Na stolu u trpezariji, širokom prostranom građanskom stolu od nepoznatog drveta, prekrivenom crnim sjajnim furnirom, stolu koji ne stari, pa više nitko ni ne zna koliko je dugo u kući, stolu starijem od same kuće, koja je veoma stara, pošteđena još uvijek od avionskih bombi, raketa, mina, granata i paljevine u petoj godini već druge opsade grada, na tom stolu, na njegovoj sredini, tako da je djeca ne mogu dohvatiti, a i odrasli bi morao biti vrlo dugoruk da je dohvati, okrugla je posuda od orahova drva, kao da je netko po sredini presjekao drvenu loptu, tanko srezanu, ne deblju od kožnate lopte za nogomet, a u toj okrugloj posudi od orahova drva, na crnome sjajnom stolu, prostranijem, katkad se čini, i od trpezarije nasred koje stoji, šaka je svježih, upravo istučenih bajama, ustvari bajamovih jezgri, fino izvučenih, iznjedrenih iz čvrste drvene ljuske koja ih je, svakog, precizno okruživala, razbijene precizno drvenim čekićem, koji je u kući dugo, vjerojatno koliko i stol.
Za njezine mladosti, davno je to bilo, prije šezdesetak godina, jezgri je bilo dvanaest. Danas jezgra je jedna. Uvijek svježa, nikad starija od sedam dana, kad osmi dan prođe, ona privuče okruglu posudu štapom za kriket, na čijem je dalekom vrhu batić, nalik onom kojim razbija bajame, pa uzima staru jezgru i pažljivo je uklanja u stranu, baca je na prethodno zapaljenu vatru kamina, izraza lica između gađenja i tjelesnog bola, kao da ju je spopao napad žuči, koji, međutim, prođe čim novu bajamovu jezgru položi u posudu, u zdjelu od orahova drva.
Prve je godine bilo lako, u našem su gradu na nekoliko mjesta rasla bajamova stabla. Međutim, ljudi su stabla sjekli i rušili, raznosile su ih neprijateljske granate, sušila su se osjetljiva bajamova stabla od užasa i jada, kao da su bajami ljudi, sve dok četvrte godine rata nije ostalo jedno jedino.
Blijeda, uplašena, užasnuta, zlatom će platiti, rekla je, sve bajame sa stabla. Rodili su slabo, toliko slabo da će joj jedva dotrajati do sljedeće godine, čak i ako bajam u orahovoj zdjeli bude mijenjala samo jednom u petnaest dana. Toliko će, naime, izdržati, a da ne izgubi razum.
I onda se, usred zime, za one najveće gladi pete godine rata, dječačić, njezin unuk, kojeg su otac i mati njegova, oboje vojnici, zet njezin i kći, ostavljali na čuvanju, taj dječačić izverao na stol, otpuzao sve do sredine, i ugrabio jezgru iz zdjele i pojeo je.
Srušila se bez glasa, nasred hodnika, i ostala je tako ležati.
Kada su roditelji stigli po dječaka, umorni od rata i od ubijanja, tjeskobni pred izbjegnutom smrću, grizodušni od mučenja zarobljenika, našli su ga zanijemjelog u uglu sobe. Zurio je prema hodniku, gdje je ležala baka pretvorena u životinju, u bakteriju zapravo, veću od bilo koje druge bakterije, koja je rasla kao čovjek, kao dobra i brižna stara žena, koja je uvijek vodila računa o dušama ukućana, a kad njih više nije bilo, o svojoj duši, svježoj bademovoj jezgri u zdjeli od orahova drva, u posudi, napola prerezanoj drvenoj lopti.
Gladan ju je dječačić ostavio bez duše, tako što je skrckao njezinu jezgru.
Nije znao.
Tko bi ovo znao?
Bakteriju su odveli u malu ludnicu, iako to nema smisla. Ako smisao nije u sjećanju na baku, kakva je bila.
Baka
Na stolu u trpezariji, širokom prostranom građanskom stolu od nepoznatog drveta, prekrivenom crnim sjajnim furnirom, stolu koji ne stari, pa više nitko ni ne zna koliko je dugo u kući, stolu starijem od same kuće, koja je veoma stara, pošteđena još uvijek od avionskih bombi, raketa, mina, granata i paljevine u petoj godini već druge opsade grada, na tom stolu, na njegovoj sredini, tako da je djeca ne mogu dohvatiti, a i odrasli bi morao biti vrlo dugoruk da je dohvati, okrugla je posuda od orahova drva, kao da je netko po sredini presjekao drvenu loptu, tanko srezanu, ne deblju od kožnate lopte za nogomet, a u toj okrugloj posudi od orahova drva, na crnome sjajnom stolu, prostranijem, katkad se čini, i od trpezarije nasred koje stoji, šaka je svježih, upravo istučenih bajama, ustvari bajamovih jezgri, fino izvučenih, iznjedrenih iz čvrste drvene ljuske koja ih je, svakog, precizno okruživala, razbijene precizno drvenim čekićem, koji je u kući dugo, vjerojatno koliko i stol.
Za njezine mladosti, davno je to bilo, prije šezdesetak godina, jezgri je bilo dvanaest. Danas jezgra je jedna. Uvijek svježa, nikad starija od sedam dana, kad osmi dan prođe, ona privuče okruglu posudu štapom za kriket, na čijem je dalekom vrhu batić, nalik onom kojim razbija bajame, pa uzima staru jezgru i pažljivo je uklanja u stranu, baca je na prethodno zapaljenu vatru kamina, izraza lica između gađenja i tjelesnog bola, kao da ju je spopao napad žuči, koji, međutim, prođe čim novu bajamovu jezgru položi u posudu, u zdjelu od orahova drva.
Prve je godine bilo lako, u našem su gradu na nekoliko mjesta rasla bajamova stabla. Međutim, ljudi su stabla sjekli i rušili, raznosile su ih neprijateljske granate, sušila su se osjetljiva bajamova stabla od užasa i jada, kao da su bajami ljudi, sve dok četvrte godine rata nije ostalo jedno jedino.
Blijeda, uplašena, užasnuta, zlatom će platiti, rekla je, sve bajame sa stabla. Rodili su slabo, toliko slabo da će joj jedva dotrajati do sljedeće godine, čak i ako bajam u orahovoj zdjeli bude mijenjala samo jednom u petnaest dana. Toliko će, naime, izdržati, a da ne izgubi razum.
I onda se, usred zime, za one najveće gladi pete godine rata, dječačić, njezin unuk, kojeg su otac i mati njegova, oboje vojnici, zet njezin i kći, ostavljali na čuvanju, taj dječačić izverao na stol, otpuzao sve do sredine, i ugrabio jezgru iz zdjele i pojeo je.
Srušila se bez glasa, nasred hodnika, i ostala je tako ležati.
Kada su roditelji stigli po dječaka, umorni od rata i od ubijanja, tjeskobni pred izbjegnutom smrću, grizodušni od mučenja zarobljenika, našli su ga zanijemjelog u uglu sobe. Zurio je prema hodniku, gdje je ležala baka pretvorena u životinju, u bakteriju zapravo, veću od bilo koje druge bakterije, koja je rasla kao čovjek, kao dobra i brižna stara žena, koja je uvijek vodila računa o dušama ukućana, a kad njih više nije bilo, o svojoj duši, svježoj bademovoj jezgri u zdjeli od orahova drva, u posudi, napola prerezanoj drvenoj lopti.
Gladan ju je dječačić ostavio bez duše, tako što je skrckao njezinu jezgru.
Nije znao.
Tko bi ovo znao?
Bakteriju su odveli u malu ludnicu, iako to nema smisla. Ako smisao nije u sjećanju na baku, kakva je bila.