Videći naslov ove pričice, možda ćeš odlučiti, čitatelju, da ne povjeruješ u ono što će ti biti ispričano. I pogriješit ćeš, jer ono što je plod Mašte najčešće je istinitije od Stvarnosti. Stvarnost i Mašta su dvije vrste istine; Stvarnost je inertna, Mašta latentna i zato moćnija, pa njoj treba vjerovati kad nešto naumi. Stvarnost je samo beskrajno polje prepušteno Mašti da u njemu djeluje i da po svom nahođenju stvara bilo Zlo, bilo Dobro. A ono što Mašta stvori postaje najnovija, najneposrednije djelujuća, te samim tim i najistinitija stvarnost.
Ali prijeđimo na stvar. Bio je, ne tako davno, možda čak u danima mog i tvog života, čitatelju, jedan čovjek koji je iznenada zakreketao. Otpjevao, kratku doduše, ali pravu pravcatu žablju pjesmu. Nije to uradio da bi zabavljao ljude, kao nekakav imitator, već bez svoje volje – prosto, otelo mu se; iz grla mu se čuo duboki, sonorni, prekrasni kreket. Da se to dogodilo samo jednom, ni po muke, ali to se ponavljalo, uvijek iznenada, a ponekad i u nazočnosti drugih ljudi koji su u početku vjerovali da on to radi namjerno, da hoće da ih nasmije i zabavi, ali kad su se uvjerili da nije o tome riječ, da je to kreketanje sasvim nehotično, pa i da se sam taj čudak nad njim iščuđava i pokušava to sebi i njima objasniti, počeli su se uklanjati od njega i gledati ga s podozrenjem, pa i s prezirom. Nije dugo trebalo da se netko zamisli i kaže: “Tu nešto smrdi… Uostalom, suvremena genetika otkriva nam da je svašta moguće. Možda mu je neki od predaka bio žabac?”
I tako su ga počeli zvati: žablji potomak, žablji sin – ili, jednostavno, Žabac.
A nije da nije sličio žabi. Iz podebelog, mekušnog trupa izlazili su mu dugački kraci. Iznad svega toga dizala se krupna glava sa izbuljenim očima.
Jadnik nije znao što ga je snašlo. Svi su ga izbjegavali. Postao je neka vrsta prognanika u vlastitom gradu, u vlastitom rodu.
To je potrajalo sve dok ga jednog dana nije vidjela djevojčica iz susjedstva koja je dan prije pročitala knjigu bajki. Među tim bajkama bila je i bajka o princu koga je zla sila pretvorila u žapca. Djevojčica je otrčala majci vičući: “Mama, mama, onaj naš susjed Žabac možda je princ!”
Majka je uzela knjigu, pogledala, i zaista, tu je pisalo, crno na bijelo: princ postaje žabac! Zašto u to ne bi povjerovala, kad je poklanjala vjeru tolikim stvarima koje su bile plod mašte, ali su godinama, desetljećima, stoljećima, bile ponavljane kao pisane, tiskane, slikane, igrane – tako često i tako mnogo da su postale istinite! Uostalom, zar nije nekako u prirodi prinčeva da postanu žapci? Zar oni nisu bića oko kojih se uvijek vrte nekakve zle sile?
Prišapnula je nešto o tome susjedi, ova drugoj, a ta pak trećoj, i tako redom, a sve one izrekle su tu svoju pretpostavku pred svojim muževima, isto tako sklonim da vjeruju u bajke i legende kao i one, i gle čuda, malo-pomalo, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, stvorilo se javno mnijenje koje je ljudsku predstavu o svijetu u kojemu živimo obogatilo novim saznanjem:
Žabac je Princ!
Odnos prema junaku naše priče počeo se iz osnova mijenjati. Nije više bio žrtva prezira i na meti podsmijeha; naprotiv, postajao je predmet sve većeg uvažavanja, pa i poštovanja, pa i divljenja – naročito kad bi zakreketao, što mu se još uvijek s vremena na vrijeme dešavalo. Uprkos tom kreketanju, štoviše, baš zahvaljujući njemu, u općoj predstavi o toj osobi Princ je sve više potiskivao Žapca. U tome se otišlo toliko daleko da su mu dali raskošni prinčevski dvorac, pa on danas obitava u njemu, čudeći se i sam takvom obratu, štoviše, vjerujući da živi u bajci – bajci koja je za njega postala sasvim istinita! Uostalom, svatko tko je bio svjedokom tog nadnaravnog zbivanja morao je zaključiti – bajke su sasvim moguće, sasvim stvarne!
I tako naš Princ Žabac živi kao bubreg u loju. I s vremena na vrijeme zakrekeće, da se ne bi zaboravilo da je prinčevskog soja.
Bajka
Videći naslov ove pričice, možda ćeš odlučiti, čitatelju, da ne povjeruješ u ono što će ti biti ispričano. I pogriješit ćeš, jer ono što je plod Mašte najčešće je istinitije od Stvarnosti. Stvarnost i Mašta su dvije vrste istine; Stvarnost je inertna, Mašta latentna i zato moćnija, pa njoj treba vjerovati kad nešto naumi. Stvarnost je samo beskrajno polje prepušteno Mašti da u njemu djeluje i da po svom nahođenju stvara bilo Zlo, bilo Dobro. A ono što Mašta stvori postaje najnovija, najneposrednije djelujuća, te samim tim i najistinitija stvarnost.
Ali prijeđimo na stvar. Bio je, ne tako davno, možda čak u danima mog i tvog života, čitatelju, jedan čovjek koji je iznenada zakreketao. Otpjevao, kratku doduše, ali pravu pravcatu žablju pjesmu. Nije to uradio da bi zabavljao ljude, kao nekakav imitator, već bez svoje volje – prosto, otelo mu se; iz grla mu se čuo duboki, sonorni, prekrasni kreket. Da se to dogodilo samo jednom, ni po muke, ali to se ponavljalo, uvijek iznenada, a ponekad i u nazočnosti drugih ljudi koji su u početku vjerovali da on to radi namjerno, da hoće da ih nasmije i zabavi, ali kad su se uvjerili da nije o tome riječ, da je to kreketanje sasvim nehotično, pa i da se sam taj čudak nad njim iščuđava i pokušava to sebi i njima objasniti, počeli su se uklanjati od njega i gledati ga s podozrenjem, pa i s prezirom. Nije dugo trebalo da se netko zamisli i kaže: “Tu nešto smrdi… Uostalom, suvremena genetika otkriva nam da je svašta moguće. Možda mu je neki od predaka bio žabac?”
I tako su ga počeli zvati: žablji potomak, žablji sin – ili, jednostavno, Žabac.
A nije da nije sličio žabi. Iz podebelog, mekušnog trupa izlazili su mu dugački kraci. Iznad svega toga dizala se krupna glava sa izbuljenim očima.
Jadnik nije znao što ga je snašlo. Svi su ga izbjegavali. Postao je neka vrsta prognanika u vlastitom gradu, u vlastitom rodu.
To je potrajalo sve dok ga jednog dana nije vidjela djevojčica iz susjedstva koja je dan prije pročitala knjigu bajki. Među tim bajkama bila je i bajka o princu koga je zla sila pretvorila u žapca. Djevojčica je otrčala majci vičući: “Mama, mama, onaj naš susjed Žabac možda je princ!”
Majka je uzela knjigu, pogledala, i zaista, tu je pisalo, crno na bijelo: princ postaje žabac! Zašto u to ne bi povjerovala, kad je poklanjala vjeru tolikim stvarima koje su bile plod mašte, ali su godinama, desetljećima, stoljećima, bile ponavljane kao pisane, tiskane, slikane, igrane – tako često i tako mnogo da su postale istinite! Uostalom, zar nije nekako u prirodi prinčeva da postanu žapci? Zar oni nisu bića oko kojih se uvijek vrte nekakve zle sile?
Prišapnula je nešto o tome susjedi, ova drugoj, a ta pak trećoj, i tako redom, a sve one izrekle su tu svoju pretpostavku pred svojim muževima, isto tako sklonim da vjeruju u bajke i legende kao i one, i gle čuda, malo-pomalo, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, stvorilo se javno mnijenje koje je ljudsku predstavu o svijetu u kojemu živimo obogatilo novim saznanjem:
Žabac je Princ!
Odnos prema junaku naše priče počeo se iz osnova mijenjati. Nije više bio žrtva prezira i na meti podsmijeha; naprotiv, postajao je predmet sve većeg uvažavanja, pa i poštovanja, pa i divljenja – naročito kad bi zakreketao, što mu se još uvijek s vremena na vrijeme dešavalo. Uprkos tom kreketanju, štoviše, baš zahvaljujući njemu, u općoj predstavi o toj osobi Princ je sve više potiskivao Žapca. U tome se otišlo toliko daleko da su mu dali raskošni prinčevski dvorac, pa on danas obitava u njemu, čudeći se i sam takvom obratu, štoviše, vjerujući da živi u bajci – bajci koja je za njega postala sasvim istinita! Uostalom, svatko tko je bio svjedokom tog nadnaravnog zbivanja morao je zaključiti – bajke su sasvim moguće, sasvim stvarne!
I tako naš Princ Žabac živi kao bubreg u loju. I s vremena na vrijeme zakrekeće, da se ne bi zaboravilo da je prinčevskog soja.