Ne sjećam se kad je to bilo. Čudo je da se ičega sjećam u ovim godinama. Zato me više ne pitaj kad, kad, kad… Šta ja znam kad! I zašto je tebi toliko važno kad je bilo? Glavno je da je bilo. A možda ni to nije glavno. Glavno je da je dobra priča i da se priča, evo, otkako znam za sebe, a to ti je fala Bogu evo već devedeseta godina. Može biti da se pričalo i ranije, ali ja to ne znam i ne bih ti lagao ako ne znam. Mislim, mogu ja i lagati, ne bi mi bilo prvi ni stoti put, više sam čini mi se u životu lagao nego što sam istinu govorio, ali odšta ti je da me slušaš ako unaprijed znaš da ću ti nešto slagati.
Bila u jednog dubrovačkog trgovca kćer jedinica po imenu Mara. Došla mu na svijet takorekuć u zadnji čas, mater ju rodila s navršene četrdeset tri, kad se više nitko nije nadao da bi u kući Ivetića još moglo biti poroda. Stari Šimun, tako se trgovac zvao, u prvi mah i ne bi jako sretan što mu je Vinka, a tako mu se žena zvala, na svijet donijela žensko. Ugasit će mu se loza, nestat će mu imena, neće više biti Ivetića kao da ih nikada na svijetu nije ni bilo. Ali nakon tri mjeseca, kada se djetešce ćaći prvi put nasmijalo, u Šimunu se želja prelomila, nestalo je svakog gnjeva, i ne bi više on svoju Maru za stotinu sinova dao. Tako to kod očeva obično biva. Htjeli bi sinove, htjeli bi da ih u rat daju i da im se iz rata ne vrate, i sretni su kad im se sinovi rode. Ali ta sreća kratko traje. Prava i duga očinska ljubav počinje s kćerima.
Curica je navršila pet godina, Šimun je u nju gledao kao u Boga i zvijezde bi joj s neba skidao da je mogao, ali Grad nije prestajao brujati kako se uskoro gasi ime Ivetića i kako ni Šimuna više ne vrijedi Ivetićem zvati. Umrijet će skoro pa je bolje naviknuti se da plemena Ivetića više nema. Sahraniše iz pasjaluka ime prije nego što nestade onaj koji ga nosi. Ljudi vole takve stvari, kao što vole i sprovode. Nigdje se kao na sprovodu ne osjećaš kao živ čovjek i nikad ti tvoje ime nije tako veliko i važno, taman i da si zadnji jado iz porodice najgorih sirotana, nego kad iščezne neko od časnih imena.
Dolazile su do njega takve riječi, jer su i bile izgovorene da dođu do onoga kojeg će najviše zaboljeti, a Šimun je mučao, nije odgovarao i uzvraćao, ali se u njemu samo kupio bijes. Ivetići su, znaš, od davnina živjeli izvan zidina Grada i koliko god da im je bogatstvo naraslo, nisu ih puštali unutra, niti su im dali da postanu sasvim gospoda. Bilo je u tome pizme, a bilo je i nečeg drugog. Porodice koje su imale ugled i moć, a živjele su izvan zidina, bile su nekad najbolja ratnička snaga Republike. Njihov je bijes štitio zidine od osvajača. Jest da bi se Dubrovčani na kraju sve dogovorili s Turcima, ali opet je trebao netko za koga se znalo kako mu nije teško poginuti. Jebeš diplomatski dogovor ako prije njega nije pala mrtva glava. Kao što ni primirja ne bi ništa valjala da se ne potpisuju krvlju. Svakoj državi vazda su trebali ludovi koji će s prvim migom suknuti u rat. Kao oni crnci što danas trče na stotinu metara. Niski start pa hop u grob.
Ivetićima je smrt bila u krvi. U krvi im je bio onaj pčelinji bijes koji je od svih bjesova najveći: pčela zna da samo jednu žaoku ima i da će s ubodom skončati. Zato je čuva do onog časa kad više nema spasa za nju i njezine. E, tako je Šimun Ivetić šetao s malom Marom po Stradunu, s kraja na kraj Grada, pa u veliku lijepu kuću na Pilama, a u njemu je rastao njegov pčelinji bijes.
U crkvi su se smijuljili kad bi ga vidjeli, a pop je govorio kako je Bog stvorio ženu da šuti i legne pod muža kad joj se tako kaže. I još je rekao da žena nema svoga lica, jer je žensko lice lice vražje, nego pobožna i čestita žena treba imati lice svoga muža. Puk je popu odobravao. Odobravale su babe sa crnim maramama umjesto glava. I časne su sestre odobravale, bit će uvjerene da umjesto svojih nose Božja lica. A Šimun je prestao ići na misu i zabranio je Vinki da više ikad prekorači crkveni prag. Ne znam koja su to bila vremena, ali bit će da je bilo davno, jer popovi više ne govore takve stvari.
Šimun je gledao u raspelo iznad postelje pa mu se u jednom času učinilo kako mu se i Raspeti smijulji kao što se smijalo stado u crkvi. Ili mu se nije učinilo baš to, nego nešto drugo. Uglavnom, skinuo je raspelo sa zida i spremio ga u ormar, na uštirkane bijele plahte. Vinka mu je govorila da to ne čini, a on joj je rekao da će, ako progovori još jednu, uzeti sjekiru i iscijepati križ da imaju drva za potpalu. Žena je šutjela i gledala ga. Njoj prezime nije bilo važno, niti to što se Šimunu gasi loza. Žene nikad nisu držale do takvih stvari. I ako mene pitaš, u pravu su. Ime je razlog za zlo, za krv i rat, pa bi nam bolje bilo da smo svi bez imena. Krstila se nesretnica kad bi mijenjala posteljinu pa vadila onu plahtu što je ispod križa. Kad bi je rastvorila, umjesto jednoga, ocrtavalo se dvanaest raspetih. Dvanaest potpuno istih, a ne zna se koji je pravi. Ubogoj Vinki to je bilo važnije od ovih i onih imena.
A onda je Šimun Ivetić jedne noći otišao u Židovsku ulicu, kod nekog Salamona Levija koji nije bio rabin, ali je znao sve što rabini trebaju znati, i rekao mu je da on i njegova obitelj žele postati Židovima, i šta se tu može učiniti. Levi mu je odgovorio da su stvari jednostavne ako se na pravi način shvate. Kad na početku znaš šta će biti na kraju, onda lijepo odmah pređeš na kraj i napraviš posljednju stvar. A šta je posljednje? pitao ga je Šimun. Posljednje je to da zapališ ovu kuću i sve židovske kuće u Gradu. Prije toga možeš još samo prerezati grkljane svim Abrahamovim sinovima. Dakle, nećeš me primiti među svoje? nije shvatio Šimun. To je nevažno, rekao mu je Salamon Levi, jer neće značiti ništa osim što će i tvoj grkljan biti prerezan i što će i tvoja kuća biti spaljena. I zato idi u miru božjem doma, a ako si dobar čovjek, nikome nećeš reći da si bio kod mene. Već to da kažeš zašto si bio ovdje, bilo bi dovoljno da planemo kao krijesnice.
Ali Leviju vrag nije dao mira pa ipak na kraju upita Šimuna Ivetića zašto je poželio biti Židov. Kad mu je objasnio da je to zbog kćeri koju voli više od Boga i obiteljske loze koju na nju želi prenijeti, Salamon Levi je iz kredenca izvadio naranču i pružio mu je. Bila je to najveća naranča koju je Šimun ikad vidio. Naranča iz Portugala. Odnesi ovo svom djetetu, rekao je Salamon, i neka bude sretno tebi i tvojima. Oči su mu bile pune suza.
Šimun je išao kroz Grad u kojem više nije bilo žive duše. Mrak u kojem su svijetlile samo dvije stvari: pun mjesec i naranča u Šimunovoj ruci. Znao je da za njega u Dubrovniku više nema mjesta. Nema, ako ne želi trpiti sramotu ili zbog sramote ubiti. Zato će prodat kuću i sa ženom i djetetom otići tamo gdje ga ne znaju. U Trst ili u Mletke? Ne, učinit će ono što još nitko nije. Poći će u Bosnu, pod sultanovu vlast i turske adete. Ako su njegovi ginuli zbog Grada i tukli se s Turcima, Šimunovo je da ode među njih živjeti. Zašto? Zato što je bilo uzalud prolijevati krv za domovinu. Na svijet je trebalo doći žensko dijete pa da Šimun to shvati. Da se rodio sin, umro bi junačkom smrću za nešto što ne postoji.
U Bihać je došao s vrećom dukata u jednoj i s djetetom u drugoj ruci. Nesretnica Vinka danima je plakala i kumila ga da ne idu. Govorila je da će ih Turci nabiti na ražanj. Njega na ražanj, a nju tko zna na što… Dobro, nije tako rekla, to sam ja sad dodao. Svatko je ovoj priči nešto dodavao pa valjda mogu i ja. A kad ostariš, tko o čemu, a ti o onim stvarima… Dok sam mogao, nisu me toliko zanimale. Ali nisi došao da ti o tim stvarima pričam, nego o lijepoj Mari. Koja još nije bila lijepa Mara. Djeca su vazda lijepa pa im se valjda zato ljepota nikad ne napominje. Većina poružni kad odraste. I zato se za one koji ne poružne u narodnoj pjesmi veli da su ostali lijepi. Lijepi kao djeca.
Išli su tako niz bihaćku čaršiju, Vinka dva koraka iza Šimuna, zapiljena u kaldrmu i premrla od straha. Ljudi ih gledaju i ne mogu vjerovati svojim očima. Obučeni po kršćanskim običajima, očito bez stana i ikoga svoga, pojavili su se nepoznati. U ona doba to se nije često događalo. Zapravo, nikad se nije događalo. Ko god bi izvana došao, dobro se znalo šta radi i zašto je došao. Ili je trgovac, ili francuski putnik, špijun i danguba, ili je u kakvoj državnoj misiji. Ali nitko nije dolazio sa ženom i djetetom. U ona vremena nije bilo turizma pa da uprtiš ženu i djecu i kreneš se zlopatiti po nekim vukojebinama – biva uživaš i odmaraš se! A bilo je i opasno. Ako je u koju bosansku čaršiju i naišao nepoznat netko sa ženom i djetetom, onda se sa sigurnošću moglo znati da je muhadžir, izbjeglica, da ga je potjeralo s kućnoga praga. Tursko se carstvo stotinama godina smanjivalo, kao košulja koja se skuplja svaki put kad ju opereš, pa nije bilo čudo da naiđu muhadžiri. E, ali bilo je čudo to što ovi muhadžiri nisu bili turske vjere! Ljudi u čaršiji nisu znali šta o tome da misle. A onda su, bit će, shvatili da nije njihovo misliti o takvim stvarima. Ima tko će misliti. Tko? Pa vlast, brate!
Ja bih se tu naselio sa ženom i djetetom, rekao je Šimun Turčinu koji ga je gledao ispod oka i kuckao čibukom po stolu. Stol je bio onaj kancelarijski, bečki, po čemu se dalo zaključiti da Turčin nije od starih običaja i navada i da bi se od njega moglo nešto očekivati. A šta ćeš ti ovdje? upitao je Šimuna nakon što je odšutio taman toliko da kršćaninu bude neugodno. Nije mi bilo dobro tamo gdje sam bio, odgovorio mu je. I misliš da će ti baš tu biti dobro? nasmijao se Turčin onim smijehom koji ne donosi radost, nego je više kao prijetnja. Svugdje će mi biti bolje nego tamo gdje sam bio, reče Šimun. Turčin ga je pogledao kao što pametan gleda budalu. Pa je malo odšutio, zapiljio se u neku mušicu na stolu, a kad je i ona odletjela, Turčin je progovorio: Ako je tako, onda ostani! Nitko neće dirati ni tebe ni tvoje!
Šta bi tom agi, paši ili šta je već bio, da Dubrovčanina pusti u čaršiju, to nikome nikad neće biti jasno. Ali se zna da time ništa nije kupovao, ni dobrotu, ni išta što bi se dukatima plaćalo. Dao je Šimunu dozvolu da se naseli kao što bi se svaki Turčin naselio. I nije mu na kraju pružio ruku, niti ga je više pogledao. Kažu da se šest mjeseci kasnije taj Turčin objesio. Duša mu prekipila pa digao ruku na sebe. Tko zna je li i to istina, ili je neko od duga vremena nadopričao priču.
Eto, tako se Šimun Ivetić naselio u neprijateljsko carstvo. Na glavu je stavio fes, crni kakav su nosili kršćani, obukao se alaturka i u tren oka postao je netko drugi. Lako je postati netko drugi ako te nitko na to nije tjerao. A Šimuna nitko nije tjerao. Osim ako ćemo tjeranjem nazvati to što su mu u Dubrovniku govorili da će mu se s tom pišuljom ugasiti porodično ime. U Bihaću mu tako nešto nisu mogli reći jer nitko nije znao tko je i šta je Šimun Ivetić. A da je i znao, ne bi to bilo važno. Koga briga što će se ugasiti ime koje ionako u čaršiji ništa ne znači.
Pustio je Šimun Maru da se igra s turskom djecom. Vinki to ne bi drago. Plašila se mater da će djeca kidisat na malu zato što je druge vjere. A kao da je djecu briga za vjeru! I kao da ijedno dijete na svijetu zna koje je zapravo vjere. Ali treba i mater shvatiti. Njezin je strah veći od svake ljubavi i strašniji od najstrašnijega zločina. Samo najgori krvolok i mater znaju mjeru zla na zemlji. Krvolok zato što zlo čini, a mater zato što se zla plaši. Ali otac je računao da će mu kćer ostati među tim svijetom, pa neka se odrana na njega navikava. Uostalom, šta je njemu u životu koristilo to što je u Turcima vidio crnoga vraga te je protiv njih išao u ratove? Učili su ga tako od malih nogu, a sad vidi kakva je bila korist od takvoga nauka. Zato neka se dijete druži, neka sklapa prijateljstva, trebat će joj u životu, a kad dođe vrijeme za udaju, naći će joj momka njezine vjere, ali takvoga koji će znati ono što ona danas zna. Da bolje čaršije od ove nema, ni drugih ljudi do onih s kojima si rastao. Nakon što je ostao i bez svoga grada i bez svojih ljudi, Šimun nije htio da se i Mari isto dogodi. Osim toga, Bihać mu je bio lijep, a ljudi druge vjere bili su mu dragi.
Pitaj boga šta se zapravo mutilo u glavi Šimuna Ivetića da tako i toliko prevrne i zavoli ono što je za mržnju bilo stvoreno. Turke je poslalo na svijet da kršteno čeljade ima koga mrziti, da nam se krv ne ukvari i da nam vjera ne obljutavi. Da nas takve Bog ne ispljune iz usta. Šta je, čudiš se što i ja tako danas mislim? Ili me samo pitaš? Ma zafrkavaš me, a znaš da nije fino zafrkavati staroga čovjeka. Možda je danas drukčije pa je sramota mrziti komšiju, bio on Turčin, Kinez ili crnac, ali ako je drukčije, onda je to od jučer ili od prekjučer. A mržnja prema Turcima nas je činila ljudima stotinama godina, kao što je i Turke ljudima činila mržnja prema nama. I svakoga čovjeka na zemaljskoj kugli, i prije toga – dok se nije znalo da je zemlja okrugla, čovjekom je stotinama godina činila mržnja prema drugome. Ti sad meni kažeš da je ta mržnja iščilila? Dobro, možda je i iščilila, ali ona nas je učinila ljudima. Zadnji put kad nismo mrzili, nismo ni bili ljudi nego smo bili majmuni. Čim smo jedni drugima podijelili imena i čim smo počeli u nešto vjerovati, dakle čim smo se očovječili, počeli smo mrziti. I onda smo neki dan prestali! Ma jebeš ti to, sine moj, što smo prestali! Samo za Šimuna Ivetića ja sam sasvim siguran da je prestao mrziti Turke. Zato što mu se u glavi dogodilo nešto što drugima nije. Ili zato što je mržnja prema svojima nadrasla Šimunovu mržnju prema Turcima. Prestao je mrziti Turke jer je tolikom ljubavlju volio Maru. Eto, ako to možeš shvatiti. A drugi su nastavili mrziti i dalje jer se njima ništa nije dogodilo u glavi. Možda mrze i danas. Ali to ne pokazuju jer je, biva, nepristojno tako govoriti. Kao što je nepristojno prdnuti kad ti se prdi. No, bit će dovoljno da se opet zarati i da junaštvo opet dođe ispred pristojnosti, pa ćeš vidjet je li i koliko je iščilila mržnja koja je čovjeka čovjekom stvorila.
Navršila je Mara tek desetu kad joj se ljepota odrasle žene već ocrtala na licu i tijelu. Čaršija ju je u čudu gledala. Hodža Ismet Salkan, dobar čovjek i prijatelj s kojim je Šimun najradije akšamlučio, on uz rakiju i sir, a Ismet samo uz sir, jedne mu je ljetne večeri rekao da pripazi malo na dijete. Šta, bolan, da pripazim? nije shvatio Šimun jer jedini on Maru nije vidio muškim već očinjim očima. Dosta mi je da ju pogledam i već sam griješan pred Allahom, spustio je glavu Ismet. Pa onda je ne gledaj, budalo stara! rekao je Šimun i zagrlio ga. Umjesto da ga povrijedi i razgnjevi prijateljevo priznanje, on ga je shvatio kao kompliment. Čudan je bio Šimun Ivetić. Ili smo čudni svi mi koji nismo takvi kakav je bio on.
Jednoga dana je u posjetu rodbini u Bihaću došao trebinjski beg, mladi gazija Ali-paša. Visok, naočit, taman, onakav kakvi su junaci u narodnim pjesmama, projahao je Alija kroz čaršiju na konju alatu, divnoj beštiji kakvu naš svijet, naviknut da živi i ljuduje među malešnom, kvrgavom i tužnookom bosanskom kljusadi, nije mogao ni zamisliti. Ali-pašin konj bio je baš kao da bi se sad netko provozao Bihaćem u ferrariju. Uz tu razliku što nas ferrari ne bi gledao s visine, a konj je na narod mimo kojeg je prolazio gledao baš tako, s visine. Kao da zna koliko je bolji i vredniji od tih ljudi. A možda je i znao. Čovjek blage veze nema šta sve beštija zna i osjeća.
E, sad ti misliš da ja tek onako, od duga vremena, da produžim priču i tebi pokidam živce, spominjem kako je Ali-pašin konj gledao na čaršiju? Vidiš, tu si se prevario! Da je konj drukčije gledao, možda ne bi bilo ni ove priče. Naime, nije bilo nikog ko nije zapazio razliku između konja i njegovoga gospodara i tko tu razliku gospodaru nije u vrlinu ubrojio. Alija je bio nasmijan i onako, danas bi se reklo – prirodan, pozdravljao je svakoga kome je ulovio pogled i odzdravljao svakome tko ga je pozdravio. A čim bi vidio da ga netko krivo gleda, on bi se unezgodio kao što je i red da se stranac unezgodi pred pasjalukom domaćina.
Uglavnom, Ali-pašin je pogled bio u istoj ravni s pogledom svijeta kroz koji je prolazio. To se ne bi ni zapazilo da mu konj nije bio zagledan u visine. I ne bi se rasprela priča o begu koji umije i s jahačke visine biti ravan svakome čovjeku. A čim si ravan ljudima, veći si od sebe samoga.
U takvog se Aliju namah zaljubilo svako žensko u bihaćkoj čaršiji. Bit će da je bilo i muških koji su se zaljubili, ali nisu to priznavali. U sedam dana koliko je Ali-paša ostao u Bihaću, grad je doživio nešto što nije pamtila njegova povijest. Tmurna i teška lica ozariše se pred muškom ljepotom, svi počeše paziti kako se ujutro oblače, jesu li im čiste košulje i fino obrijane brade, a hanume su pod zarovima krenule tako sijevati očima da se činilo kako stiže oluja. Na neki je način i stigla. Samo što ovu oluju nitko neće pamtiti po zlu, iako je zbog nje u prošlih stotinu godina proliveno više suza nego zbog svih tragedija koje su zadesile Bosnu. Ali nije ni svaka suza od nesreće. Ima i onih koje samo sretne oči liju.
Običaj je da gazija obigra na konju čaršiju onog dana kad se u čaršiji pojavi. Da narod zna tko je došao. Pa da se useru od straha oni koji za strah imaju neke razloge. A da se prznice i ljudi bez ikakvih razloga raduju njihovom strahu. No, Alije se nitko nije imao razloga plašiti. Pa se nitko nije posebno ni iznenadio kada je on i sutra projahao čaršijom. Ali kada se i treći dan na konju pojavio, ljudi su počeli misliti šta iza toga stoji. Četvrtog dana shvatili su da se svijetli Ali-paša zagledao u neku lijepu Bišćanku. Jer zašto bi inače po čaršiji jahao i cijeli svijet lijepo gledao? Kad kažem lijepo, onda i mislim lijepo. Onako kako gledaju samo oni kojima srce razbistri pogled i zamuti pamet.
Ih, koliko je u bihaćkoj čaršiji bilo očeva koji tih noći nisu mogli oka sklopiti i koji su velikoga Allaha molili da im kćer bude Alijina izabranica! Dobri su ga molili jer im se činilo da je Ali-paša od duše stvoren, a zli i pohlepni molili su Allaha jer su znali da je Ali-paša bogat. Takvima se činilo da je njegovo pola Hercegovine i još frtalj Bosne te da će se preko njega i sami u begove i gazije pretvoriti. Mislili su da će im preko kćerine ljepote i Ali-pašinog bogatstva i pečene prepelice same doletjeti u usta. Te da će, onako usput, komšijama s kojima su u zavadi sabljom dimiskijom od sutra sjeći glave.
No, uzaludne su i zlima i dobrima bile sve molitve. Zaljubi se Alija u jedinu koja ga nije ni pogledala, jedinu čiji je otac svake noći mirno spavao, u jedinu u koju se nije smio zaljubiti. Lijepa Mara tad ni jedanaestu nije navršila pa nije ni znala razliku u muškim pogledima. Gledala je gaziju na konju kao što medvjed gleda u zalazak sunca. Vidjela je ljepotu, ali nije shvaćala njezin smisao. Niti joj je na kraj pameti bilo da bi joj ta ljepota mogla pripadati.
Sljedećeg proljeća opet je Alija sedam puta projahao bihaćkom čaršijom. Opet je čaršija blistala i opet očevi nisu mogli zaspati. Ali ovaj put samo zli nisu spavali. Dobri su znali da se gazija nije u njihove kćeri zaljubio i lako su se pomirili s tim. Dobar čovjek nikad neće biti nesretan zbog propuštene prilike. Sreću ne valja izazivati, nego joj se trebaš prepustiti. Kao pitomoj rijeci bez virova. Oni koji su je izazivali, vazda bi umjesto sreće dozvali nesreću. Utopili bi se na pravdi boga, pa bi svi pričali o tome kako su se u takvoj rijeci mogli utopiti, a nije bilo boljih plivača od njih. Tako je bilo u ona vremena, a tako je bogme i danas.
Sedam je godina svakoga proljeća Ali-paša dolazio u Bihać i sedam dana bi jahao kroz čaršiju. U međuvremenu poudavale su se gradske cure, stasale su nove, a čežnja je rasla kao što bi raslo more da se u njega pođe ulijevati nova rijeka. To je nemoguće jer ne može biti da se na svijetu pojavi rijeka koje nije bilo. U prirodi se zna red, ali među ljudima reda nema. Sad ti misliš da je ljudski nered u zlu, klanju i ratu? Ama kakvi! Sve to postoji i među stijenjem i kamenjem. Svako je zlo dio prirodnoga reda. Jedini pravi nered je u ljubavi. A Ali-paša se, to znaš već barem pola sata, smrtno zaljubio u lijepu Maru. U dijete od deset godina. Pa ga je sedam proljeća obilazio, a već se petog proljeća i Mara u njega zaljubila.
Stajali bi jedno pred drugim i gledali se. Satima tako. A da se nikad ne dodirnu i ne progovore nijednu riječ. Niti je on imao njoj šta reći, niti je ona znala šta bi njemu rekla. On je bio turski beg, a ona strankinja, pa još kršćanka. Ali i da nije bilo tako, šta bi u ona vremena dvoje zaljubljenih mogli reći jedno drugome? Riječi su došle puno kasnije, s bogatstvom i komforom. Ranije se samo šutjelo i gledalo. Beskonačno dugo.
Naravno da su ih na kraju otkrili kako se gledaju i da se čaršijom proširio glas kako je Ali-paša sišao s pameti i zagledao se u lijepu Dubrovkinju. Ali umjesto da na to čaršija reagira s mržnjom, kao što je inače činila kad bi bile iznevjerene kolektivne čežnje i nade, ljudima je pao kamen sa srca. Dobri su očevi naprosto bili dobri pa im ničija ljubav nije mogla zasmetati, a zlima je laknulo jer se Alija nije zaljubio u komšijsko dijete, dakle u konkurenciju, nego u kćer Šimuna Ivetića koji im nikako nije mogao biti na smetnji jer su s njime možda i dijelili istu čaršiju i disali isti zrak, ali nisu dijelili isti svijet.
I naravno da je u neka doba i do njega stigao glas o tome da se Mara i Ali-paša gledaju po vas dan. Mislio je da laže svijet i da od duga vremena ogovara. A ogovaranja nemaju smisla ako nisu potpuno nevjerojatna. Maru ništa nije pitao, niti je ženi Vinki išta govorio. Ako mu je ikad i palo na pamet da bi u ogovaranjima moglo biti istine, Šimun je znao da ni od pitanja, ni od velikoga govora u tim stvarima nema velike koristi. Bit će sve ono što mora biti, tako i tu čovjek ništa ne može mijenjati.
Osmoga proljeća Ali-paša je samo jednom projahao čaršijom. A i to jer je morao proći kroz čaršiju da bi stigao pred kuću Šimuna Ivetića. On mu je otvorio kapiju, upustio ga u svoj dom, a gospodstveni konj četiri je sata mirno stajao nasred avlije i s visine gledao na ljude koji su virkali iza svakog ćoška, okupljali se i došaptavali u znatiželji: o čemu se to u Šimunovoj kući priča! Već je padala večer kada je Ali-paša konačno izišao na avliju. Prvi puta su ga vidjeli mrkog, nikoga nije pogledao, niti se s kime pozdravio, nego je uzjahao svoga konja i otišao iz Bihaća.
Šimun Ivetić nije Aliji dao svoju kćer. Nije ga, međutim, ni odbio. Rekao mu je neka sam upita Maru, pa ako ona htjedne poći za njega, otac će ju pustiti i mirazom opremiti. Kako da ju pitam ako riječ sa njom nikad nisam progovorio? pitao je Ali paša. Ne znam, odgovorio mu je Šimun, ali druge ti nema. Pa je Alija otišao u sobu kod lijepe Mare, opet su se samo gledali, njemu se jezik svezao u čvor.
I onda je ona konačno progovorila: Da me prosiš, ne bih pošla za te. A da se s drugom ženiš, ja bi se otrovala. Zašto? upita ju on. Tako, reče ona. Zašto? opet je upitao. Tako, ponovila je.
I to je bilo sve. Još su se neko vrijeme gledali u tišini pa je Ali-paša otišao. Više se nisu vidjeli, ali su vazda jedno za drugo znali. Kako su znali? Joj tebe i tvojih pitanja! Fino su znali, kao što zaljubljeni znaju jedno za drugo. Eto, tako su znali. Moglo bi se reći da ni Mara ni Alija više nizašto u životu nisu toliko znali koliko su znali jedno za drugo. A da su ostali skupa, da su se samo jednom zagrlili, puno bi manje u životu jedno za drugo znali. Jedan zagrljaj bio je dovoljan da Mara popusti, da se slomije i pođe za Aliju. Ko zna kakav bi joj Alija u životu bio i da li bi ju volio vazda onako kako ju je volio a da je nije dodirnuo. Nikad ne znaš u šta će nekoga ženidba pretvoriti. Jedne učini boljima nego što su bili, a drugi postanu gori od najgorih. Tu nema nikakvoga pravila. Istopi se želja u čovjeku kao ona kocka leda koja ispadne konobaru i zazvecka po ljetnoj terasi. Postoji još nekoliko sekundi i pretvori se u vodu i u ništa.
Ali znao je i on da ju treba samo zagrliti i da će sve biti riješeno. Da će lijepa Mara biti njegova. Zašto to nije uradio? Zato što je bio beg u vrijeme kada je to nešto značilo. A možda i zato što je htio Maru samo ako mu se onakva da. Onakva kakva je bila dok ju je gledao. Velika je razlika nešto gledati iz daljine i to isto držati na rukama. Sve što držiš na rukama, postaje dio tebe. Ni ljepše ni ružnije nego što si sam. A Mara je Aliji bila nešto veće i važnije od onoga što je bio samom sebi.
Između njih dvoje bilo je ono što je veće od svake naše ljubavi. Ono za šta znamo da postoji i bez čega mali životi ne bi imali previše smisla. Nešto što je poput neba iznad nas. Zamisli da neba nema pa kad pogledaš gore da vidiš samo rupu i ništa! Ne bi ti se dalo živjeti. E, Mara i Alija su kao to nebo. Ona za njega nije htjela poći, a ubila bi se da se on oženio drugom. Taj zavjet bio je veći od života. Zato se tako dugo o njemu priča, zato se legenda o Ali-paši i lijepoj Mari prenosi s koljena na koljeno i zato je nad njima proliveno više suza nego nad svim bosanskim nesrećama zajedno.
Tako plačeš samo nad nečim čega nisi dostojan, što je od tebe veće, a čemu se nadaš kao što se nevjernici nadaju Bogu. Njihov je Bog veći od Boga vjerujućih. Veća je njegova moć i sjajnije njegovo prijestolje. Zato Bog voli nevjernike. I zato je čežnja veća od vjere.
Postoji stotinu malih prizemnih razloga zbog kojih je lijepa Mara mogla odbiti Ali-pašu. Ja dobro znam da je većina njih tebi već pala na um i spreman si me za njih pitati. Ali molim te nemoj! Zato što na tvoje razloge ja ne dajem ni pišljiva boba. Oni me vrijeđaju kao čovjeka. Vrijeđaju priču od koje sam stvoren. Svi ljudi su stvoreni od neke priče. Većina je stvorena od junačkih priča. Zato većina i jest zla. Moja priča i priča mojih ljudi nije junačka, iako je Ali-paša bio junak, a lijepa Mara bila je još junačnija od njega. Ali njihova hrabrost nije bila od ovoga svijeta. Kao što ni ja nisam više od ovoga svijeta. Da jesam, odavno bi poludio od svega što znam i što mi se u ovih devedeset godina dogodilo.
Zanima te zašto Šimun Ivetić Ali-paši nije htio dati ruku svoje kćeri? Eh, sad bi ti zaobilaznim putem došao do toga da priznam stotinu tvojih malih prizemnih razloga. Sam si iz priče morao shvatiti zašto on to nije mogao učiniti. Ako nisi shvatio, ja ti nisam kriv, niti je kriva priča. Svi koji je znaju, shvaćaju Šimunove razloge, ali ti nitko o njima ne bi govorio. Zato što je to onaj dio priče koji ima smisla samo dok se ne kaže. Ako se kaže, svaka čarolija nestaje. I ja bih tebi sad mogao reći: Da me prosiš, ne bi pošo za te, da se ženiš, ja bih se otrovao. Pa si ti sad misli šta sam ti htio time reći.
Kad ovako gledam na svoj život, unazad jer se samo unazad na život i može gledati, sve mi se čini da bih sretniji bio da sam učinio što i lijepa Mara. Barem bi se o meni pričalo i kad me više ne bude. A ništa ne bih izgubio, nijednu radost. Ako je radosti i bilo, uvijek je tužno skončala. Mrtvi smo brate, da mrtviji biti ne možemo.
Ni ja ti se nikad nisam ženio pa me se možda i zato ova priča više tiče nego nekog drugog. Da sam dvadeset godina mlađi, ne bih te stvari dovodio u vezu. Ili ti ne bih priznao da ih u vezu dovodim. Plašio bih se. Ovako sam već prestar za sve strahove. Pogotovo za strahove koji bi se ticali mene i moga ugleda. Pitaš kakvog ugleda? E, ni to ti neću reći! Ali ne zato da ne pokvarim priču, nego zato što ti to znanje ne treba. Danas više nikome, pa ni meni samom, nije važno zašto se nisam ženio. Reći ću ti samo da moji razlozi nisu veliki kao Marini. Puno su manji jer za njih nemam nikakve zasluge. Naprosto sam se rodio takav. Ili me je takvim život napravio. O tome postoje razne teorije. O čemu? Pa o tome, čovječe božji. Kad bi bolje slušao, a manje pitao, možda bi i shvatio o čemu govorim.
Nekad je, bit će u srednjem vijeku, postojala najstrašnija i najčežnjivija od svih ljubavi. Vodila se između viteza i dame. Živjeli su zajedno, spavali u istoj postelji, ali se nikada ne bi dodirnuli. Između njih je, na sredini kreveta, ležao mač. Taj mač bio je granica koja se nije smjela preći. Imao je mač i svoje ime. Asag se zvao. Stajao je s njegove lijeve i njezine desne strane, da se te dvije strane nikad ne pomiješaju.
Davno sam čuo i za tu priču, ali je do danas nisam shvatio. A neću je ni danas shvatiti. Zašto su to radili ako nisu morali? Ajde, ti mi reci, ti sve znaš! E, vidiš u mome je životu postojalo nešto što je slično tom maču, a nije bilo moj izbor. Zato mi je drago što su postojali Mara i Alija. Oni su imali izbora, a ti crkni ako ne znaš zašto je Mara izabrala onako kako je izabrala. Crkni ako misliš da je to bio Asag.
Asag
Priča iz knjige “Inšallah, Madona, inšallah”
Ne sjećam se kad je to bilo. Čudo je da se ičega sjećam u ovim godinama. Zato me više ne pitaj kad, kad, kad… Šta ja znam kad! I zašto je tebi toliko važno kad je bilo? Glavno je da je bilo. A možda ni to nije glavno. Glavno je da je dobra priča i da se priča, evo, otkako znam za sebe, a to ti je fala Bogu evo već devedeseta godina. Može biti da se pričalo i ranije, ali ja to ne znam i ne bih ti lagao ako ne znam. Mislim, mogu ja i lagati, ne bi mi bilo prvi ni stoti put, više sam čini mi se u životu lagao nego što sam istinu govorio, ali odšta ti je da me slušaš ako unaprijed znaš da ću ti nešto slagati.
Bila u jednog dubrovačkog trgovca kćer jedinica po imenu Mara. Došla mu na svijet takorekuć u zadnji čas, mater ju rodila s navršene četrdeset tri, kad se više nitko nije nadao da bi u kući Ivetića još moglo biti poroda. Stari Šimun, tako se trgovac zvao, u prvi mah i ne bi jako sretan što mu je Vinka, a tako mu se žena zvala, na svijet donijela žensko. Ugasit će mu se loza, nestat će mu imena, neće više biti Ivetića kao da ih nikada na svijetu nije ni bilo. Ali nakon tri mjeseca, kada se djetešce ćaći prvi put nasmijalo, u Šimunu se želja prelomila, nestalo je svakog gnjeva, i ne bi više on svoju Maru za stotinu sinova dao. Tako to kod očeva obično biva. Htjeli bi sinove, htjeli bi da ih u rat daju i da im se iz rata ne vrate, i sretni su kad im se sinovi rode. Ali ta sreća kratko traje. Prava i duga očinska ljubav počinje s kćerima.
Curica je navršila pet godina, Šimun je u nju gledao kao u Boga i zvijezde bi joj s neba skidao da je mogao, ali Grad nije prestajao brujati kako se uskoro gasi ime Ivetića i kako ni Šimuna više ne vrijedi Ivetićem zvati. Umrijet će skoro pa je bolje naviknuti se da plemena Ivetića više nema. Sahraniše iz pasjaluka ime prije nego što nestade onaj koji ga nosi. Ljudi vole takve stvari, kao što vole i sprovode. Nigdje se kao na sprovodu ne osjećaš kao živ čovjek i nikad ti tvoje ime nije tako veliko i važno, taman i da si zadnji jado iz porodice najgorih sirotana, nego kad iščezne neko od časnih imena.
Dolazile su do njega takve riječi, jer su i bile izgovorene da dođu do onoga kojeg će najviše zaboljeti, a Šimun je mučao, nije odgovarao i uzvraćao, ali se u njemu samo kupio bijes. Ivetići su, znaš, od davnina živjeli izvan zidina Grada i koliko god da im je bogatstvo naraslo, nisu ih puštali unutra, niti su im dali da postanu sasvim gospoda. Bilo je u tome pizme, a bilo je i nečeg drugog. Porodice koje su imale ugled i moć, a živjele su izvan zidina, bile su nekad najbolja ratnička snaga Republike. Njihov je bijes štitio zidine od osvajača. Jest da bi se Dubrovčani na kraju sve dogovorili s Turcima, ali opet je trebao netko za koga se znalo kako mu nije teško poginuti. Jebeš diplomatski dogovor ako prije njega nije pala mrtva glava. Kao što ni primirja ne bi ništa valjala da se ne potpisuju krvlju. Svakoj državi vazda su trebali ludovi koji će s prvim migom suknuti u rat. Kao oni crnci što danas trče na stotinu metara. Niski start pa hop u grob.
Ivetićima je smrt bila u krvi. U krvi im je bio onaj pčelinji bijes koji je od svih bjesova najveći: pčela zna da samo jednu žaoku ima i da će s ubodom skončati. Zato je čuva do onog časa kad više nema spasa za nju i njezine. E, tako je Šimun Ivetić šetao s malom Marom po Stradunu, s kraja na kraj Grada, pa u veliku lijepu kuću na Pilama, a u njemu je rastao njegov pčelinji bijes.
U crkvi su se smijuljili kad bi ga vidjeli, a pop je govorio kako je Bog stvorio ženu da šuti i legne pod muža kad joj se tako kaže. I još je rekao da žena nema svoga lica, jer je žensko lice lice vražje, nego pobožna i čestita žena treba imati lice svoga muža. Puk je popu odobravao. Odobravale su babe sa crnim maramama umjesto glava. I časne su sestre odobravale, bit će uvjerene da umjesto svojih nose Božja lica. A Šimun je prestao ići na misu i zabranio je Vinki da više ikad prekorači crkveni prag. Ne znam koja su to bila vremena, ali bit će da je bilo davno, jer popovi više ne govore takve stvari.
Šimun je gledao u raspelo iznad postelje pa mu se u jednom času učinilo kako mu se i Raspeti smijulji kao što se smijalo stado u crkvi. Ili mu se nije učinilo baš to, nego nešto drugo. Uglavnom, skinuo je raspelo sa zida i spremio ga u ormar, na uštirkane bijele plahte. Vinka mu je govorila da to ne čini, a on joj je rekao da će, ako progovori još jednu, uzeti sjekiru i iscijepati križ da imaju drva za potpalu. Žena je šutjela i gledala ga. Njoj prezime nije bilo važno, niti to što se Šimunu gasi loza. Žene nikad nisu držale do takvih stvari. I ako mene pitaš, u pravu su. Ime je razlog za zlo, za krv i rat, pa bi nam bolje bilo da smo svi bez imena. Krstila se nesretnica kad bi mijenjala posteljinu pa vadila onu plahtu što je ispod križa. Kad bi je rastvorila, umjesto jednoga, ocrtavalo se dvanaest raspetih. Dvanaest potpuno istih, a ne zna se koji je pravi. Ubogoj Vinki to je bilo važnije od ovih i onih imena.
A onda je Šimun Ivetić jedne noći otišao u Židovsku ulicu, kod nekog Salamona Levija koji nije bio rabin, ali je znao sve što rabini trebaju znati, i rekao mu je da on i njegova obitelj žele postati Židovima, i šta se tu može učiniti. Levi mu je odgovorio da su stvari jednostavne ako se na pravi način shvate. Kad na početku znaš šta će biti na kraju, onda lijepo odmah pređeš na kraj i napraviš posljednju stvar. A šta je posljednje? pitao ga je Šimun. Posljednje je to da zapališ ovu kuću i sve židovske kuće u Gradu. Prije toga možeš još samo prerezati grkljane svim Abrahamovim sinovima. Dakle, nećeš me primiti među svoje? nije shvatio Šimun. To je nevažno, rekao mu je Salamon Levi, jer neće značiti ništa osim što će i tvoj grkljan biti prerezan i što će i tvoja kuća biti spaljena. I zato idi u miru božjem doma, a ako si dobar čovjek, nikome nećeš reći da si bio kod mene. Već to da kažeš zašto si bio ovdje, bilo bi dovoljno da planemo kao krijesnice.
Ali Leviju vrag nije dao mira pa ipak na kraju upita Šimuna Ivetića zašto je poželio biti Židov. Kad mu je objasnio da je to zbog kćeri koju voli više od Boga i obiteljske loze koju na nju želi prenijeti, Salamon Levi je iz kredenca izvadio naranču i pružio mu je. Bila je to najveća naranča koju je Šimun ikad vidio. Naranča iz Portugala. Odnesi ovo svom djetetu, rekao je Salamon, i neka bude sretno tebi i tvojima. Oči su mu bile pune suza.
Šimun je išao kroz Grad u kojem više nije bilo žive duše. Mrak u kojem su svijetlile samo dvije stvari: pun mjesec i naranča u Šimunovoj ruci. Znao je da za njega u Dubrovniku više nema mjesta. Nema, ako ne želi trpiti sramotu ili zbog sramote ubiti. Zato će prodat kuću i sa ženom i djetetom otići tamo gdje ga ne znaju. U Trst ili u Mletke? Ne, učinit će ono što još nitko nije. Poći će u Bosnu, pod sultanovu vlast i turske adete. Ako su njegovi ginuli zbog Grada i tukli se s Turcima, Šimunovo je da ode među njih živjeti. Zašto? Zato što je bilo uzalud prolijevati krv za domovinu. Na svijet je trebalo doći žensko dijete pa da Šimun to shvati. Da se rodio sin, umro bi junačkom smrću za nešto što ne postoji.
U Bihać je došao s vrećom dukata u jednoj i s djetetom u drugoj ruci. Nesretnica Vinka danima je plakala i kumila ga da ne idu. Govorila je da će ih Turci nabiti na ražanj. Njega na ražanj, a nju tko zna na što… Dobro, nije tako rekla, to sam ja sad dodao. Svatko je ovoj priči nešto dodavao pa valjda mogu i ja. A kad ostariš, tko o čemu, a ti o onim stvarima… Dok sam mogao, nisu me toliko zanimale. Ali nisi došao da ti o tim stvarima pričam, nego o lijepoj Mari. Koja još nije bila lijepa Mara. Djeca su vazda lijepa pa im se valjda zato ljepota nikad ne napominje. Većina poružni kad odraste. I zato se za one koji ne poružne u narodnoj pjesmi veli da su ostali lijepi. Lijepi kao djeca.
Išli su tako niz bihaćku čaršiju, Vinka dva koraka iza Šimuna, zapiljena u kaldrmu i premrla od straha. Ljudi ih gledaju i ne mogu vjerovati svojim očima. Obučeni po kršćanskim običajima, očito bez stana i ikoga svoga, pojavili su se nepoznati. U ona doba to se nije često događalo. Zapravo, nikad se nije događalo. Ko god bi izvana došao, dobro se znalo šta radi i zašto je došao. Ili je trgovac, ili francuski putnik, špijun i danguba, ili je u kakvoj državnoj misiji. Ali nitko nije dolazio sa ženom i djetetom. U ona vremena nije bilo turizma pa da uprtiš ženu i djecu i kreneš se zlopatiti po nekim vukojebinama – biva uživaš i odmaraš se! A bilo je i opasno. Ako je u koju bosansku čaršiju i naišao nepoznat netko sa ženom i djetetom, onda se sa sigurnošću moglo znati da je muhadžir, izbjeglica, da ga je potjeralo s kućnoga praga. Tursko se carstvo stotinama godina smanjivalo, kao košulja koja se skuplja svaki put kad ju opereš, pa nije bilo čudo da naiđu muhadžiri. E, ali bilo je čudo to što ovi muhadžiri nisu bili turske vjere! Ljudi u čaršiji nisu znali šta o tome da misle. A onda su, bit će, shvatili da nije njihovo misliti o takvim stvarima. Ima tko će misliti. Tko? Pa vlast, brate!
Ja bih se tu naselio sa ženom i djetetom, rekao je Šimun Turčinu koji ga je gledao ispod oka i kuckao čibukom po stolu. Stol je bio onaj kancelarijski, bečki, po čemu se dalo zaključiti da Turčin nije od starih običaja i navada i da bi se od njega moglo nešto očekivati. A šta ćeš ti ovdje? upitao je Šimuna nakon što je odšutio taman toliko da kršćaninu bude neugodno. Nije mi bilo dobro tamo gdje sam bio, odgovorio mu je. I misliš da će ti baš tu biti dobro? nasmijao se Turčin onim smijehom koji ne donosi radost, nego je više kao prijetnja. Svugdje će mi biti bolje nego tamo gdje sam bio, reče Šimun. Turčin ga je pogledao kao što pametan gleda budalu. Pa je malo odšutio, zapiljio se u neku mušicu na stolu, a kad je i ona odletjela, Turčin je progovorio: Ako je tako, onda ostani! Nitko neće dirati ni tebe ni tvoje!
Šta bi tom agi, paši ili šta je već bio, da Dubrovčanina pusti u čaršiju, to nikome nikad neće biti jasno. Ali se zna da time ništa nije kupovao, ni dobrotu, ni išta što bi se dukatima plaćalo. Dao je Šimunu dozvolu da se naseli kao što bi se svaki Turčin naselio. I nije mu na kraju pružio ruku, niti ga je više pogledao. Kažu da se šest mjeseci kasnije taj Turčin objesio. Duša mu prekipila pa digao ruku na sebe. Tko zna je li i to istina, ili je neko od duga vremena nadopričao priču.
Eto, tako se Šimun Ivetić naselio u neprijateljsko carstvo. Na glavu je stavio fes, crni kakav su nosili kršćani, obukao se alaturka i u tren oka postao je netko drugi. Lako je postati netko drugi ako te nitko na to nije tjerao. A Šimuna nitko nije tjerao. Osim ako ćemo tjeranjem nazvati to što su mu u Dubrovniku govorili da će mu se s tom pišuljom ugasiti porodično ime. U Bihaću mu tako nešto nisu mogli reći jer nitko nije znao tko je i šta je Šimun Ivetić. A da je i znao, ne bi to bilo važno. Koga briga što će se ugasiti ime koje ionako u čaršiji ništa ne znači.
Pustio je Šimun Maru da se igra s turskom djecom. Vinki to ne bi drago. Plašila se mater da će djeca kidisat na malu zato što je druge vjere. A kao da je djecu briga za vjeru! I kao da ijedno dijete na svijetu zna koje je zapravo vjere. Ali treba i mater shvatiti. Njezin je strah veći od svake ljubavi i strašniji od najstrašnijega zločina. Samo najgori krvolok i mater znaju mjeru zla na zemlji. Krvolok zato što zlo čini, a mater zato što se zla plaši. Ali otac je računao da će mu kćer ostati među tim svijetom, pa neka se odrana na njega navikava. Uostalom, šta je njemu u životu koristilo to što je u Turcima vidio crnoga vraga te je protiv njih išao u ratove? Učili su ga tako od malih nogu, a sad vidi kakva je bila korist od takvoga nauka. Zato neka se dijete druži, neka sklapa prijateljstva, trebat će joj u životu, a kad dođe vrijeme za udaju, naći će joj momka njezine vjere, ali takvoga koji će znati ono što ona danas zna. Da bolje čaršije od ove nema, ni drugih ljudi do onih s kojima si rastao. Nakon što je ostao i bez svoga grada i bez svojih ljudi, Šimun nije htio da se i Mari isto dogodi. Osim toga, Bihać mu je bio lijep, a ljudi druge vjere bili su mu dragi.
Pitaj boga šta se zapravo mutilo u glavi Šimuna Ivetića da tako i toliko prevrne i zavoli ono što je za mržnju bilo stvoreno. Turke je poslalo na svijet da kršteno čeljade ima koga mrziti, da nam se krv ne ukvari i da nam vjera ne obljutavi. Da nas takve Bog ne ispljune iz usta. Šta je, čudiš se što i ja tako danas mislim? Ili me samo pitaš? Ma zafrkavaš me, a znaš da nije fino zafrkavati staroga čovjeka. Možda je danas drukčije pa je sramota mrziti komšiju, bio on Turčin, Kinez ili crnac, ali ako je drukčije, onda je to od jučer ili od prekjučer. A mržnja prema Turcima nas je činila ljudima stotinama godina, kao što je i Turke ljudima činila mržnja prema nama. I svakoga čovjeka na zemaljskoj kugli, i prije toga – dok se nije znalo da je zemlja okrugla, čovjekom je stotinama godina činila mržnja prema drugome. Ti sad meni kažeš da je ta mržnja iščilila? Dobro, možda je i iščilila, ali ona nas je učinila ljudima. Zadnji put kad nismo mrzili, nismo ni bili ljudi nego smo bili majmuni. Čim smo jedni drugima podijelili imena i čim smo počeli u nešto vjerovati, dakle čim smo se očovječili, počeli smo mrziti. I onda smo neki dan prestali! Ma jebeš ti to, sine moj, što smo prestali! Samo za Šimuna Ivetića ja sam sasvim siguran da je prestao mrziti Turke. Zato što mu se u glavi dogodilo nešto što drugima nije. Ili zato što je mržnja prema svojima nadrasla Šimunovu mržnju prema Turcima. Prestao je mrziti Turke jer je tolikom ljubavlju volio Maru. Eto, ako to možeš shvatiti. A drugi su nastavili mrziti i dalje jer se njima ništa nije dogodilo u glavi. Možda mrze i danas. Ali to ne pokazuju jer je, biva, nepristojno tako govoriti. Kao što je nepristojno prdnuti kad ti se prdi. No, bit će dovoljno da se opet zarati i da junaštvo opet dođe ispred pristojnosti, pa ćeš vidjet je li i koliko je iščilila mržnja koja je čovjeka čovjekom stvorila.
Navršila je Mara tek desetu kad joj se ljepota odrasle žene već ocrtala na licu i tijelu. Čaršija ju je u čudu gledala. Hodža Ismet Salkan, dobar čovjek i prijatelj s kojim je Šimun najradije akšamlučio, on uz rakiju i sir, a Ismet samo uz sir, jedne mu je ljetne večeri rekao da pripazi malo na dijete. Šta, bolan, da pripazim? nije shvatio Šimun jer jedini on Maru nije vidio muškim već očinjim očima. Dosta mi je da ju pogledam i već sam griješan pred Allahom, spustio je glavu Ismet. Pa onda je ne gledaj, budalo stara! rekao je Šimun i zagrlio ga. Umjesto da ga povrijedi i razgnjevi prijateljevo priznanje, on ga je shvatio kao kompliment. Čudan je bio Šimun Ivetić. Ili smo čudni svi mi koji nismo takvi kakav je bio on.
Jednoga dana je u posjetu rodbini u Bihaću došao trebinjski beg, mladi gazija Ali-paša. Visok, naočit, taman, onakav kakvi su junaci u narodnim pjesmama, projahao je Alija kroz čaršiju na konju alatu, divnoj beštiji kakvu naš svijet, naviknut da živi i ljuduje među malešnom, kvrgavom i tužnookom bosanskom kljusadi, nije mogao ni zamisliti. Ali-pašin konj bio je baš kao da bi se sad netko provozao Bihaćem u ferrariju. Uz tu razliku što nas ferrari ne bi gledao s visine, a konj je na narod mimo kojeg je prolazio gledao baš tako, s visine. Kao da zna koliko je bolji i vredniji od tih ljudi. A možda je i znao. Čovjek blage veze nema šta sve beštija zna i osjeća.
E, sad ti misliš da ja tek onako, od duga vremena, da produžim priču i tebi pokidam živce, spominjem kako je Ali-pašin konj gledao na čaršiju? Vidiš, tu si se prevario! Da je konj drukčije gledao, možda ne bi bilo ni ove priče. Naime, nije bilo nikog ko nije zapazio razliku između konja i njegovoga gospodara i tko tu razliku gospodaru nije u vrlinu ubrojio. Alija je bio nasmijan i onako, danas bi se reklo – prirodan, pozdravljao je svakoga kome je ulovio pogled i odzdravljao svakome tko ga je pozdravio. A čim bi vidio da ga netko krivo gleda, on bi se unezgodio kao što je i red da se stranac unezgodi pred pasjalukom domaćina.
Uglavnom, Ali-pašin je pogled bio u istoj ravni s pogledom svijeta kroz koji je prolazio. To se ne bi ni zapazilo da mu konj nije bio zagledan u visine. I ne bi se rasprela priča o begu koji umije i s jahačke visine biti ravan svakome čovjeku. A čim si ravan ljudima, veći si od sebe samoga.
U takvog se Aliju namah zaljubilo svako žensko u bihaćkoj čaršiji. Bit će da je bilo i muških koji su se zaljubili, ali nisu to priznavali. U sedam dana koliko je Ali-paša ostao u Bihaću, grad je doživio nešto što nije pamtila njegova povijest. Tmurna i teška lica ozariše se pred muškom ljepotom, svi počeše paziti kako se ujutro oblače, jesu li im čiste košulje i fino obrijane brade, a hanume su pod zarovima krenule tako sijevati očima da se činilo kako stiže oluja. Na neki je način i stigla. Samo što ovu oluju nitko neće pamtiti po zlu, iako je zbog nje u prošlih stotinu godina proliveno više suza nego zbog svih tragedija koje su zadesile Bosnu. Ali nije ni svaka suza od nesreće. Ima i onih koje samo sretne oči liju.
Običaj je da gazija obigra na konju čaršiju onog dana kad se u čaršiji pojavi. Da narod zna tko je došao. Pa da se useru od straha oni koji za strah imaju neke razloge. A da se prznice i ljudi bez ikakvih razloga raduju njihovom strahu. No, Alije se nitko nije imao razloga plašiti. Pa se nitko nije posebno ni iznenadio kada je on i sutra projahao čaršijom. Ali kada se i treći dan na konju pojavio, ljudi su počeli misliti šta iza toga stoji. Četvrtog dana shvatili su da se svijetli Ali-paša zagledao u neku lijepu Bišćanku. Jer zašto bi inače po čaršiji jahao i cijeli svijet lijepo gledao? Kad kažem lijepo, onda i mislim lijepo. Onako kako gledaju samo oni kojima srce razbistri pogled i zamuti pamet.
Ih, koliko je u bihaćkoj čaršiji bilo očeva koji tih noći nisu mogli oka sklopiti i koji su velikoga Allaha molili da im kćer bude Alijina izabranica! Dobri su ga molili jer im se činilo da je Ali-paša od duše stvoren, a zli i pohlepni molili su Allaha jer su znali da je Ali-paša bogat. Takvima se činilo da je njegovo pola Hercegovine i još frtalj Bosne te da će se preko njega i sami u begove i gazije pretvoriti. Mislili su da će im preko kćerine ljepote i Ali-pašinog bogatstva i pečene prepelice same doletjeti u usta. Te da će, onako usput, komšijama s kojima su u zavadi sabljom dimiskijom od sutra sjeći glave.
No, uzaludne su i zlima i dobrima bile sve molitve. Zaljubi se Alija u jedinu koja ga nije ni pogledala, jedinu čiji je otac svake noći mirno spavao, u jedinu u koju se nije smio zaljubiti. Lijepa Mara tad ni jedanaestu nije navršila pa nije ni znala razliku u muškim pogledima. Gledala je gaziju na konju kao što medvjed gleda u zalazak sunca. Vidjela je ljepotu, ali nije shvaćala njezin smisao. Niti joj je na kraj pameti bilo da bi joj ta ljepota mogla pripadati.
Sljedećeg proljeća opet je Alija sedam puta projahao bihaćkom čaršijom. Opet je čaršija blistala i opet očevi nisu mogli zaspati. Ali ovaj put samo zli nisu spavali. Dobri su znali da se gazija nije u njihove kćeri zaljubio i lako su se pomirili s tim. Dobar čovjek nikad neće biti nesretan zbog propuštene prilike. Sreću ne valja izazivati, nego joj se trebaš prepustiti. Kao pitomoj rijeci bez virova. Oni koji su je izazivali, vazda bi umjesto sreće dozvali nesreću. Utopili bi se na pravdi boga, pa bi svi pričali o tome kako su se u takvoj rijeci mogli utopiti, a nije bilo boljih plivača od njih. Tako je bilo u ona vremena, a tako je bogme i danas.
Sedam je godina svakoga proljeća Ali-paša dolazio u Bihać i sedam dana bi jahao kroz čaršiju. U međuvremenu poudavale su se gradske cure, stasale su nove, a čežnja je rasla kao što bi raslo more da se u njega pođe ulijevati nova rijeka. To je nemoguće jer ne može biti da se na svijetu pojavi rijeka koje nije bilo. U prirodi se zna red, ali među ljudima reda nema. Sad ti misliš da je ljudski nered u zlu, klanju i ratu? Ama kakvi! Sve to postoji i među stijenjem i kamenjem. Svako je zlo dio prirodnoga reda. Jedini pravi nered je u ljubavi. A Ali-paša se, to znaš već barem pola sata, smrtno zaljubio u lijepu Maru. U dijete od deset godina. Pa ga je sedam proljeća obilazio, a već se petog proljeća i Mara u njega zaljubila.
Stajali bi jedno pred drugim i gledali se. Satima tako. A da se nikad ne dodirnu i ne progovore nijednu riječ. Niti je on imao njoj šta reći, niti je ona znala šta bi njemu rekla. On je bio turski beg, a ona strankinja, pa još kršćanka. Ali i da nije bilo tako, šta bi u ona vremena dvoje zaljubljenih mogli reći jedno drugome? Riječi su došle puno kasnije, s bogatstvom i komforom. Ranije se samo šutjelo i gledalo. Beskonačno dugo.
Naravno da su ih na kraju otkrili kako se gledaju i da se čaršijom proširio glas kako je Ali-paša sišao s pameti i zagledao se u lijepu Dubrovkinju. Ali umjesto da na to čaršija reagira s mržnjom, kao što je inače činila kad bi bile iznevjerene kolektivne čežnje i nade, ljudima je pao kamen sa srca. Dobri su očevi naprosto bili dobri pa im ničija ljubav nije mogla zasmetati, a zlima je laknulo jer se Alija nije zaljubio u komšijsko dijete, dakle u konkurenciju, nego u kćer Šimuna Ivetića koji im nikako nije mogao biti na smetnji jer su s njime možda i dijelili istu čaršiju i disali isti zrak, ali nisu dijelili isti svijet.
I naravno da je u neka doba i do njega stigao glas o tome da se Mara i Ali-paša gledaju po vas dan. Mislio je da laže svijet i da od duga vremena ogovara. A ogovaranja nemaju smisla ako nisu potpuno nevjerojatna. Maru ništa nije pitao, niti je ženi Vinki išta govorio. Ako mu je ikad i palo na pamet da bi u ogovaranjima moglo biti istine, Šimun je znao da ni od pitanja, ni od velikoga govora u tim stvarima nema velike koristi. Bit će sve ono što mora biti, tako i tu čovjek ništa ne može mijenjati.
Osmoga proljeća Ali-paša je samo jednom projahao čaršijom. A i to jer je morao proći kroz čaršiju da bi stigao pred kuću Šimuna Ivetića. On mu je otvorio kapiju, upustio ga u svoj dom, a gospodstveni konj četiri je sata mirno stajao nasred avlije i s visine gledao na ljude koji su virkali iza svakog ćoška, okupljali se i došaptavali u znatiželji: o čemu se to u Šimunovoj kući priča! Već je padala večer kada je Ali-paša konačno izišao na avliju. Prvi puta su ga vidjeli mrkog, nikoga nije pogledao, niti se s kime pozdravio, nego je uzjahao svoga konja i otišao iz Bihaća.
Šimun Ivetić nije Aliji dao svoju kćer. Nije ga, međutim, ni odbio. Rekao mu je neka sam upita Maru, pa ako ona htjedne poći za njega, otac će ju pustiti i mirazom opremiti. Kako da ju pitam ako riječ sa njom nikad nisam progovorio? pitao je Ali paša. Ne znam, odgovorio mu je Šimun, ali druge ti nema. Pa je Alija otišao u sobu kod lijepe Mare, opet su se samo gledali, njemu se jezik svezao u čvor.
I onda je ona konačno progovorila: Da me prosiš, ne bih pošla za te. A da se s drugom ženiš, ja bi se otrovala. Zašto? upita ju on. Tako, reče ona. Zašto? opet je upitao. Tako, ponovila je.
I to je bilo sve. Još su se neko vrijeme gledali u tišini pa je Ali-paša otišao. Više se nisu vidjeli, ali su vazda jedno za drugo znali. Kako su znali? Joj tebe i tvojih pitanja! Fino su znali, kao što zaljubljeni znaju jedno za drugo. Eto, tako su znali. Moglo bi se reći da ni Mara ni Alija više nizašto u životu nisu toliko znali koliko su znali jedno za drugo. A da su ostali skupa, da su se samo jednom zagrlili, puno bi manje u životu jedno za drugo znali. Jedan zagrljaj bio je dovoljan da Mara popusti, da se slomije i pođe za Aliju. Ko zna kakav bi joj Alija u životu bio i da li bi ju volio vazda onako kako ju je volio a da je nije dodirnuo. Nikad ne znaš u šta će nekoga ženidba pretvoriti. Jedne učini boljima nego što su bili, a drugi postanu gori od najgorih. Tu nema nikakvoga pravila. Istopi se želja u čovjeku kao ona kocka leda koja ispadne konobaru i zazvecka po ljetnoj terasi. Postoji još nekoliko sekundi i pretvori se u vodu i u ništa.
Ali znao je i on da ju treba samo zagrliti i da će sve biti riješeno. Da će lijepa Mara biti njegova. Zašto to nije uradio? Zato što je bio beg u vrijeme kada je to nešto značilo. A možda i zato što je htio Maru samo ako mu se onakva da. Onakva kakva je bila dok ju je gledao. Velika je razlika nešto gledati iz daljine i to isto držati na rukama. Sve što držiš na rukama, postaje dio tebe. Ni ljepše ni ružnije nego što si sam. A Mara je Aliji bila nešto veće i važnije od onoga što je bio samom sebi.
Između njih dvoje bilo je ono što je veće od svake naše ljubavi. Ono za šta znamo da postoji i bez čega mali životi ne bi imali previše smisla. Nešto što je poput neba iznad nas. Zamisli da neba nema pa kad pogledaš gore da vidiš samo rupu i ništa! Ne bi ti se dalo živjeti. E, Mara i Alija su kao to nebo. Ona za njega nije htjela poći, a ubila bi se da se on oženio drugom. Taj zavjet bio je veći od života. Zato se tako dugo o njemu priča, zato se legenda o Ali-paši i lijepoj Mari prenosi s koljena na koljeno i zato je nad njima proliveno više suza nego nad svim bosanskim nesrećama zajedno.
Tako plačeš samo nad nečim čega nisi dostojan, što je od tebe veće, a čemu se nadaš kao što se nevjernici nadaju Bogu. Njihov je Bog veći od Boga vjerujućih. Veća je njegova moć i sjajnije njegovo prijestolje. Zato Bog voli nevjernike. I zato je čežnja veća od vjere.
Postoji stotinu malih prizemnih razloga zbog kojih je lijepa Mara mogla odbiti Ali-pašu. Ja dobro znam da je većina njih tebi već pala na um i spreman si me za njih pitati. Ali molim te nemoj! Zato što na tvoje razloge ja ne dajem ni pišljiva boba. Oni me vrijeđaju kao čovjeka. Vrijeđaju priču od koje sam stvoren. Svi ljudi su stvoreni od neke priče. Većina je stvorena od junačkih priča. Zato većina i jest zla. Moja priča i priča mojih ljudi nije junačka, iako je Ali-paša bio junak, a lijepa Mara bila je još junačnija od njega. Ali njihova hrabrost nije bila od ovoga svijeta. Kao što ni ja nisam više od ovoga svijeta. Da jesam, odavno bi poludio od svega što znam i što mi se u ovih devedeset godina dogodilo.
Zanima te zašto Šimun Ivetić Ali-paši nije htio dati ruku svoje kćeri? Eh, sad bi ti zaobilaznim putem došao do toga da priznam stotinu tvojih malih prizemnih razloga. Sam si iz priče morao shvatiti zašto on to nije mogao učiniti. Ako nisi shvatio, ja ti nisam kriv, niti je kriva priča. Svi koji je znaju, shvaćaju Šimunove razloge, ali ti nitko o njima ne bi govorio. Zato što je to onaj dio priče koji ima smisla samo dok se ne kaže. Ako se kaže, svaka čarolija nestaje. I ja bih tebi sad mogao reći: Da me prosiš, ne bi pošo za te, da se ženiš, ja bih se otrovao. Pa si ti sad misli šta sam ti htio time reći.
Kad ovako gledam na svoj život, unazad jer se samo unazad na život i može gledati, sve mi se čini da bih sretniji bio da sam učinio što i lijepa Mara. Barem bi se o meni pričalo i kad me više ne bude. A ništa ne bih izgubio, nijednu radost. Ako je radosti i bilo, uvijek je tužno skončala. Mrtvi smo brate, da mrtviji biti ne možemo.
Ni ja ti se nikad nisam ženio pa me se možda i zato ova priča više tiče nego nekog drugog. Da sam dvadeset godina mlađi, ne bih te stvari dovodio u vezu. Ili ti ne bih priznao da ih u vezu dovodim. Plašio bih se. Ovako sam već prestar za sve strahove. Pogotovo za strahove koji bi se ticali mene i moga ugleda. Pitaš kakvog ugleda? E, ni to ti neću reći! Ali ne zato da ne pokvarim priču, nego zato što ti to znanje ne treba. Danas više nikome, pa ni meni samom, nije važno zašto se nisam ženio. Reći ću ti samo da moji razlozi nisu veliki kao Marini. Puno su manji jer za njih nemam nikakve zasluge. Naprosto sam se rodio takav. Ili me je takvim život napravio. O tome postoje razne teorije. O čemu? Pa o tome, čovječe božji. Kad bi bolje slušao, a manje pitao, možda bi i shvatio o čemu govorim.
Nekad je, bit će u srednjem vijeku, postojala najstrašnija i najčežnjivija od svih ljubavi. Vodila se između viteza i dame. Živjeli su zajedno, spavali u istoj postelji, ali se nikada ne bi dodirnuli. Između njih je, na sredini kreveta, ležao mač. Taj mač bio je granica koja se nije smjela preći. Imao je mač i svoje ime. Asag se zvao. Stajao je s njegove lijeve i njezine desne strane, da se te dvije strane nikad ne pomiješaju.
Davno sam čuo i za tu priču, ali je do danas nisam shvatio. A neću je ni danas shvatiti. Zašto su to radili ako nisu morali? Ajde, ti mi reci, ti sve znaš! E, vidiš u mome je životu postojalo nešto što je slično tom maču, a nije bilo moj izbor. Zato mi je drago što su postojali Mara i Alija. Oni su imali izbora, a ti crkni ako ne znaš zašto je Mara izabrala onako kako je izabrala. Crkni ako misliš da je to bio Asag.