Pogovor mađarskom izdanju “Dvora od oraha” (L’Harmattan Kiadó, Budimpešta 2017.), prevela Xenia Detoni
Hrvatski književnik rodom iz Sarajeva Miljenko Jergović (1966.) počeo je kao pjesnik, no književnom senzacijom postao je godine 1994. zbirkom priča Sarajevski Marlboro (na mađarskom objavljenom u prijevodu Gábora Csordása pod naslovom Szarajevói Marlboro), i to ne samo hrvatske književnosti, nego i na ostalim jezicima ondašnje netom raspale države ili, kako bismo to danas rekli, “jugosfere”. Dogodilo se to u trenutku kad se politika svim silama trudila razbiti taj prostor, no književnost ga je nevidljivim duhovnim nitima krenula nanovo povezivati. A takve niti su i Jergovićeva djela. Njegove su novele u tim etničkim sukobima i ratovima identiteta bile snažni magnetični bljeskovi munja koji nakratko bace svjetlo na dramu malog čovjeka koji se našao u laboratoriju Zla, a pisac je upravo to umio prikazati točnim i jasnim rečenicama, lišenim svake ratne patetike.
Jergović se ni u nastavku nije previše zanimao za sâm rat, premda ga neće moći izbjeći i ugraditi u sudbine pojedinih lica. U djelima koja su nastala kasnije više ga je privukao fenomen paklenog laboratorija povijesti, i to onaj, koji tako zorno opisuje Baudrillardova misao iz 1992., da u doba retroaktivnih forma u kojemu živimo nismo u stanju odrediti rasplet naše sudbine, pa zato nam ne preostaje drugo, nego prekapati po smetištu povijesti. Taj se laboratorij zove 20. stoljeće, a njegov prostor uistinu podsjeća na “odlagalište smeća”. Jergović piše upravo o tom 20. stoljeću, i to ne povijesne romane, već romane o povijesti i o učinku šokova koje ta povijest umije proizvesti. Opće stanje šoka ondje se podrazumijeva, jer je rat uzrokovao ogroman i fatalan lom, nakon čega ni prošlost više neće moći biti ona stara, a neće ni budućnost. A i morala se nekako imenovati ta izgubljena i rasprodana prošlost u kojoj su politički sustavi i vladajuće ideologije smjenjivali jedni druge; monarhiju je zamijenila kraljevina, kraljevinu socijalizam, a socijalizam kapitalizam, kako bi se nakon svega ispostavilo i to da je sve već rasprodano, kako zapadnjačke ideologije, tako i komunizam. Bijaše to upravo šokirajući efekt povijesnoga vakuuma, pa je taj vakuum onda valjalo ponovno nečim napučiti.
Sarajlija po rođenju i odgoju, ovaj je književnik i studije završio u tom gradu, gdje su mu objavljene i prve knjige, da bi se onda 1994. preselio u Zagrebu, postavši građaninom matične domovine, ali i se ondje, kako je to do u tančine opisao u romanu Otac (2010.), morao svojski potruditi ne bi li dokazao svoje hrvatstvo. U jednom je tadašnjem intervjuu priznao da mu je Sarajevo u međuvremenu postalo stranom sredinom, a da se u Zagrebu svejedno nikad nije udomaćio. “Prema tome, ja najvjerojatnije i nemam domovine”, piše u autobiografskom romanu Rod (2013.). Ista se otuđenost osjeća i u njegovu odnosu prema ocu, jer pišući o njemu daje vrlo uzbudljivu i osobnu ispovijest o vlastitu socijalističkom odgoju. On se ne služi crnobijelim prikazima, kako se sada najčešće piše o “prokletim bivšim vremenima”, nego to čini sa stanovitom empatijom i ironijom. Iz njegove proze s autobiografskim elementima saznajemo da mu se, premda je obiteljski povezan s Dubrovnikom, mladost kao i svijet njegovih romana, odvijala u Sarajevu, a djelo mu je, zahvaljujući upravo obiteljskoj povijesti, snažno protkano i nitima habsburgovskoga svijeta. Udaljenost između Dubrovnika i Sarajeva nije velika, no to su ipak dva svijeta. Prvi je mediteranski, drugi pripada Balkanu. U njegovu djelu znatan prostor posvećen je dobu Austro-Ugarske Monarhije, barem koliko i u Kiševim romanima o ocu. Zacijelo su mu i razlozi slični; naime, mnogi su iz njegove obitelji radili na željeznici. Jergovićevi preci njemačkih korijena zaposlivši se na željeznici i neprestano su se seljakali od službe do službe. Jedan mu je od pradjedova Karl Stubler, koji je i među najvažnijim likovima romana Rod, potekao iz Banata, a školovao se u Vršcu, pa u Budimpešti i Beču. Dakle, podrijetlo je i glave Jergovićeve obitelji bilo miješano, osim toga, čini se da je u to doba postojao i neki nepisani jezični protokol, gdje se i kada kojim jezikom može komunicirati. Očito je upravo to nacionalno, jezično i religijsko šarenilo obilježilo obiteljsko naslijeđe u kojemu je Jergović odgojen u Bosni. Zato bismo ga mogli nazvati i balkanskim pelegrinom europskog horizonta i otvorenog identiteta.
S romanom Dvori od oraha (2003.), prevedenom na mnoge europske jezike, Jergović je definitivno zavrijedio vodeće mjesto u hrvatskoj književnosti. Kritičari ga smatraju najznačajnijim piscem srednje i mlađe generacije stasale nakon Krležine ere. Ovaj roman po vrijednosti svrstavaju odmah uz bok romanu Kiklop Ranka Marinkovića iz 1965. godine. Vremenska je distanca uzmeđu ta dva teksta prilično velika. Ako je Kiklop stožerno djelo hrvatske književne moderne i donosi priču o dezorijentiranosti hrvatske inteligencije uoči Drugoga svjetskog rata, Dvori od oraha, nadilazeći već i modernu ali i postmodernu, pripovijedaju o naravi 20. stoljeća.
Presudni doživljaj ovoga u Sarajevu socijaliziranoga hrvatskog književnika je Bosna, najslabija karika europskoga 20. stoljeća. No to je jedna od karika u lancu, a ne neki zatvoreni svijet. U mađarskoj književnosti nezamislivo je da neki “tuđin”, ili recimo to ovako, autor “nekog drukčijeg svijeta”, zavrijedi stožernu poziciju, a k tome da to još bude i pisac koji ne samo što se ne bavi previše s hrvatskim temama, nego je i izrazito kritičan prema okolnostima koje vladaju u Hrvatskoj. No u Hrvatskoj ipak ima života i izvan Zagreba! Jergović nas često podsjeća da se bosanski Hrvati zamjetno razlikuju od onih u Hrvatskoj, stoga ne iznenađuje da on, koji je nastavljač andrićevskog duha, a razmišlja i piše u regionalnom kontekstu, dobiva vodeću ulogu u hrvatskoj književnosti, te da se u Hrvatskoj doživljava bitnim književnim događajem izlazak i njegova sjajnog gradološkog romana posvećenog Sarajevu (Sarajevo, plana grada, 2015.).
Jergović sustavno trese uhodane literarne kanone i granice, pa tako primjerice narator Dvora od oraha smatra da racionalizam Habsburgovaca za lokalne mistike bijaše odbojniji čak i od sultanove moći. Jergovićevi radovi mnogima najčešće prizivaju u sjećanje djelo nobelovca Ive Andrića, jer je i njegova Bosna, kao i ona Andrićeva, prepuna mržnje i napetosti, premda je način na koji on to promatra barem toliko krležijanski koliko i andrićevski. Ako Andrić bijaše staložen i mudar pripovjedač, onda je Jergović nemiran duh koji neprestano propitkuje, a to je kod njega ono krležijansko. Ti pomaci i suprotnosti u njegovoj prozi rađaju dramatične situacije, pa njegov svijet postaje čudnovati spoj: svijet Balkana promatra s mediteranskom vedrinom, a shvaća ga srednjoeuropski racionalno. On je hrvatski književnik, no njegova umjetnost prelazi državne i nacionalne granice, pa je tako već odavno postao pisac regije koji se jednako udomaćeno snalazi i u Srednjoj Europi i u Bosni i na Mediteranu, jer istodobno živi proturječnu dramatičnost svih tih svjetova.
Dvori od oraha zapravo su opširna pripovijest katkad nalik palimsestu od 15 poglavlja s barem dvadeset glavnih likova, pripadnika dviju obitelji Delovale i Sikirić, a koji seže gotovo 120 godina u prošlost. Saga je to u kojoj svakom od važnijih aktera pripadne barem jedan pasus. No taj uzbudljiv roman koji konstrukcijski podsjeća na ulančani niz novela, na okupu drže primjeran spisateljski stav i umijeće.
Jergović piše obiteljski roman o nestanku obitelji. Fabularni tok kreće pričom o nasilnoj smrti (2001.) Regine Delovale, djevojački Sikirić, a završava njezinim rođenjem (1905.); ovdje se priča odmotava unatrag, otkrivajući na svakom zavoju novi i još noviji vremenski sloj. Istražiteljima uzroka smrti bit će dakako teško ustanoviti je li Regina skončala uslijed nasilja, ili je to bilo sudbinski, iako to više nije ni važno za obitelj koja se i sâma neprestano seljakala, nastanivši se neko vrijeme u Sarajevu, Beogradu, Banjoj Luci, Trebinju, u stožeru srpskog nacionalista i četničkog vojvode Draže Mihajlovića na Ravnoj Gori, ili u Beču, Trstu, Parizu, a dakako i u Americi, da spomenemo samo najznačajnije postaje kamo ih je sve sudbina raspršila. Reginina nasilna smrt ujedno bi mogla biti i sudbinski predodređena, budući da su i kaotičnim i tragičnim ljubavima, pa i nepredvidivim političkim obratima uvjetovani turbulentni životi njezinih bližih i daljih rođaka također završavali nasilnom ili tragičnom smrću. Naime, jedan od njih je antifašist i Titov pukovnik, koji će nakon rata ipak skončati u ludnici, jer se toliko razočarao da više ne kani uzimati hranu, no neće mu glad doći glave, nego će mu otkazati srce. Njegov brat će u Parizu svjedočiti Hitlerovu ulasku u grad. Kaže da su Nijemci s puno takta i suptilno zauzimali grad, vodeći računa da ničim ne povrijede nacionalni ponos Francuza. Međutim, mladoga Sikirića itekako duboko povrijedi njemačko zaposjedanje Pariza. Ne znajući što bi drugo, prošeće do Pigallea, nadajući se možda ondje nekakvom otporu okupatoru. Da će barem jedan jedini Francuz prosvjedovati. Ali nije! Nego su Francuzi nijemo buljili u mimohod, i sve što se tada dalo čuti bijaše plač neke žene. A kad se vrati u zemlju, on pristupa četnicima i počinje neshvatljivom strašću ubijati, osobito i masovno, Muslimanke. U jednom ga krvavom okršaju zarobe partizani i osude na smrt, što onda nakon 1945. baca na cijelu obitelj vrlo ružnu sjenu. Jer, kakva je to obitelj i što misliti o njoj u kojoj je jedan brat narodni heroj, a drugi osuđeni ratni zločinac?
Ondje nailazimo i Reginina zeta Vida Kraljeva, koji se, snimajući za potrebe Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije neki ljetnikovac, upoznaje slavnoga fotografa Josipa Paradžika. A taj Paradžik je svojedobno fotografirao i kralja Petra, i Aleksandra Karađorđevića, kao i kolaborante Nedića i Ljotića, pa i Dražu Mihajlovića, a na kraju i Josipa Broza Tita i sve druge jugoslavenske socijalističke vođe, priznajući da je služio svim režimima jer nije imao petlje ni u jednom slučaju reći ne. Nakon što obojica završe s poslom, zet se u svojstvu asistenta pridruži umjetničkom fotografu na putu za Sarajevo, no pogine u prometnoj nesreći. S njim na mjestu smrtno strada i proslavljeni umjetnik socijalističke ere. I to se desi upravo na dan kad je preminuo drug Tito, tako da smrt njegova fotografa u tim trenucima više nije bitna nikome. Ima u tom razvoju događaja i poveće doze iščašenosti a i oporoga bosanskog humora. Jer koja je smrt bitna, a koja nije? Iako radnička klasa socijalističke Jugoslavije žaluje za umjetnikom kojega se naziva zapaženim i predanim graditeljem socijalizma, svi znaju da je on postao veličinom uglavnom zahvaljujući svojem kukavičluku.
Identitet likova Dvora od oraha, u čijim životima ne manjka događaja i proturječnosti, često je nejasan. U romanu susrećemo Hrvate, Srbe, Muslimane, Židove, Nijemce. Često među njima dolazi do brutalnih obračuna, čak i onda kad nejednom ni sami nisu posve sigurni kamo bi se svrstali, kojoj naciji zapravo pripadaju. No to je svojstveno i svim drugim Jergovićevim romanima i novelama, jer kao da je naumio da će upravo on načiniti Veliku enciklopediju identiteta.
U današnjoj zapadnoeuropskoj prozi česta je pojava etničko šarenilo, u čemu već i balkanska književnost ima ozbiljnu tradiciju, pa se i po tome razlikuju od srednjoistočno-europske prozne produkcije, gdje se svijet romana odvija pretežito u okvirima etnički homogenog društva u kojemu postoje u najboljem slučaju samo dvije, rekli bismo, nacije, manjina i većina, pri čemu jedna ugnjetava drugu, slijedom čega se ondje i živi trajno konfliktno. No Jergovićeva enciklopedija identiteta drukčijeg je karaktera; njegova proza prikazuje drukčije svjetove, jer mu umjetnost definira etnički heterogeni kozmos. Ondje se te nacije ili miješaju ili konfrontiraju, iako su dvije mogućnosti najčešće sudbonosno i neraskidivo povezane. Dakle, kriza je identiteta permanentna, a etnički kaos potpun. Nacionalni identitet u Dvorima od oraha igra bitnu ulogu, pitanje se proteže kroz cijeli roman, no ne samo kroz sukobljavanje raznih strana, nego su oni i uglavljeni jedni u druge, jer bi Jergovićev književni svijet bio nezamisliv bez etničkog šarenila. Ovaj roman otkriva etnički otvoreni svijet, što u mnogome objašnjava zašto tako uspješno nastavlja ono što pamtimo još iz njegove prve zbirke pripovjedaka, da u sitne komade rastočeni etnički svijet poveže nevidljivim nitima. Jergović je u Zagrebu najcjenjeniji hrvatski romansijer nakon Krleže, a u Beogradu ga se računa u najistaknutije predstavnike postjugoslavenske književnosti. Uza svoje bezvremenske vrijednosti, on je i vrlo aktualan, jer globalnoj jednoobraznosti ne suprotstavlja nacionalnu jednoobraznost, nego nacionalno živopisno šarenilo i složenost, pritom iznoseći na vidjelo i svu dramatičnost, izazove, iskušenja i potencijalnu tragičnog kompleksnog identiteta. Svijet njegovih romana nadilazi spomenute aktualne polove, pa bismo Jergovića svakako svrstali među regionalne postkozmopolitske romansijere koji nadmašuje i suvremene jednoobrazne svjetove.
Balkanski nomad
Pogovor mađarskom izdanju “Dvora od oraha” (L’Harmattan Kiadó, Budimpešta 2017.), prevela Xenia Detoni
Hrvatski književnik rodom iz Sarajeva Miljenko Jergović (1966.) počeo je kao pjesnik, no književnom senzacijom postao je godine 1994. zbirkom priča Sarajevski Marlboro (na mađarskom objavljenom u prijevodu Gábora Csordása pod naslovom Szarajevói Marlboro), i to ne samo hrvatske književnosti, nego i na ostalim jezicima ondašnje netom raspale države ili, kako bismo to danas rekli, “jugosfere”. Dogodilo se to u trenutku kad se politika svim silama trudila razbiti taj prostor, no književnost ga je nevidljivim duhovnim nitima krenula nanovo povezivati. A takve niti su i Jergovićeva djela. Njegove su novele u tim etničkim sukobima i ratovima identiteta bile snažni magnetični bljeskovi munja koji nakratko bace svjetlo na dramu malog čovjeka koji se našao u laboratoriju Zla, a pisac je upravo to umio prikazati točnim i jasnim rečenicama, lišenim svake ratne patetike.
Jergović se ni u nastavku nije previše zanimao za sâm rat, premda ga neće moći izbjeći i ugraditi u sudbine pojedinih lica. U djelima koja su nastala kasnije više ga je privukao fenomen paklenog laboratorija povijesti, i to onaj, koji tako zorno opisuje Baudrillardova misao iz 1992., da u doba retroaktivnih forma u kojemu živimo nismo u stanju odrediti rasplet naše sudbine, pa zato nam ne preostaje drugo, nego prekapati po smetištu povijesti. Taj se laboratorij zove 20. stoljeće, a njegov prostor uistinu podsjeća na “odlagalište smeća”. Jergović piše upravo o tom 20. stoljeću, i to ne povijesne romane, već romane o povijesti i o učinku šokova koje ta povijest umije proizvesti. Opće stanje šoka ondje se podrazumijeva, jer je rat uzrokovao ogroman i fatalan lom, nakon čega ni prošlost više neće moći biti ona stara, a neće ni budućnost. A i morala se nekako imenovati ta izgubljena i rasprodana prošlost u kojoj su politički sustavi i vladajuće ideologije smjenjivali jedni druge; monarhiju je zamijenila kraljevina, kraljevinu socijalizam, a socijalizam kapitalizam, kako bi se nakon svega ispostavilo i to da je sve već rasprodano, kako zapadnjačke ideologije, tako i komunizam. Bijaše to upravo šokirajući efekt povijesnoga vakuuma, pa je taj vakuum onda valjalo ponovno nečim napučiti.
Sarajlija po rođenju i odgoju, ovaj je književnik i studije završio u tom gradu, gdje su mu objavljene i prve knjige, da bi se onda 1994. preselio u Zagrebu, postavši građaninom matične domovine, ali i se ondje, kako je to do u tančine opisao u romanu Otac (2010.), morao svojski potruditi ne bi li dokazao svoje hrvatstvo. U jednom je tadašnjem intervjuu priznao da mu je Sarajevo u međuvremenu postalo stranom sredinom, a da se u Zagrebu svejedno nikad nije udomaćio. “Prema tome, ja najvjerojatnije i nemam domovine”, piše u autobiografskom romanu Rod (2013.). Ista se otuđenost osjeća i u njegovu odnosu prema ocu, jer pišući o njemu daje vrlo uzbudljivu i osobnu ispovijest o vlastitu socijalističkom odgoju. On se ne služi crnobijelim prikazima, kako se sada najčešće piše o “prokletim bivšim vremenima”, nego to čini sa stanovitom empatijom i ironijom. Iz njegove proze s autobiografskim elementima saznajemo da mu se, premda je obiteljski povezan s Dubrovnikom, mladost kao i svijet njegovih romana, odvijala u Sarajevu, a djelo mu je, zahvaljujući upravo obiteljskoj povijesti, snažno protkano i nitima habsburgovskoga svijeta. Udaljenost između Dubrovnika i Sarajeva nije velika, no to su ipak dva svijeta. Prvi je mediteranski, drugi pripada Balkanu. U njegovu djelu znatan prostor posvećen je dobu Austro-Ugarske Monarhije, barem koliko i u Kiševim romanima o ocu. Zacijelo su mu i razlozi slični; naime, mnogi su iz njegove obitelji radili na željeznici. Jergovićevi preci njemačkih korijena zaposlivši se na željeznici i neprestano su se seljakali od službe do službe. Jedan mu je od pradjedova Karl Stubler, koji je i među najvažnijim likovima romana Rod, potekao iz Banata, a školovao se u Vršcu, pa u Budimpešti i Beču. Dakle, podrijetlo je i glave Jergovićeve obitelji bilo miješano, osim toga, čini se da je u to doba postojao i neki nepisani jezični protokol, gdje se i kada kojim jezikom može komunicirati. Očito je upravo to nacionalno, jezično i religijsko šarenilo obilježilo obiteljsko naslijeđe u kojemu je Jergović odgojen u Bosni. Zato bismo ga mogli nazvati i balkanskim pelegrinom europskog horizonta i otvorenog identiteta.
S romanom Dvori od oraha (2003.), prevedenom na mnoge europske jezike, Jergović je definitivno zavrijedio vodeće mjesto u hrvatskoj književnosti. Kritičari ga smatraju najznačajnijim piscem srednje i mlađe generacije stasale nakon Krležine ere. Ovaj roman po vrijednosti svrstavaju odmah uz bok romanu Kiklop Ranka Marinkovića iz 1965. godine. Vremenska je distanca uzmeđu ta dva teksta prilično velika. Ako je Kiklop stožerno djelo hrvatske književne moderne i donosi priču o dezorijentiranosti hrvatske inteligencije uoči Drugoga svjetskog rata, Dvori od oraha, nadilazeći već i modernu ali i postmodernu, pripovijedaju o naravi 20. stoljeća.
Presudni doživljaj ovoga u Sarajevu socijaliziranoga hrvatskog književnika je Bosna, najslabija karika europskoga 20. stoljeća. No to je jedna od karika u lancu, a ne neki zatvoreni svijet. U mađarskoj književnosti nezamislivo je da neki “tuđin”, ili recimo to ovako, autor “nekog drukčijeg svijeta”, zavrijedi stožernu poziciju, a k tome da to još bude i pisac koji ne samo što se ne bavi previše s hrvatskim temama, nego je i izrazito kritičan prema okolnostima koje vladaju u Hrvatskoj. No u Hrvatskoj ipak ima života i izvan Zagreba! Jergović nas često podsjeća da se bosanski Hrvati zamjetno razlikuju od onih u Hrvatskoj, stoga ne iznenađuje da on, koji je nastavljač andrićevskog duha, a razmišlja i piše u regionalnom kontekstu, dobiva vodeću ulogu u hrvatskoj književnosti, te da se u Hrvatskoj doživljava bitnim književnim događajem izlazak i njegova sjajnog gradološkog romana posvećenog Sarajevu (Sarajevo, plana grada, 2015.).
Jergović sustavno trese uhodane literarne kanone i granice, pa tako primjerice narator Dvora od oraha smatra da racionalizam Habsburgovaca za lokalne mistike bijaše odbojniji čak i od sultanove moći. Jergovićevi radovi mnogima najčešće prizivaju u sjećanje djelo nobelovca Ive Andrića, jer je i njegova Bosna, kao i ona Andrićeva, prepuna mržnje i napetosti, premda je način na koji on to promatra barem toliko krležijanski koliko i andrićevski. Ako Andrić bijaše staložen i mudar pripovjedač, onda je Jergović nemiran duh koji neprestano propitkuje, a to je kod njega ono krležijansko. Ti pomaci i suprotnosti u njegovoj prozi rađaju dramatične situacije, pa njegov svijet postaje čudnovati spoj: svijet Balkana promatra s mediteranskom vedrinom, a shvaća ga srednjoeuropski racionalno. On je hrvatski književnik, no njegova umjetnost prelazi državne i nacionalne granice, pa je tako već odavno postao pisac regije koji se jednako udomaćeno snalazi i u Srednjoj Europi i u Bosni i na Mediteranu, jer istodobno živi proturječnu dramatičnost svih tih svjetova.
Dvori od oraha zapravo su opširna pripovijest katkad nalik palimsestu od 15 poglavlja s barem dvadeset glavnih likova, pripadnika dviju obitelji Delovale i Sikirić, a koji seže gotovo 120 godina u prošlost. Saga je to u kojoj svakom od važnijih aktera pripadne barem jedan pasus. No taj uzbudljiv roman koji konstrukcijski podsjeća na ulančani niz novela, na okupu drže primjeran spisateljski stav i umijeće.
Jergović piše obiteljski roman o nestanku obitelji. Fabularni tok kreće pričom o nasilnoj smrti (2001.) Regine Delovale, djevojački Sikirić, a završava njezinim rođenjem (1905.); ovdje se priča odmotava unatrag, otkrivajući na svakom zavoju novi i još noviji vremenski sloj. Istražiteljima uzroka smrti bit će dakako teško ustanoviti je li Regina skončala uslijed nasilja, ili je to bilo sudbinski, iako to više nije ni važno za obitelj koja se i sâma neprestano seljakala, nastanivši se neko vrijeme u Sarajevu, Beogradu, Banjoj Luci, Trebinju, u stožeru srpskog nacionalista i četničkog vojvode Draže Mihajlovića na Ravnoj Gori, ili u Beču, Trstu, Parizu, a dakako i u Americi, da spomenemo samo najznačajnije postaje kamo ih je sve sudbina raspršila. Reginina nasilna smrt ujedno bi mogla biti i sudbinski predodređena, budući da su i kaotičnim i tragičnim ljubavima, pa i nepredvidivim političkim obratima uvjetovani turbulentni životi njezinih bližih i daljih rođaka također završavali nasilnom ili tragičnom smrću. Naime, jedan od njih je antifašist i Titov pukovnik, koji će nakon rata ipak skončati u ludnici, jer se toliko razočarao da više ne kani uzimati hranu, no neće mu glad doći glave, nego će mu otkazati srce. Njegov brat će u Parizu svjedočiti Hitlerovu ulasku u grad. Kaže da su Nijemci s puno takta i suptilno zauzimali grad, vodeći računa da ničim ne povrijede nacionalni ponos Francuza. Međutim, mladoga Sikirića itekako duboko povrijedi njemačko zaposjedanje Pariza. Ne znajući što bi drugo, prošeće do Pigallea, nadajući se možda ondje nekakvom otporu okupatoru. Da će barem jedan jedini Francuz prosvjedovati. Ali nije! Nego su Francuzi nijemo buljili u mimohod, i sve što se tada dalo čuti bijaše plač neke žene. A kad se vrati u zemlju, on pristupa četnicima i počinje neshvatljivom strašću ubijati, osobito i masovno, Muslimanke. U jednom ga krvavom okršaju zarobe partizani i osude na smrt, što onda nakon 1945. baca na cijelu obitelj vrlo ružnu sjenu. Jer, kakva je to obitelj i što misliti o njoj u kojoj je jedan brat narodni heroj, a drugi osuđeni ratni zločinac?
Ondje nailazimo i Reginina zeta Vida Kraljeva, koji se, snimajući za potrebe Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije neki ljetnikovac, upoznaje slavnoga fotografa Josipa Paradžika. A taj Paradžik je svojedobno fotografirao i kralja Petra, i Aleksandra Karađorđevića, kao i kolaborante Nedića i Ljotića, pa i Dražu Mihajlovića, a na kraju i Josipa Broza Tita i sve druge jugoslavenske socijalističke vođe, priznajući da je služio svim režimima jer nije imao petlje ni u jednom slučaju reći ne. Nakon što obojica završe s poslom, zet se u svojstvu asistenta pridruži umjetničkom fotografu na putu za Sarajevo, no pogine u prometnoj nesreći. S njim na mjestu smrtno strada i proslavljeni umjetnik socijalističke ere. I to se desi upravo na dan kad je preminuo drug Tito, tako da smrt njegova fotografa u tim trenucima više nije bitna nikome. Ima u tom razvoju događaja i poveće doze iščašenosti a i oporoga bosanskog humora. Jer koja je smrt bitna, a koja nije? Iako radnička klasa socijalističke Jugoslavije žaluje za umjetnikom kojega se naziva zapaženim i predanim graditeljem socijalizma, svi znaju da je on postao veličinom uglavnom zahvaljujući svojem kukavičluku.
Identitet likova Dvora od oraha, u čijim životima ne manjka događaja i proturječnosti, često je nejasan. U romanu susrećemo Hrvate, Srbe, Muslimane, Židove, Nijemce. Često među njima dolazi do brutalnih obračuna, čak i onda kad nejednom ni sami nisu posve sigurni kamo bi se svrstali, kojoj naciji zapravo pripadaju. No to je svojstveno i svim drugim Jergovićevim romanima i novelama, jer kao da je naumio da će upravo on načiniti Veliku enciklopediju identiteta.
U današnjoj zapadnoeuropskoj prozi česta je pojava etničko šarenilo, u čemu već i balkanska književnost ima ozbiljnu tradiciju, pa se i po tome razlikuju od srednjoistočno-europske prozne produkcije, gdje se svijet romana odvija pretežito u okvirima etnički homogenog društva u kojemu postoje u najboljem slučaju samo dvije, rekli bismo, nacije, manjina i većina, pri čemu jedna ugnjetava drugu, slijedom čega se ondje i živi trajno konfliktno. No Jergovićeva enciklopedija identiteta drukčijeg je karaktera; njegova proza prikazuje drukčije svjetove, jer mu umjetnost definira etnički heterogeni kozmos. Ondje se te nacije ili miješaju ili konfrontiraju, iako su dvije mogućnosti najčešće sudbonosno i neraskidivo povezane. Dakle, kriza je identiteta permanentna, a etnički kaos potpun. Nacionalni identitet u Dvorima od oraha igra bitnu ulogu, pitanje se proteže kroz cijeli roman, no ne samo kroz sukobljavanje raznih strana, nego su oni i uglavljeni jedni u druge, jer bi Jergovićev književni svijet bio nezamisliv bez etničkog šarenila. Ovaj roman otkriva etnički otvoreni svijet, što u mnogome objašnjava zašto tako uspješno nastavlja ono što pamtimo još iz njegove prve zbirke pripovjedaka, da u sitne komade rastočeni etnički svijet poveže nevidljivim nitima. Jergović je u Zagrebu najcjenjeniji hrvatski romansijer nakon Krleže, a u Beogradu ga se računa u najistaknutije predstavnike postjugoslavenske književnosti. Uza svoje bezvremenske vrijednosti, on je i vrlo aktualan, jer globalnoj jednoobraznosti ne suprotstavlja nacionalnu jednoobraznost, nego nacionalno živopisno šarenilo i složenost, pritom iznoseći na vidjelo i svu dramatičnost, izazove, iskušenja i potencijalnu tragičnog kompleksnog identiteta. Svijet njegovih romana nadilazi spomenute aktualne polove, pa bismo Jergovića svakako svrstali među regionalne postkozmopolitske romansijere koji nadmašuje i suvremene jednoobrazne svjetove.