Izgubio sam ključ od te brave. Kako god da prizivam sjećanje na barake Kovači 38, 40, 42 – ono dolazi teško, i nikad samo, nego sa nesnosivom, tučanom mučninom u trbuhu. Ona se, ta mučnina, ponaša kao živa u toplomjeru. Uspinje se, sa donjih podioka želučane komore. Iz čvrstog prelazi u tečno stanje, dok putuje podiocima dušnika i jednjaka. Grlo i usna duplja pune se gasovitotečnom smjesom s mirisom sumpora. Ako ima oblik i boju, onda je to nešto poput stara, spečena guštera. Kako ne izgubiti ključ? Na dno okeana bi ga duša bacila, makar i samu sebe izgubila i zaboravila.
Ime Kovači – prema izumrlim kovačkim radnjama iz minulih stoljeća, dok su putanjama današnjih sokaka tekli tanki potoci – dobila je blago strma visoravan koja dijeli drevno jezgro Sarajeva, zidinama opasani Vratnik, od trgovišta u kotlini, s pripitomljenim turskim imenom Baščaršija. Južna, okomita strana visoravni gleda u Miljacku i Trebević, a zapadna se Baščaršiji spušta trima sokacima različitih nagiba i putanja: Potkovači, Patke, Zije Dizdarevića. Prostorom visoravni dominira, na rubu okomite strane izgrađena, zidom i baščama opervažena kuća porodice Zinhasović. Obrasla bršljanom, opasana širokom podzidom s odvodnim kanalom za nečist što se slijevala iz porodične hemijske čistionice u njenom prizemlju, kuća je u djetinjim očima ličila na dvorac iz bajki. Zinhasovići nikad nisu otvarali ni jedan od dva prozora na sjevernoj strani. Pod njima se, na platou od kojih 150×50 metara, smjestio gradski Ogrev i uz njega tri barake, nejedankog oblika i građe.
Ogrevno preduzeće, ko i druga ogrevna preduzeća tih godina: drvene klade, ćumur, kako kad i kako koji – kreka, lignit, kameni – snopići dugi, snopići kratki, konjske zaprege, blato, balega, sklepani kućerak za naplatu, mrki, znojni furmani u kožusima od ovčije kože, psovke i svađe, sirotinja, gužva, smrad. Znali su dobro Zinhasovići zašto ne otvaraju prozore na ovu stranu. Barake bijahu položene u obliku pravokutne potkove. Najstarija, pravcem sjever – jug, kao kakav štit, dijelila je Ogrev od drugih dviju baraka. Donji joj kraj stajao lijevo, pri samoj širokoj kapiji ulaza u Ogrev, a gornji na metar i po primicao podzidi Zinhasovića kuće. U taj metar i po, pretvoren u deponiju, sklanjalo se, bacalo i istresalo sve što ničemu nije moglo poslužiti, od trupla krepane mačke do sadržine noćnih posuda, koju, mora se priznati, nije bilo lako u tuti i lavoru pronosati do nužnika cijelom dužinom barake. Nemojte ni pokušati zamisliti tu sliku! A i ko bi vam, uostalom, mogao garantarati da nužnik nije začepljen? Niko. Začepljen nužnik – pravilo, nezačepljen – iznimka. A kakav god bio, začepljen-nezačepljen, i za kratkotrajnu posjetu nužniku u baraci do Ogreva prijatelj je prijatelju preporučivao gumene Borovo čizme do koljena. Uskim žlijebom niz podzidu se slijevao i deponiju natapao tekući otpad iz kemijske čistione i bojadisaone, da radostima čula vida pridruži i oduševljenje čula mirisa i tako kompletira opći umjetnički dojam.
Mili Bože! Nikad mi, do ovoga jutra, nije naumpalo da su stanari barake Kovači 38, one do Ogreva, bili – izbjeglice! Djecom, mi smo raspoznavali da oni govore drukčije, s neobičnim, oštrim i kosim akcentima. Uvriježilo se da ih smatramo Crnogorcima. Brzo smo razumjeli, i tvrdo metli upamet, da su prijeke naravi, brzi na šaci, i da često i najbezazleniju sarajevsku psovku doživljavaju kao smrtnu uvredu. Nije se bilo sa njima šaliti. Njima, porodicama Toskića i Alibalića, niti je pripadala, niti na njih ličila, komšijska porodica Isanovića, smještenih u vrh barake, odmah do deponije, ali su sile života učinile da mladi Ibro Isanović, ljevoruki velteraš i republički bokserki reprezentativac, obrlati lijepu Biseru, iz porodice Alibalića, i tako učini tanjom pregradu koja je, u baraci 38, dijelila crnogorske od bosanskih izbjeglica.
Barake 40 i 42 bijahu položene pravcem istok – zapad, i svojom su naporednošću, među svojim zidovima, tvorile korisno i lijepo dvorište. Kad je da je, i ko je da je, gradio barake na Kovačima, iz nekih je razloga svaku načinio drukčijom. Baraka 38, utonula u tle, mokra, s poderanom i prljavom fasadom od maltera i slame. Druga, 40, sva od tamne borovine, i još podignuta sedamdesetak centimetara na postolje od cigle. Suha ko barut. Treća, 42, nekakva sklepana kombinacija prvih dviju. Spolja gladac od maltera, unutra jadac od kartona i lesonita. Mokro kad bi trebalo biti suho, suho kad bi valjalo da je mokro. (U dvije rubne prostorije te barake, suprotno od onoga ruba u kojemu je smješten nužnik, šestero će Sidrana provesti osam godina, sve dok Mehmed, 1963, godinu i po prije smrti, porodično “stambeno pitanje” ne riješi kreditom kod preduzetne Ugostiteljske zadruge. Posljednju ratu toga kredita otplatila je majka Behija, petnaest godina poslije muževljeve smrti.) Stanari baraka 40 i 42 bijahu porodice radnika i službenika republičkog Geološkog zavoda, sa jednom iznimkom, koju ne umijem objasniti: porodica Kukavica. Sa mlađim bratom, Ismetom, danima sam u dvorištu igrao šaha. Stariji, Kemal, nadaleko čuven sarajevski golubar. Sretao ga svake godine, na redovnim izložbama Udruženja ptičara, u Skenderiji. Nisu više među živima ni Ismet ni Kemal. Za ostale stanare baraka ne znam, ali još pamtim imena: Đorđe Ćelebić Đono, inžinjer, stigao i doktorirati, pa mlad, naprečac, umro. Njegova divna teta-Mila, kćer Tanja, sin Igor… Kratko su stanovali s nama: čika-Đono dobio stan, u Dobrovoljačkoj, mi, djeca, pomagali pri selidbi, nosili kofere uz stepenice…Iz jednog kofera ja usput ukrao nalivpero. Anton Ahac, inžinjer, terenac. Njegova sitna, lijepa, supruga, teta-Kira (naravno, izvorno: Zakira), sin Goran, imam ga na nekim fotografijama. Mujo Musić, krupan čovjek s jakim crnim brcima. Njegova majka, žena, djeca… Mora da je jedan od njegovih sinova onaj Sead (?) Musić, aktuelni SDP-ov šef u jednoj sarajevkoj općini. U sobi do naših dviju soba: omali, brkati, s kosom uzbrdo valovitom i visokim zaliscima – geometar s nadimkom Puškin … Njemu su bježale, pa se opet nama vraćale, opake i mrske bube stjenice, nakon Behijinih deratizacijskih ofanziva…
Baraka 38. Isanovići. Otac, Jusuf, Cufo: radnik sarajevskog komunalnog preduzeća “Rad” – smetljar. Invalid, u koljenu svijena desna noga, kreće se bez pomagala, držeći desnom rukom desnu nogu iznad koljena. Duša rakija. Najstariji mu sin, Dervo, istoga zanimanja, ali osebi-prisebi čovjek, otrgo se od oca i braće, gradeći sebi, na nepoznatoj adresi, neki ljepši i ljudskiji život. Rijetko, rijetko dolazio na Kovače. Još se rjeđe pojavljivao drugi po starini Jusufov sin, Ramo. Iz razloga nešto drukčije prirode. Njegova je adresa bila poznata: ako nije Centralni, onda je Zenica, ako nije Zenica, onda je Foča. I prije nego što je postalo moda, uz njegovo se ime dodavalo legenda. Umjesto prezimena, Šampion. Ramo Šampion. Cirkusali s njime zvanični spikeri na bokserskim priredbama, najavljujući ga, i pobrajajući njegove navodne silne mečeve i pobjede, od kojih, obavezno, tridesetsedam nokautom! Kad bi ga tuko koji od sinova, onako kako inače kod nas umiju sinovi tulehati svoje roditelje, Jusuf je cvilio: Doće meni moj Ramo! Vidjećete vi svoga boga dok meni moj Ramo dođe! Ramo je dolazio, povremeno, i da ne kvari dobre običaje, tulehao ćaću čim bi, nakon prvog opijanja, Jusuf počeo skrivati preostali novac od penzije. Đe su pare, da ti jebem državu koja ti ih daje!
Pili jednom utroje, Jusuf, Ramo i najmlađi sin Jusufov Hilmo, zvani Himo. Na podu, na šiljtetu. Stari se u neka doba naslonio na zid, prispao. Sinovi krenuli da mu horvaju džepove, da ga miču sa šiljteta, tražili gdje je sakrio penziju. Vratio ga Ramo na šiljte, učinilo mu se, pjanom, da se ćaća nekako stvrdno, ukrutio, te ga uspravi, poravna, pa uštine za obraz. Malčice razmisli, pa veli bratu: Himo! Himo, bolan! Umro ti stari. A Hilmo bio, danas bi se reklo klonirani svoj otac. Kljast na desnu nogu, baš na isti način. Djetetom, i dječakom, švercovao kino-kartama, katkad prosio, od stola do stola, po kafanskim baštama, tako sebi namicao neku paricu. Pričalo se da ga je neko – da li pred kinom, ili istjerujući ga iz kafane – udario nogom u guzicu tako da je odletio uvis i udalj sedam metara, i da mu je od toga ostala kraća, i svijena, noga. Koristio je štake. Niko ga nije mogao pobijediti u igri piljaka pred Kajtazovim vratima. Lijepo pjevao. Pamtim kako sam okrenuo lice, da ne gledam u njegovo, dok je pjevao:
Teško je ljubit tajno Kad to ne sm’je biti javno
Kad to ne sm’je niko znati
Samo draga ja i ti.
Kakva Draga i hromi Hilmo Isanović iz barake Kovači 38! Srce mi se bilo napunilo sažaljenjem, bojao sam se da ne zaplačem. Mora biti da je nešto od toga primijetio. Ponovio je strofu, promijenio jednu riječ u zadnjem stihu i otpjevao: Samo kurvo ja i ti…
Barake na Kovačima/1
Stanari
Izgubio sam ključ od te brave. Kako god da prizivam sjećanje na barake Kovači 38, 40, 42 – ono dolazi teško, i nikad samo, nego sa nesnosivom, tučanom mučninom u trbuhu. Ona se, ta mučnina, ponaša kao živa u toplomjeru. Uspinje se, sa donjih podioka želučane komore. Iz čvrstog prelazi u tečno stanje, dok putuje podiocima dušnika i jednjaka. Grlo i usna duplja pune se gasovitotečnom smjesom s mirisom sumpora. Ako ima oblik i boju, onda je to nešto poput stara, spečena guštera. Kako ne izgubiti ključ? Na dno okeana bi ga duša bacila, makar i samu sebe izgubila i zaboravila.
Ime Kovači – prema izumrlim kovačkim radnjama iz minulih stoljeća, dok su putanjama današnjih sokaka tekli tanki potoci – dobila je blago strma visoravan koja dijeli drevno jezgro Sarajeva, zidinama opasani Vratnik, od trgovišta u kotlini, s pripitomljenim turskim imenom Baščaršija. Južna, okomita strana visoravni gleda u Miljacku i Trebević, a zapadna se Baščaršiji spušta trima sokacima različitih nagiba i putanja: Potkovači, Patke, Zije Dizdarevića. Prostorom visoravni dominira, na rubu okomite strane izgrađena, zidom i baščama opervažena kuća porodice Zinhasović. Obrasla bršljanom, opasana širokom podzidom s odvodnim kanalom za nečist što se slijevala iz porodične hemijske čistionice u njenom prizemlju, kuća je u djetinjim očima ličila na dvorac iz bajki. Zinhasovići nikad nisu otvarali ni jedan od dva prozora na sjevernoj strani. Pod njima se, na platou od kojih 150×50 metara, smjestio gradski Ogrev i uz njega tri barake, nejedankog oblika i građe.
Ogrevno preduzeće, ko i druga ogrevna preduzeća tih godina: drvene klade, ćumur, kako kad i kako koji – kreka, lignit, kameni – snopići dugi, snopići kratki, konjske zaprege, blato, balega, sklepani kućerak za naplatu, mrki, znojni furmani u kožusima od ovčije kože, psovke i svađe, sirotinja, gužva, smrad. Znali su dobro Zinhasovići zašto ne otvaraju prozore na ovu stranu. Barake bijahu položene u obliku pravokutne potkove. Najstarija, pravcem sjever – jug, kao kakav štit, dijelila je Ogrev od drugih dviju baraka. Donji joj kraj stajao lijevo, pri samoj širokoj kapiji ulaza u Ogrev, a gornji na metar i po primicao podzidi Zinhasovića kuće. U taj metar i po, pretvoren u deponiju, sklanjalo se, bacalo i istresalo sve što ničemu nije moglo poslužiti, od trupla krepane mačke do sadržine noćnih posuda, koju, mora se priznati, nije bilo lako u tuti i lavoru pronosati do nužnika cijelom dužinom barake. Nemojte ni pokušati zamisliti tu sliku! A i ko bi vam, uostalom, mogao garantarati da nužnik nije začepljen? Niko. Začepljen nužnik – pravilo, nezačepljen – iznimka. A kakav god bio, začepljen-nezačepljen, i za kratkotrajnu posjetu nužniku u baraci do Ogreva prijatelj je prijatelju preporučivao gumene Borovo čizme do koljena. Uskim žlijebom niz podzidu se slijevao i deponiju natapao tekući otpad iz kemijske čistione i bojadisaone, da radostima čula vida pridruži i oduševljenje čula mirisa i tako kompletira opći umjetnički dojam.
Mili Bože! Nikad mi, do ovoga jutra, nije naumpalo da su stanari barake Kovači 38, one do Ogreva, bili – izbjeglice! Djecom, mi smo raspoznavali da oni govore drukčije, s neobičnim, oštrim i kosim akcentima. Uvriježilo se da ih smatramo Crnogorcima. Brzo smo razumjeli, i tvrdo metli upamet, da su prijeke naravi, brzi na šaci, i da često i najbezazleniju sarajevsku psovku doživljavaju kao smrtnu uvredu. Nije se bilo sa njima šaliti. Njima, porodicama Toskića i Alibalića, niti je pripadala, niti na njih ličila, komšijska porodica Isanovića, smještenih u vrh barake, odmah do deponije, ali su sile života učinile da mladi Ibro Isanović, ljevoruki velteraš i republički bokserki reprezentativac, obrlati lijepu Biseru, iz porodice Alibalića, i tako učini tanjom pregradu koja je, u baraci 38, dijelila crnogorske od bosanskih izbjeglica.
Barake 40 i 42 bijahu položene pravcem istok – zapad, i svojom su naporednošću, među svojim zidovima, tvorile korisno i lijepo dvorište. Kad je da je, i ko je da je, gradio barake na Kovačima, iz nekih je razloga svaku načinio drukčijom. Baraka 38, utonula u tle, mokra, s poderanom i prljavom fasadom od maltera i slame. Druga, 40, sva od tamne borovine, i još podignuta sedamdesetak centimetara na postolje od cigle. Suha ko barut. Treća, 42, nekakva sklepana kombinacija prvih dviju. Spolja gladac od maltera, unutra jadac od kartona i lesonita. Mokro kad bi trebalo biti suho, suho kad bi valjalo da je mokro. (U dvije rubne prostorije te barake, suprotno od onoga ruba u kojemu je smješten nužnik, šestero će Sidrana provesti osam godina, sve dok Mehmed, 1963, godinu i po prije smrti, porodično “stambeno pitanje” ne riješi kreditom kod preduzetne Ugostiteljske zadruge. Posljednju ratu toga kredita otplatila je majka Behija, petnaest godina poslije muževljeve smrti.) Stanari baraka 40 i 42 bijahu porodice radnika i službenika republičkog Geološkog zavoda, sa jednom iznimkom, koju ne umijem objasniti: porodica Kukavica. Sa mlađim bratom, Ismetom, danima sam u dvorištu igrao šaha. Stariji, Kemal, nadaleko čuven sarajevski golubar. Sretao ga svake godine, na redovnim izložbama Udruženja ptičara, u Skenderiji. Nisu više među živima ni Ismet ni Kemal. Za ostale stanare baraka ne znam, ali još pamtim imena: Đorđe Ćelebić Đono, inžinjer, stigao i doktorirati, pa mlad, naprečac, umro. Njegova divna teta-Mila, kćer Tanja, sin Igor… Kratko su stanovali s nama: čika-Đono dobio stan, u Dobrovoljačkoj, mi, djeca, pomagali pri selidbi, nosili kofere uz stepenice…Iz jednog kofera ja usput ukrao nalivpero. Anton Ahac, inžinjer, terenac. Njegova sitna, lijepa, supruga, teta-Kira (naravno, izvorno: Zakira), sin Goran, imam ga na nekim fotografijama. Mujo Musić, krupan čovjek s jakim crnim brcima. Njegova majka, žena, djeca… Mora da je jedan od njegovih sinova onaj Sead (?) Musić, aktuelni SDP-ov šef u jednoj sarajevkoj općini. U sobi do naših dviju soba: omali, brkati, s kosom uzbrdo valovitom i visokim zaliscima – geometar s nadimkom Puškin … Njemu su bježale, pa se opet nama vraćale, opake i mrske bube stjenice, nakon Behijinih deratizacijskih ofanziva…
Baraka 38. Isanovići. Otac, Jusuf, Cufo: radnik sarajevskog komunalnog preduzeća “Rad” – smetljar. Invalid, u koljenu svijena desna noga, kreće se bez pomagala, držeći desnom rukom desnu nogu iznad koljena. Duša rakija. Najstariji mu sin, Dervo, istoga zanimanja, ali osebi-prisebi čovjek, otrgo se od oca i braće, gradeći sebi, na nepoznatoj adresi, neki ljepši i ljudskiji život. Rijetko, rijetko dolazio na Kovače. Još se rjeđe pojavljivao drugi po starini Jusufov sin, Ramo. Iz razloga nešto drukčije prirode. Njegova je adresa bila poznata: ako nije Centralni, onda je Zenica, ako nije Zenica, onda je Foča. I prije nego što je postalo moda, uz njegovo se ime dodavalo legenda. Umjesto prezimena, Šampion. Ramo Šampion. Cirkusali s njime zvanični spikeri na bokserskim priredbama, najavljujući ga, i pobrajajući njegove navodne silne mečeve i pobjede, od kojih, obavezno, tridesetsedam nokautom! Kad bi ga tuko koji od sinova, onako kako inače kod nas umiju sinovi tulehati svoje roditelje, Jusuf je cvilio: Doće meni moj Ramo! Vidjećete vi svoga boga dok meni moj Ramo dođe! Ramo je dolazio, povremeno, i da ne kvari dobre običaje, tulehao ćaću čim bi, nakon prvog opijanja, Jusuf počeo skrivati preostali novac od penzije. Đe su pare, da ti jebem državu koja ti ih daje!
Pili jednom utroje, Jusuf, Ramo i najmlađi sin Jusufov Hilmo, zvani Himo. Na podu, na šiljtetu. Stari se u neka doba naslonio na zid, prispao. Sinovi krenuli da mu horvaju džepove, da ga miču sa šiljteta, tražili gdje je sakrio penziju. Vratio ga Ramo na šiljte, učinilo mu se, pjanom, da se ćaća nekako stvrdno, ukrutio, te ga uspravi, poravna, pa uštine za obraz. Malčice razmisli, pa veli bratu: Himo! Himo, bolan! Umro ti stari. A Hilmo bio, danas bi se reklo klonirani svoj otac. Kljast na desnu nogu, baš na isti način. Djetetom, i dječakom, švercovao kino-kartama, katkad prosio, od stola do stola, po kafanskim baštama, tako sebi namicao neku paricu. Pričalo se da ga je neko – da li pred kinom, ili istjerujući ga iz kafane – udario nogom u guzicu tako da je odletio uvis i udalj sedam metara, i da mu je od toga ostala kraća, i svijena, noga. Koristio je štake. Niko ga nije mogao pobijediti u igri piljaka pred Kajtazovim vratima. Lijepo pjevao. Pamtim kako sam okrenuo lice, da ne gledam u njegovo, dok je pjevao:
Teško je ljubit tajno
Kad to ne sm’je biti javno
Kad to ne sm’je niko znati
Samo draga ja i ti.
Kakva Draga i hromi Hilmo Isanović iz barake Kovači 38! Srce mi se bilo napunilo sažaljenjem, bojao sam se da ne zaplačem. Mora biti da je nešto od toga primijetio. Ponovio je strofu, promijenio jednu riječ u zadnjem stihu i otpjevao: Samo kurvo ja i ti…