Rođen sam u kolovozu, četvrtog dana tog mjeseca. Ali ako me netko upita kad sam rođen, kažem – ili zaustim da kažem – da sam rođen u augustu, jer tako se kod nas u Bosni govorilo, a i danas se uglavnom govori. U augustu sam slavio prvih svojih osamnaest rođendanskih blagdana, zapamćenih, izmaštanih i domaštanih; u augustima je nastajala moja samoosviještena biografija, moja osobna mitologija. Rođen sam, ako tako hoćete, u kolovozu, ali sam se rodio u augustu.
Nije da nisam znao, u ono davno doba, „stara“ ili „narodna“, odnosno hrvatska imena mjeseci, ali sam vazda trebao malo razmisliti da bih određenom mjesecu pridružio njegovo hrvatsko ime. Naučio sam mjesečna imena od siječnja do prosinca ne samo zato što je to bilo korisno u ophođenju sa svima i svime što dolazi iz Hrvatske, niti samo zato što je to bila stvar „opće kulture“, nego i radi zabave i veselog nadmetanja s onima koji štuju i vole iste stvari, razne važne sitnice, kao što ljudi nauče točno i lijepo recitirati omiljene pjesme, osobito one duže, ili broj pi, na barem dvadeset decimala, brojati do deset na talijanskom ili francuskom, te izgovarati „iz glave“ diskografiju nekog plodnog benda ili sastave nacionalne nogometne reprezentacije na pet-šest međunarodnih prvenstava. Tek kad sam na neodređeno vrijeme došao u Hrvatsku, a bilo je to nakon devetnaestog životnog augusta, počeo sam usvajati hrvatske nazive mjeseci, pri čemu nije bio potreban poseban trud. Zbog birokracije, školovanja, rada i općenito društvenog i kulturnog života, zbivalo se to samo od sebe, ali još uvijek mi, kad je kalendar u pitanju, prvo padaju na pamet slavenizirani latinski nazivi mjeseci. Prije august, nego kolovoz.
Prvenstvo augusta pred kolovozom ili februara i novembra pred veljačom i studenim nema veze sa sviđanjem. Ako ćemo o sviđanju, više mi se sviđaju lipanj i srpanj, nego juni i juli, možda zato što mi izazivaju snažniji poetski utisak, a možda i zato što me priroda i s prirodom srasla kultura fasciniraju više nego „visoka“ kultura s njezinim vladarima, bogovima, ritualima i matematikama. Slavenski nazivi mjeseci vraćaju nas u drevno, pogansko vrijeme Slavena, prije nego što ih je obuzelo monoteističko kršćanstvo, kad je religija, a s njome i sve kulturno, bila nerazlučiva od mita, kad je mit, kao način spoznavanja svijeta i sastavni dio života ljudskih jedinki i zajednica, bio neodvojiv od prirode i kad je priroda bila neodvojiva od čovjeka. Zato se kaže „mitska“ ili „prirodna religija“. Tako su „prirodni“ bili i mjeseci, premda dvanaestomjesečna godina (kao i sedmodnevni tjedan) nije slavenski izum, nego rezultat interakcija Slavena s Rimom i kršćanstvom, ali su joj Slaveni dali svoj „touch“ kao davaoci imena. Astronomima, matematičarima i političarima velikih civilizacija i kultura raštrkani Slaveni pridružili su se tako kao zemljoradnici, ali i kao pjesnici – rječotvorci i svjetotvorci. Svaki slavenski narod ima svoje nazive za dvanaest mjeseci u godini i nisu samo Hrvati zadržali narodna imena jer, eno, i danas ih koriste Poljaci i Ukrajinci, kao i neki drugi narodi i nacije, a nisu sasvim zaboravljeni ni tamo gdje se u međuvremenu prešlo na latinsko nazivanje mjeseci ili se pak miješaju domaći i latinski nazivi, primjerice, u Turaka i Baska.
Može se reći da su slavenski nazivi mjeseci izrasli iz prirode jer odražavaju prirodne pojave i mijene te one ljudske djelatnosti koje su uz to vezane, prvenstveno poljoprivredne, a razlike među nazivima kod pojedinih slavenskih naroda odražavaju razlike među podnebljima i ritmovima prirode. Nije misteriozno zašto je kod sjevernijih Slavena, poput spomenutih Poljaka i Ukrajinaca, listopadom nazvan novembar, a kod onih južnijih, poput Hrvata i Srba, oktobar. Isto je i s augustom: dok je kod Poljaka i Ukrajinaca osmi mjesec srpanj (sierpień, cерпень), kad se prave i oštre srpovi za košnju, kod Hrvata je to kolovoz, a kod starih Srba gumnik, kad se pokošeno žito kolima vozi na gumno.
* * *
Sedmi i osmi mjesec – čisto ljetni mjeseci – vezani su, dakle, uz zemlju, bilje i njihovo kultiviranje, u izvornom smislu latinske riječi „cultura“, koja znači njegovanje, gojenje ili uzgoj, dakle, obradu zemlje, sjetvu, sadnju i skrb o rastu biljaka koje će dati čovjeku potrebne plodove. A tako nije samo kod Slavena. U njemačkom govornom području sedmi je mjesec „Heuert“ ili „Heumonat“ (sjenik ili mjesec sijena), a ponegdje i „Bärenmonat“ (mjesec medvjeda ili medvjednik), što je povezano s jednim drugim imenom – „Honigmonat“ (mjesec meda ili mednik). Osmi je mjesec „Ährenmonat“ (mjesec klasja ili klasnik) i „Sichelmonat“ (mjesec srpa, srpnik ili, po naški, srpanj), a najčešće „Erntemond“ ili „Ernting“ (mjesec žetve ili žetvenik), što je naziv koji se zadržao u upotrebi sve do devetnaestog stoljeća, a u nekim krajevima rabi se još i danas.
S druge strane, august je dobio ime po prvom rimskom caru Augustu (zapravo Oktavijanu koji je prozvan „Augustus“, tj. „Uzvišeni“), kao što je prethodni mu mjesec, juli, nazvan po Augustovu posvojitelju, rimskom vladaru Juliju Cezaru. Prije Augusta, osmi se mjesec zvao „mensis Sextilis“, „šesti mjesec“, jer je današnji treći mjesec (mart, ožujak) onomad bio prvi. Nakratko, za dvanaestogodišnje vladavine cara Komoda, kolovoz je bio preimenovan u „mensis Commodus“, ali Augustova slava očigledno je bila veća, jer je nakon njegove smrti komod ponovno postao august.
Prateći nastanak i nestanak prirodnih i narodnih imena mjeseci mogle bi se ispisati duge i kompleksne lingvističke, historiografske, kulturološke, antropološke, etnološke, folklorističke, politološke, sociološke, biološke, agronomske, klimatološke i ine studije. Na tom bi se terenu moglo ponešto reći i o čovječanstvu, civilizaciji i kulturi općenito te potvrditi ono što je Terry Eagleton, u svojoj knjizi Ideja kulture, rekao o kulturi: „’Kultura’ se najprije u cijelosti određivala kao materijalni proces, da bi se njezino značenje potom metaforički prenijelo na bavljenje duha. Riječ na taj način, svojim semantičkim razvojem, prati sam povijesni pomak čovječanstva od ruralne do urbane opstojnosti, od svinjogojstva do Picassa, od obrađivanja tla do rastavljanja atoma.“
Starim Rimljanima i Grcima zahvaljujući, kolovoški dani zovu se i „pasjim danima“, „dies caniculares“, odnosno „kynades hemerai“. Odatle i naš izraz „pasje vrućine“, ali ne zato što ljudi zamišljaju – ili barem ja zamišljam – da su najvreliji, kolovoški ljetni dani oni u kojima psi sopćući plaze do prve hladovine i spasonosnog gutljaja vode. Naime, Sirijus, kao najsjajnija zvijezda noćnog neba, u davna se rimska vremena ukazivao 23. srpnja, a puni je sjaj postizao 23. kolovoza. Sirijus se, pak, nalazi u zviježđu Velikoga psa (Canis major), tako da su dani najvećih vrućina označeni kao „pasji“. Budući da Zemlja i svemir evoluiraju, u Rimu i našim krajevima Sirijusov ciklus danas započinje krajem kolovoza, pa bi „pasji dani“ trebali biti kasnoljetni i ranojesenski dani, ali se taj naziv odcijepio od astronomije i klimatologije te je ostao u kolovozu.
Nešto od toga naučio sam, a na nešto od toga podsjetio sam se čitajući predgovor knjige August,koju su priredile austrijske germanistice Evelyne Polt-Heinzl i Christine Schmidjell te je objavljena 2019. godine u glasovitoj „Universal-Bibliothek“ njemačkog izdavača Reclam. Taj je kratki predgovor zanimljiv i koristan, ali August nije znanstveno-stručna, teorijska knjiga, nego knjižica u kojoj je okupljeno šezdeset i pet uzbudljivih pjesama njemačkogovorećih pjesnika, posvećenih mjesecu kolovozu i ljetu te pedantno raspoređenih u poglavlja „Naprosto ljeto“, „Vrijeme odmora“, „Pasji dani“, „Ćudi kolovoza“ i „Konac ljeta“.
August mi je poklonila jedna draga osoba za moj augustovski rođendan i s njim sam se podosta družio u kolovozu 2021. godine, uglavnom na putu jer, kao i druga Reclamova izdanja, ova je knjigadžepnoga formata, pa je čovjek može ponijeti sa sobom kao što nosi novčanik, ključeve i mobitel.
U ovome kolovozu savršeno mi je sjela. No vjerujem da bih u njoj jednako uživao u bilo kojem kolovozu i u bilo kojem drugom mjesecu bilo koje godine jer pored dobrih pjesama volim i dobre knjige, a najbolje su mi one koje su dobro osmišljene i dobro promišljene. Među njima su i tematske antologije, poetske, prozne i esejističke, kod kojih zadovoljstvo i zahvalnost izaziva već pomisao na golemi trud urednika i urednica koji iz nepregledne mase tekstova, kao magnetom, izlučuju one tekstove koji se čine kao da su upravo morali biti izabrani. Letimičnim pogledom na kućne police s knjigama naišao sam na nekoliko takvih poetskih knjiga koje sam mnogo puta čitao, ponekad bez posebnog razloga, a ponekad tražeći oslonac ili poticaj za razmišljanje o nekoj temi. Dvije su borbene, a jedna ljubavna: 101 Poems against War Matthewa Hollisa i Paula Keegana, Poems of Protest Robina Wrighta i Zlatna knjiga svjetske ljubavne poezije Nikole Milićevića. Naletio sam i na dvije drage knjige koje bi se također mogle smatrati tematskim antologijama ako su narodno mišljenje i narodno pjevanje tema: Od zlata jabuka: rukovet narodnih umotvorina Vaska Pope i Kada se sunce ženilo: cvjetnjak usmenih lirskih pjesama Petra Gudelja. Ne dam na te knjige, koliko god ih, kao „svaštare“ ili „štivo za nečitače“, omalovažavali „ozbiljni“ pisci i književni teoretičari.
Polt-Heinzl i Schmidjell, priređivačice Augusta, vrijedne su antologičarke. Uz August su objavile, vjerovali ili ne, i jedanaest knjiga s izabranim pjesmama o ostalih jedanaest mjeseci, a pored toga još i četiri zbirke pjesama o četirima godišnjim dobima, zbirku pjesama i priča o Božiću, dvije zbirke pjesama o dvjema bojama, zelenoj i crvenoj, odnosno svemu zelenome i crvenome, tri knjige s „malim mudrostima“ o prijateljstvu, raznoraznim užicima i životnim situacijama, zbirku pjesama o pticama te opsežan izbor ljubavnih pjesama iz cijeloga svijeta. Svaka im čast i slava.
* * *
Kolovoz je poseban mjesec. Kazao bih to i da sam rođen u nekom drugom mjesecu. Kažu to i Polt-Heinzl i Schmidjell: „Barem u našoj predodžbi, kolovoz je najbezbrižniji mjesec, on je ‘naprosto ljeto’.“ Kolovoz je i „vrijeme odmora“, vrijeme godišnjeg odmora, raspusta, dopusta, praznika. „Praznici su“, „Do kad si na dopustu?“, „Napokon raspust!“, „Na odmoru sam“ – to se može čuti i u lipnju i srpnju, pa i u prosincu i siječnju, ali se ponajprije odnosi na kolovoz i u kolovozu se podrazumijeva.
Međutim, to da je kolovoz najbezbrižniji mjesec upućuje nas na neke brige koje se u ovom mjesecu utišavaju ili naprečac razbijaju ljetnim razbibrigama. To da je on vrijeme odmora upućuje nas na neke mȍre, mučne tegobe kojih se u kolovozu odrješujemo. To da je kolovoz ponajviše vezan za raspuste i dopuste upućuje nas na privremeno raspuštanje neke opresivne organizacije i na činjenicu da nam netko konkretan ili neki apersonalni sistem mora dopustiti da se opustimo i da pokušamo osjetiti bezbrigu. To da se o odmorima, raspustima i dopustima govori kao o praznicima upućuje nas na to da ljeti, a posebno u kolovozu, imamo – ako imamo sreće – neke prazne dane koje možemo po vlastitom nahođenju ispunjavati, što znači da nam je većina ostalih dana u godini okupirana, neslobodna. A sve to upućuje nas na centralnu ulogu rada u našim životima, što kod većine ljudi znači, marksistički kazano, otuđeni rad, tim više što rad u posve tehniciziranom sistemu teško može umaknuti otuđenju. U pojedinim danima godine i u nekim mjesecima, a prvenstveno u kolovozu, organizirani rad zamjenjuje se organiziranim odmorom, što je prilično upitna forma slobode. Mudri i duhoviti Jacques Ellul, u video-intervjuu Betrayal by Technology, naveo je zgodan primjer: „Svijet slobode otvoren je za nas. (…) Čim počnu praznici, tri milijuna Parižana, neovisno jedni o drugima, odluče da krenu prema sredozemnoj obali. Tri milijuna ljudi odluči da učini istu stvar. (…) Ti ljudi ni načas ne pomišljaju da su oni i životi koje vode zapravo u potpunosti određeni tehnikom te da oni zapravo sačinjavaju masu, koherentnu cjelinu.“
Jasno je odakle izvire taj paradoks: ljetni praznici, osim što su prilika za odmor, prilika su i za samozavaravanje i samozaborav, koji su čovjeku obrambeni mehanizmi kao i odmaranje. U ljetnim mjesecima, pogotovo za ferragosta, odškrinjuju se vratašca utopije slobodnog vremena, nerada i neobaveznog rada, poduprte utopijom mira i blagostanja. Ali se ubrzo, dok si rekao „august“, ta vrata opet zamandale i čovjek se nađe u septembarskom, jesenskom kavezu. U tom smislu, moglo bi se – pesimistički ili tek trezveno – zaključiti da je takozvano „ljeto“ samo zavodljiva iluzija i da je „kolovoz“ metafora za sve što u tom iluzornom stremljenju nećemo dostići. I sasvim je logično ono što su psiholozi empirijski dokazali: incidencija depresivnih stanja u populaciji raste nakon ljetnih i novogodišnjih praznika. Naime, s velike visine svaki se povratak na tlo čini kao spust u ambis, to jest pad i propast. Stoga je baš kolovoz „najokrutniji mjesec“, a ne travanj, kako je to rekao T. S. Eliot u Pustoj zemlji.
Vratit ću se još malo tvrdnji Polt-Heinzl i Schmidjell da je „barem u našoj predodžbi“ kolovoz „najbezbrižniji mjesec“. Uzmimo da su one u pravu, ali se ipak zapitajmo: u čijoj točno predodžbi? Za koga je kolovoz najbezbrižniji mjesec i s obzirom na što? Kao što veli ona ironična pjesma Srđana Sachera i Darka Rundeka, ljeti čak i „radnička klasa odlazi u raj“. Ili je barem odlazila u doba socijalizma. A i u ono doba i danas, osim neupitno privilegiranih ekonomsko-političkih elita, pravo na pošten godišnji odmor – koje se još uvijek tumači kao privilegij – ima i većina srednjoklasnog (malo)građanstva. Kao dijete socijalizma i ktome dijete situiranih prosvjetnih radnika, koje je također postalo situiran prosvjetni radnik, dijelim „našu predodžbu“ o kojoj govore Polt-Heinzl i Schmidjell: august je mjesec bezbrižnosti, a ni juli i juni ne zaostaju mnogo za njim. Ali ni u djetinjstvu, ni kasnije nisam se uspio riješiti zbunjenosti, koja se ponekad pretvori u snažnu nelagodu, a koju doživljavam kad se usred komotnog odmora susretnem s nekim tko nema, a možda nikad neće ni imati priliku za ljetni odlazak na more, na selo, u planine, na rijeke i jezera, u prirodu, ili jednostavno priliku da ljeti kod kuće uživa u rastopljenom dnevnom i tjednom rasporedu. Ne mislim samo na one koji sebi zbog siromaštva ne mogu priuštiti „ljetovanje“, niti samo na one kojima je, zbog obiteljskog nasilja, takozvani godišnji odmor još stravičniji od ostatka godine, nego i na one kojima je ljeto sve što „nama“ nije. Neke sam susretao i ovih kolovoških dana: zemljoradnike koji imaju tristo šezdeset i pet-šest radnih dana godišnje, a ljeti rade još intenzivnije nego inače; radnike koji na pedesetak stupnjeva asfaltiraju ceste dok se „mi“ kuhamo na trideset i pet; prekarne turističke i ugostiteljske radnike koji opslužuju vesele odmarače.
A onda još: dok u kolonama na graničnim prijelazima nervozno čekamo pola sata, sat vremena ili čak nevjerojatnih pet sati, azijski, afrički i južnoamerički migranti mjesecima, pa i godinama pokušavaju ilegalno prijeći granice da bi sačuvali živu glavu i stekli bar nešto od blagostanja stanovnika Zapadne Europe, Sjeverne Amerike i Australije; u klimatiziranim stanovima, kućama i hotelima žalimo se na vrućine i komarce, a milijuni ljudi žive u ratnom paklu i ostaju bez svojih domova; voće i povrće u našim vrtovima nije baš rodilo ove godine, a djeca diljem svijeta, pa i u našim susjedstvima, čeznu za normalnim obrokom i umiru od gladi. A onda još: očevidne klimatske promjene, sa sušama, požarima i poplavama, kojima doprinosimo svojim načinom života, ne samo kao mase nego i kao pojedinci.
Kako živjeti i ljetovati s takvim spoznajama? Može li se uživati s grizodušjem? Trebamo li uopće imati grižnju savjesti ako smo u prilici da uživamo? Nije li uživanje u malim stvarima i težnja nečem dobrom i boljem traženje kruha preko pogače? Ako je pisanje pjesme nakon Auschwitza barbarstvo, kako je rekao Theodor Adorno, nije li onda barbarstvo i pisanje, čitanje i prevođenje tankoćutne poezije usred današnje globalne apokalipse? Nisu li odmor i zabava u ovakvim okolnostima zločin? – Nemam odgovora na ta pitanja, ali mislim da asketsko i flagelantsko odustajanje od „snova čovječanstva“ i „malih dnevnih snova“ (prema Ernstu Blochu) – pogotovo ako se usmjerava isključivo prema unutra, na savjest, i ne povlači za sobom nikakvu akciju – ne bi spasilo nikoga, nego bi samo zapriječilo nadu koja napaja svaku akciju.
Kad marljivo radim i uživam u plodovima rada, uključujući zasluženi nerad i dokolicu, i kad uživam u miru i blagostanju – želim da svatko to postigne i pomoći ću, kako god mogu, u izvršavanju te zadaće čovječanstva. Ako istisnemo iz sebe i iz društva ideale dobroga, kojima se ponekad (primjerice, u kolovozu) uspijevamo približiti, sadašnjost će postati obesmišljena i turobna, a bolja budućnost nemoguća. Poželjan cilj je jednakost i ravnopravnost zadovoljnih, a ne egalitarna zajednica podjednako i ravnomjerno unesrećenih. Možda zvuči kao utjeha ili izgovor privilegiranoga, ali zaista smatram da ostvarenju tog cilja doprinosimo i uživanjem u onome što smo stekli, ako pritom nismo naškodili drugima, a ne samo samožrtvovanjem. Ako svoj život, protivno svojim mogućnostima, svedemo na životarenje ili čak preživljavanje (umjesto da ga usmjeravamo prema boljem i dobrom životu), životarenje i preživljavanje moglo bi postati standard, a naposljetku i jedini poželjni i mogući cilj. Raoul Vaneigem, koji je govorio o „revoluciji svakodnevnog života“, rekao je: „Čovjek preživljavanja je čovjek smrvljen mašinerijom hijerarhijske vlasti, kombiniranim ometanjima, kaosom represivnih tehnika, koji programirani mislioci trebaju samo programirati.“
***
Kako god bilo, neka nekolike ljetne pjesme, koje sam iz zbirke pjesama August izabrao i na naš jezik prepjevao, budu moja ljetina, berba iz ljeta 2021. godine. Ako netko drugi bude to čitao – a „čitanje“ je na slovenskom „branje“ – moja će berba biti još bogatija i mogla bi potrajati duže od jednoga ljeta.
U epohi svekolikog ubrzanja – kad se izvjesnim čine i scenariji u kojima će nas Sunce spržiti i Zemljine vode podaviti, ako nas prije toga ne potamane mikroskopska bića ili se sami ne sameljemo svojim ratnim strojevima – ove pjesme mogu biti i podsjetnik na vremena u kojima su ljudi (barem neki, ako ne i većina ljudi) s nestrpljenjem čekali august i u kolovoškoj idili uživali u prkos grižnji savjesti ili bez nje. Istina, nisu sve izabrane pjesme lagane i lepršave poput idealnog ljeta. Ali u današnje vrijeme, kad se pisana i izgovorena riječ uglavnom svodi na medicinske i političke proglase, ekonomske oglase i medijske naslove, a poezija djeluje kao devijacija i bizarnost, već i sama nakana da se zapjeva znak je živosti duha, koju obično pripisujemo ljetu, te duhovnog otpora, koji volimo pripisivati slobodnom čovjeku.
Uz svaku prepjevanu pjesmu naveo sam mjesto gdje sam je prvi put čitao i s kojim se ona zauvijek povezala. Onima koji budu čitali ove prepjeve to ne znači mnogo, jer važna je i treba biti važna sama pjesma, no budući da sam te pjesme prevođenjem odvojio od njihovih tvoraca i posvojio ih, navođenje mjesta gdje se to zbilo (uz vrijeme, kolovoz 2021. godine, i druge okolnosti o kojima je bilo riječi u ovom tekstu) naznaka je činjenice da svaka ta pjesma ima vlastitu biografiju koja se prepleće s prevodiočevom autobiografijom. Prevođenje tuđih stihova intimnije je i ranjivije čak i od pisanja vlastitih, pa mi se takvo vremensko-prostorno razgolićivanje prevedenih pjesama učinilo i kao obaveza, barem prema samome sebi.
***
Albert Ehrenstein (1886.–1950.):
Ljeto (Sommer)
Nek’ me dubok uzdah, mirno i bez vike, sokolu ponese il’ cvatu rosike.
Postati bih htio, preobrazbom nekom, neka zvijer il’ stablo, ptica neka, cvijeće! I da budem zemlja – to biva mi žudnjom; a da bi to bilo, moje jastvo mrijet’ će.
U tišini mjesec postaje sve bljeđi, na vlatima trave pjeva sitna rosa, veselo me zdrave, u polju, na međi, puh orašar jedan i zec čudna nosa.
U hambaru ukraj velikog dvorišta zdušno vrše žito, već od ure pete; tako i ja želim, ako želim išta, skroz ovršen biti, biti opet dijete.
Vječno u mom dahu biva vječni bitak, pa nikada posve duša mrijet’ mi neće, preobrazbom nekom postat će moj žitak neka zvijer il’ stablo, ptica neka, cvijeće!
(Kučilovina i Sesvetsko prigorje)
Günter Grass (1927.–2015.):
Kolovoško nebo (Augusthimmel)
Nema više čuđenja ili straha, jer mnoge su tako daleko. Samo ukočen vrat od gledanja u zvijezde i tragovi objašnjive vrtoglavice.
(Bihać)
Rose Ausländer (1901.–1988.):
100 farenhajta (100° Fahrenheit)
Zrak je u groznici Djeca se igraju s prahom predaka
Žene venu od bolesnog sjaja bacaju svoje dragulje u smeće
Ševin pjev pada u kipući rezervoar uskrsava kao para
Svjetlo je spremno za okršaj Užarene sjene stoje i prijete pred kapijama iza kojih se ljudi skrivaju od požara
(Karlobag i Podgorje)
Günter Eich (1907.–1972.):
Krajem kolovoza (Ende August)
S bijelim trbusima plutaju mrtve ribe između vodene leće i trske. Vrane imaju krila da bi umaknule smrti. Ponekad vidim da se Bog ponajviše brine za postojanje puževa. Gradi im kuću. A nas ne voli.
Uvečer bijeli oblak prašine ostaje za autobusom koji odvozi nogometnu momčad. Mjesec se zrcali u šipražju, skupa s večernjačom. O kako si blizu, besmrtnosti, u šišmišjem krilu, u automobilskim farovima koji se kao par očiju približavaju niz brdo.
(Trbovlje i Zasavlje)
Christoph Meckel (1935.–2020.):
Ljetni dani (Die Sommertage)
Moja kuća izgrađena je na polaganoj i blagoj vodi. U žutoj košulji nedjelja prolazi kroz kukuruzište. Iza brežuljaka trguje trešnjama i bakrenim zvonima. U selima zaziva: ima li mušterija, ima li mušterija? Mi smo bijedni ljudi. Njezina bijela kosa vijori se sretnim tjednom.
Dolazi zeleni ponedjeljak, zalutao u pašnjake. Krave, lijepo dotjerane, izlaze i ne vraćaju se. Stanite – dozivam ih – ama ne raste nam bolje meso na grani, niti će nam rijeke ikada dati slađega mlijeka! Uz zujanje pčela, jabuke u sepetu pjevaju hvalu, a kamen i ljuske lukovica mrmljaju u pijesku.
Trešnjine cvjetove rasipa utorak po mostu iza kukuruzišta. Polagana voda obilazi brežuljke i traži na njima ležaj za se, ali sestrinski rijeke ju mame u stijenje, u dolinu pa suhim stopalom stupa dan u kuću, prevarant, i polijeva nam sijeno mokrim suncem; mi smo bijedni ljudi.
Vreća puna tuče, i trava u gubici jednoga psa – srijeda. Moj otac broji na prste stabla trešnje: šezdeset ljeta punih trešanja, i slobodan plov po sredoljetnoj vodi. Jutro ječi od rijeka koje se susreću u voćnjaku. Na prozoru gologlav stoji potok dotekao iz brežuljaka i nudi na prodaju drvene klompe.
Četvrtku kažem: voda jošte spava u našim vinskim bačvama – samo polako! A kad se probudi, pjevat će se itekako krajem tjedna! Na jednoj nozi stoji most i čvrsto se drži za trešnjino stablo. Spojenim rijekama otplovit ćemo u rujan.
I probudih se u petak, pa se nađoh, stariji od stabla trešnje i kukuruzišta, stariji i od svoga oca, na štakama napravljenim od drvenoga sanduka, kako bih pozdravio jutro. Nijedan tetrijeb, nijedan čvorak ne posudi mi dah i glas, ma ni kukavica ne htje da posudi mi zvuk. Škrte ševe mučahu pa prođoh nijem pokraj njih na svojim starim nogama, odoh u purpurni dan u kojem beskonačno živim.
Subota. Čuh puževe kako prose kišu u toploj noći. Danas nam more šalje parobrod natovaren vinom. Kostur zime valja se u pjeni na obali, mi ćemo skupljati kosti i bacati ih u vatru, jednog jesenskog dana, za plotom trešnjika. U podrumu, čujem, stapaju se rijeke. Bit će mnogo vode pod nogom u trku, a gromovi i kiše lagani u mojoj ruci. Bakreno zvono bruji: Brod je stigao! Nikakva nedjelja ne mora doći i reći: Mi smo bijedni ljudi. Moj otac pozdravlja dan Ezekijelovim glasom, a ja šaljem na put svu tu veličanstvenu vodu.
(Ušće Sutle u Savu kod Drenja Brdovečkog u Zaprešićkom prigorju)
Theodor Kramer (1897.–1958.):
Nakon ljetovanja (Nach dem Urlaub)
Nakon ljetnih dana, stan je poput duha, ispunja ga jeka jer zijeva praznina, lampa prekrivena, kao slijepogluha, a svuda po podu fina je prašina.
Prozor malo zapne, baglame zaškripe; uličica pusta sušta je vrućina, oboljela krošnja susjedove lipe, a na njenom lišću fina je prašina.
Zbog moljaca visi u ormaru zamka; otvara se teško staklo na vitrini, ruka što to čini kao da ju pljačka, i vonjaju stvari po finoj prašini.
August
Rođen sam u kolovozu, četvrtog dana tog mjeseca. Ali ako me netko upita kad sam rođen, kažem – ili zaustim da kažem – da sam rođen u augustu, jer tako se kod nas u Bosni govorilo, a i danas se uglavnom govori. U augustu sam slavio prvih svojih osamnaest rođendanskih blagdana, zapamćenih, izmaštanih i domaštanih; u augustima je nastajala moja samoosviještena biografija, moja osobna mitologija. Rođen sam, ako tako hoćete, u kolovozu, ali sam se rodio u augustu.
Nije da nisam znao, u ono davno doba, „stara“ ili „narodna“, odnosno hrvatska imena mjeseci, ali sam vazda trebao malo razmisliti da bih određenom mjesecu pridružio njegovo hrvatsko ime. Naučio sam mjesečna imena od siječnja do prosinca ne samo zato što je to bilo korisno u ophođenju sa svima i svime što dolazi iz Hrvatske, niti samo zato što je to bila stvar „opće kulture“, nego i radi zabave i veselog nadmetanja s onima koji štuju i vole iste stvari, razne važne sitnice, kao što ljudi nauče točno i lijepo recitirati omiljene pjesme, osobito one duže, ili broj pi, na barem dvadeset decimala, brojati do deset na talijanskom ili francuskom, te izgovarati „iz glave“ diskografiju nekog plodnog benda ili sastave nacionalne nogometne reprezentacije na pet-šest međunarodnih prvenstava. Tek kad sam na neodređeno vrijeme došao u Hrvatsku, a bilo je to nakon devetnaestog životnog augusta, počeo sam usvajati hrvatske nazive mjeseci, pri čemu nije bio potreban poseban trud. Zbog birokracije, školovanja, rada i općenito društvenog i kulturnog života, zbivalo se to samo od sebe, ali još uvijek mi, kad je kalendar u pitanju, prvo padaju na pamet slavenizirani latinski nazivi mjeseci. Prije august, nego kolovoz.
Prvenstvo augusta pred kolovozom ili februara i novembra pred veljačom i studenim nema veze sa sviđanjem. Ako ćemo o sviđanju, više mi se sviđaju lipanj i srpanj, nego juni i juli, možda zato što mi izazivaju snažniji poetski utisak, a možda i zato što me priroda i s prirodom srasla kultura fasciniraju više nego „visoka“ kultura s njezinim vladarima, bogovima, ritualima i matematikama. Slavenski nazivi mjeseci vraćaju nas u drevno, pogansko vrijeme Slavena, prije nego što ih je obuzelo monoteističko kršćanstvo, kad je religija, a s njome i sve kulturno, bila nerazlučiva od mita, kad je mit, kao način spoznavanja svijeta i sastavni dio života ljudskih jedinki i zajednica, bio neodvojiv od prirode i kad je priroda bila neodvojiva od čovjeka. Zato se kaže „mitska“ ili „prirodna religija“. Tako su „prirodni“ bili i mjeseci, premda dvanaestomjesečna godina (kao i sedmodnevni tjedan) nije slavenski izum, nego rezultat interakcija Slavena s Rimom i kršćanstvom, ali su joj Slaveni dali svoj „touch“ kao davaoci imena. Astronomima, matematičarima i političarima velikih civilizacija i kultura raštrkani Slaveni pridružili su se tako kao zemljoradnici, ali i kao pjesnici – rječotvorci i svjetotvorci. Svaki slavenski narod ima svoje nazive za dvanaest mjeseci u godini i nisu samo Hrvati zadržali narodna imena jer, eno, i danas ih koriste Poljaci i Ukrajinci, kao i neki drugi narodi i nacije, a nisu sasvim zaboravljeni ni tamo gdje se u međuvremenu prešlo na latinsko nazivanje mjeseci ili se pak miješaju domaći i latinski nazivi, primjerice, u Turaka i Baska.
Može se reći da su slavenski nazivi mjeseci izrasli iz prirode jer odražavaju prirodne pojave i mijene te one ljudske djelatnosti koje su uz to vezane, prvenstveno poljoprivredne, a razlike među nazivima kod pojedinih slavenskih naroda odražavaju razlike među podnebljima i ritmovima prirode. Nije misteriozno zašto je kod sjevernijih Slavena, poput spomenutih Poljaka i Ukrajinaca, listopadom nazvan novembar, a kod onih južnijih, poput Hrvata i Srba, oktobar. Isto je i s augustom: dok je kod Poljaka i Ukrajinaca osmi mjesec srpanj (sierpień, cерпень), kad se prave i oštre srpovi za košnju, kod Hrvata je to kolovoz, a kod starih Srba gumnik, kad se pokošeno žito kolima vozi na gumno.
* * *
Sedmi i osmi mjesec – čisto ljetni mjeseci – vezani su, dakle, uz zemlju, bilje i njihovo kultiviranje, u izvornom smislu latinske riječi „cultura“, koja znači njegovanje, gojenje ili uzgoj, dakle, obradu zemlje, sjetvu, sadnju i skrb o rastu biljaka koje će dati čovjeku potrebne plodove. A tako nije samo kod Slavena. U njemačkom govornom području sedmi je mjesec „Heuert“ ili „Heumonat“ (sjenik ili mjesec sijena), a ponegdje i „Bärenmonat“ (mjesec medvjeda ili medvjednik), što je povezano s jednim drugim imenom – „Honigmonat“ (mjesec meda ili mednik). Osmi je mjesec „Ährenmonat“ (mjesec klasja ili klasnik) i „Sichelmonat“ (mjesec srpa, srpnik ili, po naški, srpanj), a najčešće „Erntemond“ ili „Ernting“ (mjesec žetve ili žetvenik), što je naziv koji se zadržao u upotrebi sve do devetnaestog stoljeća, a u nekim krajevima rabi se još i danas.
S druge strane, august je dobio ime po prvom rimskom caru Augustu (zapravo Oktavijanu koji je prozvan „Augustus“, tj. „Uzvišeni“), kao što je prethodni mu mjesec, juli, nazvan po Augustovu posvojitelju, rimskom vladaru Juliju Cezaru. Prije Augusta, osmi se mjesec zvao „mensis Sextilis“, „šesti mjesec“, jer je današnji treći mjesec (mart, ožujak) onomad bio prvi. Nakratko, za dvanaestogodišnje vladavine cara Komoda, kolovoz je bio preimenovan u „mensis Commodus“, ali Augustova slava očigledno je bila veća, jer je nakon njegove smrti komod ponovno postao august.
Prateći nastanak i nestanak prirodnih i narodnih imena mjeseci mogle bi se ispisati duge i kompleksne lingvističke, historiografske, kulturološke, antropološke, etnološke, folklorističke, politološke, sociološke, biološke, agronomske, klimatološke i ine studije. Na tom bi se terenu moglo ponešto reći i o čovječanstvu, civilizaciji i kulturi općenito te potvrditi ono što je Terry Eagleton, u svojoj knjizi Ideja kulture, rekao o kulturi: „’Kultura’ se najprije u cijelosti određivala kao materijalni proces, da bi se njezino značenje potom metaforički prenijelo na bavljenje duha. Riječ na taj način, svojim semantičkim razvojem, prati sam povijesni pomak čovječanstva od ruralne do urbane opstojnosti, od svinjogojstva do Picassa, od obrađivanja tla do rastavljanja atoma.“
Starim Rimljanima i Grcima zahvaljujući, kolovoški dani zovu se i „pasjim danima“, „dies caniculares“, odnosno „kynades hemerai“. Odatle i naš izraz „pasje vrućine“, ali ne zato što ljudi zamišljaju – ili barem ja zamišljam – da su najvreliji, kolovoški ljetni dani oni u kojima psi sopćući plaze do prve hladovine i spasonosnog gutljaja vode. Naime, Sirijus, kao najsjajnija zvijezda noćnog neba, u davna se rimska vremena ukazivao 23. srpnja, a puni je sjaj postizao 23. kolovoza. Sirijus se, pak, nalazi u zviježđu Velikoga psa (Canis major), tako da su dani najvećih vrućina označeni kao „pasji“. Budući da Zemlja i svemir evoluiraju, u Rimu i našim krajevima Sirijusov ciklus danas započinje krajem kolovoza, pa bi „pasji dani“ trebali biti kasnoljetni i ranojesenski dani, ali se taj naziv odcijepio od astronomije i klimatologije te je ostao u kolovozu.
Nešto od toga naučio sam, a na nešto od toga podsjetio sam se čitajući predgovor knjige August, koju su priredile austrijske germanistice Evelyne Polt-Heinzl i Christine Schmidjell te je objavljena 2019. godine u glasovitoj „Universal-Bibliothek“ njemačkog izdavača Reclam. Taj je kratki predgovor zanimljiv i koristan, ali August nije znanstveno-stručna, teorijska knjiga, nego knjižica u kojoj je okupljeno šezdeset i pet uzbudljivih pjesama njemačkogovorećih pjesnika, posvećenih mjesecu kolovozu i ljetu te pedantno raspoređenih u poglavlja „Naprosto ljeto“, „Vrijeme odmora“, „Pasji dani“, „Ćudi kolovoza“ i „Konac ljeta“.
August mi je poklonila jedna draga osoba za moj augustovski rođendan i s njim sam se podosta družio u kolovozu 2021. godine, uglavnom na putu jer, kao i druga Reclamova izdanja, ova je knjiga džepnoga formata, pa je čovjek može ponijeti sa sobom kao što nosi novčanik, ključeve i mobitel.
U ovome kolovozu savršeno mi je sjela. No vjerujem da bih u njoj jednako uživao u bilo kojem kolovozu i u bilo kojem drugom mjesecu bilo koje godine jer pored dobrih pjesama volim i dobre knjige, a najbolje su mi one koje su dobro osmišljene i dobro promišljene. Među njima su i tematske antologije, poetske, prozne i esejističke, kod kojih zadovoljstvo i zahvalnost izaziva već pomisao na golemi trud urednika i urednica koji iz nepregledne mase tekstova, kao magnetom, izlučuju one tekstove koji se čine kao da su upravo morali biti izabrani. Letimičnim pogledom na kućne police s knjigama naišao sam na nekoliko takvih poetskih knjiga koje sam mnogo puta čitao, ponekad bez posebnog razloga, a ponekad tražeći oslonac ili poticaj za razmišljanje o nekoj temi. Dvije su borbene, a jedna ljubavna: 101 Poems against War Matthewa Hollisa i Paula Keegana, Poems of Protest Robina Wrighta i Zlatna knjiga svjetske ljubavne poezije Nikole Milićevića. Naletio sam i na dvije drage knjige koje bi se također mogle smatrati tematskim antologijama ako su narodno mišljenje i narodno pjevanje tema: Od zlata jabuka: rukovet narodnih umotvorina Vaska Pope i Kada se sunce ženilo: cvjetnjak usmenih lirskih pjesama Petra Gudelja. Ne dam na te knjige, koliko god ih, kao „svaštare“ ili „štivo za nečitače“, omalovažavali „ozbiljni“ pisci i književni teoretičari.
Polt-Heinzl i Schmidjell, priređivačice Augusta, vrijedne su antologičarke. Uz August su objavile, vjerovali ili ne, i jedanaest knjiga s izabranim pjesmama o ostalih jedanaest mjeseci, a pored toga još i četiri zbirke pjesama o četirima godišnjim dobima, zbirku pjesama i priča o Božiću, dvije zbirke pjesama o dvjema bojama, zelenoj i crvenoj, odnosno svemu zelenome i crvenome, tri knjige s „malim mudrostima“ o prijateljstvu, raznoraznim užicima i životnim situacijama, zbirku pjesama o pticama te opsežan izbor ljubavnih pjesama iz cijeloga svijeta. Svaka im čast i slava.
* * *
Kolovoz je poseban mjesec. Kazao bih to i da sam rođen u nekom drugom mjesecu. Kažu to i Polt-Heinzl i Schmidjell: „Barem u našoj predodžbi, kolovoz je najbezbrižniji mjesec, on je ‘naprosto ljeto’.“ Kolovoz je i „vrijeme odmora“, vrijeme godišnjeg odmora, raspusta, dopusta, praznika. „Praznici su“, „Do kad si na dopustu?“, „Napokon raspust!“, „Na odmoru sam“ – to se može čuti i u lipnju i srpnju, pa i u prosincu i siječnju, ali se ponajprije odnosi na kolovoz i u kolovozu se podrazumijeva.
Međutim, to da je kolovoz najbezbrižniji mjesec upućuje nas na neke brige koje se u ovom mjesecu utišavaju ili naprečac razbijaju ljetnim razbibrigama. To da je on vrijeme odmora upućuje nas na neke mȍre, mučne tegobe kojih se u kolovozu odrješujemo. To da je kolovoz ponajviše vezan za raspuste i dopuste upućuje nas na privremeno raspuštanje neke opresivne organizacije i na činjenicu da nam netko konkretan ili neki apersonalni sistem mora dopustiti da se opustimo i da pokušamo osjetiti bezbrigu. To da se o odmorima, raspustima i dopustima govori kao o praznicima upućuje nas na to da ljeti, a posebno u kolovozu, imamo – ako imamo sreće – neke prazne dane koje možemo po vlastitom nahođenju ispunjavati, što znači da nam je većina ostalih dana u godini okupirana, neslobodna. A sve to upućuje nas na centralnu ulogu rada u našim životima, što kod većine ljudi znači, marksistički kazano, otuđeni rad, tim više što rad u posve tehniciziranom sistemu teško može umaknuti otuđenju. U pojedinim danima godine i u nekim mjesecima, a prvenstveno u kolovozu, organizirani rad zamjenjuje se organiziranim odmorom, što je prilično upitna forma slobode. Mudri i duhoviti Jacques Ellul, u video-intervjuu Betrayal by Technology, naveo je zgodan primjer: „Svijet slobode otvoren je za nas. (…) Čim počnu praznici, tri milijuna Parižana, neovisno jedni o drugima, odluče da krenu prema sredozemnoj obali. Tri milijuna ljudi odluči da učini istu stvar. (…) Ti ljudi ni načas ne pomišljaju da su oni i životi koje vode zapravo u potpunosti određeni tehnikom te da oni zapravo sačinjavaju masu, koherentnu cjelinu.“
Jasno je odakle izvire taj paradoks: ljetni praznici, osim što su prilika za odmor, prilika su i za samozavaravanje i samozaborav, koji su čovjeku obrambeni mehanizmi kao i odmaranje. U ljetnim mjesecima, pogotovo za ferragosta, odškrinjuju se vratašca utopije slobodnog vremena, nerada i neobaveznog rada, poduprte utopijom mira i blagostanja. Ali se ubrzo, dok si rekao „august“, ta vrata opet zamandale i čovjek se nađe u septembarskom, jesenskom kavezu. U tom smislu, moglo bi se – pesimistički ili tek trezveno – zaključiti da je takozvano „ljeto“ samo zavodljiva iluzija i da je „kolovoz“ metafora za sve što u tom iluzornom stremljenju nećemo dostići. I sasvim je logično ono što su psiholozi empirijski dokazali: incidencija depresivnih stanja u populaciji raste nakon ljetnih i novogodišnjih praznika. Naime, s velike visine svaki se povratak na tlo čini kao spust u ambis, to jest pad i propast. Stoga je baš kolovoz „najokrutniji mjesec“, a ne travanj, kako je to rekao T. S. Eliot u Pustoj zemlji.
Vratit ću se još malo tvrdnji Polt-Heinzl i Schmidjell da je „barem u našoj predodžbi“ kolovoz „najbezbrižniji mjesec“. Uzmimo da su one u pravu, ali se ipak zapitajmo: u čijoj točno predodžbi? Za koga je kolovoz najbezbrižniji mjesec i s obzirom na što? Kao što veli ona ironična pjesma Srđana Sachera i Darka Rundeka, ljeti čak i „radnička klasa odlazi u raj“. Ili je barem odlazila u doba socijalizma. A i u ono doba i danas, osim neupitno privilegiranih ekonomsko-političkih elita, pravo na pošten godišnji odmor – koje se još uvijek tumači kao privilegij – ima i većina srednjoklasnog (malo)građanstva. Kao dijete socijalizma i ktome dijete situiranih prosvjetnih radnika, koje je također postalo situiran prosvjetni radnik, dijelim „našu predodžbu“ o kojoj govore Polt-Heinzl i Schmidjell: august je mjesec bezbrižnosti, a ni juli i juni ne zaostaju mnogo za njim. Ali ni u djetinjstvu, ni kasnije nisam se uspio riješiti zbunjenosti, koja se ponekad pretvori u snažnu nelagodu, a koju doživljavam kad se usred komotnog odmora susretnem s nekim tko nema, a možda nikad neće ni imati priliku za ljetni odlazak na more, na selo, u planine, na rijeke i jezera, u prirodu, ili jednostavno priliku da ljeti kod kuće uživa u rastopljenom dnevnom i tjednom rasporedu. Ne mislim samo na one koji sebi zbog siromaštva ne mogu priuštiti „ljetovanje“, niti samo na one kojima je, zbog obiteljskog nasilja, takozvani godišnji odmor još stravičniji od ostatka godine, nego i na one kojima je ljeto sve što „nama“ nije. Neke sam susretao i ovih kolovoških dana: zemljoradnike koji imaju tristo šezdeset i pet-šest radnih dana godišnje, a ljeti rade još intenzivnije nego inače; radnike koji na pedesetak stupnjeva asfaltiraju ceste dok se „mi“ kuhamo na trideset i pet; prekarne turističke i ugostiteljske radnike koji opslužuju vesele odmarače.
A onda još: dok u kolonama na graničnim prijelazima nervozno čekamo pola sata, sat vremena ili čak nevjerojatnih pet sati, azijski, afrički i južnoamerički migranti mjesecima, pa i godinama pokušavaju ilegalno prijeći granice da bi sačuvali živu glavu i stekli bar nešto od blagostanja stanovnika Zapadne Europe, Sjeverne Amerike i Australije; u klimatiziranim stanovima, kućama i hotelima žalimo se na vrućine i komarce, a milijuni ljudi žive u ratnom paklu i ostaju bez svojih domova; voće i povrće u našim vrtovima nije baš rodilo ove godine, a djeca diljem svijeta, pa i u našim susjedstvima, čeznu za normalnim obrokom i umiru od gladi. A onda još: očevidne klimatske promjene, sa sušama, požarima i poplavama, kojima doprinosimo svojim načinom života, ne samo kao mase nego i kao pojedinci.
Kako živjeti i ljetovati s takvim spoznajama? Može li se uživati s grizodušjem? Trebamo li uopće imati grižnju savjesti ako smo u prilici da uživamo? Nije li uživanje u malim stvarima i težnja nečem dobrom i boljem traženje kruha preko pogače? Ako je pisanje pjesme nakon Auschwitza barbarstvo, kako je rekao Theodor Adorno, nije li onda barbarstvo i pisanje, čitanje i prevođenje tankoćutne poezije usred današnje globalne apokalipse? Nisu li odmor i zabava u ovakvim okolnostima zločin? – Nemam odgovora na ta pitanja, ali mislim da asketsko i flagelantsko odustajanje od „snova čovječanstva“ i „malih dnevnih snova“ (prema Ernstu Blochu) – pogotovo ako se usmjerava isključivo prema unutra, na savjest, i ne povlači za sobom nikakvu akciju – ne bi spasilo nikoga, nego bi samo zapriječilo nadu koja napaja svaku akciju.
Kad marljivo radim i uživam u plodovima rada, uključujući zasluženi nerad i dokolicu, i kad uživam u miru i blagostanju – želim da svatko to postigne i pomoći ću, kako god mogu, u izvršavanju te zadaće čovječanstva. Ako istisnemo iz sebe i iz društva ideale dobroga, kojima se ponekad (primjerice, u kolovozu) uspijevamo približiti, sadašnjost će postati obesmišljena i turobna, a bolja budućnost nemoguća. Poželjan cilj je jednakost i ravnopravnost zadovoljnih, a ne egalitarna zajednica podjednako i ravnomjerno unesrećenih. Možda zvuči kao utjeha ili izgovor privilegiranoga, ali zaista smatram da ostvarenju tog cilja doprinosimo i uživanjem u onome što smo stekli, ako pritom nismo naškodili drugima, a ne samo samožrtvovanjem. Ako svoj život, protivno svojim mogućnostima, svedemo na životarenje ili čak preživljavanje (umjesto da ga usmjeravamo prema boljem i dobrom životu), životarenje i preživljavanje moglo bi postati standard, a naposljetku i jedini poželjni i mogući cilj. Raoul Vaneigem, koji je govorio o „revoluciji svakodnevnog života“, rekao je: „Čovjek preživljavanja je čovjek smrvljen mašinerijom hijerarhijske vlasti, kombiniranim ometanjima, kaosom represivnih tehnika, koji programirani mislioci trebaju samo programirati.“
***
Kako god bilo, neka nekolike ljetne pjesme, koje sam iz zbirke pjesama August izabrao i na naš jezik prepjevao, budu moja ljetina, berba iz ljeta 2021. godine. Ako netko drugi bude to čitao – a „čitanje“ je na slovenskom „branje“ – moja će berba biti još bogatija i mogla bi potrajati duže od jednoga ljeta.
U epohi svekolikog ubrzanja – kad se izvjesnim čine i scenariji u kojima će nas Sunce spržiti i Zemljine vode podaviti, ako nas prije toga ne potamane mikroskopska bića ili se sami ne sameljemo svojim ratnim strojevima – ove pjesme mogu biti i podsjetnik na vremena u kojima su ljudi (barem neki, ako ne i većina ljudi) s nestrpljenjem čekali august i u kolovoškoj idili uživali u prkos grižnji savjesti ili bez nje. Istina, nisu sve izabrane pjesme lagane i lepršave poput idealnog ljeta. Ali u današnje vrijeme, kad se pisana i izgovorena riječ uglavnom svodi na medicinske i političke proglase, ekonomske oglase i medijske naslove, a poezija djeluje kao devijacija i bizarnost, već i sama nakana da se zapjeva znak je živosti duha, koju obično pripisujemo ljetu, te duhovnog otpora, koji volimo pripisivati slobodnom čovjeku.
Uz svaku prepjevanu pjesmu naveo sam mjesto gdje sam je prvi put čitao i s kojim se ona zauvijek povezala. Onima koji budu čitali ove prepjeve to ne znači mnogo, jer važna je i treba biti važna sama pjesma, no budući da sam te pjesme prevođenjem odvojio od njihovih tvoraca i posvojio ih, navođenje mjesta gdje se to zbilo (uz vrijeme, kolovoz 2021. godine, i druge okolnosti o kojima je bilo riječi u ovom tekstu) naznaka je činjenice da svaka ta pjesma ima vlastitu biografiju koja se prepleće s prevodiočevom autobiografijom. Prevođenje tuđih stihova intimnije je i ranjivije čak i od pisanja vlastitih, pa mi se takvo vremensko-prostorno razgolićivanje prevedenih pjesama učinilo i kao obaveza, barem prema samome sebi.
***
Albert Ehrenstein (1886.–1950.):
Ljeto (Sommer)
Nek’ me dubok uzdah, mirno i bez vike,
sokolu ponese il’ cvatu rosike.
Postati bih htio, preobrazbom nekom,
neka zvijer il’ stablo, ptica neka, cvijeće!
I da budem zemlja – to biva mi žudnjom;
a da bi to bilo, moje jastvo mrijet’ će.
U tišini mjesec postaje sve bljeđi,
na vlatima trave pjeva sitna rosa,
veselo me zdrave, u polju, na međi,
puh orašar jedan i zec čudna nosa.
U hambaru ukraj velikog dvorišta
zdušno vrše žito, već od ure pete;
tako i ja želim, ako želim išta,
skroz ovršen biti, biti opet dijete.
Vječno u mom dahu biva vječni bitak,
pa nikada posve duša mrijet’ mi neće,
preobrazbom nekom postat će moj žitak
neka zvijer il’ stablo, ptica neka, cvijeće!
(Kučilovina i Sesvetsko prigorje)
Günter Grass (1927.–2015.):
Kolovoško nebo (Augusthimmel)
Nema više čuđenja ili straha,
jer mnoge su tako daleko.
Samo ukočen vrat od gledanja u zvijezde
i tragovi objašnjive vrtoglavice.
(Bihać)
Rose Ausländer (1901.–1988.):
100 farenhajta (100° Fahrenheit)
Zrak je u groznici
Djeca se igraju s
prahom predaka
Žene venu
od bolesnog sjaja
bacaju svoje dragulje
u smeće
Ševin pjev
pada u kipući rezervoar
uskrsava kao para
Svjetlo je spremno za okršaj
Užarene sjene stoje
i prijete pred kapijama
iza kojih se ljudi
skrivaju od požara
(Karlobag i Podgorje)
Günter Eich (1907.–1972.):
Krajem kolovoza (Ende August)
S bijelim trbusima plutaju mrtve ribe
između vodene leće i trske.
Vrane imaju krila da bi umaknule smrti.
Ponekad vidim da se Bog
ponajviše brine za postojanje puževa.
Gradi im kuću. A nas ne voli.
Uvečer bijeli oblak prašine ostaje za autobusom
koji odvozi nogometnu momčad.
Mjesec se zrcali u šipražju,
skupa s večernjačom.
O kako si blizu, besmrtnosti, u šišmišjem krilu,
u automobilskim farovima
koji se kao par očiju približavaju niz brdo.
(Trbovlje i Zasavlje)
Christoph Meckel (1935.–2020.):
Ljetni dani (Die Sommertage)
Moja kuća izgrađena je na polaganoj i blagoj vodi.
U žutoj košulji nedjelja prolazi kroz kukuruzište.
Iza brežuljaka
trguje trešnjama i bakrenim zvonima. U selima
zaziva: ima li mušterija, ima li mušterija? Mi smo bijedni ljudi.
Njezina bijela kosa vijori se sretnim tjednom.
Dolazi zeleni ponedjeljak, zalutao u pašnjake.
Krave, lijepo dotjerane, izlaze i ne vraćaju se.
Stanite – dozivam ih – ama ne raste nam bolje meso
na grani, niti će nam rijeke
ikada dati slađega mlijeka!
Uz zujanje pčela, jabuke u sepetu
pjevaju hvalu,
a kamen i ljuske lukovica mrmljaju u pijesku.
Trešnjine cvjetove rasipa utorak po mostu
iza kukuruzišta.
Polagana voda obilazi brežuljke i traži na njima ležaj za se,
ali sestrinski
rijeke ju mame u stijenje, u dolinu
pa suhim stopalom stupa dan u kuću, prevarant,
i polijeva nam sijeno mokrim suncem; mi smo bijedni ljudi.
Vreća puna tuče, i trava u gubici jednoga psa –
srijeda. Moj otac broji na prste stabla trešnje:
šezdeset ljeta punih trešanja, i slobodan plov
po sredoljetnoj vodi.
Jutro ječi od rijeka koje se susreću u voćnjaku.
Na prozoru gologlav stoji potok dotekao iz brežuljaka
i nudi na prodaju drvene klompe.
Četvrtku kažem: voda jošte spava
u našim vinskim bačvama – samo polako!
A kad se probudi, pjevat će se itekako krajem tjedna!
Na jednoj nozi stoji most i čvrsto se drži
za trešnjino stablo.
Spojenim rijekama otplovit ćemo u rujan.
I probudih se u petak, pa se nađoh,
stariji od stabla trešnje i kukuruzišta,
stariji i od svoga oca,
na štakama napravljenim od drvenoga sanduka, kako bih pozdravio jutro.
Nijedan tetrijeb, nijedan čvorak ne posudi mi dah i glas,
ma ni kukavica ne htje da posudi mi zvuk.
Škrte ševe mučahu
pa prođoh nijem pokraj njih na svojim starim nogama,
odoh u purpurni dan u kojem beskonačno živim.
Subota. Čuh puževe kako prose kišu
u toploj noći.
Danas nam more šalje parobrod
natovaren vinom. Kostur
zime valja se u pjeni na obali, mi ćemo
skupljati kosti i bacati ih u vatru,
jednog jesenskog dana, za plotom trešnjika.
U podrumu, čujem, stapaju se rijeke.
Bit će mnogo vode pod nogom u trku,
a gromovi i kiše lagani u mojoj ruci.
Bakreno zvono bruji: Brod je stigao!
Nikakva nedjelja ne mora doći i reći: Mi smo bijedni ljudi.
Moj otac pozdravlja dan Ezekijelovim glasom,
a ja šaljem na put svu tu veličanstvenu vodu.
(Ušće Sutle u Savu kod Drenja Brdovečkog u Zaprešićkom prigorju)
Theodor Kramer (1897.–1958.):
Nakon ljetovanja (Nach dem Urlaub)
Nakon ljetnih dana, stan je poput duha,
ispunja ga jeka jer zijeva praznina,
lampa prekrivena, kao slijepogluha,
a svuda po podu fina je prašina.
Prozor malo zapne, baglame zaškripe;
uličica pusta sušta je vrućina,
oboljela krošnja susjedove lipe,
a na njenom lišću fina je prašina.
Zbog moljaca visi u ormaru zamka;
otvara se teško staklo na vitrini,
ruka što to čini kao da ju pljačka,
i vonjaju stvari po finoj prašini.
(Zagreb)