“Primite na znanje da ako Vam pasoš sadrži bilo kakav dokaz putovanja u separatističku republiku Nagorno Karabah, kao što je viza Nagorno Karabaha, bit će Vam onemogućen ulaz u zemlju (čak i ako imate predhodno izvađenu vizu Republike Azerbajdžan). Ulazak će biti onemogućen građanima Republike Armenije i svim stranim građanima armenskog podrijetla i srodstva te svim onima s armenskim imenima i prezimenima, kao i proizvodi proizvedeni u Republici Armeniji ili s armenskim etiketama, itd. Ako imate armensku vizu u Vašem pasošu, također možete očekivati zabranu ulaska. Ako imate u posjedu ovu knjigu, graničari i policija također će ju konfiscirati kao i ostale knjige u kojima je Nagorno Karabah predstavljen odvojeno od Azerbajdžana.”
Zbrajam i oduzimam stvari s popisa.
Većinu od gore nabrojanog imam.
A šanse da uđem u Azerbajdžan?
Nemam.
Ali to ne znači da neću pokušati.
***
Big problem
Ušao sam.
U Azerbajdžan. U Zemlju Svete Vatre, to je prijevod.
Granični prijelaz. Na njemu državni grb Azerbajdžana. Na grbu slika vatre. Svete Vatre.
Izlazimo iz maršrutke. Pregled. Sakrio sam vodič duboko u ruksak.
Ipak ne dovoljno duboko. Graničar drži knjigu u ruci i odmahuje glavom.
Problem. Big problem. Mladi graničar. Neće govoriti na ruskom. A engleski slabo zna. Te dvije riječi zna: big i problem.
Pustit će me. Ali trebam istrgati iz knjige stranice s poglavljem o Nagorno Karabahu. Regija koju su ratom Armenci otrgnuli iz ruku Azerbajdžana.
Istrgao sam Nagorno Karabah.
Ok?
Ok, kaže. Mogu ići.
Prekasno. Zapeli smo za oko starijem graničaru. Prilazi nam. Govori na ruskom. Pokazuje na knjigu. U toj knjizi je previše laži. Ne mogu ući u Azerbajdžan s tom knjigom, iako sam već istrgao Nagorno Karabah. Knjiga se mora konfiscirati.
Na ruskom se znam svađati. Ruski je za to stvoren. I ide mi na ruku što su Rusi u ovim krajevima bili gazde sedamdeset godina. I kod starijih policajaca se postiže utisak ako se na slavenskom viče. Svi su bili u sovjetskim vojnim školama. I usađeno im je u malom mozgu da autoritet ima zvuk ruskog jezika. I slavensku fizionomiju.
Pomaže.
Mogu proći.
Ali prvo moram istrgnuti iz knjige sve stranice koje se odnose na Armeniju.
Trgam Armeniju.
I sve stranice s Gruzijom, dodaje.
Molim?! Pa s Gruzijom niste ratovali! Zašto i Gruziju?
I tu ima puno laži, kaže. I jesmo, ratovali smo i s Gruzijom.
Trgam i Gruziju. Nema veze. Tako i tako sam u Armeniji i Gruziji već bio.
Privučen gužvom dolazi i treći graničar. Taj je šef. Ova dvojica su se uozbiljili i uvukli trbuhe. Mali mozak radi. Ali sada trik s deranjem na ruskom više ne bi prošao. Ovdje je On autoritet.
Knjiga mora biti konfiscirana, kaže On.
Objašnjavam mu da sam istrgao Nagorno Karabah. I Armeniju. Čak i Gruziju. To bi trebalo biti dovoljno.
Otići će telefonirati. Provjeriti.
Sunce prži. Auti prolaze. Ljudi sa zanimanjem gledaju. A ja se pod reflektorom kavkaskog sunca znojim. Od vrućine. I adrenalina. Izbjegavam od neugode gledati znatiželjnu publiku. Gledam u daljinu. U polupustinjski krajolik. S mostom. Prepoznajem most. I malo dalje ruševinu spomenika. Drvo bratstva. Tu se spajaju granice Armenije, Gruzije i Azerbajdžana. Tu se svake godine održavao Praznik kod Crvenog mosta. I tu su se tisuće kavkaskih omladinaca kleli na vječno bratstvo i jedinstvo. I tek sada primjećujem, na tabli iznad graničnog prijelaza piše ime prijelaza: Crveni most. I sjetim se jednog drugog praznika. Dalekog tri tisuće kilometara i tri desetljeća. Kada sam se također znojio pod reflektorima. Od vrućine. I adrenalina. I također nisam gledao znatiželjnu publiku, jer se trema time povećavala. I recitirao sam: Mi smo more krvi prolili…
Vraća se šef. Prekida me u recitiranju prošlosti.
Knjiga se mora konfiscirati.
Pokušavam misliti. Adrenalin i razmišljanje nisu dobra kombinacija. Ili ipak jesu?
Gubim kontrolu. Trgam bijesno ostatak knjige.
Trgam Azarbajdžan. I Nahičevan.
Trgam Dagestan i Ingušetiju i Čečeniju. Sva trojica me upitno gledaju.
Dajem im korice knjige. Izvolite konfiscirajte. Tu Vam je knjiga.
U drugoj ruci držim istrgnute papire.
A ovo? Pitaju i pokazuju na papire u mojoj ruci.
To? To su samo papiri. Neuvezani i bez korica. To nije knjiga. A obične papire valjda smijem preko granice nositi.
Ova dvojica upitno gledaju šefa. Šef ne govori ništa. Samo se okreće i odlazi. Odlazi i onaj stariji.
Mladi ostaje uz mene. Uzima prazne korice. I govori.
No problem.
Passport please.
Dajem mu pasoš.
Lista ga. Dugo. Predugo.
Znam i zašto.
Pogleda me u oči. Odmahuje glavom i ponovo izgovara:
Big problem.
***
Big problem, big fire
Nosi moj pasoš onom drugom. I trećem. Gledaju me sa strane na trenutak. I sva trojica se smiju. I odmah se uozbilje. Vraća se s onim drugim. Onim koji govori ruski.
Objašnjava. Još bi me i pustili da imam samo vizu Republike Armenije. Simpatičan sam im. Ali s vizom takozvane Gorske republike Gorni Karabah ne mogu me pustiti.
Uzimam pasoš. Počinjem trgati stranicu s vizom. Armenskom i onom Gorske republike Nagorno Karabah.
Prima me za ruku. To nije knjiga. Državni dokument. Jako važno. To se ne smije trgati. S potrganom putovnicom nećemo te pustiti u Azerbajdžan. Niti ćeš se moći vratiti u Gruziju.
Hodam nazad. Prema Gruziji. S ogromnom hrpom zgužvanih papira u rukama. Na vidiku nema kante za smeće.
Sjedam na zemlju. Ispred mene brdo zgužvanog papira. I pripalim vatru. I gore.
Naftna polja oko grada Bakua. Gori Nagorno Karabah. Gori Gori. I gore Kavkaza gore. Gori Tolstojevo Djetinjstvo. I Ljermontov gori. I oblaci kojim su ga u djetinjstvu odijevali. I gore oblaci u hlačama s rodnim selom Majakovskog. I jezero Sevan gori. I snijeg na Kavkazu gori. Čitav planinski lanac gori. I lanci Prometeja gore. I njegova baklja gori. Gori Medeja sa Zlatnim runom. Gori Noina Arka na Araratu. I armenska crkva u Turskoj. I jezidska svetišta gore. I azerbajdžanska džamija u Jerevanu. I ruska crkva u Tbilisiju. I ruski nosači aviona u Crnom moru. I u zraku zapaljeni MIG-ovi gore. I avion JAT-a gori. I čelo Gorbačova gori. I Abhazija i Osetija i Čečenija gore. I Vladikavkaz gori.
Sve gori.
I dolazi djevojčica u haljini. Čučne pokraj mene. Gleda mene. Gleda vatru. I pita me.
Šta radiš?
Palim vatru. Radim grb. Grb Republike Azerbajdžan. Grb jebenog Kavkaza. Grb… Jugoslavije.
Azerbajdžanske priče
Pijem.
Armensko vino.
U azerbajdžanskoj četvrti.
U glavnom gradu Gruzije.
I čitam što kaže vodič za Azerbajdžan:
“Primite na znanje da ako Vam pasoš sadrži bilo kakav dokaz putovanja u separatističku republiku Nagorno Karabah, kao što je viza Nagorno Karabaha, bit će Vam onemogućen ulaz u zemlju (čak i ako imate predhodno izvađenu vizu Republike Azerbajdžan). Ulazak će biti onemogućen građanima Republike Armenije i svim stranim građanima armenskog podrijetla i srodstva te svim onima s armenskim imenima i prezimenima, kao i proizvodi proizvedeni u Republici Armeniji ili s armenskim etiketama, itd. Ako imate armensku vizu u Vašem pasošu, također možete očekivati zabranu ulaska. Ako imate u posjedu ovu knjigu, graničari i policija također će ju konfiscirati kao i ostale knjige u kojima je Nagorno Karabah predstavljen odvojeno od Azerbajdžana.”
Zbrajam i oduzimam stvari s popisa.
Većinu od gore nabrojanog imam.
A šanse da uđem u Azerbajdžan?
Nemam.
Ali to ne znači da neću pokušati.
***
Big problem
Ušao sam.
U Azerbajdžan. U Zemlju Svete Vatre, to je prijevod.
Granični prijelaz. Na njemu državni grb Azerbajdžana. Na grbu slika vatre. Svete Vatre.
Izlazimo iz maršrutke. Pregled. Sakrio sam vodič duboko u ruksak.
Ipak ne dovoljno duboko. Graničar drži knjigu u ruci i odmahuje glavom.
Problem. Big problem. Mladi graničar. Neće govoriti na ruskom. A engleski slabo zna. Te dvije riječi zna: big i problem.
Pustit će me. Ali trebam istrgati iz knjige stranice s poglavljem o Nagorno Karabahu. Regija koju su ratom Armenci otrgnuli iz ruku Azerbajdžana.
Istrgao sam Nagorno Karabah.
Ok?
Ok, kaže. Mogu ići.
Prekasno. Zapeli smo za oko starijem graničaru. Prilazi nam. Govori na ruskom. Pokazuje na knjigu. U toj knjizi je previše laži. Ne mogu ući u Azerbajdžan s tom knjigom, iako sam već istrgao Nagorno Karabah. Knjiga se mora konfiscirati.
Na ruskom se znam svađati. Ruski je za to stvoren. I ide mi na ruku što su Rusi u ovim krajevima bili gazde sedamdeset godina. I kod starijih policajaca se postiže utisak ako se na slavenskom viče. Svi su bili u sovjetskim vojnim školama. I usađeno im je u malom mozgu da autoritet ima zvuk ruskog jezika. I slavensku fizionomiju.
Pomaže.
Mogu proći.
Ali prvo moram istrgnuti iz knjige sve stranice koje se odnose na Armeniju.
Trgam Armeniju.
I sve stranice s Gruzijom, dodaje.
Molim?! Pa s Gruzijom niste ratovali! Zašto i Gruziju?
I tu ima puno laži, kaže. I jesmo, ratovali smo i s Gruzijom.
Trgam i Gruziju. Nema veze. Tako i tako sam u Armeniji i Gruziji već bio.
Privučen gužvom dolazi i treći graničar. Taj je šef. Ova dvojica su se uozbiljili i uvukli trbuhe. Mali mozak radi. Ali sada trik s deranjem na ruskom više ne bi prošao. Ovdje je On autoritet.
Knjiga mora biti konfiscirana, kaže On.
Objašnjavam mu da sam istrgao Nagorno Karabah. I Armeniju. Čak i Gruziju. To bi trebalo biti dovoljno.
Otići će telefonirati. Provjeriti.
Sunce prži. Auti prolaze. Ljudi sa zanimanjem gledaju. A ja se pod reflektorom kavkaskog sunca znojim. Od vrućine. I adrenalina. Izbjegavam od neugode gledati znatiželjnu publiku. Gledam u daljinu. U polupustinjski krajolik. S mostom. Prepoznajem most. I malo dalje ruševinu spomenika. Drvo bratstva. Tu se spajaju granice Armenije, Gruzije i Azerbajdžana. Tu se svake godine održavao Praznik kod Crvenog mosta. I tu su se tisuće kavkaskih omladinaca kleli na vječno bratstvo i jedinstvo. I tek sada primjećujem, na tabli iznad graničnog prijelaza piše ime prijelaza: Crveni most. I sjetim se jednog drugog praznika. Dalekog tri tisuće kilometara i tri desetljeća. Kada sam se također znojio pod reflektorima. Od vrućine. I adrenalina. I također nisam gledao znatiželjnu publiku, jer se trema time povećavala. I recitirao sam: Mi smo more krvi prolili…
Vraća se šef. Prekida me u recitiranju prošlosti.
Knjiga se mora konfiscirati.
Pokušavam misliti. Adrenalin i razmišljanje nisu dobra kombinacija. Ili ipak jesu?
Gubim kontrolu. Trgam bijesno ostatak knjige.
Trgam Azarbajdžan. I Nahičevan.
Trgam Dagestan i Ingušetiju i Čečeniju. Sva trojica me upitno gledaju.
Dajem im korice knjige. Izvolite konfiscirajte. Tu Vam je knjiga.
U drugoj ruci držim istrgnute papire.
A ovo? Pitaju i pokazuju na papire u mojoj ruci.
To? To su samo papiri. Neuvezani i bez korica. To nije knjiga. A obične papire valjda smijem preko granice nositi.
Ova dvojica upitno gledaju šefa. Šef ne govori ništa. Samo se okreće i odlazi. Odlazi i onaj stariji.
Mladi ostaje uz mene. Uzima prazne korice. I govori.
No problem.
Passport please.
Dajem mu pasoš.
Lista ga. Dugo. Predugo.
Znam i zašto.
Pogleda me u oči. Odmahuje glavom i ponovo izgovara:
Big problem.
***
Big problem, big fire
Nosi moj pasoš onom drugom. I trećem. Gledaju me sa strane na trenutak. I sva trojica se smiju. I odmah se uozbilje. Vraća se s onim drugim. Onim koji govori ruski.
Objašnjava. Još bi me i pustili da imam samo vizu Republike Armenije. Simpatičan sam im. Ali s vizom takozvane Gorske republike Gorni Karabah ne mogu me pustiti.
Uzimam pasoš. Počinjem trgati stranicu s vizom. Armenskom i onom Gorske republike Nagorno Karabah.
Prima me za ruku. To nije knjiga. Državni dokument. Jako važno. To se ne smije trgati. S potrganom putovnicom nećemo te pustiti u Azerbajdžan. Niti ćeš se moći vratiti u Gruziju.
Hodam nazad. Prema Gruziji. S ogromnom hrpom zgužvanih papira u rukama. Na vidiku nema kante za smeće.
Sjedam na zemlju. Ispred mene brdo zgužvanog papira. I pripalim vatru. I gore.
Naftna polja oko grada Bakua. Gori Nagorno Karabah. Gori Gori. I gore Kavkaza gore. Gori Tolstojevo Djetinjstvo. I Ljermontov gori. I oblaci kojim su ga u djetinjstvu odijevali. I gore oblaci u hlačama s rodnim selom Majakovskog. I jezero Sevan gori. I snijeg na Kavkazu gori. Čitav planinski lanac gori. I lanci Prometeja gore. I njegova baklja gori. Gori Medeja sa Zlatnim runom. Gori Noina Arka na Araratu. I armenska crkva u Turskoj. I jezidska svetišta gore. I azerbajdžanska džamija u Jerevanu. I ruska crkva u Tbilisiju. I ruski nosači aviona u Crnom moru. I u zraku zapaljeni MIG-ovi gore. I avion JAT-a gori. I čelo Gorbačova gori. I Abhazija i Osetija i Čečenija gore. I Vladikavkaz gori.
Sve gori.
I dolazi djevojčica u haljini. Čučne pokraj mene. Gleda mene. Gleda vatru. I pita me.
Šta radiš?
Palim vatru. Radim grb. Grb Republike Azerbajdžan. Grb jebenog Kavkaza. Grb… Jugoslavije.