Bio je moj brat vrlo bogat čovjek, osobito u nesrećama. Imao ih je na pretek, za izvoz, ali bio je skroman, nije se razbacivao tim svojim blagom, čuvao je od njega sve sretne ljude na zemlji. Imao je dušu anđela, bio je u svemu nestrpljiv i prijek, u svojim nesrećama dostojanstven i samozatajan. Od svojih nesreća čuvao je i svoje najbližnje, bile su samo njegove, nije se s njima dičio ni pred prijateljima ni pred neprijateljima. Ni u sebi ni izvan sebe. Kršim te njegove principe, prvi put predstavljam strogi izbor priča u kojima je najbolja potvrda tih principa.
Kao zidar bez stalnog zaposlenja, imao je moj brat set raznih alata, od zidarske kašike i čekića, mistrije, viska, kanapa, četke, drvene gladilice, libele i metra do vinkla i libele. Među njima se nalazila i testera, najopasnija u njegovom zidarskom zanatu, zvijer čiji su zubi kažnjavali i najmanju grešku. Odrezao njome kažiprst lijeve ruke, dok se prst još držao na kožici, ispod koje je liptala krv, koju je vlasnik nove kuće dobro zalio rakijom i umotao u čistu tkaninu, vozio se s njim od Tramošnice do Gradačca sedam kilometara tamo i nazad. Ondje su njegov prst zašili u prijepodnevnim satima, vratio se na gradilište oko podneva s povezanom šakom, nastavio zidati samo s desnom rukom. Svi se radnici nadničari sjatili oko njega, molili ga i preklinjali da ide doma i prilegne, priključio im se i vlasnik kuće čiji je prvi kat već bio sazidan. Sve ih je odbio, stalno im je ponavljao dok je svoj posao obavljao: Što je vama, bogarati, moj prst je pod čistim zavojem, nevidljiv, nepostojeći, za dan-dva neće na njemu biti ni zavoja. Ma, možda i prije! Bio je bez lijeve ruke više od mjesec dana, radio je bez nje kao da je i dalje ima. I toj svojoj nesreći osigurao je status kao da je i nije bilo.
Volio je moj brat i konje koliko i svoj zidarski zanat. Promijenio ih je nekoliko. Imao i jednog koji ga se plašio, čim bi ga ugledao, ritao se zadnjim nogama, nije mu prilazio nitko osim njega. Hranio ga, timario, vrlo malo koristio i za vuču. Vranac za divljenje, presijavala mu se svaka dlačica od probrane hrane. Vremenom ga je uspio primiriti, kad je zbrojio vrijeme utrošeno za to, zaključio je da se s njim ne vrijedi dalje baviti. Prodao ga je u susjedno selo, ubrzo došla do mog brata vijest, novog vlasnika je zviznuo tako jako da je u padu glavom na tvrd predmet gadno ozlijedio oko, liječio i liječio, na koncu ostao bez oka. I on ga prodao, cigani ga ukrotili na vrlo jednostavan način: stalno je bio pod ormom, kad je radio i kad je žvakao hranu. Bili s njim od ranog jutra do kasne večeri stalno u pokretu, konj nije imao vremena za rintanje. Brat je od ove nove vijesti često ponavljao u sebi: Što li sam ga prodao onom dobrom čovjeku koji izgubi oko, mogao sam ga i ja prodati ciganima. Mogao sam ga i ja imati stalno u pokretu, poslova preko glave. Ali ni riječ od toga nikad nije izgovorio glasno, ni kad je bio sam ni kad je bio s drugim. Čuvao je i tu svoju nesreću za sebe, nije želio njezinu gorčinu dijeliti ni s kim.
Imao je moj brat i sretnih i žalosnih razdoblja u svom životu. Kad mu je s nepunih pet godina umro prvi sin bio je žalostan sve dok nije dobio još dva. Radost je godinama pokrivao smiješkom kao majka toplom košuljicom svoje dijete. Starijeg je s tim smiješkom oženio vrlo mladog, sagradio mu kuću u Županji i kupio mu kamion, moćan alat za samostalan život. Sve su proslavili bogatim ićem i pićem. Očinsku ljubav iskazao je i prema mlađem sinu, nije mu u tom smislu uopće ostao dužan. Poslao ga je u neku zanatsku školu u Beogradu, on se ondje provodio umjesto da je učio, napokon, oženio je i njega. Kratko vrijeme mladoženja i mlada bili su s njim, zauvijek su se skrasili u Švicarskoj. (Mnogo godina kasnije sazidao je i njemu moj brat novu kuću u Županji.) Sestrama je u svatovima bio vrlo široke ruke, pjevalo se, poskakivalo, vrištalo i sviralo, zemlja se prolamala, i u prvim i u kasnijim godinama njihovih brakova nije škrtario. Nakon njihove udaje i napuštanja roditeljskog doma, u groblju Okruglić sahranio je oca bez glasnog plača, sa suzama u srcu. Nije se dugo mogao naviknuti na kuću bez oca i sestara, nije prestao brinuti kako im je izvan zavičaja.
Gradio je moj brat kuće mnogim seljanima, u radu trošio takve i slične brige, prema projektu sarajevskog arhitekte jednu je sagradio i sebi, ženi i majci kad je s njima u Tramošnici ostao sam. Majka je u njoj u prizemlju imala svoju sobu, svoje kupatilo i wc, on je sa ženom bio u sobi do njezine. Kad nije bilo posla u vrtu i na njivama, sve do smrti majke od neizlječive bolesti, kuhinju i blagovaonicu dijelili su sve troje uz šporet i ekran upaljenog televizora od ranog jutra do kasne večeri. Sahranio je i majku u groblju Okruglić, kraj oca, u godini prvih najava najveće nesreće u njegovom životu, novog rata nakon onoga ranijeg gotovo zaboravljenog. Na katu svoje jednokatnice imao je tada samo jednu namještenu sobu, s balkonom, na njemu je bilo povremeno živo jedino u danima vikenda kada sam mu iz Sarajeva navraćao sa ženom.
Od smrti majke konačno je moj brat bio sam svoj gospodar, do nje i u radosti i u žalosti jedini pouzdan oslonac cijele obitelji koji je svoje nesreće trpio šutke. Svima je pomagao, svima je uskraćivao priznanje da mu je to teško. Sve svoje gorčine skrivao je i od svojih najbližnjih kao zmija noge. Od svojih nesreća odmarao se u toj tek sagrađenoj jednokatnici punoj lijepog namještaja od pruća posavske vrbe kao gospodin koji se nije stidio ni svinja u oboru, ni kokošaka u dvorištu. U svakoj cigli jednokatnice nalazio se njegov trud i njegov znoj.
Da sam sebe počasti, kupio je tada moj brat motor, vozikao se na njemu po selu, ponekad i sa ženom, u svako doba dana, nedjeljom je na njemu odlazio u crkvu, na svetu misu. Na njemu je konačno bio slobodan, i od svih obiteljskih obveza rastrećen, bezbrižan, sučeljen samo sa strujanjem zraka na licu, daleko od svih nesreća. Na njemu je bio čvrsto uvjeren da je uspješan čovjek, na vrhuncu sreće, pune slobode, nestvarnih mogućnosti, drukčiji od svih drugih. Kao vilenjak.
Za svoj motor za svaki slučaj čuvao je u štali dva kanistera benzina, prao ga nakon svake vožnje, stalno ga lickao kao i svoje zanatske alatke, zidarsku kašiku i čekić, mistriju, visak, kanap, četku, drvenu gladilicu, libelu i metar, vinkl i libelu. Na motoru je u vožnji tako glatko prolazio kroz vrijeme prošlo i vrijeme sadašnje svog teškog života, na njemu se oslobađao svih otrovnih jezeraca svojih malih i velikih nesreća, ulazio u prostor sretnog života, njegovog punog trijumfa. Bio je na njemu i moćan čuvar grobova svog prvog djeteta i svojih roditelja, i svoje jednokatnice.
Onda je jednoga jutra ostao bez njega, netko je s njim, noću, dok je spavao, odmaglio u nepoznatom pravcu, iako se nalazio ispred ulaznih vrata jednokatnice. Marko, dragi, govorila sam ti da ga zaključavaš u štali. Nemaš u njoj više ni konja ni krave. Hoću, ženo, kad ponovno kupim drugi.
Nije kupio drugi, niti je pronašao kradljivca. Vratila se krupna nesreća mom bratu, graknuli gavrani ispred praga njegove jednokatnice gdje se nalazio njegov motor, njegov vilenjak. S njegovom krađom razbuktale su se i priče da je rat neizbježan, požurio i poslao ženu u Županju, starijem sinu, ostao u jednokatnici sam, s braniteljima. Klao svinje i kokoši, skupljao jaja nekoliko mjeseci i hranio branitelje. Bio je s njima sve dok nisu prisilno protjerani sa svih obrambenih točaka, naređeno im iz Zagreba da autobusima napuste Tramošnicu. Prodana je moja Posavina, snažno ga je ošamarila ta naredba, sijevnula je iz nje misao kao pobuna, kao plač koji će trajati dokle god je živ. Trgovina, sramota, izdaja, poniženje.
Prvo je protiv te naredbe gunđao, odlučan da svoju najveću nesreću u tek sagrađenoj kući isplače u miru, sam, baš u njoj. Ali, kad je shvatio puno značenje te suludosti i svojeglavosti, odavno uvjeren da mira nema i da ga zadugo neće biti, ukrcao se s braniteljima i civilima u posljednji autobus u koloni s nekoliko svojih alatki i krenuo i on u Županju svom starijem sinu. Prije toga na katu je provjerio jesu li svi prozori i vrata zatvoreni, u prizemlju je isključio vodu, odvrnuo sve osigurače i tako rekao zbogom struji, provjerio ima li u zamrzivaču još neke zeleni i mesa. U dvorištu je u ljetnoj kuhinji bilo sve već isključeno i zatvoreno, kao i u sušionici duhana, kokošinjcu, štala i obor bili su odavno prazni. Vreli kolovoz je u njima do tog dana njegovog rastanka sa stvarima i zgradama u dvorištu već bio spržio sve neugodne mirise, na sredini dvorišta se pogledom od svega što ostavlja oprostio i naklonom, sa zemlje je podigao dvije vrećice i krenuo s njima prema autobusu koji mu se približavao.
Poražen, putujući, suzama je kupao svoj zavičaj u kojem se jedino osjećao kao riba u vodi. Suze mu je tjerala misao da se zauvijek odvaja od svog jedinog stvarnog života u neki privremeni i tuđi, nestvarni, bez obzira na to što su u njemu odavno bili svi njegovi bližnji, sin, sestre, zetovi, svi članovi njihovih velikih obitelji. Njegov stvarni život bio je tamo gdje je s kožice odsječenog prsta kapala njegova krv, gdje je vranac unesrećio onog dobrog čovjeka, gdje je ostao bez svog jedinog motora na kojemu se osjećao tako moćnim, na kojemu je bio vlasnik ukupnog prostora svog zavičaja. Od te svoje najveće nesreće nije se nikad više vratio ni u neku manju, živio je s njom sanjajući svoje neobrađene njive, svoje zanatske alatke, svog prvog sina, oca i majku kao njihov izdajnik.
U Županji su zidarske alatke mog brata dugo bile besposlene, živnule su tek kad je mlađi sin odlučio izgraditi kuću sebi, ženi i dvjema kćerkama u blizini Save. Otkad je završena, u nju je iz Švicarske dolazio jednom do dvaput godišnje, onu u Tramošnici je zaobilazio. I to je mog brata boljelo, ali šutio je, jer je i on to činio, strahovao je od susreta sa stvarnošću koju je silom prilika u posljednji tren silom prepustio propadanju. Strah je trajao sve do opake bolesti koja mu je onemogućila svako putovanje.
U Županji se od konca kolovoza 1992. do konca listopada2001. život mog brata temeljito sušio, po njegovome tijelu divljali su limfni čvorovi, njegove su žlijezde gubile svoju prirodnu ulogu, raznorazni zavičajni sokovi su se njegovog života razrjeđivali, isparavali su. Bol se tim procesima jedino opirao, nikako se nije mirio s porazom, čak ni onda kad je bio na minimumu snage za otpor.
Punih devet godina borio se moj brat s odumiranjem svog nekadašnjeg života u zavičaju, bitku je izgubio u jednoj bolnici u Zagrebu, eno ga sa suprugom u Gradskom groblju Županja. U njihovoj blizini im je od siječnja 2017. stariji sin, onaj prvi im je predaleko. Kao što su i roditelji moga brata, i on je u posavskoj ravnici preko duboke Save. Ali živi moj brat u sjećanjima svih koji su se u njegov zavičaj vratili i kojima on sigurno nedostaje. Pa i u sjećanjima onih koji su u tuđini, kao što je i on.
Antologijske nesreće moga brata
Bio je moj brat vrlo bogat čovjek, osobito u nesrećama. Imao ih je na pretek, za izvoz, ali bio je skroman, nije se razbacivao tim svojim blagom, čuvao je od njega sve sretne ljude na zemlji. Imao je dušu anđela, bio je u svemu nestrpljiv i prijek, u svojim nesrećama dostojanstven i samozatajan. Od svojih nesreća čuvao je i svoje najbližnje, bile su samo njegove, nije se s njima dičio ni pred prijateljima ni pred neprijateljima. Ni u sebi ni izvan sebe. Kršim te njegove principe, prvi put predstavljam strogi izbor priča u kojima je najbolja potvrda tih principa.
Kao zidar bez stalnog zaposlenja, imao je moj brat set raznih alata, od zidarske kašike i čekića, mistrije, viska, kanapa, četke, drvene gladilice, libele i metra do vinkla i libele. Među njima se nalazila i testera, najopasnija u njegovom zidarskom zanatu, zvijer čiji su zubi kažnjavali i najmanju grešku. Odrezao njome kažiprst lijeve ruke, dok se prst još držao na kožici, ispod koje je liptala krv, koju je vlasnik nove kuće dobro zalio rakijom i umotao u čistu tkaninu, vozio se s njim od Tramošnice do Gradačca sedam kilometara tamo i nazad. Ondje su njegov prst zašili u prijepodnevnim satima, vratio se na gradilište oko podneva s povezanom šakom, nastavio zidati samo s desnom rukom. Svi se radnici nadničari sjatili oko njega, molili ga i preklinjali da ide doma i prilegne, priključio im se i vlasnik kuće čiji je prvi kat već bio sazidan. Sve ih je odbio, stalno im je ponavljao dok je svoj posao obavljao: Što je vama, bogarati, moj prst je pod čistim zavojem, nevidljiv, nepostojeći, za dan-dva neće na njemu biti ni zavoja. Ma, možda i prije! Bio je bez lijeve ruke više od mjesec dana, radio je bez nje kao da je i dalje ima. I toj svojoj nesreći osigurao je status kao da je i nije bilo.
Volio je moj brat i konje koliko i svoj zidarski zanat. Promijenio ih je nekoliko. Imao i jednog koji ga se plašio, čim bi ga ugledao, ritao se zadnjim nogama, nije mu prilazio nitko osim njega. Hranio ga, timario, vrlo malo koristio i za vuču. Vranac za divljenje, presijavala mu se svaka dlačica od probrane hrane. Vremenom ga je uspio primiriti, kad je zbrojio vrijeme utrošeno za to, zaključio je da se s njim ne vrijedi dalje baviti. Prodao ga je u susjedno selo, ubrzo došla do mog brata vijest, novog vlasnika je zviznuo tako jako da je u padu glavom na tvrd predmet gadno ozlijedio oko, liječio i liječio, na koncu ostao bez oka. I on ga prodao, cigani ga ukrotili na vrlo jednostavan način: stalno je bio pod ormom, kad je radio i kad je žvakao hranu. Bili s njim od ranog jutra do kasne večeri stalno u pokretu, konj nije imao vremena za rintanje. Brat je od ove nove vijesti često ponavljao u sebi: Što li sam ga prodao onom dobrom čovjeku koji izgubi oko, mogao sam ga i ja prodati ciganima. Mogao sam ga i ja imati stalno u pokretu, poslova preko glave. Ali ni riječ od toga nikad nije izgovorio glasno, ni kad je bio sam ni kad je bio s drugim. Čuvao je i tu svoju nesreću za sebe, nije želio njezinu gorčinu dijeliti ni s kim.
Imao je moj brat i sretnih i žalosnih razdoblja u svom životu. Kad mu je s nepunih pet godina umro prvi sin bio je žalostan sve dok nije dobio još dva. Radost je godinama pokrivao smiješkom kao majka toplom košuljicom svoje dijete. Starijeg je s tim smiješkom oženio vrlo mladog, sagradio mu kuću u Županji i kupio mu kamion, moćan alat za samostalan život. Sve su proslavili bogatim ićem i pićem. Očinsku ljubav iskazao je i prema mlađem sinu, nije mu u tom smislu uopće ostao dužan. Poslao ga je u neku zanatsku školu u Beogradu, on se ondje provodio umjesto da je učio, napokon, oženio je i njega. Kratko vrijeme mladoženja i mlada bili su s njim, zauvijek su se skrasili u Švicarskoj. (Mnogo godina kasnije sazidao je i njemu moj brat novu kuću u Županji.) Sestrama je u svatovima bio vrlo široke ruke, pjevalo se, poskakivalo, vrištalo i sviralo, zemlja se prolamala, i u prvim i u kasnijim godinama njihovih brakova nije škrtario. Nakon njihove udaje i napuštanja roditeljskog doma, u groblju Okruglić sahranio je oca bez glasnog plača, sa suzama u srcu. Nije se dugo mogao naviknuti na kuću bez oca i sestara, nije prestao brinuti kako im je izvan zavičaja.
Gradio je moj brat kuće mnogim seljanima, u radu trošio takve i slične brige, prema projektu sarajevskog arhitekte jednu je sagradio i sebi, ženi i majci kad je s njima u Tramošnici ostao sam. Majka je u njoj u prizemlju imala svoju sobu, svoje kupatilo i wc, on je sa ženom bio u sobi do njezine. Kad nije bilo posla u vrtu i na njivama, sve do smrti majke od neizlječive bolesti, kuhinju i blagovaonicu dijelili su sve troje uz šporet i ekran upaljenog televizora od ranog jutra do kasne večeri. Sahranio je i majku u groblju Okruglić, kraj oca, u godini prvih najava najveće nesreće u njegovom životu, novog rata nakon onoga ranijeg gotovo zaboravljenog. Na katu svoje jednokatnice imao je tada samo jednu namještenu sobu, s balkonom, na njemu je bilo povremeno živo jedino u danima vikenda kada sam mu iz Sarajeva navraćao sa ženom.
Od smrti majke konačno je moj brat bio sam svoj gospodar, do nje i u radosti i u žalosti jedini pouzdan oslonac cijele obitelji koji je svoje nesreće trpio šutke. Svima je pomagao, svima je uskraćivao priznanje da mu je to teško. Sve svoje gorčine skrivao je i od svojih najbližnjih kao zmija noge. Od svojih nesreća odmarao se u toj tek sagrađenoj jednokatnici punoj lijepog namještaja od pruća posavske vrbe kao gospodin koji se nije stidio ni svinja u oboru, ni kokošaka u dvorištu. U svakoj cigli jednokatnice nalazio se njegov trud i njegov znoj.
Da sam sebe počasti, kupio je tada moj brat motor, vozikao se na njemu po selu, ponekad i sa ženom, u svako doba dana, nedjeljom je na njemu odlazio u crkvu, na svetu misu. Na njemu je konačno bio slobodan, i od svih obiteljskih obveza rastrećen, bezbrižan, sučeljen samo sa strujanjem zraka na licu, daleko od svih nesreća. Na njemu je bio čvrsto uvjeren da je uspješan čovjek, na vrhuncu sreće, pune slobode, nestvarnih mogućnosti, drukčiji od svih drugih. Kao vilenjak.
Za svoj motor za svaki slučaj čuvao je u štali dva kanistera benzina, prao ga nakon svake vožnje, stalno ga lickao kao i svoje zanatske alatke, zidarsku kašiku i čekić, mistriju, visak, kanap, četku, drvenu gladilicu, libelu i metar, vinkl i libelu. Na motoru je u vožnji tako glatko prolazio kroz vrijeme prošlo i vrijeme sadašnje svog teškog života, na njemu se oslobađao svih otrovnih jezeraca svojih malih i velikih nesreća, ulazio u prostor sretnog života, njegovog punog trijumfa. Bio je na njemu i moćan čuvar grobova svog prvog djeteta i svojih roditelja, i svoje jednokatnice.
Onda je jednoga jutra ostao bez njega, netko je s njim, noću, dok je spavao, odmaglio u nepoznatom pravcu, iako se nalazio ispred ulaznih vrata jednokatnice. Marko, dragi, govorila sam ti da ga zaključavaš u štali. Nemaš u njoj više ni konja ni krave. Hoću, ženo, kad ponovno kupim drugi.
Nije kupio drugi, niti je pronašao kradljivca. Vratila se krupna nesreća mom bratu, graknuli gavrani ispred praga njegove jednokatnice gdje se nalazio njegov motor, njegov vilenjak. S njegovom krađom razbuktale su se i priče da je rat neizbježan, požurio i poslao ženu u Županju, starijem sinu, ostao u jednokatnici sam, s braniteljima. Klao svinje i kokoši, skupljao jaja nekoliko mjeseci i hranio branitelje. Bio je s njima sve dok nisu prisilno protjerani sa svih obrambenih točaka, naređeno im iz Zagreba da autobusima napuste Tramošnicu. Prodana je moja Posavina, snažno ga je ošamarila ta naredba, sijevnula je iz nje misao kao pobuna, kao plač koji će trajati dokle god je živ. Trgovina, sramota, izdaja, poniženje.
Prvo je protiv te naredbe gunđao, odlučan da svoju najveću nesreću u tek sagrađenoj kući isplače u miru, sam, baš u njoj. Ali, kad je shvatio puno značenje te suludosti i svojeglavosti, odavno uvjeren da mira nema i da ga zadugo neće biti, ukrcao se s braniteljima i civilima u posljednji autobus u koloni s nekoliko svojih alatki i krenuo i on u Županju svom starijem sinu. Prije toga na katu je provjerio jesu li svi prozori i vrata zatvoreni, u prizemlju je isključio vodu, odvrnuo sve osigurače i tako rekao zbogom struji, provjerio ima li u zamrzivaču još neke zeleni i mesa. U dvorištu je u ljetnoj kuhinji bilo sve već isključeno i zatvoreno, kao i u sušionici duhana, kokošinjcu, štala i obor bili su odavno prazni. Vreli kolovoz je u njima do tog dana njegovog rastanka sa stvarima i zgradama u dvorištu već bio spržio sve neugodne mirise, na sredini dvorišta se pogledom od svega što ostavlja oprostio i naklonom, sa zemlje je podigao dvije vrećice i krenuo s njima prema autobusu koji mu se približavao.
Poražen, putujući, suzama je kupao svoj zavičaj u kojem se jedino osjećao kao riba u vodi. Suze mu je tjerala misao da se zauvijek odvaja od svog jedinog stvarnog života u neki privremeni i tuđi, nestvarni, bez obzira na to što su u njemu odavno bili svi njegovi bližnji, sin, sestre, zetovi, svi članovi njihovih velikih obitelji. Njegov stvarni život bio je tamo gdje je s kožice odsječenog prsta kapala njegova krv, gdje je vranac unesrećio onog dobrog čovjeka, gdje je ostao bez svog jedinog motora na kojemu se osjećao tako moćnim, na kojemu je bio vlasnik ukupnog prostora svog zavičaja. Od te svoje najveće nesreće nije se nikad više vratio ni u neku manju, živio je s njom sanjajući svoje neobrađene njive, svoje zanatske alatke, svog prvog sina, oca i majku kao njihov izdajnik.
U Županji su zidarske alatke mog brata dugo bile besposlene, živnule su tek kad je mlađi sin odlučio izgraditi kuću sebi, ženi i dvjema kćerkama u blizini Save. Otkad je završena, u nju je iz Švicarske dolazio jednom do dvaput godišnje, onu u Tramošnici je zaobilazio. I to je mog brata boljelo, ali šutio je, jer je i on to činio, strahovao je od susreta sa stvarnošću koju je silom prilika u posljednji tren silom prepustio propadanju. Strah je trajao sve do opake bolesti koja mu je onemogućila svako putovanje.
U Županji se od konca kolovoza 1992. do konca listopada 2001. život mog brata temeljito sušio, po njegovome tijelu divljali su limfni čvorovi, njegove su žlijezde gubile svoju prirodnu ulogu, raznorazni zavičajni sokovi su se njegovog života razrjeđivali, isparavali su. Bol se tim procesima jedino opirao, nikako se nije mirio s porazom, čak ni onda kad je bio na minimumu snage za otpor.
Punih devet godina borio se moj brat s odumiranjem svog nekadašnjeg života u zavičaju, bitku je izgubio u jednoj bolnici u Zagrebu, eno ga sa suprugom u Gradskom groblju Županja. U njihovoj blizini im je od siječnja 2017. stariji sin, onaj prvi im je predaleko. Kao što su i roditelji moga brata, i on je u posavskoj ravnici preko duboke Save. Ali živi moj brat u sjećanjima svih koji su se u njegov zavičaj vratili i kojima on sigurno nedostaje. Pa i u sjećanjima onih koji su u tuđini, kao što je i on.