Prije stotinu stotina godina, dok se još nije znalo da vjetar puše u jedra i da se kolo na karoci vrti, prije nego je na svijetu bilo nekrštena stvora, namjesto krša i kamenjara svud su bile guste borove šume. A u njima su živjele vile i vilenjaci, bilo ih je više nego na svijetu ljudi. U tim je šumama i ptica bilo više nego što ih sad igdje ima, medvjeda, lisica, vukova i svakakvih stvorova kakvi se ne daju ni zamisliti. Sve je bilo pitomo, jedno je drugom jelo s glave, jer nije bilo beštije koja bi drugoj činila zlo. Jedino čega u tim šumama nije bilo jesu ljudi. Ako bi se koji buzdo odvažio i u šumu zaputio, mater bi ga oplakala jer se nikad ne bi vratio doma. Ni živ, ni mrtav, niti bi mu dušu na sudnji dan razabrali. Takav je bio zakon! Nisu ga izmislili ljudi, ali ni gospodin Bog. Bio je to zakon vila i vilenjaka. Čuvali su šumu od svega ljudskog i božijeg, a vi sad pogađajte za koga! Ne, nisu je čuvali za vraga, jer bilo je to prije stotinu stotina godina kad vrag još nije postojao. Vile i vilenjaci šumu su čuvali za beštije, kao što su beštije čuvale šumu za njih. Tako bi ostalo do kraja svijeta da se nije dogodilo ovo: U ribara Cipolića razboljela se kći, a u tu je kćer bio zagledan mlad Lubinko. Momak pametan ko knjiga, dobar ko dobro more, a tako lijep da niko ne bi znao reći ko šta je lijep. Ako bi ko rekao da je išta lijepo ko Lubinko, svi bi se smijali i za tog govorili da je ludov. Tražio je Lubinko lijeka za svoju Srdelicu, tražio ga od Boke pa do Trsta, ali lijeka nigdje nije bilo. Izliječit je mogu samo đunđur bobe, rekli su mu najbolji vidari. Znate li šta su đunđur bobe? Ne znate! E, znat ćete na kraju priče. Ni Lubinko nije znao šta su đunđur bobe, ni vidari nisu znali i niko živ ko je prije stotinu stotina godina živio uz more nije znao šta su đunđur bobe. Ali znalo se da ih ima samo s one strane gustih vilinskih šuma koje su rasle tamo gdje su danas kamen i krš. Pa ko od takve oboli boljke da mu zatrebaju đunđur bobe, taj ko da je već umro. Ali nije mislio tako lijepi Lubinko, nego je sedam puta poljubio svoju Srdelicu, da joj poljupci dotraju dok se ne vrati, pa je pošao u šumu da pređe na drugu stranu, tamo gdje rastu đunđur bobe. Svi ga odgovarali, odgovarao ga i stari Cipolić, govorio mu da će ga posiniti ako ne ide, zaklinjao ga kćerinom ljepotom, ali se Lubinko nije dao odgovoriti. Ako na svijetu ima đunđur boba, ja po njih moram ići – tako je rekao i kroz šumu se zaputio. I čim je tri koraka napravio, šuma ga je progutala. Da je htio, više se nije mogao vratiti. Tako su vile uredile stvari. Ko jednom uđe, nikad ne izlazi. Išao je tako dan, dva, tri, nailazio na svakakve beštije, medvjede sa zečjim ušima, zečeve s medvjeđim glavama, krilate vukove koji se hrane pinjolima i umjesto vode piju smolu, ali nijedna ga se beštija nije uplašila jer su vile tako ugodile da u šumu nikad ne uđe strah. Sedmoga dana stigao je Lubinko pred dvore koji su bili veći od grada i viši od neba. Vrhovi najviših kula bili su tako visoki da ih orao nije mogao preletjeti. Dvori nisu bili sagrađeni od kamena, nego od soli. U njima su živjeli vile i vilenjaci. Odmah je to znao, a nije znao kako zna. Prosto mu se u pamet dalo. Stao je pred kapije, srce mu je lupalo samo da ne iskoči, ali se sjetio svoje Srdelice i pokucao. Nije jako udario, ali su se vrata pred njim sasula u prah, u čistu bijelu sol, i najednom se stvorila ljepotica s kosom od žeženog zlata, stasom od čempresa i krilima od vjetra. Bila je to Varja, vilinska kraljica. Šta radiš tu, nesrećo?, upita ga kraljica. Prelazim na drugu stranu, idem po đunđur bobe!, hrabro će njoj Lubinko. Do druge strane nijedan čovjek nije stigao, nasmija se njemu vila. A je li ijedan do tvojih dvora došao?, upita nju Lubinko. Nije, njemu će kraljica. Svaki je do sad ubio neku šumsku zvijer ili je barem zgazio mrava. A ovdje je pravilo da se istoga trena pretvoriš u ono što si ubio. Pola beštija koje si sreo nekad su bile ljudi, reče mu vila i upita ga šta će njemu đunđur bobe. Trebaju mi za lijeka. A zar si bolan? Nisam bolan, al jest moja Srdelica. I zbog nje bi se u šumsku zvijer pretvorio?, čudila se kraljica. Ako bi joj to donijelo lijeka, onda bih se i u pantaganu pretvorio. Zamisli se kraljica i ne bi joj drago. Kako će i bit kad se na takva junaka namjerila. A je li tvoja Srdelica ljepša od mene?, upita ona. Kako kome, odgovori Lubinko. Meni jest! A gdje bi jadna Srdelica bila ljepša od vilinske kraljice! Vila Varja je od svega ženskoga na svijetu bila najljepša. Ali nevolja bi da je Lubinko najljepši bio od svega muškog. Ljepši od svih vilenjaka zajedno, pa se Varja zaljubi! Ovako ćemo nas dvoje, poče ona, ja ću tebi đunđur boba nabrat, a ti ćeš meni srce svoje dat! Ne mogu ti ja srca dati kad je moje srce zaključano, a ključe čuva moja Srdelica, njoj će Lubinko. Za ključa ti ne beri brige, govorila je vila, ako mi daš srce, ja ću ga otključat. Vidio je Lubinko da su u vile čarobne moći, ali i da je u nje lijek za Srdelicu, i pristade. Tri je dana čekao pred dvorima od soli kraljicu da đunđur bobe donese, a četvrtoga dana eto ti Varje, rane joj po nogama, duša u nosu, jer je i za nju dalek put do druge strane. Lijepa vilo, daj mi đunđur bobe, odma će Lubinko, a ona steže nešto na dlanu i veli: Ne dam, nego prvo srce iščupaj ko zalog da ćeš se vratiti. Kako da ga čupam, ne mogu živ bez srca ostat? Možeš, kako ne bi mogo, ko u vilinskoj šumi srce iščupa, taj i bez srca živi, samo ljubit ne može. Ja ću ti ga vratit čim ispuniš zavjet i živjet ćemo sretni u dvorima od soli. Lubinko nije imao kud nego si je živo srce iščupao, a vila mu je dala dvije šarene franje. To su đunđur bobe, neka Srdelica zatvori oči, prekriži srednjak i kažiprst, i tako pređe preko đunđur boba. Čim joj se učini da ih ima četiri, a ne dvije, bit će zdrava. Ti mi se onda vrati, jer u mene je tvoje srce. Velika će te nesreća zadesiti ako se ne vratiš. Obećo je Lubinko kraljici Varji i istog je časa znao da obećanje održati neće. Kad je stigao doma, Srdelici duša već bi u nosu, s ocem i majkom se opraštala, spremna da legne u ledeni grob. Ali čim je prešla prekriženim prstima po čarobnim đunđur bobama, povratiše joj se snaga i zdravlje, skoči iz postelje i nasta veliko slavlje. Slavilo se sedam noći i dana, od Boke do Trsta. Svi su slavili, samo Lubinko i Srdelica nisu. Kad bi je dotakao, ko da drvo dira, kad bi ju pogledao, ko da mrtvaca gleda, a kad bi ju htio poljubiti, Srdelica je okretala glavu. On je njoj bio hladan ko led i gadan ko zelen rogač. Izgledao je ko njen Lubinko, a bio joj je stranac ko crni Arapin. Ona nije znala šta je na stvari. On jest! Nisu više bili jedno za drugo, ali su zajedno sedam dana i sedam noći plakali. To im je od ljubavi jedino ostalo, to da su skupa mogli plakati. Za to vrijeme vilinska kraljica shvatila je da se Lubinko ne vraća, da ju je prevario i uzalud joj što na rukama zaključano srce drži. Bila je nesretna, bila je očajna i bila je spremna svoje kraljevstvo za njegovu ljubav dati. Druge su joj vile govorile da se u zlo dala, vilenjaci su po vas dan oko nje igrali i pjevali, ne bi li koji osvojio njezino srce i tako spasio kraljevstvo, ali nijednog nije pogledala. Kraljica je uzela ključ koji otključava sva srca i rekla je – ako nisi moj, nećeš bit ničiji! Gurnula je ključ u bravu Lubinkovog srca i kako je to učinila, tako se poče rušiti dvorac od soli i krenu se sušiti šuma. Taj užas niko nije mogao gledati, nego su svi živi na Zemlji zatvarali oči. Nakon što su sedamnaest puta trepnuli, na mjestu vilinske šume ostali su kamenjar i krš, a dvorac se pretvorio u do neba visok stup soli. Bura je sol nanijela na more i od tog je vremena more slano, kao što od tog vremena svi živi stvorovi trepću. Počeli su jer nisu mogli gledat kako se ruši kraljevstvo vila. Kada je osmoga dana Lubinko krenuo u šumu da od Varje traži svoje srce, nije više bilo ni šume, ni vila, ni čudnih beštija.
Nestalo ih je jer je kraljica učinila zlo i otključavala srce koje drugoj pripada. Eto, tako je nestalo šume nad morem i tako su nastali ljudi bez srca, a nesreća je zavladala svijetom.
Bajka iz “Dvora od oraha”
Prije stotinu stotina godina, dok se još nije znalo da vjetar puše u jedra i da se kolo na karoci vrti, prije nego je na svijetu bilo nekrštena stvora, namjesto krša i kamenjara svud su bile guste borove šume. A u njima su živjele vile i vilenjaci, bilo ih je više nego na svijetu ljudi. U tim je šumama i ptica bilo više nego što ih sad igdje ima, medvjeda, lisica, vukova i svakakvih stvorova kakvi se ne daju ni zamisliti. Sve je bilo pitomo, jedno je drugom jelo s glave, jer nije bilo beštije koja bi drugoj činila zlo. Jedino čega u tim šumama nije bilo jesu ljudi. Ako bi se koji buzdo odvažio i u šumu zaputio, mater bi ga oplakala jer se nikad ne bi vratio doma. Ni živ, ni mrtav, niti bi mu dušu na sudnji dan razabrali. Takav je bio zakon! Nisu ga izmislili ljudi, ali ni gospodin Bog. Bio je to zakon vila i vilenjaka. Čuvali su šumu od svega ljudskog i božijeg, a vi sad pogađajte za koga! Ne, nisu je čuvali za vraga, jer bilo je to prije stotinu stotina godina kad vrag još nije postojao. Vile i vilenjaci šumu su čuvali za beštije, kao što su beštije čuvale šumu za njih. Tako bi ostalo do kraja svijeta da se nije dogodilo ovo: U ribara Cipolića razboljela se kći, a u tu je kćer bio zagledan mlad Lubinko. Momak pametan ko knjiga, dobar ko dobro more, a tako lijep da niko ne bi znao reći ko šta je lijep. Ako bi ko rekao da je išta lijepo ko Lubinko, svi bi se smijali i za tog govorili da je ludov. Tražio je Lubinko lijeka za svoju Srdelicu, tražio ga od Boke pa do Trsta, ali lijeka nigdje nije bilo. Izliječit je mogu samo đunđur bobe, rekli su mu najbolji vidari. Znate li šta su đunđur bobe? Ne znate! E, znat ćete na kraju priče. Ni Lubinko nije znao šta su đunđur bobe, ni vidari nisu znali i niko živ ko je prije stotinu stotina godina živio uz more nije znao šta su đunđur bobe. Ali znalo se da ih ima samo s one strane gustih vilinskih šuma koje su rasle tamo gdje su danas kamen i krš. Pa ko od takve oboli boljke da mu zatrebaju đunđur bobe, taj ko da je već umro. Ali nije mislio tako lijepi Lubinko, nego je sedam puta poljubio svoju Srdelicu, da joj poljupci dotraju dok se ne vrati, pa je pošao u šumu da pređe na drugu stranu, tamo gdje rastu đunđur bobe. Svi ga odgovarali, odgovarao ga i stari Cipolić, govorio mu da će ga posiniti ako ne ide, zaklinjao ga kćerinom ljepotom, ali se Lubinko nije dao odgovoriti. Ako na svijetu ima đunđur boba, ja po njih moram ići – tako je rekao i kroz šumu se zaputio. I čim je tri koraka napravio, šuma ga je progutala. Da je htio, više se nije mogao vratiti. Tako su vile uredile stvari. Ko jednom uđe, nikad ne izlazi. Išao je tako dan, dva, tri, nailazio na svakakve beštije, medvjede sa zečjim ušima, zečeve s medvjeđim glavama, krilate vukove koji se hrane pinjolima i umjesto vode piju smolu, ali nijedna ga se beštija nije uplašila jer su vile tako ugodile da u šumu nikad ne uđe strah. Sedmoga dana stigao je Lubinko pred dvore koji su bili veći od grada i viši od neba. Vrhovi najviših kula bili su tako visoki da ih orao nije mogao preletjeti. Dvori nisu bili sagrađeni od kamena, nego od soli. U njima su živjeli vile i vilenjaci. Odmah je to znao, a nije znao kako zna. Prosto mu se u pamet dalo. Stao je pred kapije, srce mu je lupalo samo da ne iskoči, ali se sjetio svoje Srdelice i pokucao. Nije jako udario, ali su se vrata pred njim sasula u prah, u čistu bijelu sol, i najednom se stvorila ljepotica s kosom od žeženog zlata, stasom od čempresa i krilima od vjetra. Bila je to Varja, vilinska kraljica. Šta radiš tu, nesrećo?, upita ga kraljica. Prelazim na drugu stranu, idem po đunđur bobe!, hrabro će njoj Lubinko. Do druge strane nijedan čovjek nije stigao, nasmija se njemu vila. A je li ijedan do tvojih dvora došao?, upita nju Lubinko. Nije, njemu će kraljica. Svaki je do sad ubio neku šumsku zvijer ili je barem zgazio mrava. A ovdje je pravilo da se istoga trena pretvoriš u ono što si ubio. Pola beštija koje si sreo nekad su bile ljudi, reče mu vila i upita ga šta će njemu đunđur bobe. Trebaju mi za lijeka. A zar si bolan? Nisam bolan, al jest moja Srdelica. I zbog nje bi se u šumsku zvijer pretvorio?, čudila se kraljica. Ako bi joj to donijelo lijeka, onda bih se i u pantaganu pretvorio. Zamisli se kraljica i ne bi joj drago. Kako će i bit kad se na takva junaka namjerila. A je li tvoja Srdelica ljepša od mene?, upita ona. Kako kome, odgovori Lubinko. Meni jest! A gdje bi jadna Srdelica bila ljepša od vilinske kraljice! Vila Varja je od svega ženskoga na svijetu bila najljepša. Ali nevolja bi da je Lubinko najljepši bio od svega muškog. Ljepši od svih vilenjaka zajedno, pa se Varja zaljubi! Ovako ćemo nas dvoje, poče ona, ja ću tebi đunđur boba nabrat, a ti ćeš meni srce svoje dat! Ne mogu ti ja srca dati kad je moje srce zaključano, a ključe čuva moja Srdelica, njoj će Lubinko. Za ključa ti ne beri brige, govorila je vila, ako mi daš srce, ja ću ga otključat. Vidio je Lubinko da su u vile čarobne moći, ali i da je u nje lijek za Srdelicu, i pristade. Tri je dana čekao pred dvorima od soli kraljicu da đunđur bobe donese, a četvrtoga dana eto ti Varje, rane joj po nogama, duša u nosu, jer je i za nju dalek put do druge strane. Lijepa vilo, daj mi đunđur bobe, odma će Lubinko, a ona steže nešto na dlanu i veli: Ne dam, nego prvo srce iščupaj ko zalog da ćeš se vratiti. Kako da ga čupam, ne mogu živ bez srca ostat? Možeš, kako ne bi mogo, ko u vilinskoj šumi srce iščupa, taj i bez srca živi, samo ljubit ne može. Ja ću ti ga vratit čim ispuniš zavjet i živjet ćemo sretni u dvorima od soli. Lubinko nije imao kud nego si je živo srce iščupao, a vila mu je dala dvije šarene franje. To su đunđur bobe, neka Srdelica zatvori oči, prekriži srednjak i kažiprst, i tako pređe preko đunđur boba. Čim joj se učini da ih ima četiri, a ne dvije, bit će zdrava. Ti mi se onda vrati, jer u mene je tvoje srce. Velika će te nesreća zadesiti ako se ne vratiš. Obećo je Lubinko kraljici Varji i istog je časa znao da obećanje održati neće. Kad je stigao doma, Srdelici duša već bi u nosu, s ocem i majkom se opraštala, spremna da legne u ledeni grob. Ali čim je prešla prekriženim prstima po čarobnim đunđur bobama, povratiše joj se snaga i zdravlje, skoči iz postelje i nasta veliko slavlje. Slavilo se sedam noći i dana, od Boke do Trsta. Svi su slavili, samo Lubinko i Srdelica nisu. Kad bi je dotakao, ko da drvo dira, kad bi ju pogledao, ko da mrtvaca gleda, a kad bi ju htio poljubiti, Srdelica je okretala glavu. On je njoj bio hladan ko led i gadan ko zelen rogač. Izgledao je ko njen Lubinko, a bio joj je stranac ko crni Arapin. Ona nije znala šta je na stvari. On jest! Nisu više bili jedno za drugo, ali su zajedno sedam dana i sedam noći plakali. To im je od ljubavi jedino ostalo, to da su skupa mogli plakati. Za to vrijeme vilinska kraljica shvatila je da se Lubinko ne vraća, da ju je prevario i uzalud joj što na rukama zaključano srce drži. Bila je nesretna, bila je očajna i bila je spremna svoje kraljevstvo za njegovu ljubav dati. Druge su joj vile govorile da se u zlo dala, vilenjaci su po vas dan oko nje igrali i pjevali, ne bi li koji osvojio njezino srce i tako spasio kraljevstvo, ali nijednog nije pogledala. Kraljica je uzela ključ koji otključava sva srca i rekla je – ako nisi moj, nećeš bit ničiji! Gurnula je ključ u bravu Lubinkovog srca i kako je to učinila, tako se poče rušiti dvorac od soli i krenu se sušiti šuma. Taj užas niko nije mogao gledati, nego su svi živi na Zemlji zatvarali oči. Nakon što su sedamnaest puta trepnuli, na mjestu vilinske šume ostali su kamenjar i krš, a dvorac se pretvorio u do neba visok stup soli. Bura je sol nanijela na more i od tog je vremena more slano, kao što od tog vremena svi živi stvorovi trepću. Počeli su jer nisu mogli gledat kako se ruši kraljevstvo vila. Kada je osmoga dana Lubinko krenuo u šumu da od Varje traži svoje srce, nije više bilo ni šume, ni vila, ni čudnih beštija.
Nestalo ih je jer je kraljica učinila zlo i otključavala srce koje drugoj pripada. Eto, tako je nestalo šume nad morem i tako su nastali ljudi bez srca, a nesreća je zavladala svijetom.