Postoje stvari koje možemo znati i postoje stvari koje ne možemo znati. Možemo znati da je zbroj svih kutova u nekom trokutu 180 stupnjeva, ne možemo znati postoji li život poslije smrti. Ne možemo znati ni što misli kamen dok po njemu padaju velike krpe kiše, ni je li mu mokro. Ne možemo znati ni ima li bog zulufe duge kao Arthur Schopenhauer, ni kosu smeđu kao Alanis Morissette, ali možemo znati da je kružnica okrugla.
Jedini čovjek na svijetu koji to ne zna je moj instruktor vožnje, koji me u jurećem automobilu uvjeravao da postoji najisturenija točka na kružnici i da u trenutku s tom točkom na sljedećem raskrižju počnem motati kako bi se polukružno okrenuo. Tako on to tumači polaznicima svoje autoškole već pola stoljeća i obavezno dodaje kako dobar instruktor, eto, mora poznavati i geometriju. Platon mora da je odahnuo kad je ovo čuo, a ja se nisam pretjerano uzrujavao, zato što je moj instruktor odabrao uvjeravanje, umjesto obrazlaganja, a ljude možete uvjeriti u bilo što. Ja sam, primjerice, bio uvjeren da će instruktor ubrzo ušutiti ako na svaki njegov pobjedonosni poučak otklimam s odobravanjem. Tako je i bilo, a polukružno sam na kraju okrenuo uz pomoć eksperimentalne teologije i svijeta kao volje i predodžbe.
Dakle, između onoga što možemo znati i onoga što ne možemo znati nalazi se moj instruktor vožnje. Vjernik. A vjernik se o ponoru između stvari koje možemo znati i stvari koje ne možemo znati ne informira skicirajući silogizam ili računajući aritmetičku sredinu, nego kako jedino i može: sklapajući dlanove u smjeru neba. On vjeruje.
Vjerovati se može na silu, a može se vjerovati i onda kada se umjesto odgovora pitanje vraća kao jeka vječno živa. Ni u jednom ni u drugom slučaju ne postoji razlog bez kojeg se ne može, nego upravo razlog bez kojeg se može. U boga se, naime, vjeruje jer razloga nema i ne može ga biti. Motivi su nešto drugo.
Upravo su zato i ateisti vjernici. Oni nisu, kako u nedavnom intervjuu svečano objašnjava jedan hrvatski teolog, nevjernici, nego bezbožnici. To riječ ateist doslovno govori. Naš teolog laže zato što je već hiljadama godina u interesu opstanka deističkih religija, dakle, onih koje počivaju na bogostvoritelju, da se vjera odnosi isključivo na vjeru u boga. A kako za božju opstojnost ni dokaza ni razloga nema, tako i ateisti mogu samo vjerovati u svoje bezbožništvo. Njihovo je nijekanje ispovjedno i po tome između ateista i katolika nema nikakve razlike.
Agnostici su, s druge strane, privremeni nevjernici i bezbožnici. Njihovo će vrijeme doći, makar na pet minuta. No, kako ga još nema, oni ne znaju što bi rekli o svojoj tjeskobi. Neko biće koje je skrivilo zvijezde i munje možda doista i postoji, no je li on bog, leteća ćabata ili bijela svjetlost, to još zasad ne znamo. Zato što vjeruju da će doći razlog njihove vjere, agnostici su zapravo vrlo nedomišljeni, jer dok koriste vjeru da na okupu drže svoju skepsu, oni zapravo čekaju da matematičari dokuče formulu inteligentnog dizajna. Nešto poput liberalnog tržišta, o kojem se nema tko brinuti.
Ateisti su vjernici
Postoje stvari koje možemo znati i postoje stvari koje ne možemo znati. Možemo znati da je zbroj svih kutova u nekom trokutu 180 stupnjeva, ne možemo znati postoji li život poslije smrti. Ne možemo znati ni što misli kamen dok po njemu padaju velike krpe kiše, ni je li mu mokro. Ne možemo znati ni ima li bog zulufe duge kao Arthur Schopenhauer, ni kosu smeđu kao Alanis Morissette, ali možemo znati da je kružnica okrugla.
Jedini čovjek na svijetu koji to ne zna je moj instruktor vožnje, koji me u jurećem automobilu uvjeravao da postoji najisturenija točka na kružnici i da u trenutku s tom točkom na sljedećem raskrižju počnem motati kako bi se polukružno okrenuo. Tako on to tumači polaznicima svoje autoškole već pola stoljeća i obavezno dodaje kako dobar instruktor, eto, mora poznavati i geometriju. Platon mora da je odahnuo kad je ovo čuo, a ja se nisam pretjerano uzrujavao, zato što je moj instruktor odabrao uvjeravanje, umjesto obrazlaganja, a ljude možete uvjeriti u bilo što. Ja sam, primjerice, bio uvjeren da će instruktor ubrzo ušutiti ako na svaki njegov pobjedonosni poučak otklimam s odobravanjem. Tako je i bilo, a polukružno sam na kraju okrenuo uz pomoć eksperimentalne teologije i svijeta kao volje i predodžbe.
Dakle, između onoga što možemo znati i onoga što ne možemo znati nalazi se moj instruktor vožnje. Vjernik. A vjernik se o ponoru između stvari koje možemo znati i stvari koje ne možemo znati ne informira skicirajući silogizam ili računajući aritmetičku sredinu, nego kako jedino i može: sklapajući dlanove u smjeru neba. On vjeruje.
Vjerovati se može na silu, a može se vjerovati i onda kada se umjesto odgovora pitanje vraća kao jeka vječno živa. Ni u jednom ni u drugom slučaju ne postoji razlog bez kojeg se ne može, nego upravo razlog bez kojeg se može. U boga se, naime, vjeruje jer razloga nema i ne može ga biti. Motivi su nešto drugo.
Upravo su zato i ateisti vjernici. Oni nisu, kako u nedavnom intervjuu svečano objašnjava jedan hrvatski teolog, nevjernici, nego bezbožnici. To riječ ateist doslovno govori. Naš teolog laže zato što je već hiljadama godina u interesu opstanka deističkih religija, dakle, onih koje počivaju na bogostvoritelju, da se vjera odnosi isključivo na vjeru u boga. A kako za božju opstojnost ni dokaza ni razloga nema, tako i ateisti mogu samo vjerovati u svoje bezbožništvo. Njihovo je nijekanje ispovjedno i po tome između ateista i katolika nema nikakve razlike.
Agnostici su, s druge strane, privremeni nevjernici i bezbožnici. Njihovo će vrijeme doći, makar na pet minuta. No, kako ga još nema, oni ne znaju što bi rekli o svojoj tjeskobi. Neko biće koje je skrivilo zvijezde i munje možda doista i postoji, no je li on bog, leteća ćabata ili bijela svjetlost, to još zasad ne znamo. Zato što vjeruju da će doći razlog njihove vjere, agnostici su zapravo vrlo nedomišljeni, jer dok koriste vjeru da na okupu drže svoju skepsu, oni zapravo čekaju da matematičari dokuče formulu inteligentnog dizajna. Nešto poput liberalnog tržišta, o kojem se nema tko brinuti.