Knjiga pjesama “Ceđena” (Zadužbina Petar Kočić – Banja Luka – Beograd, 2019 prevod Petar Pavlov) poznatog savremenog makedonskog pjesnika Riste Lazarova, tematski i problemski je raznovrsna, stilski i jezički uravnotežena, poetički i filozofski utemeljena.
Ono što u Lazarovljevim pjesmama posebno imponuje jeste teza da su riječi svjetlosnog porijekla, te tako njihov smisao nije u tome da znače, već da svijetle.
Ali, to ne zbog toga što svjetlošću nazivamo njihove spoljašnje manifestacije, njihova značenja ili zvučanja, ili bilo šta slično tome. Ne zbog toga. Već zbog toga što njihovo to što jest jestujuće jest svjetlosno. Svjetlost je u njima rječitija od riječi.
Zato je pjevati i svijetliti jedno i isto. Pa, tako, onda i pjesnik Risto Lazarov, u pjesmi “Od kuće do posla”, može da pjeva, ovako, eksplicitno i nedvosmisleno: Sada svakog jutra gledam/ da je moguće iz pesme sunce da teče.
Sunce, dakle, ne dolazi u pjesmu spolja, već je ono njena unutrašnja suština. Ona je – pjesma – otuda, sunčanog porijekla i stoga svoga porekla, ona, tek, ne znači, već isijava i svijetli. Njene riječi su, ustvari, vrsta magme jezika koja se sliva niz njene sunčane brežuljke, kako bi rekao Miloš Crnjanski.
Suštinski posmatrano, pjesnik je, pak, drevni demyurgos, stvoritelj, koji, svojim svevidećim i svesebeznalim okom, sve prati i sve vidi, sa strane.
Ali, ono što, u ovoj svojoj knjizi pjesama Risto Lazarov ne ostavlja nedorečenim, jest neka vrsta arheologije riječi. Naime, pjesnik, u pjesmi “Zapad”, navodi da je želja riječi u pjesmi, u suštini, slična želji svakog drveta: Svako drvo želi da je / više od samoga sebe. (Zapad). Tako i one, riječi, u pjesmi, kao i ono, drvo, naprosto izostaju (ex-stasis) iz sebe samih.
Pa, kako pjesnik, u pjesmi, suštinski dovodi u vezu drvo i riječ, on, logično, i zaključuje o toj njihovoj vezi, tom nalikovanju riječi na drvo: Ima i takvih reči. (Zapad) – Reči drvenih, kao što pomišlja i na to da ima i drveća “rečitog”. I, otuda, u stvari, proizilazi i misao o ekstatičnosti i svake riječi i svakog drveta: ona, reč, tako, ekstatički, ulazi u pesmu, kao što, takođe tako, dakle, na isti način, i drvo ulazi u šumu. Ekstatički.
Ali, ako drvetu, u šumi, njegovu ekstatičnost, istajanje, podaruje, recimo, vlaga, šta, onda, riječima u pjesmi podaruje njihova ekstatičnost? – To je, kaže pjesnik Risto Lazarov, u pjesmi “Zapa, munja: munja je postojanje (Zapad). Kao najveći bljesak svjetlosti. Svetlost svetlosti.
I, otuda, po njemu, dolazi i pjesma, s te najmoćnije svetlosti sveta, koja i svemu daruje postojanje. Munja je postojanje. Pa, s tim u vezi, može da se kaže i ovo: pjesma je postojanje. I, sve, sve što je s munje i od munje, jest postojanje. Zato je i drevni mislilac, Heraklit, rekao ovo: Svime krmani munja. A, zbog toga, i pjesnik Risto Lazarov, u toj pjesmi, Zapad, kaže, rilkeovski: A i pesma je postojanje. I, onda, tu, u pjesmi Zapad, on definitivno i zasniva svoju pjesničku veru: Reči u pesmama su / nabrekle od munji.
Na taj, način Risto Lazarov, gotovo eksplicitno, govori, u zbirci pjesama “Ceđena”, o svojoj poetici, zasnovanoj i isceđenoj iz dubokih pjesničkih i filozofskih temelja modernog evropskog pjesništva, kao i iz drevne, antičke pjesničke tradicije i filozofije.
Arheologija riječi
Knjiga pjesama “Ceđena” (Zadužbina Petar Kočić – Banja Luka – Beograd, 2019 prevod Petar Pavlov) poznatog savremenog makedonskog pjesnika Riste Lazarova, tematski i problemski je raznovrsna, stilski i jezički uravnotežena, poetički i filozofski utemeljena.
Ono što u Lazarovljevim pjesmama posebno imponuje jeste teza da su riječi svjetlosnog porijekla, te tako njihov smisao nije u tome da znače, već da svijetle.
Ali, to ne zbog toga što svjetlošću nazivamo njihove spoljašnje manifestacije, njihova značenja ili zvučanja, ili bilo šta slično tome. Ne zbog toga. Već zbog toga što njihovo to što jest jestujuće jest svjetlosno. Svjetlost je u njima rječitija od riječi.
Zato je pjevati i svijetliti jedno i isto. Pa, tako, onda i pjesnik Risto Lazarov, u pjesmi “Od kuće do posla”, može da pjeva, ovako, eksplicitno i nedvosmisleno: Sada svakog jutra gledam/ da je moguće iz pesme sunce da teče.
Sunce, dakle, ne dolazi u pjesmu spolja, već je ono njena unutrašnja suština. Ona je – pjesma – otuda, sunčanog porijekla i stoga svoga porekla, ona, tek, ne znači, već isijava i svijetli. Njene riječi su, ustvari, vrsta magme jezika koja se sliva niz njene sunčane brežuljke, kako bi rekao Miloš Crnjanski.
Suštinski posmatrano, pjesnik je, pak, drevni demyurgos, stvoritelj, koji, svojim svevidećim i svesebeznalim okom, sve prati i sve vidi, sa strane.
Ali, ono što, u ovoj svojoj knjizi pjesama Risto Lazarov ne ostavlja nedorečenim, jest neka vrsta arheologije riječi. Naime, pjesnik, u pjesmi “Zapad”, navodi da je želja riječi u pjesmi, u suštini, slična želji svakog drveta: Svako drvo želi da je / više od samoga sebe. (Zapad). Tako i one, riječi, u pjesmi, kao i ono, drvo, naprosto izostaju (ex-stasis) iz sebe samih.
Pa, kako pjesnik, u pjesmi, suštinski dovodi u vezu drvo i riječ, on, logično, i zaključuje o toj njihovoj vezi, tom nalikovanju riječi na drvo: Ima i takvih reči. (Zapad) – Reči drvenih, kao što pomišlja i na to da ima i drveća “rečitog”. I, otuda, u stvari, proizilazi i misao o ekstatičnosti i svake riječi i svakog drveta: ona, reč, tako, ekstatički, ulazi u pesmu, kao što, takođe tako, dakle, na isti način, i drvo ulazi u šumu. Ekstatički.
Ali, ako drvetu, u šumi, njegovu ekstatičnost, istajanje, podaruje, recimo, vlaga, šta, onda, riječima u pjesmi podaruje njihova ekstatičnost? – To je, kaže pjesnik Risto Lazarov, u pjesmi “Zapa, munja: munja je postojanje (Zapad). Kao najveći bljesak svjetlosti. Svetlost svetlosti.
I, otuda, po njemu, dolazi i pjesma, s te najmoćnije svetlosti sveta, koja i svemu daruje postojanje. Munja je postojanje. Pa, s tim u vezi, može da se kaže i ovo: pjesma je postojanje. I, sve, sve što je s munje i od munje, jest postojanje. Zato je i drevni mislilac, Heraklit, rekao ovo: Svime krmani munja. A, zbog toga, i pjesnik Risto Lazarov, u toj pjesmi, Zapad, kaže, rilkeovski: A i pesma je postojanje. I, onda, tu, u pjesmi Zapad, on definitivno i zasniva svoju pjesničku veru: Reči u pesmama su / nabrekle od munji.
Na taj, način Risto Lazarov, gotovo eksplicitno, govori, u zbirci pjesama “Ceđena”, o svojoj poetici, zasnovanoj i isceđenoj iz dubokih pjesničkih i filozofskih temelja modernog evropskog pjesništva, kao i iz drevne, antičke pjesničke tradicije i filozofije.