i šahist, Selmanović, što je majku pazio kao da je on nju, a ne ona njega rodila? Gdje on odseli i da li je živ? Ko će ispričati priču o Alibalićima i njihovim odisejama po njemačkama i australijama? A Toskići? Ko će o familiji Toskića ispričati priču?
S porodicom izbjegao iz Podgorice, Rifat Toskić, brico, držao je radnju u Telalima, kod Vijećnice. Neobičan čovjek, kratke, oštre, uspravne dlake na glavi.
U novinama svake dvije-tri godine izlazili članci o njegovoj neobičnoj sposobnosti da – sam sebe šiša.
Sa suprugom Pašom narodio četvero djece, tri sina i kćerku: Šaban, Alija-Aljo, Fadil, Havaja. Svakome sinu zanat u ruke dao, a ako koji poželi nešto više od zanata, tu je Rifat, da pomogne. Tako se Šaban od stolarije maknuo u boks, završivši usput i Višu pedagošku školu. Aljo povuko očev dar te se razvio u vrhunskog frizera. Iz Rima, nije šala, 1983. godine donio Zlatnu medalju! Najbolji frizer Evrope! Fadil, također vrhunski modni frizer, našao u sebi muzičkoga dara, snimio nekoliko simpatičnih šlagera u folk-rok maniru. I danas ćete ponekog čuti da zapjeva Fadilov refren: Puče grom u srcu mom! Šaban Bane Toskić u sportsku istoriju Sarajeva, Bosne i Jugoslavije, ulazi kao višestruki republički prvak u velter kategoriji, državni reprezentativac Jugoslavije i jedan od prvih naših profesionalaca u svijetu. Pričalo se doduše da se u Švedsku sklonio nakon što je u Beogradu izvrnuo vilicu nekom crnoputom službeniku američke ambasade, pa mu prijetio sudski progon i dvogodišnja kazna zatvora. Eksperti mu prigovarali nedovoljnu boksersku školovanost, široke zamahe, neispravan aperkat, i uopće nedoučenost, ali odmah dodavali kako sve te nedostatke „mladi Toskić višestruko nadoknađuje neviđenom srčanošću“.
Najvažnijom borbom Toskićeve karijere smatrala se ona u meču BiH – Njemačka, kada je, nakon što je dva puta bio u nokdaunu, dva puta padao na pod i dizao se poslije sudijskog odbrojavanja, u trećoj rundi uspio nokautirati njemačkog reprezentativca. Po završetku karijere Toskić postaje savezni bokserski trener i sudija, u Sarajevu otvara klub-restoran GONG u kome se okuplja probrana sarajevska sportska i kulturna raja. Lično, s leptirkom oko vrata, dočekuje i raspoređuje goste, prima narudžbe. Decenijama se po Sarajevu bez trunke razumijevanja prepričavalo, pa postalo anegdota, kako je Bane, kad u sjedišta smjesti novopridošli par, znao, uz naklon, pitati ovako: „Šta će popiti mladi gospodin?“ Kada „mladi gospodin“ odgovori, Bane se okrene gospodinovoj ženskoj pa sa istim osmijehom i naklonom doda: „A pička?“ Nisam nazočio ni jednoj od tih situacija, ali sam Baneta poznavao dovoljno dobro da mogu sa sigurnošću kazati kako je takvu seansu Bane priređivao rijetko, i samo probranim mušterijama: ušminkanoj kurvetini koja glumi gospođu, i ordinarnom papku koji glumi gospodina.Takav je bio Banetov smisao za humor. Možda i još nešto: osjećaj za pravdu.
Koncem ljeta 1996. godine Sarajevom se pronijela vijest u koju niko nije mogao povjerovati: ubio se Bane Toskić! Nemoguće! Nema teorije! Posljednji čovjek na planeti koji bi tako nešto mogao učiniti, na sebe dići ruku, sebi dohakati, jeste Šaban Bane Toskić! Jeste, jeste! Sjurio sam sebi nož posred srca! Lijevom šakom stegnuo dršku, vrh pribio na srce, pa otvorenom desnom iz sve snage lupio po lijevoj! Nemoguće, nemoguće.
Moguće, moguće! Bane je to! To i liči na Baneta, ni na koga drugog! A zašto, a zašto? Prostrla se Sarajevom priča kako je pao u kockarski dug. Izgubio pare, stan, radnju, sve! Da spasi porodicu od propasti – jer samoubistvo skida kockarski dug! – učinio šta je učinio. Dao glavu, spasio obraz i porodicu!
Ubrzo, po sarajevskim kafanama počela se pripovijedati drukčija priča. Kako Bane nikad nije volio kocku, i nikad nije kockao, nova je priča djelovala prilično uvjerljivo: Banetov sin, nakon teškog ranjavanja u jednoj stupidnoj akciji bosanskih vojnika, nakon višemjesečnog liječenja uz pomoć morfija i heptanona, iz bolnice izlazi kao teški ovisnik. Otac ga na stotinu načina pokušava spasiti, izliječiti, vratiti u normalan život, i kada to ne uspijeva, odlučuje… Još neko vrijeme prošlo, iz najbližeg porodičnog kruga izlazi treća verzija priče o uzroku samoubistva Šabana Baneta Toskića: ljekari mu dijagnosticirali karcinom pluća, u završnoj, beznadežnoj fazi. Ono što preostaje, jesu samo bolovi i patnja. Bane poteže nož.
Deset godina kasnije, 2006. godine, najmlađi od Toskića, popularni damski frizer i pjevač zabavne muzike Fadil Toskić, umire od karcinoma na plućima.
Znamo li sada pravi uzrok samoubistva sarajevske legende – Šabana Baneta Toskića?