Tako žena u Armeniji ispraća muškarca kad odlazi na put. Za njim ispred svojih izlaznih vrata izliju kantu vode. Na taj način tjeraju Vraga koji se prikrada njihovom muškarcu iza leđa.
Taj magičan običaj je iz predkršćankog doba. A u Armeniji taj pojam, predkršćanski, ima posebno značenje. Jer je Armenija prva kršćanska zemlja, tu je kršćanstvo proglašeno državnom religijom prije negoli je to uradio car Konstantin u Rimskom carstvu. Kada ovdje kažeš predkršćanski, najdalje u povijest se okreneš.
I ne samo to. Pedesetak naroda stisnutih na Kavkazu i četrdeset vrsta jezika mi govore da sam se primakao blizu. Gdje su ruševine kule Babilonske, tu je i On. Njegovi tragove je najlakše pratiti utisnute u mekanom jeziku. Ili u tvrdom kamenu.
Nisam književnik. Niti lingvist. Arhitekt sam. Zato slijedim ove kamene tragove koje jedino znam čitati. U pet tisuća crkvica na području te zemljice stisnute između planina Kavkaza, Kaspijskog i Crnog mora.
I govorim sebi. I govorim drugima. Da sam doputovao ovdje da proučavam armensku crkvenu arhitekturu srednjeg vijeka. I znam da lažem. Kako druge, tako i samog sebe.
I bi čovjek. I da se zaštiti izumio je koplje. I vatru. I arhitekturu. I avione bombardere.
Ali uspješnije oružje samoobrane još nije pronašao. Od samoobmane.
***
Kavkaski krug kredom
Prvi samostan koji sam potražio je bio Goshavank.
Moj vodič se zvao Faizo. Faizo nije Armenac. Faizo je Jazid. To je narod istog podrijetla kao i Kurdi. Samo nisu muslimani kao većina Kurda i ne štuju Alaha. Nego Šejtana.
Vraga.
U Goshavanku se uz samostansku biblioteku nalaze stari ostaci kamenog jezidskog svetišta na kojem su Jezidi palili vatru i štovali…
Sunce!
Faizo mi objašnjava da su štovali Sunce, a ne Vraga, da su žrtve predrasuda. Ali mi ne zvuči uvjerljivo.
Pitam ga da li je istina. Da ako oko Jazida nacrtaš krug u zemlji on ne može izići van kruga. Sve dok netko ne izbriše dio kruga.
Istina je.
Faizo me pogleda u oči. I zna šta mi prolazi glavom.
Da se nisi usudio! Govori uz smiješak i hoda unatrag.
A ja hodam prema njemu. I obojica se smijemo.
A unutar mene monolog u kojem nema smijeha. Na početku sam putovanja i već sam napravio puni krug. Tražeći Boga našao sam Njega. Čije ime se u krajevima gdje žive Jezidi također piše velikim slovom. A nije Bog.
Izgleda da mi nije pomogla ona kanta vode.
Vrag mi je ipak za petama.
***
Pijetao kukuriče uvijek triputa
Gazdarica prosipa za mnom još jednu kantu vode i opet sam na putu.
Danas je na redu samostan Khorvirap.
Smješten je ispod Ararata, najviše planine u ovom dijelu svijeta.
Na tu planinu je poslije biblijske poplave pristala Noina arka. Uz tu je priču i ovu planinu po legendi vezan postanak armenskog naroda. I malo je falilo, nestanak.
Ararat je vulkanskog podrijetla. Ovdje je sve vulkanskog podrijetla; i povijest i geologija i geneologija. Sve ono što je sagradila priroda i sve ono što su sagradili ljudi. Crkve su građene od vulkanskog kamena. I ljudi su tu vulkanskog roda. Dugo šute… A onda slijedi erupcija.
Ararat je planina žudnje. Ona je u armenskom grbu, svaki dan u njihovim zjenicama, ali ne i unutar armenskih granica. Ona je tamo, sa druge strane granice. Planine uvijek stvaraju optičku varku da su bliže nego što stvarno jesu. I Ararat izgleda Armencima na dohvat ruke, ali to je samo iluzija. Za Armence je nedohvatljiv. Zabranjen. Na obroncima Ararata nema više ni Armenije ni Armenaca. Sada su tu Amerikaci. Američke vojne baze sa turske strane granice, a kilometar dalje ruske vojne baze sa armenske strane. Sa svim onim pretjeranim antenama i satelitskim tanjurima okrenutim jedna prema drugom. Izgledaju kao veliki prevrnuti kukci, sa desetinama tankih crnih nogu. Opasni kukci povezani zujanjem svojih ticala sa dalekim gradovima na obalama rijeke Potomac i rijeke Moskve. Gdje se odlučivalo i danas odlučuju gdje će biti čitava jedna planina. Ili čitav jedan narod.
Armenski narod.
Armenski citat.
Prije napada na Poljsku Hitler je održao govor svojim generalima. Kako bez milosti Poljake treba zbrisati sa lica zemlje. Da bi ohrabrio njihovu okrutnost, izustio je ovu rečenicu koja je u povijest ušla kao armenski citat: Tko danas više uopće spominje uništenje Armenaca.
Govorio je o turskoj sječi milijun i pol Armenaca sa padina ove sada gole planine. Svijet je te 1915. zatvorio na trenutak oči. Pravio se da se ništa ne događa. I onda se dvadeset godina poslije svijetu dogodio Hitler. I Staljin. I onda je bilo na Bogu red da se pravi da se ništa ne događa.
Vražja posla. Opet mi je On iza leđa.
Približavam se rubu doboke crne rupe u kojoj je Grigorij Prosvjetitelj bio živ zakopan trinaest godina.
Nešto me gura prema rubu. Netko. Ovaj iza mojih leđa. Kanta vode nije pomogla.
Odjednom je nestao.
Pijetao kukuriče. Još jedanput. Treći put nije uspio.
Grgljanje umjesto kukurijeka.
I miris krvi.
Gužva i naguravanje na stepenicama na ulazu u crkvu. Nož u rukama brkatog muškarca. Dolje lokva guste krvi. I odrezana glava. Pijetla.
Matagh.
Matagh je predkršćanski ritual žrtvovanja. Žrtvuje se pijetao koji se kolje na ulazu u crkvu, pa tragovi krvi ostaju na stepenicama i pragu crkve kao crveni tepih koji se lijepi za tabane. Ljudi sa brkovima koji su sudjelovali paze da ne okrenu leđa ulazu crkve.
To Ga je otjeralo. Žrtva paljenica. Tome ona, kao i kanta sa vodom i služi. Da drži Vraga podalje od naših leđa.
***
Baletan od 29 tona
Usisavač.
U vražju mater, tko usisava u šest sati ujutro?
Glavu mi rastura zvuk usisavača koji se približava i udaljuje. Ovo je previše. Dižem se i tražim gazdaricu. Ali nje nema. Niti usisavača nema.
Ali zvuk je još tu.
Izlazim u dvorište i tražim izvor zvuka.
Usisavač je na gore. Na nebu. Oči me bole od naglog prodora sunca u još proširene zjenice.
Ipak razabirem usisavač u zraku. MIG 29.
Pilot izvodi luping. Vozi naopačke. Diže se u oštro u zrak i stoji na mjestu nekoliko sekundi. Jutarnji balet u zraku sa bukom usisavača u raštimanom be duru.
Kako nešto teško trideset tona može plesati u zraku. I kako nešto tako lijepo može zvučati tako grozno. Mada se sjećam, zvuk može biti još grozniji.
MIG je skraćenica od Mikojan i Gurevič. Inžinjera i konstruktora koji su pokrenuli liniju tih aviona. Mikojan je bio Armenac. Službeno Armenija ima 29 MIG-ova 29. Za zemlju od tri milijuna stanovnika to je mnogo previše. Osim ako si saveznik Rusije i graničiš sa Turskom. Koja je član NATO-a i saveznik Amerike.
Gazdarica se vraća iz susjedstva i objašnjava da taj šou izvode svake nedjelje. Za podizanje morala narodu. I za Amerikance koji promatraju tu predstavu iz svojih nedalekih vojnih baza smještenih iza armensko-turske granice.
I ja sam davno gledao predstavu tog ansabla. Također je bila matineja. I jedna žena u publici je vrisnula. Za svojim sinom.
A glavni glumac nije bio Mikojan Dvadesetidevet. Nego Dvadesetijedan. MIG 21.
A ovaj iza leđa mi šapće: Ta žrtva paljenica je spasila tvoj grad. I tebe.
***
Samostan od koplja
Samostan od koplja. Geghard na armenskom. Ovaj samostan je blizu Jerevana, glavnog grada Armenije.
U tom samostanu se čuva vrh koplja kojim je proboden Isus na križu.
U interijeru neobjašnjivi reljefi. Volovska glava drži u ustima alku. Za koju su zavezana dva tužna lava. Ispod kojih leti orao koji nosi vola u kandžama.
Tajna klinastog pisma je otkrivena. Egipatski i majanski hijeroglifi su pročitani.
Ali ovi reljefi ne.
Ovaj iza nadodaje: Kao ni pitanje da li je probadanje Krista kopljem bilo čin dobra ili zla? Ipak se time ispunjavala volja i plan Božji. A mene za sve krive… Nisam ja svog sina napustio. On je to učinio… kao i drug Staljin. Njih dvojica su isti. Drugari…
***
Drvo života
Iznad ulaza u crkvu isklesan reljef drveta u kamenu.
Ljudi izlaze iz crkve hodajući natraške, ne okrećući leđa oltaru, i tako hodaju još nekoliko koraka kad iziđu van. Da im je lice okrenuto Bogu. A leđa vragu.
Pokraj samostana pravo drvo. Na drvetu mnoštvo zavezanih maramica.
Drvo želja, objašnjava mi Khvtiso. Božji čovjek. To znači njegovo ime. Ali ne na armenskom, nego na gruzijskom. On je moj današnji taksist i vodič, Gruzijac iz Armenije. Kao i većina ovdašnjih ljudi prekvalificiran je za svoj posao. Khvitiso je etnolog. Koji za život taksira.
Da se vratim. Drvo želja.
Priča mi o tradiciji da se zaveže maramica za drvo i sedam puta ga se obiđe. Poslije toga želja će se ispuniti. Kaže da je isto takav običaj i u Gruziji. I da Drvo želja sa tim silnim maramicama koje stalno podrhtavaju na povjetarcu zapravo simbolizira gorući grm kroz koji je Bog razgovarao sa Mojsijem na Sinaju. I da pokraj svakog većeg svetišta ima jedno Drvo želja. Tako je i u Gruziji. I u Azerbajdžanu.
Pa čekaj, Azerbajdžan nije kršćanski kao Armenija i Gruzija. Azerbajdžan je muslimanska zemlja, još k tome nisu suniti nego pravovjerni šiiti.
Isto je to, veli on, neki običaji su nam isti.
On je Gruzijac, Gruzija nije skoro ratovala sa Azerbajdžanom pa to može reći, objašnjava mi. Armenac takvo nešto ne bi izjavio. Da Armenija i Azerbajdžan imaju nešto zajedničko. Ne poslije rata za Nagorno Karabah. Doduše i Gruzija je s Armenijom ratovala. Ali to je bilo kratko. Gruzija više sa Rusijom svako malo ratuje. Radi Abhazije i Južne Osetije.
Priča mi o predkršćanskom kultu Drva života koji je bio jak na području Kavkaza, a tragovi su mu ostali u raznim inačicama u kršćanstvu i islamu. I u komunizmu.
Komunizmu?
I komunizmu. Ideologija je ideologija, kršćanstvo ili komunizam, ona se uvijek hrani prošlošću, a obećava budućnost.
Pokušavam se našaliti: Teške riječi za nekoga tko se zove Božji čovjek.
Da… Ali pazi ovo… I Staljin je bio božji čovjek. Zamisli; predsjednik najveće ateističke zemlje je bio svećenik po školovanju. I koristio je kršćanske mitove za uspostavu svojih mitova. U njegovo doba komunisti su izmislili na osnovu kulta Drveta života Drvo bratstva. Ogromnu granitnu skulpturu drveta. Na mjestu gdje se spajaju granice Armenije, Gruzije i Azerajdžana. Tamo smo se masovno skupljali jedanput godišnje i slavili bratstvo naših naroda.
Recitirao sam na proslavi jedne godine.
Ispravi leđa, zabaci ozbiljno glavu i počne recitirati na ruskom:
I ove 1987. godine
smo se skupili
kao i zadnjih 40 godina
i kao što ćemo se
i sljedećih 40 stoljeća skupljati.
Mi,
predstavnici tri bratske republike
da bi još jedanput
potvrdili svoje bratstvo
sazdano oružjem i krvlju
u velikoj borbi
za nacionalnu nezavisnost
i socijalnu pravednost.
Ovo Drvo bratstva
pustilo je svoje moćno korijenje
na sve strane naše Domovine
korijenje koje raste na snazi i jedinstvu
tisuća i tisuća ljudi raznih nacionalnosti
i grane tog drveta već dosežu nebo.
Mi;
učenici,
radnici,
kolhoznici,
pjesnici,
znanstvenici…
Pod moćnom krošnjom ovog drveta
kunemo se
našoj sovjetskoj Domovini,
idealu bratstva,
jedinstva,
dobra
i znanja.
Ovaj iza mojih leđa umire od smijeha.
***
Rupica u glavi
Ovaj samostan sa sačuvane dvije crkve iz sedmog stoljeća je na poluotoku jezera Sevan. Poluotok koji je prije Staljina bio otok. Sada, poslije Staljinove ere, jezeru prijeti ista sudbina kao i Aralskom moru. Isušivanje. Nivo vode pada i otok više ne postoji. Pretvorio se u poluotok.
Kada su ovdje gradili svjetionik, kada je ovo još bio otok, pri kopanju našli su grob i ostatke pripadnika naroda Urartu. S rupicom ceremonijalno izbušenom u lubanji. Da bi zao duh mogao izići van.
Netko se iza mene smije. Opet mi se primakao iza leđa. I tiho govori: Tako si je i Majakovski izbušio rupicu. Kalibar 6.53. Da mu zao duh iziđe van.
Tvoje zubar je rekao da imaš jako tvrde kosti. Pa ne preporučam ništa manje od kalibra 7.65.
No Hemingway, pazi, on je pretjerao. Amerikanci… oni sve rade sve pretjerano. Sačma. 108 rupica. Ali kakav nered…
***
Krila
Ovo je cesta s najviše rupa na svijetu. Ali naša Lada je za ovakve ceste i iskovana. Spuštamo se po kamenim liticama. Prolazimo most koji je priroda izgradila na stijeni kroz koju prolazi gorska riječica. Ljudi ga zovu Đavolji most. Ili ga je netko drugi tako nazvao. A ne ljudi?
Poslije mosta se penjemo. Konačno samostan. Kakav pogled! Ime samostana znači Krila. Ovaj samostan je smješten iznad ogromnog planinskog usjeka. I pogled pada dolje, u dubinu zemlje. I da dovoljno daleko možeš gledati mogao bi vidjeti užareno podzemlje. A u isto vrijeme vidiš i carsko nebesko.
Svaki od ovih samostana ima legendu o svom osnivanju. Često i nekoliko njih usporedo.
Ovdašnja legenda ide ovako. Kada je arhitekt dovršio zadnju kupolu i nalazio se na njenom vrhu, pomolio se Bogu za krila. I odletio u raj.
Ovaj iza leđa šapće: Da, to je istina.
Ali je i on prije toga morao preći preko mog mosta.
***
Otkrivenje
Nova kanta vode, novi samostan. To je prijevod armenskog imena – Noravank.
Novi samostan.
Mada je ovo zadnji samostan. Prije puta kući.
Samostan se sastoji od kompozicija nekoliko porazbacanih crkvica u malu dolinu stisnutu među crvenim stijenama. Hodam od jedne do druge crkvice. Čujem jezik. Deset dana ovdje, deset dana sa čžš ruskog i grlatim h armenskog jezika i treba mi nekoliko sekundi da se zvukovi tog novog jezika provuku u mozak. Talijanski. Ovdje on zvuči strano. Egzotično. Kao gluma drugorazrednog glumca koji pretjerano afektira. Na Kavkazu se ne pokazuju osjećaji kroz riječi i njihovu intonaciju. Zbog toga je takav kontrast.
Ali ovaj glumac zna znanje, ne glumi. Objašnjava detalje grupi Talijana. Arhitektonsku konstrukciju. Detalje reljefa na zidovima. Povijest. Imena i brojke. Godine.
Pauza za sendvič i sok. Prilazim mu i ispričavam se; nisam član grupe, ali bi molio ako mu ne smeta da slušam njegovo vođenje.
Mi scuzi, non parlo russo.
Prvi puta da netko u ovoj zemlji ne govori ruski. Čovjek nosi lice Armenca i halju armenskog svećenika, a ne govori ruski.
Giovanni se zove. Talijanska inačica od armenskog Hovhannes. Naravno, na armenskom puno slova H. Giovanni je Venecijanac, ali Armenac. Sedma generacija. Svećenik na otoku San Lazzaro degli Armeni u venecijanskoj laguni. Bivšu koloniju gubavaca 1717.g. Venecija je poklonila grupi od, slučajno ili ne 17 Armenskih katoličkih svećenika.
Giovanni je vodič Venecijancima na hodočašću po Armeniji.
Mogu.
Molim?
Mogu se pridružiti grupi.
Aha. Hvala. Već sam zaboravio svoje pitanje.
Giovanni nastavlja turu, članovi grupe me upitno gledaju.
Giovanni monotono daje zvuk slici.
Odjednom On.
Njegova slika.
Reljef u kamenu na pročelju crkve, jedan od prvih srednjovjekovnih prikaza Boga. Dugo je postojala zabrana prikaza Boga u kršćanskim umjetnostima. Ovo je jedan od najstarijih prikaza kršćanskog Boga.
Konačno. Na kraju sam Ga ipak našao.
I vodič do Njega mi je katolički svećenik. Koji monotono ponavlja riječi koje mu ništa ne znače. I okružen sam sa grupom katolika, kojima te riječi ništa ne znače i koji nezainteresirano zvjeraju uokolo. Koje osjećam strancima i koji mene sumničavo gledaju.
I prošao sam tri tisuće kilometara, a na kraju sve je isto kao kod kuće.
I Bog. I on je isti kao kod kuće. Nekretnina. Hladan grubo klesani kamen. Kamenog bezizražajnog lica sa bradom. Drži glavu svog žrtvovanog sina bez osjećaja u ruci. Nijem.
A ovaj iza leđa ne može više izdržati, umire od smijeha.
***
Pobjedna pjesma
Idem prema autu.
Neki veseli bradonja me zaustavlja.
Vi ste stranac?
Da.
Smije se zadovoljno.
Odakle?
Iz Hrvatske.
Šta radite ovdje?
Proučavam srednjovjekovnu armensku arhitekturu.
Odmahuje nemarno rukom.
Dođi sa mnom da ti nešto pokažem. Vezano uz arhitekturu.
Vodi me u crkvu i viče: Addai! Dođi!
Predstavlja mi dječaka. Ovo je sin našeg svećenika.
Govori dječaku nešto. Dječak staje u stavu mirno uz zid, zabacuje glavu i počinje. Pjeva. I pjesma se penje uz zid. I razmišljam o obliku armenske kupole, o njenoj akustici, o tome da je njen oblik upotrebljen pri suvremenom arhitektonskom rješenju kupole Royal Albert Halla u Londonu. Ali mi misli odjednom druga akustika privlači. Akustika ljudskog grudnog koša. Kao orgulje, zvuk dječakovog pijeva se odbija od kamena i ulazi u moja prsa i dira neki nepostojeći dio moje anatomije. Kako se to u meni zove? Ne znam. Nešto je unutra i ova pjesma dječaka je u istom tonalitetu kao i to nešto nepoznato unutar mene. I tko je arhitekt?
Kad je dječak završio pitam: Šta to sve znači na armenskom. O čemu je pjesma?
Nije na armenskom. Na aramejskom je. Mi smo Aramejci. Naše su Turci protjerali zajedno sa Armencima 1915.
Pjesma se zove se: Oče, zašto si me napustio.
Aaa. Znam tu pjesmu.
I ja ju pjevam od svoje pete godine.
I postaje mi jasno. Da sam po čitavoj Armeniji tražio oca. Ali ne onog Ješuinog.
I da ga nađem moram prvo obaviti razgovor s Njim, s njegovim tamnim bratom.
Armenske priče
Pljuskom prolivene kante vode.
Tako žena u Armeniji ispraća muškarca kad odlazi na put. Za njim ispred svojih izlaznih vrata izliju kantu vode. Na taj način tjeraju Vraga koji se prikrada njihovom muškarcu iza leđa.
Taj magičan običaj je iz predkršćankog doba. A u Armeniji taj pojam, predkršćanski, ima posebno značenje. Jer je Armenija prva kršćanska zemlja, tu je kršćanstvo proglašeno državnom religijom prije negoli je to uradio car Konstantin u Rimskom carstvu. Kada ovdje kažeš predkršćanski, najdalje u povijest se okreneš.
I ne samo to. Pedesetak naroda stisnutih na Kavkazu i četrdeset vrsta jezika mi govore da sam se primakao blizu. Gdje su ruševine kule Babilonske, tu je i On. Njegovi tragove je najlakše pratiti utisnute u mekanom jeziku. Ili u tvrdom kamenu.
Nisam književnik. Niti lingvist. Arhitekt sam. Zato slijedim ove kamene tragove koje jedino znam čitati. U pet tisuća crkvica na području te zemljice stisnute između planina Kavkaza, Kaspijskog i Crnog mora.
I govorim sebi. I govorim drugima. Da sam doputovao ovdje da proučavam armensku crkvenu arhitekturu srednjeg vijeka. I znam da lažem. Kako druge, tako i samog sebe.
I bi čovjek. I da se zaštiti izumio je koplje. I vatru. I arhitekturu. I avione bombardere.
Ali uspješnije oružje samoobrane još nije pronašao. Od samoobmane.
***
Kavkaski krug kredom
Prvi samostan koji sam potražio je bio Goshavank.
Moj vodič se zvao Faizo. Faizo nije Armenac. Faizo je Jazid. To je narod istog podrijetla kao i Kurdi. Samo nisu muslimani kao većina Kurda i ne štuju Alaha. Nego Šejtana.
Vraga.
U Goshavanku se uz samostansku biblioteku nalaze stari ostaci kamenog jezidskog svetišta na kojem su Jezidi palili vatru i štovali…
Sunce!
Faizo mi objašnjava da su štovali Sunce, a ne Vraga, da su žrtve predrasuda. Ali mi ne zvuči uvjerljivo.
Pitam ga da li je istina. Da ako oko Jazida nacrtaš krug u zemlji on ne može izići van kruga. Sve dok netko ne izbriše dio kruga.
Istina je.
Faizo me pogleda u oči. I zna šta mi prolazi glavom.
Da se nisi usudio! Govori uz smiješak i hoda unatrag.
A ja hodam prema njemu. I obojica se smijemo.
A unutar mene monolog u kojem nema smijeha. Na početku sam putovanja i već sam napravio puni krug. Tražeći Boga našao sam Njega. Čije ime se u krajevima gdje žive Jezidi također piše velikim slovom. A nije Bog.
Izgleda da mi nije pomogla ona kanta vode.
Vrag mi je ipak za petama.
***
Pijetao kukuriče uvijek triputa
Gazdarica prosipa za mnom još jednu kantu vode i opet sam na putu.
Danas je na redu samostan Khorvirap.
Smješten je ispod Ararata, najviše planine u ovom dijelu svijeta.
Na tu planinu je poslije biblijske poplave pristala Noina arka. Uz tu je priču i ovu planinu po legendi vezan postanak armenskog naroda. I malo je falilo, nestanak.
Ararat je vulkanskog podrijetla. Ovdje je sve vulkanskog podrijetla; i povijest i geologija i geneologija. Sve ono što je sagradila priroda i sve ono što su sagradili ljudi. Crkve su građene od vulkanskog kamena. I ljudi su tu vulkanskog roda. Dugo šute… A onda slijedi erupcija.
Ararat je planina žudnje. Ona je u armenskom grbu, svaki dan u njihovim zjenicama, ali ne i unutar armenskih granica. Ona je tamo, sa druge strane granice. Planine uvijek stvaraju optičku varku da su bliže nego što stvarno jesu. I Ararat izgleda Armencima na dohvat ruke, ali to je samo iluzija. Za Armence je nedohvatljiv. Zabranjen. Na obroncima Ararata nema više ni Armenije ni Armenaca. Sada su tu Amerikaci. Američke vojne baze sa turske strane granice, a kilometar dalje ruske vojne baze sa armenske strane. Sa svim onim pretjeranim antenama i satelitskim tanjurima okrenutim jedna prema drugom. Izgledaju kao veliki prevrnuti kukci, sa desetinama tankih crnih nogu. Opasni kukci povezani zujanjem svojih ticala sa dalekim gradovima na obalama rijeke Potomac i rijeke Moskve. Gdje se odlučivalo i danas odlučuju gdje će biti čitava jedna planina. Ili čitav jedan narod.
Armenski narod.
Armenski citat.
Prije napada na Poljsku Hitler je održao govor svojim generalima. Kako bez milosti Poljake treba zbrisati sa lica zemlje. Da bi ohrabrio njihovu okrutnost, izustio je ovu rečenicu koja je u povijest ušla kao armenski citat: Tko danas više uopće spominje uništenje Armenaca.
Govorio je o turskoj sječi milijun i pol Armenaca sa padina ove sada gole planine. Svijet je te 1915. zatvorio na trenutak oči. Pravio se da se ništa ne događa. I onda se dvadeset godina poslije svijetu dogodio Hitler. I Staljin. I onda je bilo na Bogu red da se pravi da se ništa ne događa.
Vražja posla. Opet mi je On iza leđa.
Približavam se rubu doboke crne rupe u kojoj je Grigorij Prosvjetitelj bio živ zakopan trinaest godina.
Nešto me gura prema rubu. Netko. Ovaj iza mojih leđa. Kanta vode nije pomogla.
Odjednom je nestao.
Pijetao kukuriče. Još jedanput. Treći put nije uspio.
Grgljanje umjesto kukurijeka.
I miris krvi.
Gužva i naguravanje na stepenicama na ulazu u crkvu. Nož u rukama brkatog muškarca. Dolje lokva guste krvi. I odrezana glava. Pijetla.
Matagh.
Matagh je predkršćanski ritual žrtvovanja. Žrtvuje se pijetao koji se kolje na ulazu u crkvu, pa tragovi krvi ostaju na stepenicama i pragu crkve kao crveni tepih koji se lijepi za tabane. Ljudi sa brkovima koji su sudjelovali paze da ne okrenu leđa ulazu crkve.
To Ga je otjeralo. Žrtva paljenica. Tome ona, kao i kanta sa vodom i služi. Da drži Vraga podalje od naših leđa.
***
Baletan od 29 tona
Usisavač.
U vražju mater, tko usisava u šest sati ujutro?
Glavu mi rastura zvuk usisavača koji se približava i udaljuje. Ovo je previše. Dižem se i tražim gazdaricu. Ali nje nema. Niti usisavača nema.
Ali zvuk je još tu.
Izlazim u dvorište i tražim izvor zvuka.
Usisavač je na gore. Na nebu. Oči me bole od naglog prodora sunca u još proširene zjenice.
Ipak razabirem usisavač u zraku. MIG 29.
Pilot izvodi luping. Vozi naopačke. Diže se u oštro u zrak i stoji na mjestu nekoliko sekundi. Jutarnji balet u zraku sa bukom usisavača u raštimanom be duru.
Kako nešto teško trideset tona može plesati u zraku. I kako nešto tako lijepo može zvučati tako grozno. Mada se sjećam, zvuk može biti još grozniji.
MIG je skraćenica od Mikojan i Gurevič. Inžinjera i konstruktora koji su pokrenuli liniju tih aviona. Mikojan je bio Armenac. Službeno Armenija ima 29 MIG-ova 29. Za zemlju od tri milijuna stanovnika to je mnogo previše. Osim ako si saveznik Rusije i graničiš sa Turskom. Koja je član NATO-a i saveznik Amerike.
Gazdarica se vraća iz susjedstva i objašnjava da taj šou izvode svake nedjelje. Za podizanje morala narodu. I za Amerikance koji promatraju tu predstavu iz svojih nedalekih vojnih baza smještenih iza armensko-turske granice.
I ja sam davno gledao predstavu tog ansabla. Također je bila matineja. I jedna žena u publici je vrisnula. Za svojim sinom.
A glavni glumac nije bio Mikojan Dvadesetidevet. Nego Dvadesetijedan. MIG 21.
A ovaj iza leđa mi šapće: Ta žrtva paljenica je spasila tvoj grad. I tebe.
***
Samostan od koplja
Samostan od koplja. Geghard na armenskom. Ovaj samostan je blizu Jerevana, glavnog grada Armenije.
U tom samostanu se čuva vrh koplja kojim je proboden Isus na križu.
U interijeru neobjašnjivi reljefi. Volovska glava drži u ustima alku. Za koju su zavezana dva tužna lava. Ispod kojih leti orao koji nosi vola u kandžama.
Tajna klinastog pisma je otkrivena. Egipatski i majanski hijeroglifi su pročitani.
Ali ovi reljefi ne.
Ovaj iza nadodaje: Kao ni pitanje da li je probadanje Krista kopljem bilo čin dobra ili zla? Ipak se time ispunjavala volja i plan Božji. A mene za sve krive… Nisam ja svog sina napustio. On je to učinio… kao i drug Staljin. Njih dvojica su isti. Drugari…
***
Drvo života
Iznad ulaza u crkvu isklesan reljef drveta u kamenu.
Ljudi izlaze iz crkve hodajući natraške, ne okrećući leđa oltaru, i tako hodaju još nekoliko koraka kad iziđu van. Da im je lice okrenuto Bogu. A leđa vragu.
Pokraj samostana pravo drvo. Na drvetu mnoštvo zavezanih maramica.
Drvo želja, objašnjava mi Khvtiso. Božji čovjek. To znači njegovo ime. Ali ne na armenskom, nego na gruzijskom. On je moj današnji taksist i vodič, Gruzijac iz Armenije. Kao i većina ovdašnjih ljudi prekvalificiran je za svoj posao. Khvitiso je etnolog. Koji za život taksira.
Da se vratim. Drvo želja.
Priča mi o tradiciji da se zaveže maramica za drvo i sedam puta ga se obiđe. Poslije toga želja će se ispuniti. Kaže da je isto takav običaj i u Gruziji. I da Drvo želja sa tim silnim maramicama koje stalno podrhtavaju na povjetarcu zapravo simbolizira gorući grm kroz koji je Bog razgovarao sa Mojsijem na Sinaju. I da pokraj svakog većeg svetišta ima jedno Drvo želja. Tako je i u Gruziji. I u Azerbajdžanu.
Pa čekaj, Azerbajdžan nije kršćanski kao Armenija i Gruzija. Azerbajdžan je muslimanska zemlja, još k tome nisu suniti nego pravovjerni šiiti.
Isto je to, veli on, neki običaji su nam isti.
On je Gruzijac, Gruzija nije skoro ratovala sa Azerbajdžanom pa to može reći, objašnjava mi. Armenac takvo nešto ne bi izjavio. Da Armenija i Azerbajdžan imaju nešto zajedničko. Ne poslije rata za Nagorno Karabah. Doduše i Gruzija je s Armenijom ratovala. Ali to je bilo kratko. Gruzija više sa Rusijom svako malo ratuje. Radi Abhazije i Južne Osetije.
Priča mi o predkršćanskom kultu Drva života koji je bio jak na području Kavkaza, a tragovi su mu ostali u raznim inačicama u kršćanstvu i islamu. I u komunizmu.
Komunizmu?
I komunizmu. Ideologija je ideologija, kršćanstvo ili komunizam, ona se uvijek hrani prošlošću, a obećava budućnost.
Pokušavam se našaliti: Teške riječi za nekoga tko se zove Božji čovjek.
Da… Ali pazi ovo… I Staljin je bio božji čovjek. Zamisli; predsjednik najveće ateističke zemlje je bio svećenik po školovanju. I koristio je kršćanske mitove za uspostavu svojih mitova. U njegovo doba komunisti su izmislili na osnovu kulta Drveta života Drvo bratstva. Ogromnu granitnu skulpturu drveta. Na mjestu gdje se spajaju granice Armenije, Gruzije i Azerajdžana. Tamo smo se masovno skupljali jedanput godišnje i slavili bratstvo naših naroda.
Recitirao sam na proslavi jedne godine.
Ispravi leđa, zabaci ozbiljno glavu i počne recitirati na ruskom:
I ove 1987. godine
smo se skupili
kao i zadnjih 40 godina
i kao što ćemo se
i sljedećih 40 stoljeća skupljati.
Mi,
predstavnici tri bratske republike
da bi još jedanput
potvrdili svoje bratstvo
sazdano oružjem i krvlju
u velikoj borbi
za nacionalnu nezavisnost
i socijalnu pravednost.
Ovo Drvo bratstva
pustilo je svoje moćno korijenje
na sve strane naše Domovine
korijenje koje raste na snazi i jedinstvu
tisuća i tisuća ljudi raznih nacionalnosti
i grane tog drveta već dosežu nebo.
Mi;
učenici,
radnici,
kolhoznici,
pjesnici,
znanstvenici…
Pod moćnom krošnjom ovog drveta
kunemo se
našoj sovjetskoj Domovini,
idealu bratstva,
jedinstva,
dobra
i znanja.
Ovaj iza mojih leđa umire od smijeha.
***
Rupica u glavi
Ovaj samostan sa sačuvane dvije crkve iz sedmog stoljeća je na poluotoku jezera Sevan. Poluotok koji je prije Staljina bio otok. Sada, poslije Staljinove ere, jezeru prijeti ista sudbina kao i Aralskom moru. Isušivanje. Nivo vode pada i otok više ne postoji. Pretvorio se u poluotok.
Kada su ovdje gradili svjetionik, kada je ovo još bio otok, pri kopanju našli su grob i ostatke pripadnika naroda Urartu. S rupicom ceremonijalno izbušenom u lubanji. Da bi zao duh mogao izići van.
Netko se iza mene smije. Opet mi se primakao iza leđa. I tiho govori: Tako si je i Majakovski izbušio rupicu. Kalibar 6.53. Da mu zao duh iziđe van.
Tvoje zubar je rekao da imaš jako tvrde kosti. Pa ne preporučam ništa manje od kalibra 7.65.
No Hemingway, pazi, on je pretjerao. Amerikanci… oni sve rade sve pretjerano. Sačma. 108 rupica. Ali kakav nered…
***
Krila
Ovo je cesta s najviše rupa na svijetu. Ali naša Lada je za ovakve ceste i iskovana. Spuštamo se po kamenim liticama. Prolazimo most koji je priroda izgradila na stijeni kroz koju prolazi gorska riječica. Ljudi ga zovu Đavolji most. Ili ga je netko drugi tako nazvao. A ne ljudi?
Poslije mosta se penjemo. Konačno samostan. Kakav pogled! Ime samostana znači Krila. Ovaj samostan je smješten iznad ogromnog planinskog usjeka. I pogled pada dolje, u dubinu zemlje. I da dovoljno daleko možeš gledati mogao bi vidjeti užareno podzemlje. A u isto vrijeme vidiš i carsko nebesko.
Svaki od ovih samostana ima legendu o svom osnivanju. Često i nekoliko njih usporedo.
Ovdašnja legenda ide ovako. Kada je arhitekt dovršio zadnju kupolu i nalazio se na njenom vrhu, pomolio se Bogu za krila. I odletio u raj.
Ovaj iza leđa šapće: Da, to je istina.
Ali je i on prije toga morao preći preko mog mosta.
***
Otkrivenje
Nova kanta vode, novi samostan. To je prijevod armenskog imena – Noravank.
Novi samostan.
Mada je ovo zadnji samostan. Prije puta kući.
Samostan se sastoji od kompozicija nekoliko porazbacanih crkvica u malu dolinu stisnutu među crvenim stijenama. Hodam od jedne do druge crkvice. Čujem jezik. Deset dana ovdje, deset dana sa čžš ruskog i grlatim h armenskog jezika i treba mi nekoliko sekundi da se zvukovi tog novog jezika provuku u mozak. Talijanski. Ovdje on zvuči strano. Egzotično. Kao gluma drugorazrednog glumca koji pretjerano afektira. Na Kavkazu se ne pokazuju osjećaji kroz riječi i njihovu intonaciju. Zbog toga je takav kontrast.
Ali ovaj glumac zna znanje, ne glumi. Objašnjava detalje grupi Talijana. Arhitektonsku konstrukciju. Detalje reljefa na zidovima. Povijest. Imena i brojke. Godine.
Pauza za sendvič i sok. Prilazim mu i ispričavam se; nisam član grupe, ali bi molio ako mu ne smeta da slušam njegovo vođenje.
Mi scuzi, non parlo russo.
Prvi puta da netko u ovoj zemlji ne govori ruski. Čovjek nosi lice Armenca i halju armenskog svećenika, a ne govori ruski.
Giovanni se zove. Talijanska inačica od armenskog Hovhannes. Naravno, na armenskom puno slova H. Giovanni je Venecijanac, ali Armenac. Sedma generacija. Svećenik na otoku San Lazzaro degli Armeni u venecijanskoj laguni. Bivšu koloniju gubavaca 1717.g. Venecija je poklonila grupi od, slučajno ili ne 17 Armenskih katoličkih svećenika.
Giovanni je vodič Venecijancima na hodočašću po Armeniji.
Mogu.
Molim?
Mogu se pridružiti grupi.
Aha. Hvala. Već sam zaboravio svoje pitanje.
Giovanni nastavlja turu, članovi grupe me upitno gledaju.
Giovanni monotono daje zvuk slici.
Odjednom On.
Njegova slika.
Reljef u kamenu na pročelju crkve, jedan od prvih srednjovjekovnih prikaza Boga. Dugo je postojala zabrana prikaza Boga u kršćanskim umjetnostima. Ovo je jedan od najstarijih prikaza kršćanskog Boga.
Konačno. Na kraju sam Ga ipak našao.
I vodič do Njega mi je katolički svećenik. Koji monotono ponavlja riječi koje mu ništa ne znače. I okružen sam sa grupom katolika, kojima te riječi ništa ne znače i koji nezainteresirano zvjeraju uokolo. Koje osjećam strancima i koji mene sumničavo gledaju.
I prošao sam tri tisuće kilometara, a na kraju sve je isto kao kod kuće.
I Bog. I on je isti kao kod kuće. Nekretnina. Hladan grubo klesani kamen. Kamenog bezizražajnog lica sa bradom. Drži glavu svog žrtvovanog sina bez osjećaja u ruci. Nijem.
A ovaj iza leđa ne može više izdržati, umire od smijeha.
***
Pobjedna pjesma
Idem prema autu.
Neki veseli bradonja me zaustavlja.
Vi ste stranac?
Da.
Smije se zadovoljno.
Odakle?
Iz Hrvatske.
Šta radite ovdje?
Proučavam srednjovjekovnu armensku arhitekturu.
Odmahuje nemarno rukom.
Dođi sa mnom da ti nešto pokažem. Vezano uz arhitekturu.
Vodi me u crkvu i viče: Addai! Dođi!
Predstavlja mi dječaka. Ovo je sin našeg svećenika.
Govori dječaku nešto. Dječak staje u stavu mirno uz zid, zabacuje glavu i počinje. Pjeva. I pjesma se penje uz zid. I razmišljam o obliku armenske kupole, o njenoj akustici, o tome da je njen oblik upotrebljen pri suvremenom arhitektonskom rješenju kupole Royal Albert Halla u Londonu. Ali mi misli odjednom druga akustika privlači. Akustika ljudskog grudnog koša. Kao orgulje, zvuk dječakovog pijeva se odbija od kamena i ulazi u moja prsa i dira neki nepostojeći dio moje anatomije. Kako se to u meni zove? Ne znam. Nešto je unutra i ova pjesma dječaka je u istom tonalitetu kao i to nešto nepoznato unutar mene. I tko je arhitekt?
Kad je dječak završio pitam: Šta to sve znači na armenskom. O čemu je pjesma?
Nije na armenskom. Na aramejskom je. Mi smo Aramejci. Naše su Turci protjerali zajedno sa Armencima 1915.
Pjesma se zove se: Oče, zašto si me napustio.
Aaa. Znam tu pjesmu.
I ja ju pjevam od svoje pete godine.
I postaje mi jasno. Da sam po čitavoj Armeniji tražio oca. Ali ne onog Ješuinog.
I da ga nađem moram prvo obaviti razgovor s Njim, s njegovim tamnim bratom.
Sa mojim dragim stricem.
I da je vrijeme da mu šakom začepim labrnju.
Ali iza mojih leđa više nema nikoga.