Hromi Himo Isanović pjeva pod prozorom Safeta Isovića
Šta je mogao od svoga života učiniti Hilmo Isanović zvani Himo, sin smetljara Jusufa, bogalj kao i otac mu? Što je mogao, to je učinio. Brzo savladao vještinu hodanja pomoću štaka i čim se zamomčio prestao s ispruženim dlanom ulaziti u kafanske ljetnje bašte. Ostajao sa nama, s ulične strane tanke daščane ograde kafanske bašte ispred kina Dubrovnik u kojoj je svakoga ljeta, svake večeri – svirala muzika. Satima smo gledali kako ljudi sjede, kako piju svoja pića, smiju se, puše i – uživaju. To se lijepo vidjelo, i sa petnaest metara: sjede i uživaju. Nije im smetalo ni naše gledanje u njih, ni naše džabno slušanje njihove muzike. Tj. muzike koju plaćaju oni, a ne mi. Od čeg ćemo je mi plaćati? Subotama, ograda je škripala i svijala se od tereta: po njoj bi se nadžidžalo više ljudi nego što ih je sjedilo unutra, za stolovima. Došao narod da sluša muziku i da gleda ljude kako uživaju. Po baštenskom šljunku, između stolova, s tacnama na rukama, kao kakvi glumci u nekakvim mnogo važnim ulogama, promicali su konobari, u crnim hlačama i bijelim bluzama, s tankim, crnim, oko vrata, mašnama na gumu. Kad je žicanje po kafanskim baščama postalo prošlost, a Himu dječaka od Hime momčića i mladića dijelila provalija od dva i po mjeseca bijele bolničke vječnosti, novonastali Himo prionuo je ozbiljnom poslu preporodaje kino-karata. Ljeti-zimi, posao je cvao. Kako i neće cvasti? Kad niz Sarajevo kreneš od Baščaršije, pa i da ne dođeš do Ilidže i Hrasnice, moraš proći pokraj kina: Istra, Romanija, Đuro Đaković, Dubrovnik, Radnik, Prvi maj, Sutjeska, Partizan, Tesla, Arena, Lokomotiva… Predstave u parne i u neparne sate. Od 4, 6 i 8, od 3,5, i 7! Baška matineje, od 11 ujutru, baška važne premijere u 23 uveče. Pa ti to izračunaj! A barem u dva kina uvijek igrao neki takav film da su Sarajlije zbog njega, naoružane strpljenjem, po trotoarima ispred kina i kino-blagajni pravile dugačke, guste i spore redove. Ko nije imao vremena, i kome se nije dalo da po sat-dva u njima stoji, taj bi pred kino dolazio koji minut prije početka predstave i ulaznicu, po dvostruko višoj cijeni, kupovao kod švercera. Posao je bio organiziran, i svaki je preprodavač radio za svoga nevidljivoga gazdu, gazdinim parama i za sitnu zaradu. Soliranje – samostalan rad, za svoj račun, sa vlastitim ulogom i na vlastiti rizik u slučaju racije, ili, ako iz bilo kojih razloga dođe do turšije – bilo je dopušteno samo jedinkama poput Hime, čija je mrtva desna noga, svijena u koljenu, besposleno visila u zraku. Naravski da sarajevska narodna milicija nije tolerisala taj lagani narodni dopunski biznis, ali su racije, kojima ga je trebalo onemogućiti, bivale tako rijetke da se moglo pomisliti kako Država nema ništa protiv. To što je djelovala rijetko, narodna milicija nadoknađivala je žestinom. Ako je rijetko, neka bude žestoko! Pred kinima, za okovratnike s leđa šćepani i u zloglasne milicijske marice više nogama nego rukama utrpani tapkaroši – među kojima se nalazilo svega: cigančića, mahalaša, zatvorskih povratnika, sitnih lopova i gimnazijalaca – fasovali bi pokoji žestok pendrek po bubrezima, noć proveli u dvjema podrumskim prostorijama milicijske stanice u ulici Augusta Cesareca, kod Fisa, i narednih desetak dana pred kućama sa strijepnjom iščekavali poštara, da Rješenje o prekršajnoj novčanoj kazni iz njegovih ruku preuzmu prije nego što bi to učinio koji od roditelja. Nije bilo mnogo važno koliku je kaznu odrezao strahitrepet od sudije – JulijeVolf. Važnije je bilo – ne sresti se s njime.
Posao je cvao, ali su na ozbiljnu zaradu mogli računati samo šefovi, oni što su na blagajnama uzimali cijele blokove, pa jeftinije ulaznice (prva mjesta i partere) na preprodaju davali maloj raji, a skuplje (parkete, balkon,lože) radili sami, ili ustupali svojim pomoćnicima od povjerenja, starijim švercerima. U male raje, veliki promet – mala zarada. Kad se zbog nečeg dogodi turšija – čista propast. A turšija se događala kad se naglo promijeni vrijeme. Rasprodaš karte od 18 sati ko od šale, nisi lovu ni prebrojao kako treba, a još dok film traje – zvekne prolom oblaka, sve se živo razbježi s ulica, nećeš naći ni luda čovjeka koji bi po takvom kijametu pomislio krenuti u kino. S punim džepovima karata za projekcije od 20 sati, skloniš se u kakav haustor, brojiš turšiju i računaš vlastitu štetu.
Himo poslovao stabilno. Ako od svoga života i nije mogao bogznašta načiniti, ono barem nije na se dao peksinluka. Košulja na njemu uvijek čista. Zavrtao manžetne, dok uvis baca jedan, a šakom sa betona kupi četiri kamena piljka i probacuje ih kroz kapiju – luk načinjen od prstiju slobodne ruke. Sapirao odmah dlanove, na dvorišnoj česmi, u Zahide. U ljetnje večeri, prinosio polovku rakije na stepenice pred Kajtazovim vratima. Pregršt mezeta – razdrobljen sir s nekoliko kriški paradajza – prostirao po tacni od novinskog papira. Iz unutarnjeg džepa vadio usnu harmoniku hochner. Prije nego što svirucne, i počne pjevati, nutkao djeci da i ona pihnu koji gutljaj. Djeca i nehtjela i nesmjela, a ako bi koje i probalo, odmah letilo za ćošak, u Jagodića ulicu, da ga ne gledamo dok zakocenuto povraća sve šta je progutalo. A Himo pjevao:
Koliko je širom svijeta
što ga žarko sunce sja,
nema većeg siročeta
nego što sam, majko, ja
Pogled mu se, s pjesmom, dizao u visinu, prema jedinom osvijetljenom prozoru na najvišem spratu kuće kojom je počinjao naš sokak. Tu je, iza toga prozora, stanovao – Safet Isović. Nikad ga nismo vidjeli uživo, bile su to godine u kojima je on živio na točkovima, i u zraku, pjevajući i putujući, po svijetu i domovini, od Zenice i Kikinde, do Moskve i Sidneja. Svjetlo se u tome prozoru nije gasilo nikada. Tako je Safetova vjerna ljuba poručivala svome putujućem draganu da ga u svakom trenu čeka, da mu se svakog trena nada, i da se u svakom trenu raduje njegovom povratku. Himo je u predasima pridizao usnama svoj rezbareni dugi čibuk s vertikalnim lula-ležištem, snažno i duboko u pluća uvlačio dim. Kao dimnjak uspravljena, cigareta, sa svojim užarenim vrškom, ličila na svetionik.
Oca nemam, majke nemam,
nemam nikog roda svog,
samo jednu nevjernicu –
ubio je dragi Bog!
Znali smo svi, pod stepenicama Kajtazove kuće: nije Himo Isanović nikada imao nikakvu ni nevjernicu ni vjernicu, nikad ga niko sa ženskom nije vidio, i osim ruke mrtve matere, nikad ga nije dotakla neka ženska ruka. Pedeset, i sto metara dalje od stepeništa na kojemu smo sjedili, danonoćno su radile kafane Mošćanica i Drina. U njima redovno ordiniralo po pet-šest finih i pristupačnih dama, među kojima se uvijek mogla naći i kakva sasvim pristojne spoljašnjosti. Jeste, bilo je to tu, pokraj nas, svima nama, pa i Himi Isanoviću takoreći nadohvat ruke, ali što smo unutra ulazili bilo je bezveze, onako, iz čiste radoznalosti, katkad i pod izgovorom da kupimo cigarete, kad bi baščaršijska trafika bivala zatvorena. Ako je Himo Isanović štogod rabotao sa mošćaničkim ženskinjem, moralo je to biti u najsitnijim noćnim satima, i u organizaciji nekog od starije mu braće, Ibre ili Rame. Prije Rame nego Ibre, u onim rijetkim danima kad bi Ramo nakratko došao da predahne od Zenice i malo protutnja Sarajevom. Ženskinje iz Mošćanice i Drine privodio bi u baraku 38, bratu na nogu, računajući kako radi višestruko koristan i pošten posao: hem se Himi skida mrak sa očiju, hem one sirotice zarade prekorednu nafaku, hem se osevape i one i on … Odmah nastanu veseliji dani.
Jedamput godišnje, u prvim danima septembra, Himo se na svojim štakama penjao na pozornicu i pjevao u mikrofon. U domu kulture na Kovačima, kulturno-umjetničko društvo Zijo Dizdarević raspisivalo redovnu godišnju audiciju za prijem novih članova: folklorna sekcija, narodni i zabavni orkestar, i solisti, pjevači narodne i pjevači zabavne muzike. Pred domom se stajalo u redu. Himo je, uvijek uredan i izbrijan, glatkih obraza – eh, da nije one noge! – ličio na kakvog poručnika JNA. Već je bio izgubio nadu da će biti primljen i na audiciju izlazio iz inata, rasterećen, da onim seronjama iz komisije pokaže kako se pjeva, da i sam sebe čuje – preko pravog ozvučenja – i da kroz salu, prema izlazu, opet prođe kao moralni pobjednik. Usput, ljudi su ga tapšali po ramenima i plećima, a on se neosvrtao, nego gledao naprijed i preda se. Da mu se pogled nipošto ne susretne sa nekim drugim ljudskim pogledom.
Barake na Kovačima/2
Hromi Himo Isanović pjeva pod prozorom Safeta Isovića
Šta je mogao od svoga života učiniti Hilmo Isanović zvani Himo, sin smetljara Jusufa, bogalj kao i otac mu? Što je mogao, to je učinio. Brzo savladao vještinu hodanja pomoću štaka i čim se zamomčio prestao s ispruženim dlanom ulaziti u kafanske ljetnje bašte. Ostajao sa nama, s ulične strane tanke daščane ograde kafanske bašte ispred kina Dubrovnik u kojoj je svakoga ljeta, svake večeri – svirala muzika. Satima smo gledali kako ljudi sjede, kako piju svoja pića, smiju se, puše i – uživaju. To se lijepo vidjelo, i sa petnaest metara: sjede i uživaju. Nije im smetalo ni naše gledanje u njih, ni naše džabno slušanje njihove muzike. Tj. muzike koju plaćaju oni, a ne mi. Od čeg ćemo je mi plaćati? Subotama, ograda je škripala i svijala se od tereta: po njoj bi se nadžidžalo više ljudi nego što ih je sjedilo unutra, za stolovima. Došao narod da sluša muziku i da gleda ljude kako uživaju. Po baštenskom šljunku, između stolova, s tacnama na rukama, kao kakvi glumci u nekakvim mnogo važnim ulogama, promicali su konobari, u crnim hlačama i bijelim bluzama, s tankim, crnim, oko vrata, mašnama na gumu. Kad je žicanje po kafanskim baščama postalo prošlost, a Himu dječaka od Hime momčića i mladića dijelila provalija od dva i po mjeseca bijele bolničke vječnosti, novonastali Himo prionuo je ozbiljnom poslu preporodaje kino-karata. Ljeti-zimi, posao je cvao. Kako i neće cvasti? Kad niz Sarajevo kreneš od Baščaršije, pa i da ne dođeš do Ilidže i Hrasnice, moraš proći pokraj kina: Istra, Romanija, Đuro Đaković, Dubrovnik, Radnik, Prvi maj, Sutjeska, Partizan, Tesla, Arena, Lokomotiva… Predstave u parne i u neparne sate. Od 4, 6 i 8, od 3,5, i 7! Baška matineje, od 11 ujutru, baška važne premijere u 23 uveče. Pa ti to izračunaj! A barem u dva kina uvijek igrao neki takav film da su Sarajlije zbog njega, naoružane strpljenjem, po trotoarima ispred kina i kino-blagajni pravile dugačke, guste i spore redove. Ko nije imao vremena, i kome se nije dalo da po sat-dva u njima stoji, taj bi pred kino dolazio koji minut prije početka predstave i ulaznicu, po dvostruko višoj cijeni, kupovao kod švercera. Posao je bio organiziran, i svaki je preprodavač radio za svoga nevidljivoga gazdu, gazdinim parama i za sitnu zaradu. Soliranje – samostalan rad, za svoj račun, sa vlastitim ulogom i na vlastiti rizik u slučaju racije, ili, ako iz bilo kojih razloga dođe do turšije – bilo je dopušteno samo jedinkama poput Hime, čija je mrtva desna noga, svijena u koljenu, besposleno visila u zraku. Naravski da sarajevska narodna milicija nije tolerisala taj lagani narodni dopunski biznis, ali su racije, kojima ga je trebalo onemogućiti, bivale tako rijetke da se moglo pomisliti kako Država nema ništa protiv. To što je djelovala rijetko, narodna milicija nadoknađivala je žestinom. Ako je rijetko, neka bude žestoko! Pred kinima, za okovratnike s leđa šćepani i u zloglasne milicijske marice više nogama nego rukama utrpani tapkaroši – među kojima se nalazilo svega: cigančića, mahalaša, zatvorskih povratnika, sitnih lopova i gimnazijalaca – fasovali bi pokoji žestok pendrek po bubrezima, noć proveli u dvjema podrumskim prostorijama milicijske stanice u ulici Augusta Cesareca, kod Fisa, i narednih desetak dana pred kućama sa strijepnjom iščekavali poštara, da Rješenje o prekršajnoj novčanoj kazni iz njegovih ruku preuzmu prije nego što bi to učinio koji od roditelja. Nije bilo mnogo važno koliku je kaznu odrezao strahitrepet od sudije – Julije Volf. Važnije je bilo – ne sresti se s njime.
Posao je cvao, ali su na ozbiljnu zaradu mogli računati samo šefovi, oni što su na blagajnama uzimali cijele blokove, pa jeftinije ulaznice (prva mjesta i partere) na preprodaju davali maloj raji, a skuplje (parkete, balkon, lože) radili sami, ili ustupali svojim pomoćnicima od povjerenja, starijim švercerima. U male raje, veliki promet – mala zarada. Kad se zbog nečeg dogodi turšija – čista propast. A turšija se događala kad se naglo promijeni vrijeme. Rasprodaš karte od 18 sati ko od šale, nisi lovu ni prebrojao kako treba, a još dok film traje – zvekne prolom oblaka, sve se živo razbježi s ulica, nećeš naći ni luda čovjeka koji bi po takvom kijametu pomislio krenuti u kino. S punim džepovima karata za projekcije od 20 sati, skloniš se u kakav haustor, brojiš turšiju i računaš vlastitu štetu.
Himo poslovao stabilno. Ako od svoga života i nije mogao bogznašta načiniti, ono barem nije na se dao peksinluka. Košulja na njemu uvijek čista. Zavrtao manžetne, dok uvis baca jedan, a šakom sa betona kupi četiri kamena piljka i probacuje ih kroz kapiju – luk načinjen od prstiju slobodne ruke. Sapirao odmah dlanove, na dvorišnoj česmi, u Zahide. U ljetnje večeri, prinosio polovku rakije na stepenice pred Kajtazovim vratima. Pregršt mezeta – razdrobljen sir s nekoliko kriški paradajza – prostirao po tacni od novinskog papira. Iz unutarnjeg džepa vadio usnu harmoniku hochner. Prije nego što svirucne, i počne pjevati, nutkao djeci da i ona pihnu koji gutljaj. Djeca i nehtjela i nesmjela, a ako bi koje i probalo, odmah letilo za ćošak, u Jagodića ulicu, da ga ne gledamo dok zakocenuto povraća sve šta je progutalo. A Himo pjevao:
Koliko je širom svijeta
što ga žarko sunce sja,
nema većeg siročeta
nego što sam, majko, ja
Pogled mu se, s pjesmom, dizao u visinu, prema jedinom osvijetljenom prozoru na najvišem spratu kuće kojom je počinjao naš sokak. Tu je, iza toga prozora, stanovao – Safet Isović. Nikad ga nismo vidjeli uživo, bile su to godine u kojima je on živio na točkovima, i u zraku, pjevajući i putujući, po svijetu i domovini, od Zenice i Kikinde, do Moskve i Sidneja. Svjetlo se u tome prozoru nije gasilo nikada. Tako je Safetova vjerna ljuba poručivala svome putujućem draganu da ga u svakom trenu čeka, da mu se svakog trena nada, i da se u svakom trenu raduje njegovom povratku. Himo je u predasima pridizao usnama svoj rezbareni dugi čibuk s vertikalnim lula-ležištem, snažno i duboko u pluća uvlačio dim. Kao dimnjak uspravljena, cigareta, sa svojim užarenim vrškom, ličila na svetionik.
Oca nemam, majke nemam,
nemam nikog roda svog,
samo jednu nevjernicu –
ubio je dragi Bog!
Znali smo svi, pod stepenicama Kajtazove kuće: nije Himo Isanović nikada imao nikakvu ni nevjernicu ni vjernicu, nikad ga niko sa ženskom nije vidio, i osim ruke mrtve matere, nikad ga nije dotakla neka ženska ruka. Pedeset, i sto metara dalje od stepeništa na kojemu smo sjedili, danonoćno su radile kafane Mošćanica i Drina. U njima redovno ordiniralo po pet-šest finih i pristupačnih dama, među kojima se uvijek mogla naći i kakva sasvim pristojne spoljašnjosti. Jeste, bilo je to tu, pokraj nas, svima nama, pa i Himi Isanoviću takoreći nadohvat ruke, ali što smo unutra ulazili bilo je bezveze, onako, iz čiste radoznalosti, katkad i pod izgovorom da kupimo cigarete, kad bi baščaršijska trafika bivala zatvorena. Ako je Himo Isanović štogod rabotao sa mošćaničkim ženskinjem, moralo je to biti u najsitnijim noćnim satima, i u organizaciji nekog od starije mu braće, Ibre ili Rame. Prije Rame nego Ibre, u onim rijetkim danima kad bi Ramo nakratko došao da predahne od Zenice i malo protutnja Sarajevom. Ženskinje iz Mošćanice i Drine privodio bi u baraku 38, bratu na nogu, računajući kako radi višestruko koristan i pošten posao: hem se Himi skida mrak sa očiju, hem one sirotice zarade prekorednu nafaku, hem se osevape i one i on … Odmah nastanu veseliji dani.
Jedamput godišnje, u prvim danima septembra, Himo se na svojim štakama penjao na pozornicu i pjevao u mikrofon. U domu kulture na Kovačima, kulturno-umjetničko društvo Zijo Dizdarević raspisivalo redovnu godišnju audiciju za prijem novih članova: folklorna sekcija, narodni i zabavni orkestar, i solisti, pjevači narodne i pjevači zabavne muzike. Pred domom se stajalo u redu. Himo je, uvijek uredan i izbrijan, glatkih obraza – eh, da nije one noge! – ličio na kakvog poručnika JNA. Već je bio izgubio nadu da će biti primljen i na audiciju izlazio iz inata, rasterećen, da onim seronjama iz komisije pokaže kako se pjeva, da i sam sebe čuje – preko pravog ozvučenja – i da kroz salu, prema izlazu, opet prođe kao moralni pobjednik. Usput, ljudi su ga tapšali po ramenima i plećima, a on se neosvrtao, nego gledao naprijed i preda se. Da mu se pogled nipošto ne susretne sa nekim drugim ljudskim pogledom.