Hrvatska bi književnost bila bogatija za velikog pisca i za izvanredan humoristički roman – valjda i najbolji i cjelokupnoj svojoj povijesti – e da nije iz sebe protjerala svoga srpskog pisca Simu Matavulja. Osim što pisac u isto vrijeme može biti srpski i hrvatski, francuski i irski, njemački i austrijski, kao što su to Vladan Desnica, Samuel Beckett ili Peter Handke, pokatkad i tema i duh djela određuje pripadnost pisca bolje i autentičnije od svih njegovih građanskih opredjeljenja. A “Bakonja fra Brne” dalmatinski je, vlaški, fratarski i katolički, pa prema tome hrvatski roman. Tako bi bilo da ga se nisu odrekli. Ovako Srbi baš i ne znaju što bi s Bakonjom.
Postoji i legenda da je Simo Matavulj započeo pisaniju kojom će ismijati monahe manastira u Krki, ali onda ga je unajmio u svoju službu crnogorski knez i kralj Nikola, pa je brže-bolje preokrenuo priču na fratre s Visovca. Ako je to tačno, fratri bi kralju Nikoli trebali sagraditi spomenik.
Da, “Bakonja fra Brne” je grdna satira. Po tome se ozbiljne zajednice i prepoznaju: po satirama na svoj račun. Bakonja je, inače, Ivo Jerković, zvani Bakonja, dvanaestogodišnji dječak iz sela Zvrljeva u Dalmatinskoj zagori. A Jerkovići su, biva, slavni jer već četiri stoljeća daju mušku djecu u samostan. I sad dolazi stari fra Brne da iz brojnog plemena probere dječaka koji će ga naslijediti. Njegovo oko pada na Bakonju.
I kako to već biva u svim dinastičkim pričama, onim kraljevskim kao i onim seoskim, sirotinjskim, Bakonja baš i nije bio za fratra. Godinama se dosađivao na Visovcu, gledao oko sebe odrasle ljude koji se ponašaju kao djeca, Božje sluge koji se ponašaju kao đavlići, a u manastiru vlada sve veća anarhija.
On je, pak, živahan, vedar i okretan, tipičan lik mladog zgubidančića, pa iako nije osjetio Božji poziv u srcu, odlučuje se zarediti. Ili za to i nije bila potrebna neka velika odluka. Čovjeka u životu ponese voda, i onda ga nosi dok mu smrt ne presudi. Bakonja se zaljubi u kćerku seoske krčmarice Cvite, u koju je, pak, u Cvitu, bio zaljubljen stari fra Brne. I tako se priča nastavlja, isto se iskustvo prenosi s generacije na generaciju, ljudi žive svoja sitna licemjerja i pakosti…
Osnovni Bakonjin životni pokretač, ono što ga motivira u njegovom vječnom optimizmu, neugasla je radoznalost. Svugdje on gura svoj nos, i nikad se ne umori ne zadovolji pričom. Kroz njega Matavulj je iznio svoj radikalni antiklerikalni stav, što mu katolici i Hrvati nisu oprostili. Načelno govoreći, bilo bi ispravnije da je govorio o monasima iz Krke. Ali ako ćemo domoljubno, učinio je veliku uslugu inovjernim susjedima kad je umjesto monaha odabrao fratre. Primitivnom umu moglo bi se to objasniti ovako: kao da je između dvije nogometne reprezentacije odabrao da igra u onoj drugoj. Ovako ili onako, pričao je o svom svijetu, on je bio taj radoznali i luckasti Bakonja, i o tom je svijetu znao sve.
“Bakonja fra Brne” pojavio se 1892, u izdanju Srpske književne zadruge iz Beograda. Iste se godine u Travniku rodio Ivo Andrić. Matavulj je bio jedan od njegovih uzor-pisaca.
Bakonja fra Brne
Imaginarni prijatelj/82
Hrvatska bi književnost bila bogatija za velikog pisca i za izvanredan humoristički roman – valjda i najbolji i cjelokupnoj svojoj povijesti – e da nije iz sebe protjerala svoga srpskog pisca Simu Matavulja. Osim što pisac u isto vrijeme može biti srpski i hrvatski, francuski i irski, njemački i austrijski, kao što su to Vladan Desnica, Samuel Beckett ili Peter Handke, pokatkad i tema i duh djela određuje pripadnost pisca bolje i autentičnije od svih njegovih građanskih opredjeljenja. A “Bakonja fra Brne” dalmatinski je, vlaški, fratarski i katolički, pa prema tome hrvatski roman. Tako bi bilo da ga se nisu odrekli. Ovako Srbi baš i ne znaju što bi s Bakonjom.
Postoji i legenda da je Simo Matavulj započeo pisaniju kojom će ismijati monahe manastira u Krki, ali onda ga je unajmio u svoju službu crnogorski knez i kralj Nikola, pa je brže-bolje preokrenuo priču na fratre s Visovca. Ako je to tačno, fratri bi kralju Nikoli trebali sagraditi spomenik.
Da, “Bakonja fra Brne” je grdna satira. Po tome se ozbiljne zajednice i prepoznaju: po satirama na svoj račun. Bakonja je, inače, Ivo Jerković, zvani Bakonja, dvanaestogodišnji dječak iz sela Zvrljeva u Dalmatinskoj zagori. A Jerkovići su, biva, slavni jer već četiri stoljeća daju mušku djecu u samostan. I sad dolazi stari fra Brne da iz brojnog plemena probere dječaka koji će ga naslijediti. Njegovo oko pada na Bakonju.
I kako to već biva u svim dinastičkim pričama, onim kraljevskim kao i onim seoskim, sirotinjskim, Bakonja baš i nije bio za fratra. Godinama se dosađivao na Visovcu, gledao oko sebe odrasle ljude koji se ponašaju kao djeca, Božje sluge koji se ponašaju kao đavlići, a u manastiru vlada sve veća anarhija.
On je, pak, živahan, vedar i okretan, tipičan lik mladog zgubidančića, pa iako nije osjetio Božji poziv u srcu, odlučuje se zarediti. Ili za to i nije bila potrebna neka velika odluka. Čovjeka u životu ponese voda, i onda ga nosi dok mu smrt ne presudi. Bakonja se zaljubi u kćerku seoske krčmarice Cvite, u koju je, pak, u Cvitu, bio zaljubljen stari fra Brne. I tako se priča nastavlja, isto se iskustvo prenosi s generacije na generaciju, ljudi žive svoja sitna licemjerja i pakosti…
Osnovni Bakonjin životni pokretač, ono što ga motivira u njegovom vječnom optimizmu, neugasla je radoznalost. Svugdje on gura svoj nos, i nikad se ne umori ne zadovolji pričom. Kroz njega Matavulj je iznio svoj radikalni antiklerikalni stav, što mu katolici i Hrvati nisu oprostili. Načelno govoreći, bilo bi ispravnije da je govorio o monasima iz Krke. Ali ako ćemo domoljubno, učinio je veliku uslugu inovjernim susjedima kad je umjesto monaha odabrao fratre. Primitivnom umu moglo bi se to objasniti ovako: kao da je između dvije nogometne reprezentacije odabrao da igra u onoj drugoj. Ovako ili onako, pričao je o svom svijetu, on je bio taj radoznali i luckasti Bakonja, i o tom je svijetu znao sve.
“Bakonja fra Brne” pojavio se 1892, u izdanju Srpske književne zadruge iz Beograda. Iste se godine u Travniku rodio Ivo Andrić. Matavulj je bio jedan od njegovih uzor-pisaca.