Austrijska priča: Derviš pred vratima

Prvo je 1683. turska vojska na konjima došla pred vrata Beča. I donijela kavu u Europu.

Onda je 1878. austrijska vojska došla u Bosnu. Pred kršćanskom vojskom roditelji djevojčice Derviše bježe na jug. Bitola. Prvi balkanski rat. Bježe još južnije, Edirne. Drugi balkanski rat, drugi kontinent, bijeg još južnije, Izmir. Tu, u Aziji, rađa se Devišin mlađi brat, Derviš.

Prvi svjetski rat. Iz Izmira turska vojska istjeruje lokalne Grke i tjera ih nazad odakle su prije dvije tisuće godina i došli, u Grčku. Vojska ne bira. Protjeruje u Grčku sve sumnjive. I obitelj Derviša i Derviše.

Vraćaju se u Europu. Grčka. Makedonija. Pa Bosna.

Opet rat.

I opet rat.

Danas je Dervišina unuka izbjeglica. U Beču. Starica koja preko ilegalne agencije drugim staricama čisti stanove. Jedanput je čistila stan jednoj Židovki koja je preživjela Drugi svjetski rat.

Židovka joj je rekla da skuha kavu, da ju skupa popiju.

Skuhala je tursku. Židovka ju je pitala: Polonisch? Ungarisch?

– Bosnien.

– Christian?

– Nein, Muslim.

Židovka je tražila od agencije da ju više ne šalju u njen stan.

Dervišina unuka ima dvije unuke. One žive također u Austriji. Ali osam sati vožnje vlakom od Beča. U Alpama, u gradiću na granici Austrije i Italije.

Lokalni turistički prospekti tvrde da je taj gradić baš na putu kojim je Hanibal prolazio sa svojim slonovima iz Afrike a da bi došao pred vrata Rima. Navodno su u blizini našli smrznute dijelove slona iz 218.g. prije naše ere.

Ali to je priča o druga dva carstva.

A što je bilo sa Dervišem?

To sam ju na kraju zaboravio pitati.

*

* derviš – perzijski; putujući monah, prosjak. U Bosni se koristi i kao osobno ime.

Antonio Grgić 01. 04. 2014.