Riječ autsajder postat će jednim od važnijih pojmova naših života. Časno je biti autsajder, naučili smo kada smo odrasli. To znači hodati svijetom kao Ginsberg, umrijeti u kamp-kućici kao režiser Divlje horde, u sedamdesetoj oblačiti farmerke kao Zuko Džumhur i biti tako veliki da ti prestane biti važno, recimo, što nemaš para i što vlastiti život nisi učinio onakvim kakvim su ti ga željeli učiniti oni koji su te najviše voljeli, ali su te najslabije poznavali, recimo roditelji. U svijetu bogatih, okrutnih i pohlepnih vjerojatno je časno biti autsajder, tako da smo već skoro zaboravili pravo značenje te riječi. Zaboravili smo za što se ona vezivala u vrijeme kada smo je prvi puta čuli i prezirno je počeli koristiti.
Za generaciju rođenu 1966., koja je prva nogometna uzbuđenja doživljavala u sezoni 1973/74. pojam autsajdera je bio fudbalski klub “Bor”. Nakon što se za dlaku izvukao od ispadanja iz prve lige, “Bor” je sljedeću godinu, 1974/75., dočekao na posljednjem, osamnaestom mjestu. Nije se stigao ni boriti za opstanak jer je više od pola godine toliko zaostajao za konkurentima da ama baš nitko nije njegovo ime izgovarao bez dodatka autsajder. Kao da je već i u školskim atlasima uz gradić Bor, bogat rudnim nalazištima i prljavom industrijom, stajao prefiks autsajder. Gradiška je bila Bosanska, Požega je bila Slavonska, a Bor je te godine bio Autsajderski.
Nakon što je ispao iz lige, “Bor” se više nikada nije vratio u ono što su sportski komentatori zvali društvom najboljih. Golman Ljubiša Dalanović otišao je u “Radnički” ili “Olimpiju”, najveća zvijezda kluba Murat Šaran tko zna gdje, a Boriša Đorđević prešao je u “Hajduk”, u kojem je igrao nekoliko godina, dogurao do reprezentacije, a onda se izgubio negdje daleko u Njemačkoj.
Autsajderi su kao vilini konjici. Budu, pa ih više nema. Čim si autsajder, osuđen si na nestanak i na sjećanje rijetkih posvećenika koji pamte sve slabe i nemoćne, a zaboravljaju sve jake i velike. “Bor” je nestao i više nikada nitko za njega neće znati. Jedan mali grad potonuo je u anonimnost u kojoj će ostati sve dok ova povijest ne završi.
Košarkaški autsajderi bili su splitski “Dalvin” i ilidžanski “Igman”. Jedan za drugim ušli su u prvu ligu i iz nje ispadali bez osvojenog boda, smiješni, mali i jadni, u susjedstvu velikih i moćnih klubova, “Jugoplastike” i “Bosne”, oni nisu mogli biti ništa drugo doli bizarne pojedinosti jednog sentimentalnog života. U tom autsajderskom “Igmanu” te je godine igrao i Dragan Zrno, koji će kasnije postati ozbiljan košarkaš, stići će do Skenderije i osvajat će s “Bosnom” i neke titule, ali više nikada neće biti tako i toliko najbolji koliko je najbolji bio u najgorem od svih naših prvoligaških klubova, u “Igmanu” s Ilidže.
Površan svijet vjeruje da je naše skijanje započelo s Bojanom Križajem, ali to je sasvim pogrešno. Prije Križaja na svjetska prvenstva odlazio je sarajevski spustaš Ajdin Pašović i zauzimao neka (skoro) posljednja mjesta. Ali Pašović nije odustajao, on je skijao i skijao, išao od takmičenja do takmičenja i dugo godina bio jedini pravi jugoslavenski skijaš. Taj vječiti autsajder trajao je sve do pojave slovenskih skijaških šampiona, a onda je nestao sa staza, njegovo ime zaboravili su čak i sportski novinari, ali je istina da je on bio vjesnikom zlatnih vremena i potvrdom kako povijest katkad zna započeti upravo autsajderima, iako nam se u vremenima pesimističkog rastrojstva i opće propasti čini da se povijest s autsajderima završava.
Priče o “Boru”, “Dalvinu”, “Igmanu” i Ajdinu Pašoviću drage su jer imaju miris prošlosti. One prošlosti u kojoj se loše stvari nisu događale. Tako danas mislimo i osjećamo jer smo sve loše pozaboravljali i jer je oko nas toliko ružnih, nepristojnih i bahatih ljudi koji se samo lošega sjećaju, čak i onog lošeg koje se nikada nije dogodilo. Ali u tim pričama ima i neke teške i tmurne tuge, vječne magle i zime koja je prekrila naše živote. Razlog tuzi je u činjenici što oko sebe ne vidimo više takve autsajdere, što više nema ni “Bora”, ni “Dalvina”, ni “Igmana”, i Ajdina Pašovića. Nema pretplaćenih na posljednja i pretposljednja mjesta jer više nitko nije toliko loš da bude gori od drugih. Nema onih koji bi publici bili smiješni, ali se čini kako bi se publika trebala smijati sama sebi. Zato je i riječ autsajder promijenila značenje. Reći danas nekom da je autsajder je isto što i reći mu da je gospodin. Zapravo, autsajder je ljepše ime za gospodina.
Autsajder
Objavljeno 07.05.1999.
Riječ autsajder postat će jednim od važnijih pojmova naših života. Časno je biti autsajder, naučili smo kada smo odrasli. To znači hodati svijetom kao Ginsberg, umrijeti u kamp-kućici kao režiser Divlje horde, u sedamdesetoj oblačiti farmerke kao Zuko Džumhur i biti tako veliki da ti prestane biti važno, recimo, što nemaš para i što vlastiti život nisi učinio onakvim kakvim su ti ga željeli učiniti oni koji su te najviše voljeli, ali su te najslabije poznavali, recimo roditelji. U svijetu bogatih, okrutnih i pohlepnih vjerojatno je časno biti autsajder, tako da smo već skoro zaboravili pravo značenje te riječi. Zaboravili smo za što se ona vezivala u vrijeme kada smo je prvi puta čuli i prezirno je počeli koristiti.
Za generaciju rođenu 1966., koja je prva nogometna uzbuđenja doživljavala u sezoni 1973/74. pojam autsajdera je bio fudbalski klub “Bor”. Nakon što se za dlaku izvukao od ispadanja iz prve lige, “Bor” je sljedeću godinu, 1974/75., dočekao na posljednjem, osamnaestom mjestu. Nije se stigao ni boriti za opstanak jer je više od pola godine toliko zaostajao za konkurentima da ama baš nitko nije njegovo ime izgovarao bez dodatka autsajder. Kao da je već i u školskim atlasima uz gradić Bor, bogat rudnim nalazištima i prljavom industrijom, stajao prefiks autsajder. Gradiška je bila Bosanska, Požega je bila Slavonska, a Bor je te godine bio Autsajderski.
Nakon što je ispao iz lige, “Bor” se više nikada nije vratio u ono što su sportski komentatori zvali društvom najboljih. Golman Ljubiša Dalanović otišao je u “Radnički” ili “Olimpiju”, najveća zvijezda kluba Murat Šaran tko zna gdje, a Boriša Đorđević prešao je u “Hajduk”, u kojem je igrao nekoliko godina, dogurao do reprezentacije, a onda se izgubio negdje daleko u Njemačkoj.
Autsajderi su kao vilini konjici. Budu, pa ih više nema. Čim si autsajder, osuđen si na nestanak i na sjećanje rijetkih posvećenika koji pamte sve slabe i nemoćne, a zaboravljaju sve jake i velike. “Bor” je nestao i više nikada nitko za njega neće znati. Jedan mali grad potonuo je u anonimnost u kojoj će ostati sve dok ova povijest ne završi.
Košarkaški autsajderi bili su splitski “Dalvin” i ilidžanski “Igman”. Jedan za drugim ušli su u prvu ligu i iz nje ispadali bez osvojenog boda, smiješni, mali i jadni, u susjedstvu velikih i moćnih klubova, “Jugoplastike” i “Bosne”, oni nisu mogli biti ništa drugo doli bizarne pojedinosti jednog sentimentalnog života. U tom autsajderskom “Igmanu” te je godine igrao i Dragan Zrno, koji će kasnije postati ozbiljan košarkaš, stići će do Skenderije i osvajat će s “Bosnom” i neke titule, ali više nikada neće biti tako i toliko najbolji koliko je najbolji bio u najgorem od svih naših prvoligaških klubova, u “Igmanu” s Ilidže.
Površan svijet vjeruje da je naše skijanje započelo s Bojanom Križajem, ali to je sasvim pogrešno. Prije Križaja na svjetska prvenstva odlazio je sarajevski spustaš Ajdin Pašović i zauzimao neka (skoro) posljednja mjesta. Ali Pašović nije odustajao, on je skijao i skijao, išao od takmičenja do takmičenja i dugo godina bio jedini pravi jugoslavenski skijaš. Taj vječiti autsajder trajao je sve do pojave slovenskih skijaških šampiona, a onda je nestao sa staza, njegovo ime zaboravili su čak i sportski novinari, ali je istina da je on bio vjesnikom zlatnih vremena i potvrdom kako povijest katkad zna započeti upravo autsajderima, iako nam se u vremenima pesimističkog rastrojstva i opće propasti čini da se povijest s autsajderima završava.
Priče o “Boru”, “Dalvinu”, “Igmanu” i Ajdinu Pašoviću drage su jer imaju miris prošlosti. One prošlosti u kojoj se loše stvari nisu događale. Tako danas mislimo i osjećamo jer smo sve loše pozaboravljali i jer je oko nas toliko ružnih, nepristojnih i bahatih ljudi koji se samo lošega sjećaju, čak i onog lošeg koje se nikada nije dogodilo. Ali u tim pričama ima i neke teške i tmurne tuge, vječne magle i zime koja je prekrila naše živote. Razlog tuzi je u činjenici što oko sebe ne vidimo više takve autsajdere, što više nema ni “Bora”, ni “Dalvina”, ni “Igmana”, i Ajdina Pašovića. Nema pretplaćenih na posljednja i pretposljednja mjesta jer više nitko nije toliko loš da bude gori od drugih. Nema onih koji bi publici bili smiješni, ali se čini kako bi se publika trebala smijati sama sebi. Zato je i riječ autsajder promijenila značenje. Reći danas nekom da je autsajder je isto što i reći mu da je gospodin. Zapravo, autsajder je ljepše ime za gospodina.