Sada bih želio kroz pripovijest proturiti neke manje važne detalje, bez njih se može, ali su meni važni i od značaja, tim prije jer se tiču moje majke, te sedamnaestogodišnje djevojke koja je zabasala u kuću lišenu smijeha, kuću škrtu na riječima a osornu prema neznancu. Kad danas o svemu razmišljam, shvatam da djedovoj kući nikad i nisu pristizali gosti i uzvanici. S izuzetkom povremenih komšijskih posjeta, tamo zapravo niko nije ni dolazio, ali opet, i tu postoje izuzeci, tek toliko da demantuju pripovjedača, jer uvijek se nađe neko da pomrsi priču, a svojim prisustvom uzburka mirne vode pripovijedanja. U ovoj priči takav je Hajro, miran i ponizan a opet drukčiji i na svoju ruku. U djedovu kuću dolazio je bez najave, dakle slobodno i bez zazora, baš kao da ulazi u vlastitu izbu. Ne znam porijeklo tog čovjeka, niti mi je poznato otkud ga u ovoj skrajnutoj varoši, ali tu je proživio svoj vijek, ovdje je i ukopan, mezar mu se nalazi na južnoj strani harema, ondje počiva ta uboga prilika, ali i to se već rasulo i pretvorilo u ništa. Pripovjedačeva majka prvi put ga je vidjela po ulasku u tu kuću, a sve ove godine rado o njemu govori. Ona ga pamti po dobru jer njegov šeret ljekovito je djelovao na njenu izranjavanu dušu. Brzo su se sprijateljili, iako, ona je u početku izvodila cirkus, a on se ljutio jer nije volio šale i zadijevanja, pogotovo one na vlastiti račun. S prva se brecao na njena kenčijanja i kerefeke, i odozdo, sa serdžade, glasno negodovao. Vremenom se i to umirilo, majku su pritiskale druge brige, a Hajro je dolazio iznebuha i kad mu se prohtije. Donosio bi joj sitne darove, često bombone ili kakvu slasticu, a ona je poklone primala radosno, a gosta tretirala kao važnu osobu i dragog uzvanika.
Taj ubogi, svima dragi stvor, svoj vijek proživio je a da se nikad nije osovio na noge, niti je korakom prehodao čaršiju. Kretao se pužući i na rukama. Dlanove je umotavao u krpe i rukavice, tako ih je štitio od pogani i peksinluka, a preko koljena nosio je obloge skrojene od gume. Takav je izlazio u čaršiju, među svijet, a svojom pojavom rastvarao je njihovu skučenu dušu. I djed ovog pripovjedača prema Hajri odnosio se tako, blago i bez tersluka. Darivao ga je novcem, a u kafani nutkao pićem i mezetlucima, sve to činio je oprezno i od sevapa, a uvijek uz zahvalanost Bogu što u njegovoj kući, eto, ne raste jedno, Hajri nalik. A taj garib nagonio je kroz nos i pričao unjkavo, trudio se pažljivo birati riječ, a koju god bi izustio ispadao smiješan i jadan. Ljeta, dugačka i vrela hercegovačka ljeta, provodio je u haremu. Tu bi sačinio šator i dovukao potrepštine, a ulema bi vrtjela glavom i ibretila se živom stvoru koji konači među mrtvima. Svijet mu je donosio hranu i vodu, a nerijetko bi onuda fijuknula kosa i zajecala belegija. Padali bi otkosi u širokom krugu oko Hajrinog šatora, tako su ga štitili od zmija i ježeva. A kad bi zazimilo i kad bi započele kiše, a vjetrovi se naduli niz valu, Hajro bi puzao u izbu pored džamije. O čiviluke bi povješao najnužnije, a svjetina je pristizala za njim i donosila funuru i sulunare. Izvodili si ih s lijevu stranu džamijskoga zida, da ne dimi na vjernike i da ih ne potkađiva kad pođu na molitvu.
Bio je ters i osoran na zajedljivca, a blag prema povjerljivom i dragom bez razlike radi li se o djetetu ili odraslom čeljadetu. U januaru 1978, kada je pripovjedačeva majka na svijet iznijela svoje prvo muško dijete, Hajro je dopuzao do kreveta, ona bješe otkrila dojku da na nju prisloni mališana, a on ju je pitao: „Kako ćeš mu ime dat?“ Rekla mu je, a on se svalio na serdžadu pa odozdo, ljutit, zagalamio: „Ne vaja, ne vaja materina mi rahmeta. U vremenima kakva će naljeć da se dijete zove Arslan. A naljeć će taka vremena da će brat na brata pripucat bez bismile, pa se ti boči taman da si stotinu puta lav i junak. “
Uzalud ga je rotkinja uvjeravala kako se mali neće zvati Arslan i ponovo slovkala dječakovo ime, ali džaba. Hajro je tjerao svoje i zalud je bilo uvjeravati ga u suprotno. Sljedeće tri godine koliko je poživio, on će mališana zvati Arslanom, a pri tom će činiti grimase i rugati se nepriličnom dječakovom imenu.
Umro je 1981, a sahranjen je na istom mjestu gdje je za života volio „ljetovati“. Tamo su lijepo izvedeni bašluci, uvijek čisti i okupani suncem. U proteklom ratu porušeni, ali sada ponovo obnovljeni, oko njih, ispred bajrama, često cilikne kosa i zastenje belegija, uvijek se neđe neko da i o tome povede računa.
Onomad, a za potrebe ove knjige, išao sam u harem. Kopkali su me neki podaci koje sam kanio unijeti u rukopis, ali sam od njih brzo odustao. Čitava dva sata proveo sam među mrtvima. Tamo je dosta znanog i meni dragog svijeta. Mnogi su tu legli u dobi od svojih dvadesetak godina i onda kad su „naljegla“ luda vremena. Da, o tome sam razmišljao gazeći suhu haremsku travu. Kasnije, istoga dana, obišao sam Hajrin mezar. Postajao sam tamo neko vrijeme i rukom milovao bašluk, a onda sam ugledao jednu mladicu „rusovine“. To je krhko i lako lomljivo drvo koje na rukama ostavlja težak i opor miris pa sam ga posjekao i hitnuo daleko od mezarja.
Arslan
Sada bih želio kroz pripovijest proturiti neke manje važne detalje, bez njih se može, ali su meni važni i od značaja, tim prije jer se tiču moje majke, te sedamnaestogodišnje djevojke koja je zabasala u kuću lišenu smijeha, kuću škrtu na riječima a osornu prema neznancu. Kad danas o svemu razmišljam, shvatam da djedovoj kući nikad i nisu pristizali gosti i uzvanici. S izuzetkom povremenih komšijskih posjeta, tamo zapravo niko nije ni dolazio, ali opet, i tu postoje izuzeci, tek toliko da demantuju pripovjedača, jer uvijek se nađe neko da pomrsi priču, a svojim prisustvom uzburka mirne vode pripovijedanja. U ovoj priči takav je Hajro, miran i ponizan a opet drukčiji i na svoju ruku. U djedovu kuću dolazio je bez najave, dakle slobodno i bez zazora, baš kao da ulazi u vlastitu izbu. Ne znam porijeklo tog čovjeka, niti mi je poznato otkud ga u ovoj skrajnutoj varoši, ali tu je proživio svoj vijek, ovdje je i ukopan, mezar mu se nalazi na južnoj strani harema, ondje počiva ta uboga prilika, ali i to se već rasulo i pretvorilo u ništa. Pripovjedačeva majka prvi put ga je vidjela po ulasku u tu kuću, a sve ove godine rado o njemu govori. Ona ga pamti po dobru jer njegov šeret ljekovito je djelovao na njenu izranjavanu dušu. Brzo su se sprijateljili, iako, ona je u početku izvodila cirkus, a on se ljutio jer nije volio šale i zadijevanja, pogotovo one na vlastiti račun. S prva se brecao na njena kenčijanja i kerefeke, i odozdo, sa serdžade, glasno negodovao. Vremenom se i to umirilo, majku su pritiskale druge brige, a Hajro je dolazio iznebuha i kad mu se prohtije. Donosio bi joj sitne darove, često bombone ili kakvu slasticu, a ona je poklone primala radosno, a gosta tretirala kao važnu osobu i dragog uzvanika.
Taj ubogi, svima dragi stvor, svoj vijek proživio je a da se nikad nije osovio na noge, niti je korakom prehodao čaršiju. Kretao se pužući i na rukama. Dlanove je umotavao u krpe i rukavice, tako ih je štitio od pogani i peksinluka, a preko koljena nosio je obloge skrojene od gume. Takav je izlazio u čaršiju, među svijet, a svojom pojavom rastvarao je njihovu skučenu dušu. I djed ovog pripovjedača prema Hajri odnosio se tako, blago i bez tersluka. Darivao ga je novcem, a u kafani nutkao pićem i mezetlucima, sve to činio je oprezno i od sevapa, a uvijek uz zahvalanost Bogu što u njegovoj kući, eto, ne raste jedno, Hajri nalik. A taj garib nagonio je kroz nos i pričao unjkavo, trudio se pažljivo birati riječ, a koju god bi izustio ispadao smiješan i jadan. Ljeta, dugačka i vrela hercegovačka ljeta, provodio je u haremu. Tu bi sačinio šator i dovukao potrepštine, a ulema bi vrtjela glavom i ibretila se živom stvoru koji konači među mrtvima. Svijet mu je donosio hranu i vodu, a nerijetko bi onuda fijuknula kosa i zajecala belegija. Padali bi otkosi u širokom krugu oko Hajrinog šatora, tako su ga štitili od zmija i ježeva. A kad bi zazimilo i kad bi započele kiše, a vjetrovi se naduli niz valu, Hajro bi puzao u izbu pored džamije. O čiviluke bi povješao najnužnije, a svjetina je pristizala za njim i donosila funuru i sulunare. Izvodili si ih s lijevu stranu džamijskoga zida, da ne dimi na vjernike i da ih ne potkađiva kad pođu na molitvu.
Bio je ters i osoran na zajedljivca, a blag prema povjerljivom i dragom bez razlike radi li se o djetetu ili odraslom čeljadetu. U januaru 1978, kada je pripovjedačeva majka na svijet iznijela svoje prvo muško dijete, Hajro je dopuzao do kreveta, ona bješe otkrila dojku da na nju prisloni mališana, a on ju je pitao: „Kako ćeš mu ime dat?“ Rekla mu je, a on se svalio na serdžadu pa odozdo, ljutit, zagalamio: „Ne vaja, ne vaja materina mi rahmeta. U vremenima kakva će naljeć da se dijete zove Arslan. A naljeć će taka vremena da će brat na brata pripucat bez bismile, pa se ti boči taman da si stotinu puta lav i junak. “
Uzalud ga je rotkinja uvjeravala kako se mali neće zvati Arslan i ponovo slovkala dječakovo ime, ali džaba. Hajro je tjerao svoje i zalud je bilo uvjeravati ga u suprotno. Sljedeće tri godine koliko je poživio, on će mališana zvati Arslanom, a pri tom će činiti grimase i rugati se nepriličnom dječakovom imenu.
Umro je 1981, a sahranjen je na istom mjestu gdje je za života volio „ljetovati“. Tamo su lijepo izvedeni bašluci, uvijek čisti i okupani suncem. U proteklom ratu porušeni, ali sada ponovo obnovljeni, oko njih, ispred bajrama, često cilikne kosa i zastenje belegija, uvijek se neđe neko da i o tome povede računa.
Onomad, a za potrebe ove knjige, išao sam u harem. Kopkali su me neki podaci koje sam kanio unijeti u rukopis, ali sam od njih brzo odustao. Čitava dva sata proveo sam među mrtvima. Tamo je dosta znanog i meni dragog svijeta. Mnogi su tu legli u dobi od svojih dvadesetak godina i onda kad su „naljegla“ luda vremena. Da, o tome sam razmišljao gazeći suhu haremsku travu. Kasnije, istoga dana, obišao sam Hajrin mezar. Postajao sam tamo neko vrijeme i rukom milovao bašluk, a onda sam ugledao jednu mladicu „rusovine“. To je krhko i lako lomljivo drvo koje na rukama ostavlja težak i opor miris pa sam ga posjekao i hitnuo daleko od mezarja.