U snu penzioniranom profesoru filozofije dođe ideja, poslije je budan još ponešto dodao, pa je iz sna i jave nastala ova priča, jednom penzioniranog profesora veselila, drugi put plašila.
A sanjao računalo koje filozofira. Izmišljena takva sprava. Njemu je ponudila neka firma. Rekao mu prodavač da će mu se svidjeti, izum je to za nova vremena, posebno korisna sprava u doba pandemija, a i za njega penzionera, ne mora izlaziti iz kuće, ne treba mu ni biblioteka, ni društvo, sve je već tu, na okupu. U računalima velikih kompanija već imaju podatke o mnogima, naročito o kreditno sposobnima, znaju o njihovima željama i potrebama, pa sada znaju da bi računalo koje filozofira bila korisna sprava za penzioniranog profesora. Tog zabavnog i korisnog sugovornika nazvali su Asimov filozof, ime sasvim prikladno, po nekad popularnom i uglednom piscu koji je pisao odlične priče znanstvene fantastike, pisao o davnim vremenima, o robotima, o mnogo raznih tema, a imao je i profesor jednog drugara sa sličnim imenom, ime je adekvatno, ako mu nije po volji može ime lako promijeniti, imenovati kompjuter po vlastitom izboru, može ga i po nekom sebi bliskom nazvati ili ako baš hoće svoje mu vlastito ime dati.
Filozofija je ranije malo ljudi zanimala, brzo su od nje odustajali kada bi shvatili da to nije zbirka mudrih izreka, nema filozofa bez rada i strpljenja. O filozofiji ljudi ne znaju mnogo, a oni koji tvrde da sve znaju ne znaju ništa. Mnogi su filozofiju na različite načine spominjali, malo tko je razumio, a i tada tek ponešto. Ali ova sprava sve mijenja. Ova sprava je kompjuter koji filozofira! Izum stoljeća. Vrhunska umjetna inteligencija. Iako je ova sprava nova, ideja je odavno postojala. Već je ranije, osamdesetih godina u gradovima i biroima vrlog, novog svijeta počela rasti ova ideja.
Naš svijet je svijet promjena. U naše vrijeme najprije je došlo do Smrti Autora, onda i do smrti Čovjeka, taj se sve manje može oduprijeti smrtnim opasnostima, sve su nam jasnija njegova ograničenja, vrijeme je da uzviknemo: živjela Mašina! Ona je odlična zamjena za nepouzdana, odavno potrošena ljudska bića svih vrsta. Budućnost je njena! Za razliku od ljudskog stvora, mašina je trajna, pouzdana i uvijek raspoloživa, ne ovisi ni o vodi ni o hrani, ni kisik joj ne treba, ne obolijeva, uz to je uvijek dobro raspoložena, bolje, potpunije obrazovana, a stalno može biti poboljšavana i dograđivana, njena inteligencija se razvija, njena snaga je sve veća, ništa joj uskoro neće biti prepreka.
Naravno, Asimov kao sprava sa vještačkom inteligencijom nije prva takva sprava. Bilo je i mnogo, mnogo ranije više ili manje uspješnih pokušaja da se napravi “pametna mašina”. Već je u 18. stoljeću izumljen šahovski automat, nazivali su ga Mehanički Turčin, mnoge je, kažu i samog Napoleona u šahu pobijedio, ali je onda otkriveno da je bila u pitanju prevara, lijepo smišljena podvala: naime, u spravi se skrivao ili iza nje bio uvijek neki vješt operativac, dobar šahist koji je igrao, nekoliko ih se vremenom, dok je za mašinu bilo interesa smjenjivalo. Poslije su smislili prave male kompjutere – šahiste, prva takva sprava se zvala Faust, ništa naročita, i penzionirani profesor je tu spravu mogao pobijediti, ali onda su pravljene sve bolje, računalo imenom Deep Blue početkom našeg stoljeća tuklo je i dugogodišnjeg šampiona, tada najboljeg svjetskog igrača, gospodina Garija Kasparova. Od tog doba kompjuteri su bolji od ljudi u šahu, brže računaju, više pamte, a ne gube nerve nikada, prosto su nepobjedivi. Ljudi su doduše nastavili igrati šah, i danas ga igraju, može ih svako vidjeti i u svom obližnjem parku, nekoj kavani ili klubu, igraju prije svega zato što ih međusobno rivalstvo zabavlja, bude i novih ideja u partijama vrhunskih igrača, a posebnu draž igri daje uzbuđenje koje svaku partiju prati, jer u igri sa računalom psihološki moment gubi na značaju. A i rivalstvo je među ljudima uvijek jače naglašeno, što sa mašinama, koje nemaju ni pola ni karaktera ni nacije ni religije nije slučaj. Jedino je bitna firma čiji je proizvod, uz to i zemlja proizvodnje, ali to nije ni osoba, ni nacionalnost. U tome je još jedna prednost nove tehnologije: svaki njen uspješni proizvod je ideološki neutralan, što je dobro jer je svako ideološko opredjeljenje pogubno po razborito mišljenje, a potpuno nepotrebno kada je u pitanju računanje. Prednost i razlog pobjeda kompjutera je bila jednostavna: potpuna, ničim poremećena sabranost, brže računanje i znanje o svim postojećim mogućnostima. Naravno, ideja znanja je primijenjena i u drugim oblastima. Svaka automatska centrala je odavno davala brojeve telefona, adrese, vremensku prognozu, rezultate utakmica i još mnogo toga, a kasnije se pojavio cijeli niz elektroničkih sveznadara, ništa više nije trebalo pamtiti, sve što osoba hoće znati stalno je u osobnom malom telefonu, uvijek pri ruci.
Sva ta iskustva korištena su i u oblikovanju našeg filozofa. Problem je bio da okupimo sva dosadašnja filozofska znanja, a uz to i da ponudimo nova. Imali smo sve podatke kakvi su se ranije čuvali u referencijalnim, povijesnim i teorijskim knjigama, pa je u Asimovu kompjuteru brzo pohranjeno o filozofiji sve što se o njoj može znati, mnogo više nego što je mogao upamtiti i jedan filozof u ljudskom obliku. Naš Asimov je kompjuter – enciklopedija. Bilo je, naravno, i među ljudima mnogo „sveznalica”, od kojih su neki, kada bi počeli pisati, bili pravi kolekcionari tuđih znanja, što je danas, s pojavom interneta, postala uobičajena praksa, samo što se više ne navode imena onih koje skupljač tuđeg citira, pa mi mislimo da je bolje da to bude anonimna sprava, nego neka ljudska, nikada dovoljno efikasna osoba.
Postoji još jedan izvor koji objašnjava porijeklo našeg Asimova: to je posao prepisivača, kakvih je u srednjem vijeku bilo u manastirima, koji su prepisivali djela velikih filozofa, svećenika i znanstvenika i tako bogatili postojeće knjižnice. Poslije su svi ozbiljni akademici uredno navodili ono što bi u kojoj knjizi našli, što se smatralo pitanjem znanstvene odgovornosti i intelektualnog poštenja. Nažalost, u novije vrijeme razmahali su se oni koji posuđuju, ili bolje reći prisvajaju ideje iz djela drugih autora a da im ni ime ne spomenu, posebno ako misle da za tog autora drugi ne znaju ili ga kao svojeg kolegu podcjenjuju. Od sada će uz pomoć našeg kompjutera takvu prevaru biti lako ustanoviti, pa će i ovih prevaranata brzo biti manje, a izvorna djela će biti studirana više.
Iz ovoga što je do sada rečeno možete zaključiti da je naš kompjuter prije svega arhivar i dobar student, koji je savladao sve lekcije iz povijesti filozofije. Štreber. Svaki je nastavnik vjerojatno susreo mnogo studenata, u doba svojih studija, a i kasnije, kada je predavao, među njima i one koji su dobro pamtili, sve što su naučili znali točno ponoviti, ali nisu baš najbolje razumjeli gradivo. E to je bio ispočetka problem našeg Asimova: odlično reproduciranje znanja, ali bez vlastite misaone imaginacije. Onda su mu inženjeri kompjuterskih duša ugradili program sa odgovorima, jednostavnim, a ponekad i enigmatičnim, poput starih delfskih proročica. Ako netko pita, recimo, Šta je život?, odmah dobije tautološki odgovor: Život je život? Ako onda pita šta je smisao života, dobije odgovor: smisao je onaj koji mu damo; na pitanje šta je smisao mojeg života, odgovor je: smisao mu je onaj koji mu ti daš i tako dalje. Odgovor može biti i tajnovit, pa glasiti: “Kada svoje nađeš, tvoje će te naći”, a otud neka onda svako za sebe razabere što to znači. Kompjuter Asimov može davati i odgovore u maniru različitih filozofa iz prošlih vremena ili navoditi neka lijepa mjesta iz duhovne tradicije („život je samo san”, “život je volja za životom”, “život je otuđeni život” itd.), a naročit napredak smo napravili kada smo proizveli računala za opću upotrebu, koja imaju odgovore u stilu svojedobno pomodne Nove škole, pa smo tako napravili i računala koja pomažu u slučaju kakve osobne nevolje.
U tom novom naraštaju računala svaki kupac bi svojem računalu dao sve svoje podatke, čak i one potpuno intimne, i onda će računalo biti u stanju odgovarati prema specifičnim pitanjima svojeg vlasnika. Kada bi taj postavio pitanje “Što je život?” kompjuter bi mu, kao i onaj za javnu upotrebu mogao odgovoriti tautološki ili iznijeti sažeto sva znana učenja o životu. Na pitanje “Što je moj život?” kompjuter je lako mogao ponoviti cijelu biografiju svoga vlasnika, a s obzirom da uvijek ima sve podatke o njemu izvesti i odgovarajući zaključak, kao recimo: “Tvoj život u ovom trenutku je težak, depresivan, jer imaš dugove, a i žena te zbog toga napustila”. Na pitanje “Što mi je činiti?” kompjuter nudi pripremljene razborite odgovore, kao na primjer: “Strpljenje i rad će donijeti rezultate i vratiti ti uskoro sreću”. Tako je kompjuter postao savjetnik, baba – vračara i sugovornik u jednom.
Takva sprava je pouzdana, uvijek na raspolaganju, uvijek na strani svojeg vlasnika, a u svakom pogledu korektna, i uz to bez rase, pola ili bilo kakvog ljudskog opredjeljenja, kakvo može unijeti nemir ili dovesti do neželjenih trvenja i konflikata među učesnicima u razgovoru. Ovo je doista pravi, neutralni, sabrani, mirni filozof, što je zapravo ideal svakog koji se bavio filozofijom. Davno je Platon htio da idealnom državom vlada kralj – filozof. Nova industrija je stvorila savršenog, kraljevskog roba. S njim njegov vlasnik može raditi što hoćete, prekidati ga, ispravljati, a uvijek će biti po volji kupca, pa će se svaki s našim filozofom lijepo slagati, pod uvjetom da je ovladao elementarnom vještinom upravljanja (komandiranja).
Osobina svih kompjutera je da ponavljaju, ne izmišljaju. Ni jedan šahovski program nije smislio neko otvaranje, nego se služi onima koje su pronašli ljudi. Ponavlja postojeće. Ni kompjuter Asimov nije inventivan. Ne izmišlja neku novu filozofiju, ali će misli i ideje mjerodavnih filozofa, a i svog vlasnika rado usvojiti, iz njih upotrebljivo selektirati i pohraniti u svoju memoriju. Asimov samo reproducira. A reproducira ono što njegovom vlasniku odgovara.
Svaki takav kompjuter iz serije Asimov može biti dobar, zadovoljavajući filozof. U njemu su pohranjena sva velika učenja prošlih vremena, koja svako može uključivati i isključivati po volji i osobnom raspoloženju. A ako Asimov krene po svom, pa počne samostalno filozofirati i iznositi kritička stajališta, što je svakako neželjena greška kakva se rijetko dešava, može odmah biti isključen ili brzo, kao i svako računalo, ponovo vraćen na prvobitno stanje i tako popravljen. Sprava koja nikada neće biti kritički nastrojena prema svojem gospodaru, uvijek će dati odgovor koji vlasniku najviše odgovara i uvijek se može podesiti prema osobnim potrebama i očekivanjima. Stalna podrška, vrlo korisna u svim dilemama i opredjeljenjima.
Ovdje je dakle ostvaren još jedan veliki tehnološki napredak. Ova sprava filozofira, a nikoga ne uznemirava. Mišljenje je, na zadovoljstvo kupaca, konačno postalo divna razbibriga i ugodna zabava. Ovakva sprava ne bi trebala biti ni skupa, pogotovo ako je ljudi kupuju na otplatu. Proizvođači će pratiti zahtjeve kupaca, a u dogledno vrijeme proizvesti i kompjuter koji će pisati i odgovarajuće knjige, koje će vlasnik kompjutera moći potpisivati kao svoje, knjige koje će uz to biti lijepo primljene, jer će biti kao i sve druge. Tako je i filozofsko djelo konačno postalo lijep, koristan i po cijeni pristupačan proizvod, a njegovi posjednici sebe više neće mučiti teškim pitanjima, tu je sprava da odgovara, uskoro će doći do općeg mira, ničim ovaj svijet neće biti uznemiravan, bit će to konačno idealna država poslušnih ljudi i pametnih mašina.
Do sada smo imali pojedine filozofe, pravce i škole. U ovakvom kompjuteru će biti sabrano sve što je filozofija. To je sasvim slično kompjuterima koji znaju sve šahovske partije prošlih vremena, sve imaju sistematizirano u memoriji i igraju savršen šah, ali ne stvaraju novi stil, nemaju „svoju igru”. Njihove partije ne pripadaju nikome, jer je u pitanju anonimni kompjuteri, koji su nešto kao mašine, ali ništa kao osobe. U tome je zapravo najveća prednost i kompjutera koji filozofira: ovaj kompjuter je znanje bez zamornih sumnji i nepotrebnih dilema. Još jedna od izvrsnih osobina ove sprave je što ne postavlja pitanja, jer ima samo odgovore. Ima odgovore, a nema pitanja. To ovaj filozofski proizvod čini poslušnim, savršenim strojem, a ne nekom svojeglavom osobom, koja sebe i druge svojim filozofiranjem uznemirava. U Asimovu nema dilema, nema strepnji i drhtaja, nema nepotrebnih emocija i zakona srca, nema brige i strahova, nema ni osobnih predodžbi, volje i poziva na oslobođenje, dakle nema ničega što bi remetilo spokojno i lijepo filozofiranje. Nepristrasna, racionalna ustrojena sprava, bez iracionalističkih filozofskih stajališta, impulzivnih reakcija i pristranog svjetonazora. Ako se ipak tako nešto dogodi, pa mašina počne po svom filozofirati, ponovo naglašavam, odmah će proizvođač poslati majstora i ta greška će biti otklonjena u najkraćem mogućem roku ili će postojeća mašina biti zamijenjena potpuno novom. Sve to će uvećati vlasnikovo samopouzdanje i povjerenje u osobni svjetonazor. A ako ipak ostane skeptičan prema ovom novom automatu, onda je naš Asimov takvoj osobi još potrebniji, jer će joj pomoći da se izbavi iz svojih dilema, jer je Asimov uvijek potvrda svih stajališta i uvjerenja svojeg vlasnika. Osobni dogmat i apologeta. Njega dakle ne muči ni sujeta, nego se prilagođava prilikama, a ako dobije otkaz i završi na smetištu povijesti on neće stavljati primjedbe ni uložiti žalbu, što je još jedan od nedostataka nesavršenih ljudskih bića. Korisna sprava. Uz to samo vaša. Ovaj proizvod kupac može vratiti u roku od trideset dana ako njime nije zadovoljan. Asimov nikada neće biti dosadan, vlasnik ga može isključiti kada god hoće, a ako postane nepotreban ovaj traženi proizvod uvijek može vratiti u roku od trideset dana ili prodati na međumreži u pola cijene. A ako cijenjenom kupcu sve ovo ne odgovara, onda se i sam svrstao u grupu nezadovoljnih, nesnosnih filozofa kojima nema spasa.
Ove su misli, vesele, a zastrašujuće, toliko obuzele penzioniranog profesora da na kraju nije znao je li on sam filozof koji je postao poput kompjutera ili je njegov kompjuter počeo umišljati da je filozof. A to je baš poput onih tamnih slutnji koje nagovještavaju da se bliži ili je možda već došlo doba u kojima se ostvaruju misli i predviđanja pesimističnih filozofa, o svijetu progresa i tehničkog napretka, u kojem je čak i filozof samo produžena mašina, a mašina vrla, nova filozofija. Za sada srećom samo fantazija, ali ona već postaje i brzo može postati vrlo stvarna stvarnost, posebno kada nam baš nije do toga.
Asimov filozof
U snu penzioniranom profesoru filozofije dođe ideja, poslije je budan još ponešto dodao, pa je iz sna i jave nastala ova priča, jednom penzioniranog profesora veselila, drugi put plašila.
A sanjao računalo koje filozofira. Izmišljena takva sprava. Njemu je ponudila neka firma. Rekao mu prodavač da će mu se svidjeti, izum je to za nova vremena, posebno korisna sprava u doba pandemija, a i za njega penzionera, ne mora izlaziti iz kuće, ne treba mu ni biblioteka, ni društvo, sve je već tu, na okupu. U računalima velikih kompanija već imaju podatke o mnogima, naročito o kreditno sposobnima, znaju o njihovima željama i potrebama, pa sada znaju da bi računalo koje filozofira bila korisna sprava za penzioniranog profesora. Tog zabavnog i korisnog sugovornika nazvali su Asimov filozof, ime sasvim prikladno, po nekad popularnom i uglednom piscu koji je pisao odlične priče znanstvene fantastike, pisao o davnim vremenima, o robotima, o mnogo raznih tema, a imao je i profesor jednog drugara sa sličnim imenom, ime je adekvatno, ako mu nije po volji može ime lako promijeniti, imenovati kompjuter po vlastitom izboru, može ga i po nekom sebi bliskom nazvati ili ako baš hoće svoje mu vlastito ime dati.
Filozofija je ranije malo ljudi zanimala, brzo su od nje odustajali kada bi shvatili da to nije zbirka mudrih izreka, nema filozofa bez rada i strpljenja. O filozofiji ljudi ne znaju mnogo, a oni koji tvrde da sve znaju ne znaju ništa. Mnogi su filozofiju na različite načine spominjali, malo tko je razumio, a i tada tek ponešto. Ali ova sprava sve mijenja. Ova sprava je kompjuter koji filozofira! Izum stoljeća. Vrhunska umjetna inteligencija. Iako je ova sprava nova, ideja je odavno postojala. Već je ranije, osamdesetih godina u gradovima i biroima vrlog, novog svijeta počela rasti ova ideja.
Naš svijet je svijet promjena. U naše vrijeme najprije je došlo do Smrti Autora, onda i do smrti Čovjeka, taj se sve manje može oduprijeti smrtnim opasnostima, sve su nam jasnija njegova ograničenja, vrijeme je da uzviknemo: živjela Mašina! Ona je odlična zamjena za nepouzdana, odavno potrošena ljudska bića svih vrsta. Budućnost je njena! Za razliku od ljudskog stvora, mašina je trajna, pouzdana i uvijek raspoloživa, ne ovisi ni o vodi ni o hrani, ni kisik joj ne treba, ne obolijeva, uz to je uvijek dobro raspoložena, bolje, potpunije obrazovana, a stalno može biti poboljšavana i dograđivana, njena inteligencija se razvija, njena snaga je sve veća, ništa joj uskoro neće biti prepreka.
Naravno, Asimov kao sprava sa vještačkom inteligencijom nije prva takva sprava. Bilo je i mnogo, mnogo ranije više ili manje uspješnih pokušaja da se napravi “pametna mašina”. Već je u 18. stoljeću izumljen šahovski automat, nazivali su ga Mehanički Turčin, mnoge je, kažu i samog Napoleona u šahu pobijedio, ali je onda otkriveno da je bila u pitanju prevara, lijepo smišljena podvala: naime, u spravi se skrivao ili iza nje bio uvijek neki vješt operativac, dobar šahist koji je igrao, nekoliko ih se vremenom, dok je za mašinu bilo interesa smjenjivalo. Poslije su smislili prave male kompjutere – šahiste, prva takva sprava se zvala Faust, ništa naročita, i penzionirani profesor je tu spravu mogao pobijediti, ali onda su pravljene sve bolje, računalo imenom Deep Blue početkom našeg stoljeća tuklo je i dugogodišnjeg šampiona, tada najboljeg svjetskog igrača, gospodina Garija Kasparova. Od tog doba kompjuteri su bolji od ljudi u šahu, brže računaju, više pamte, a ne gube nerve nikada, prosto su nepobjedivi. Ljudi su doduše nastavili igrati šah, i danas ga igraju, može ih svako vidjeti i u svom obližnjem parku, nekoj kavani ili klubu, igraju prije svega zato što ih međusobno rivalstvo zabavlja, bude i novih ideja u partijama vrhunskih igrača, a posebnu draž igri daje uzbuđenje koje svaku partiju prati, jer u igri sa računalom psihološki moment gubi na značaju. A i rivalstvo je među ljudima uvijek jače naglašeno, što sa mašinama, koje nemaju ni pola ni karaktera ni nacije ni religije nije slučaj. Jedino je bitna firma čiji je proizvod, uz to i zemlja proizvodnje, ali to nije ni osoba, ni nacionalnost. U tome je još jedna prednost nove tehnologije: svaki njen uspješni proizvod je ideološki neutralan, što je dobro jer je svako ideološko opredjeljenje pogubno po razborito mišljenje, a potpuno nepotrebno kada je u pitanju računanje. Prednost i razlog pobjeda kompjutera je bila jednostavna: potpuna, ničim poremećena sabranost, brže računanje i znanje o svim postojećim mogućnostima. Naravno, ideja znanja je primijenjena i u drugim oblastima. Svaka automatska centrala je odavno davala brojeve telefona, adrese, vremensku prognozu, rezultate utakmica i još mnogo toga, a kasnije se pojavio cijeli niz elektroničkih sveznadara, ništa više nije trebalo pamtiti, sve što osoba hoće znati stalno je u osobnom malom telefonu, uvijek pri ruci.
Sva ta iskustva korištena su i u oblikovanju našeg filozofa. Problem je bio da okupimo sva dosadašnja filozofska znanja, a uz to i da ponudimo nova. Imali smo sve podatke kakvi su se ranije čuvali u referencijalnim, povijesnim i teorijskim knjigama, pa je u Asimovu kompjuteru brzo pohranjeno o filozofiji sve što se o njoj može znati, mnogo više nego što je mogao upamtiti i jedan filozof u ljudskom obliku. Naš Asimov je kompjuter – enciklopedija. Bilo je, naravno, i među ljudima mnogo „sveznalica”, od kojih su neki, kada bi počeli pisati, bili pravi kolekcionari tuđih znanja, što je danas, s pojavom interneta, postala uobičajena praksa, samo što se više ne navode imena onih koje skupljač tuđeg citira, pa mi mislimo da je bolje da to bude anonimna sprava, nego neka ljudska, nikada dovoljno efikasna osoba.
Postoji još jedan izvor koji objašnjava porijeklo našeg Asimova: to je posao prepisivača, kakvih je u srednjem vijeku bilo u manastirima, koji su prepisivali djela velikih filozofa, svećenika i znanstvenika i tako bogatili postojeće knjižnice. Poslije su svi ozbiljni akademici uredno navodili ono što bi u kojoj knjizi našli, što se smatralo pitanjem znanstvene odgovornosti i intelektualnog poštenja. Nažalost, u novije vrijeme razmahali su se oni koji posuđuju, ili bolje reći prisvajaju ideje iz djela drugih autora a da im ni ime ne spomenu, posebno ako misle da za tog autora drugi ne znaju ili ga kao svojeg kolegu podcjenjuju. Od sada će uz pomoć našeg kompjutera takvu prevaru biti lako ustanoviti, pa će i ovih prevaranata brzo biti manje, a izvorna djela će biti studirana više.
Iz ovoga što je do sada rečeno možete zaključiti da je naš kompjuter prije svega arhivar i dobar student, koji je savladao sve lekcije iz povijesti filozofije. Štreber. Svaki je nastavnik vjerojatno susreo mnogo studenata, u doba svojih studija, a i kasnije, kada je predavao, među njima i one koji su dobro pamtili, sve što su naučili znali točno ponoviti, ali nisu baš najbolje razumjeli gradivo. E to je bio ispočetka problem našeg Asimova: odlično reproduciranje znanja, ali bez vlastite misaone imaginacije. Onda su mu inženjeri kompjuterskih duša ugradili program sa odgovorima, jednostavnim, a ponekad i enigmatičnim, poput starih delfskih proročica. Ako netko pita, recimo, Šta je život?, odmah dobije tautološki odgovor: Život je život? Ako onda pita šta je smisao života, dobije odgovor: smisao je onaj koji mu damo; na pitanje šta je smisao mojeg života, odgovor je: smisao mu je onaj koji mu ti daš i tako dalje. Odgovor može biti i tajnovit, pa glasiti: “Kada svoje nađeš, tvoje će te naći”, a otud neka onda svako za sebe razabere što to znači. Kompjuter Asimov može davati i odgovore u maniru različitih filozofa iz prošlih vremena ili navoditi neka lijepa mjesta iz duhovne tradicije („život je samo san”, “život je volja za životom”, “život je otuđeni život” itd.), a naročit napredak smo napravili kada smo proizveli računala za opću upotrebu, koja imaju odgovore u stilu svojedobno pomodne Nove škole, pa smo tako napravili i računala koja pomažu u slučaju kakve osobne nevolje.
U tom novom naraštaju računala svaki kupac bi svojem računalu dao sve svoje podatke, čak i one potpuno intimne, i onda će računalo biti u stanju odgovarati prema specifičnim pitanjima svojeg vlasnika. Kada bi taj postavio pitanje “Što je život?” kompjuter bi mu, kao i onaj za javnu upotrebu mogao odgovoriti tautološki ili iznijeti sažeto sva znana učenja o životu. Na pitanje “Što je moj život?” kompjuter je lako mogao ponoviti cijelu biografiju svoga vlasnika, a s obzirom da uvijek ima sve podatke o njemu izvesti i odgovarajući zaključak, kao recimo: “Tvoj život u ovom trenutku je težak, depresivan, jer imaš dugove, a i žena te zbog toga napustila”. Na pitanje “Što mi je činiti?” kompjuter nudi pripremljene razborite odgovore, kao na primjer: “Strpljenje i rad će donijeti rezultate i vratiti ti uskoro sreću”. Tako je kompjuter postao savjetnik, baba – vračara i sugovornik u jednom.
Takva sprava je pouzdana, uvijek na raspolaganju, uvijek na strani svojeg vlasnika, a u svakom pogledu korektna, i uz to bez rase, pola ili bilo kakvog ljudskog opredjeljenja, kakvo može unijeti nemir ili dovesti do neželjenih trvenja i konflikata među učesnicima u razgovoru. Ovo je doista pravi, neutralni, sabrani, mirni filozof, što je zapravo ideal svakog koji se bavio filozofijom. Davno je Platon htio da idealnom državom vlada kralj – filozof. Nova industrija je stvorila savršenog, kraljevskog roba. S njim njegov vlasnik može raditi što hoćete, prekidati ga, ispravljati, a uvijek će biti po volji kupca, pa će se svaki s našim filozofom lijepo slagati, pod uvjetom da je ovladao elementarnom vještinom upravljanja (komandiranja).
Osobina svih kompjutera je da ponavljaju, ne izmišljaju. Ni jedan šahovski program nije smislio neko otvaranje, nego se služi onima koje su pronašli ljudi. Ponavlja postojeće. Ni kompjuter Asimov nije inventivan. Ne izmišlja neku novu filozofiju, ali će misli i ideje mjerodavnih filozofa, a i svog vlasnika rado usvojiti, iz njih upotrebljivo selektirati i pohraniti u svoju memoriju. Asimov samo reproducira. A reproducira ono što njegovom vlasniku odgovara.
Svaki takav kompjuter iz serije Asimov može biti dobar, zadovoljavajući filozof. U njemu su pohranjena sva velika učenja prošlih vremena, koja svako može uključivati i isključivati po volji i osobnom raspoloženju. A ako Asimov krene po svom, pa počne samostalno filozofirati i iznositi kritička stajališta, što je svakako neželjena greška kakva se rijetko dešava, može odmah biti isključen ili brzo, kao i svako računalo, ponovo vraćen na prvobitno stanje i tako popravljen. Sprava koja nikada neće biti kritički nastrojena prema svojem gospodaru, uvijek će dati odgovor koji vlasniku najviše odgovara i uvijek se može podesiti prema osobnim potrebama i očekivanjima. Stalna podrška, vrlo korisna u svim dilemama i opredjeljenjima.
Ovdje je dakle ostvaren još jedan veliki tehnološki napredak. Ova sprava filozofira, a nikoga ne uznemirava. Mišljenje je, na zadovoljstvo kupaca, konačno postalo divna razbibriga i ugodna zabava. Ovakva sprava ne bi trebala biti ni skupa, pogotovo ako je ljudi kupuju na otplatu. Proizvođači će pratiti zahtjeve kupaca, a u dogledno vrijeme proizvesti i kompjuter koji će pisati i odgovarajuće knjige, koje će vlasnik kompjutera moći potpisivati kao svoje, knjige koje će uz to biti lijepo primljene, jer će biti kao i sve druge. Tako je i filozofsko djelo konačno postalo lijep, koristan i po cijeni pristupačan proizvod, a njegovi posjednici sebe više neće mučiti teškim pitanjima, tu je sprava da odgovara, uskoro će doći do općeg mira, ničim ovaj svijet neće biti uznemiravan, bit će to konačno idealna država poslušnih ljudi i pametnih mašina.
Do sada smo imali pojedine filozofe, pravce i škole. U ovakvom kompjuteru će biti sabrano sve što je filozofija. To je sasvim slično kompjuterima koji znaju sve šahovske partije prošlih vremena, sve imaju sistematizirano u memoriji i igraju savršen šah, ali ne stvaraju novi stil, nemaju „svoju igru”. Njihove partije ne pripadaju nikome, jer je u pitanju anonimni kompjuteri, koji su nešto kao mašine, ali ništa kao osobe. U tome je zapravo najveća prednost i kompjutera koji filozofira: ovaj kompjuter je znanje bez zamornih sumnji i nepotrebnih dilema. Još jedna od izvrsnih osobina ove sprave je što ne postavlja pitanja, jer ima samo odgovore. Ima odgovore, a nema pitanja. To ovaj filozofski proizvod čini poslušnim, savršenim strojem, a ne nekom svojeglavom osobom, koja sebe i druge svojim filozofiranjem uznemirava. U Asimovu nema dilema, nema strepnji i drhtaja, nema nepotrebnih emocija i zakona srca, nema brige i strahova, nema ni osobnih predodžbi, volje i poziva na oslobođenje, dakle nema ničega što bi remetilo spokojno i lijepo filozofiranje. Nepristrasna, racionalna ustrojena sprava, bez iracionalističkih filozofskih stajališta, impulzivnih reakcija i pristranog svjetonazora. Ako se ipak tako nešto dogodi, pa mašina počne po svom filozofirati, ponovo naglašavam, odmah će proizvođač poslati majstora i ta greška će biti otklonjena u najkraćem mogućem roku ili će postojeća mašina biti zamijenjena potpuno novom. Sve to će uvećati vlasnikovo samopouzdanje i povjerenje u osobni svjetonazor. A ako ipak ostane skeptičan prema ovom novom automatu, onda je naš Asimov takvoj osobi još potrebniji, jer će joj pomoći da se izbavi iz svojih dilema, jer je Asimov uvijek potvrda svih stajališta i uvjerenja svojeg vlasnika. Osobni dogmat i apologeta. Njega dakle ne muči ni sujeta, nego se prilagođava prilikama, a ako dobije otkaz i završi na smetištu povijesti on neće stavljati primjedbe ni uložiti žalbu, što je još jedan od nedostataka nesavršenih ljudskih bića. Korisna sprava. Uz to samo vaša. Ovaj proizvod kupac može vratiti u roku od trideset dana ako njime nije zadovoljan. Asimov nikada neće biti dosadan, vlasnik ga može isključiti kada god hoće, a ako postane nepotreban ovaj traženi proizvod uvijek može vratiti u roku od trideset dana ili prodati na međumreži u pola cijene. A ako cijenjenom kupcu sve ovo ne odgovara, onda se i sam svrstao u grupu nezadovoljnih, nesnosnih filozofa kojima nema spasa.
Ove su misli, vesele, a zastrašujuće, toliko obuzele penzioniranog profesora da na kraju nije znao je li on sam filozof koji je postao poput kompjutera ili je njegov kompjuter počeo umišljati da je filozof. A to je baš poput onih tamnih slutnji koje nagovještavaju da se bliži ili je možda već došlo doba u kojima se ostvaruju misli i predviđanja pesimističnih filozofa, o svijetu progresa i tehničkog napretka, u kojem je čak i filozof samo produžena mašina, a mašina vrla, nova filozofija. Za sada srećom samo fantazija, ali ona već postaje i brzo može postati vrlo stvarna stvarnost, posebno kada nam baš nije do toga.