Bijeda poezije sastoji se upravo u pretjeranom povjerenju u dežurne mislioce i političare. Zbog čega je Breht služio Staljinu? Zašto je Neruda ukazao poštovanje tome istom despotu? Zbog čega je Gotfrid Ben nekoliko mjeseci vjerovao Hitleru? Zašto su francuski pjesnici vjerovali strukturalistima? Zbog čega mladi američki pjesnici posvećuju toliko mnogo pažnje najbližoj porodici i ne uspijevaju da otkriju dublju stvarnost? Zašto postoji toliko prosječnih pjesnika čija nas opštost dovodi do očaja? Zbog čega se savremeni pjesnici – stotine i hiljade pjesnika – mire s duhovnom mlakošću, s plasiranjem sitnih, zanatskih, ironičnih dosjetki, s elegantnim i na momente simpatičnim nihilizmom?
Adam Zagajevski
Pjesnik je onaj ko na divlje kopa u vremenu. Drhtav list na porodičnim stablima.
Pjesnik stoji nasuprot istorijskom profilu proroka, jer pjesnik ne udomljuje ljude u potopima i distopijama; on nije čuvar straha, već budnosti – očiglednom čini užasnu ljepotu i ružnoću užasa. Pjesnik ne treba da se plaši sumnje ili nesigurnosti, jer upravo te sile pokreću misli ka omotaču metafizičkog, ka poetičkoj senzibilnosti u preispitivanju svijeta.
Sve ostalo je statistika ili brojanje lajkova, živuckanje zarobljenika u kvantumu socijalnih „impakt-koeficijenata“ – u užasu mjerljivog. U tehnološkoj eri zaborava „proricanje“ se pretače u „podsjećanje“, a pjesnik se preoblikuje u periferni dom ličnog sjećanja, u proroka minulog vremena. On treba da podsjeti i da ukaže na banalnosti jednih te istih istorija koje se smjenjuju, da iscrta unutrašnji svijet i prije nego što se pojave epidemije i ratovi.
Pjesnik je sumnjičav svjedok u odnosu na svaku nepromjenjivu stvarnost. Nema bolje slike o odnosu poezije i ideologije od riječi Danila Kiša koji kaže da je poezija sumnja, a ideologija odsustvo sumnje. Ideologija je odsustvo ličnog vremena. Ona je smrt prije umiranja. Jedino što može da ponudi su spomenici liderima, pod čijim bronzanim sjenkama se susreću ljubavnici koji ni ne znaju za užase istorije i ratova. Ratne vođe se plaše metafora, mističnog života riječi, jer oni su konstruktori apsolutne semantike života. Oni ujednačavaju stvarnost, a simetrija ostaje njihov jezik moći: na prazničnim paradama, na ratnim grobljima – sve je simetrično mrtvo, u dovoljnoj mjeri da bi se uniformisao i strah, da bi se samo krivica izdvojila kao životni element raspoznavanja. S padom svake ideologije, pjesnici koji su bili na listama za čitanje u udžbenicima proglašavaju se ili za državne neprijatelje, ili za klasike, a to znači samo jedno: niko ih više ne čita.
Pjesnik se ne plaši da bude osuđen na tišinu, kao što se ni vjetar ne plaši da bude bačen na dno okeana. Riječ je moćna i kad se ne izgovori: „moć“. Na tišinu sam uvijek gledao kao na početak riječi, a ne kao na njenu smrt. Kad bismo svi odjednom zaćutali usred ručka, moja baba je znala reći da u tom trenutku anđeo prelazi preko stola. I to bi tišinu učinilo dužom, ona je postajala hrana, otjelotvorenje svoje metafizičnosti. Tako je, na svoj način, moja baba govorila o tome da je tišina beskonačnost – nešto što sam kasnije pronašao i kao beskonačan stih kod Emili Dikinson. Vjerujem da su male stvari stvorene da bi bile neprimjetni čuvari velikih tajni. Vjerujem da se u jednu pjesmu može zbiti tišina univerzuma, na isti način na koji sam vjerovao i da je školjka čuvar glasa velikog mora. U muzejima, dok stojim pred fosilima varljiva oblika, pokušavam da zamislim njihov glas. Pitam se: Postoje li muzeji neiskazanih glasova i da li će vrijeme preoblikovati riječi u kamenje da bismo se mogli još snažnije ranjavati njima?
Mislio sam da vjetrenjače postoje da bi otjelotvorile vjetar, da bi mu dale život i oblik; a tako razmišljam i o poeziji koja je tu da bi ovaplotila vrijeme, kao suprotnost zaokruženosti kalendarskih datuma.
Venders je jednom zapisao: „Pjesnici su nam nasušno potrebni kako bi nas natjerali da razumijemo svijet.“ Ipak, bespomoćno se osjećam pred ratovima, pred tom uniformisanosti smrti, pred nemogućnošću da se umre u osami. Izmjenjuju se stihovi koji bi mogli postati pristojni epitafi ljudima, gradovima, vjeri u tišinu. Rat nema svoju lingvističku negaciju, ali mir ima nemir, a poezija je njegova ljubavnica – ljubavnica unutrašnjih bitaka koje vode jezici strahova i zaključane uspomene. Poezija ostaje kao pukotina u zidu izvjesnosti. Skulptura od glasova koja ne haje za trgove i aleje.
Pjesnik je arheolog nezakopanog. Pjesnik dolazi do početka onoga što se iskazati ne može svakom napisanom riječju. Svjestan sam apsurdnosti iskaza u vrijeme kad revolucionarno razvijamo nagon za akumulacijom, kad se svako odustajanje od predmeta i riječi povezuje s bolešću ili smrću, umjesto sa započinjanjem novoga života. Brodski je govorio da je književnost započela poezijom, pjesmom nomada koja prethodi pisanju doseljenika. Poezija se rodila među onima koji nijesu posjedovali ništa i koje niko posjedovao nije. Stope nomada su note čiste prisutnosti i neka poezija bude napuštanje svih odsustava koja je neko zapovijedio, svih srušenih domova i visina.
Čovjek je 70% voda. Ako se uzvisi, pretvoriće se u paru. Ako otvori oči za bol svijeta– u pjesnika!
Arheolozi nezakopanog
Bijeda poezije sastoji se upravo u pretjeranom povjerenju u dežurne mislioce i političare. Zbog čega je Breht služio Staljinu? Zašto je Neruda ukazao poštovanje tome istom despotu? Zbog čega je Gotfrid Ben nekoliko mjeseci vjerovao Hitleru? Zašto su francuski pjesnici vjerovali strukturalistima? Zbog čega mladi američki pjesnici posvećuju toliko mnogo pažnje najbližoj porodici i ne uspijevaju da otkriju dublju stvarnost? Zašto postoji toliko prosječnih pjesnika čija nas opštost dovodi do očaja? Zbog čega se savremeni pjesnici – stotine i hiljade pjesnika – mire s duhovnom mlakošću, s plasiranjem sitnih, zanatskih, ironičnih dosjetki, s elegantnim i na momente simpatičnim nihilizmom?
Adam Zagajevski
Pjesnik je onaj ko na divlje kopa u vremenu. Drhtav list na porodičnim stablima.
Pjesnik stoji nasuprot istorijskom profilu proroka, jer pjesnik ne udomljuje ljude u potopima i distopijama; on nije čuvar straha, već budnosti – očiglednom čini užasnu ljepotu i ružnoću užasa. Pjesnik ne treba da se plaši sumnje ili nesigurnosti, jer upravo te sile pokreću misli ka omotaču metafizičkog, ka poetičkoj senzibilnosti u preispitivanju svijeta.
Sve ostalo je statistika ili brojanje lajkova, živuckanje zarobljenika u kvantumu socijalnih „impakt-koeficijenata“ – u užasu mjerljivog. U tehnološkoj eri zaborava „proricanje“ se pretače u „podsjećanje“, a pjesnik se preoblikuje u periferni dom ličnog sjećanja, u proroka minulog vremena. On treba da podsjeti i da ukaže na banalnosti jednih te istih istorija koje se smjenjuju, da iscrta unutrašnji svijet i prije nego što se pojave epidemije i ratovi.
Pjesnik je sumnjičav svjedok u odnosu na svaku nepromjenjivu stvarnost. Nema bolje slike o odnosu poezije i ideologije od riječi Danila Kiša koji kaže da je poezija sumnja, a ideologija odsustvo sumnje. Ideologija je odsustvo ličnog vremena. Ona je smrt prije umiranja. Jedino što može da ponudi su spomenici liderima, pod čijim bronzanim sjenkama se susreću ljubavnici koji ni ne znaju za užase istorije i ratova. Ratne vođe se plaše metafora, mističnog života riječi, jer oni su konstruktori apsolutne semantike života. Oni ujednačavaju stvarnost, a simetrija ostaje njihov jezik moći: na prazničnim paradama, na ratnim grobljima – sve je simetrično mrtvo, u dovoljnoj mjeri da bi se uniformisao i strah, da bi se samo krivica izdvojila kao životni element raspoznavanja. S padom svake ideologije, pjesnici koji su bili na listama za čitanje u udžbenicima proglašavaju se ili za državne neprijatelje, ili za klasike, a to znači samo jedno: niko ih više ne čita.
Pjesnik se ne plaši da bude osuđen na tišinu, kao što se ni vjetar ne plaši da bude bačen na dno okeana. Riječ je moćna i kad se ne izgovori: „moć“. Na tišinu sam uvijek gledao kao na početak riječi, a ne kao na njenu smrt. Kad bismo svi odjednom zaćutali usred ručka, moja baba je znala reći da u tom trenutku anđeo prelazi preko stola. I to bi tišinu učinilo dužom, ona je postajala hrana, otjelotvorenje svoje metafizičnosti. Tako je, na svoj način, moja baba govorila o tome da je tišina beskonačnost – nešto što sam kasnije pronašao i kao beskonačan stih kod Emili Dikinson. Vjerujem da su male stvari stvorene da bi bile neprimjetni čuvari velikih tajni. Vjerujem da se u jednu pjesmu može zbiti tišina univerzuma, na isti način na koji sam vjerovao i da je školjka čuvar glasa velikog mora. U muzejima, dok stojim pred fosilima varljiva oblika, pokušavam da zamislim njihov glas. Pitam se: Postoje li muzeji neiskazanih glasova i da li će vrijeme preoblikovati riječi u kamenje da bismo se mogli još snažnije ranjavati njima?
Mislio sam da vjetrenjače postoje da bi otjelotvorile vjetar, da bi mu dale život i oblik; a tako razmišljam i o poeziji koja je tu da bi ovaplotila vrijeme, kao suprotnost zaokruženosti kalendarskih datuma.
Venders je jednom zapisao: „Pjesnici su nam nasušno potrebni kako bi nas natjerali da razumijemo svijet.“ Ipak, bespomoćno se osjećam pred ratovima, pred tom uniformisanosti smrti, pred nemogućnošću da se umre u osami. Izmjenjuju se stihovi koji bi mogli postati pristojni epitafi ljudima, gradovima, vjeri u tišinu. Rat nema svoju lingvističku negaciju, ali mir ima nemir, a poezija je njegova ljubavnica – ljubavnica unutrašnjih bitaka koje vode jezici strahova i zaključane uspomene. Poezija ostaje kao pukotina u zidu izvjesnosti. Skulptura od glasova koja ne haje za trgove i aleje.
Pjesnik je arheolog nezakopanog. Pjesnik dolazi do početka onoga što se iskazati ne može svakom napisanom riječju. Svjestan sam apsurdnosti iskaza u vrijeme kad revolucionarno razvijamo nagon za akumulacijom, kad se svako odustajanje od predmeta i riječi povezuje s bolešću ili smrću, umjesto sa započinjanjem novoga života. Brodski je govorio da je književnost započela poezijom, pjesmom nomada koja prethodi pisanju doseljenika. Poezija se rodila među onima koji nijesu posjedovali ništa i koje niko posjedovao nije. Stope nomada su note čiste prisutnosti i neka poezija bude napuštanje svih odsustava koja je neko zapovijedio, svih srušenih domova i visina.
Čovjek je 70% voda. Ako se uzvisi, pretvoriće se u paru. Ako otvori oči za bol svijeta– u pjesnika!
Preveo Nenad Vujadinović