On potiho otvara vrata
na kojima piše Skupština općine Ljubuški
i nevješto rukama priča
da isuviše malo se kruha nađe,
a porez je, znate, dosta velik.
Moj stric Mijo
ispreda povijest kruha na motici,
moj stric Mijo priča muški, bez suvišnih riječi.
Moj stric Mijo je direktor na svojoj oranici,
on je i poslovođa na tom rodilištu kruha,
on je tu i orač i kopač.
On je tu sve!
To je moj stric Mijo.
Moj stric Mijo je lični prijatelj
njenog veličanstva – najljepše motike
na njegovoj njivi.
On ima ruke prepune nažuljane krvi,
ruke koje snivaju lice nježne žene,
on ima čelo od ožiljaka vremena,
čelo koje se znoju ispovijeda.
On je u naslijeđe od mog djeda
dobio ponešto škrtog kamenjara
u zemlji Hercegovoj
i kućicu malenu, na najkrajnjem kraju sela
i beskrajnu lepezu širine duše.
On kradom izlazi na njivu,
tiho i polako da ne probudi jutro.
On se lično poznaje sa Suncem
i svako jutro on mu kaže: Dobro jutro!
To je moj stric Mijo!
Krajem šezdesetih godina u Sarajevu, poezija je posljednji put bila u modi. Istina, ne znam kako je u to vrijeme bilo u Moskvi i Lenjingradu, i je li, možda, Jeftušenko svoje ljubavne i angažirane poeme čitao pred punim stadionima, ali u Sarajevu, u dvorani Radničkoga univerziteta Đuro Đaković, bivšem Jevrejskom templu, održavani su cjelonoćni pjesnički maratoni, a jedan je omladinac, budući slavni lokalni rock promotor i disk džokej, obarao svjetski rekord u neprekidnom recitiranju. Tisuće mladića i djevojaka, danas već sedamdesetogodišnjaka, u zanosu Šezdesetosme i Che Guevare, slušali su pjesnike kako deklamiraju svoje stihove, u živoj iluziji da će poezija promijeniti svijet. I naravno, to govorenje, glas koji izgovara pjesmu i publika koja na pjesmu reagira, morali su imati utjecaja na prevladavajuću pjesničku poetiku. Iako iza toga nije stajao nikakav politički nalog, nastajala je poezija za široke narodne mase, a pjesnici su se ponašali kao masovici.
Bard toga vremena i generacije koja će se u Sarajevu nazvati sudbonosnim dječacima bio je bivši metalski radnik, koji je ravno iz tvornice ušao u visoku književnost, Duško Trifunović. Imao je silan dar i bio nevjerojatno produktivan, i izvršio je presudan utjecaj na nekoliko pjesničkih naraštaja, pa bi se mogla načiniti cijela jedna antologija samo od Duškove pjesničke djece i unuka, njegovih sljedbenika i slijepih imitatora. Naravno, većinu njih veliki uzor je spržio i uništio, kao što žarulja sprži noćnog leptira.
Miro Petrović (1954) bio je premlad da doživi pjesničke maratone s kraja šezdesetih, i napisao je samo jednu pjesmu koja duguje ponešto toj poetici lirskih masovika. Moj stric Mijo gromka je pjesma, pa dok je u sebi čita, čovjek miče usnama i samo što ne pusti glasa od sebe, jer se ti stihovi čuju, i pisani su da se čuju, a nikako da budu tihi. U ono je vrijeme Moj stric Mijo bio neka vrsta recitatorskog hita, na kojem je pjesnik, da mu je do toga bilo stalo, mogao sagraditi poetiku i načiniti karijeru, ali on više nikada nije napisao ništa slično.
Pjesmu otvaraju stihovi koji čitatelja ili slušatelja natjeraju da se barem nasmiješi: “On potiho otvara vrata/na kojima piše Skupština općine Ljubuški”. Zbog nečega, u Bosni i Hercegovini lirika nikada nije podnosila imena općinskih središta, u pjesmama se ne spominju Busovača, Tešanj, Rogatica i Donji Vakuf, a ako se mjestu pritom još pridoda i administrativno-birokratska odrednica Skupštine općine, tada ili se radi o satiri, ili o desetljećima zakašnjelom socijalističkom realizmu. Ta lahka dvojba izmami smiješak, i to je, čini mi se, ono čemu je Duško Trifunović uspijevao naučiti darovitije među bosanskohercegovačkim pjesnicima svoga doba. Umijeće korištenja banalnosti i administrativnog govora, uz gromoglasnu toponimiku i uzvisivanje riječi i mjesta koja u ranija doba pjesnici nisu spominjali, djeluje šokantno, a iz tog šoka rađa se cijela poetika (uzgred, nešto slično su kasnije činili i tekstopisci New Primitivsa).
Miro Petrović se, za razliku od mnogih, u toj programatskoj pjesmi – iz koje, istina, nije nastao nikakav program – znao nositi s izazovom banalnosti i lakog humora. Stric Mijo “nevješto rukama priča/da isuviše malo se kruha nađe,/a porez je, znate, dosta velik”, čime bi neki pjesnički nevježa najprije kliznuo u patetiku, pa bi se zatim uplašio i načinio lakrdiju, ali se pjesnik uspio snaći s dvije sjajno udjenute riječi. Najprije, namjerna gramatička rogobatnost, koja savršeno dočarava suspregnuti govor radnoga čovjeka pri doticaju s državom, sa Skupštinom općine Ljubuški. Isuviše malo veli pjesnik, a veli i stric Mijo. Da je premalo, to bi, možda, vlasti uvrijedilo, a ako je isuviše malo, to skoro da zvuči kao kompliment sistemu, jer zamislite, u nas je kruha isuviše. Pritom, istina, malo, ali kada se dvije riječi spoje, dobivamo istinu nalik onoj Davida Štrbca. Ako vam se ovaj Petrovićev zahvat u jezik čini malim, dakle nevrijednim spomena, budite oprezni: on je isuviše mali, dakle vrlo velik, jer je pjesnik „čuo“ onaj govorni sloj, koji većini ostaje zatajen, koji karakterizira određeno društveno razdoblje, da bi zatim nestao. Umjetnost pjesništva se sastoji i u tome da se “čuje” i da se čuveno pretvori u poeziju. U ovakvoj vrsti poezije, to ima i stanoviti historiografski značaj: pjesnik je sačuvao nešto o čemu bez njega više ne bi bilo traga, on je posvjedočio.
Druga važna riječ u ovoj strofi je riječ “znate”, jer između iskaza kako je porez dosta velik i porez je, znate, dosta velik, nije razlika samo u ritmu, nego puno više u smislu. Sa “znate” stric Mijo udobrovoljava sugovornika. Ta je riječ poput slabijega psa koji se pri susretu s jačim izvrne na leđa. Njome jačega od sebe uvjeravamo da je već rekao ono što upravo govorimo, ona je sitno lukavstvo uma, koje nekad pomaže, a nekad i ne, i obično je izgovaramo a da toga nismo ni svjesni.
Druga strofa je junačka: u njoj je “povijest kruha na motici”. Ta fraza istovremeno je društveno-politički programatska i slikovita. Povijest kruha na motici bi, istrgnuta iz konteksta pjesme, mogla biti nadrealistička pjesnička slika, a u pjesmi funkcionira kao važan detalj u biografiji strica Mije. To je njegova lična karta i osobna karakteristika pred nadležnima u Skupštini općine Ljubuški.
Slijedi strofa koja je sva trifunovićevska. To je istovremeno parodija i reinterpretacija socijalističkoga realizma, kad čitatelj opet više i nije siguran šali li se pjesnik, ili je udarnički i bodro ozbiljan. Općenito, Miro Petrović sjajno se poigrava tom nevidljivom granicom sentimentalnosti i humora. Gradeći spomenik stricu Miji, on čitatelja ostavlja u dvojbi je li njegova bista od mramora ili je od blata. To poigravanje najveća je vrijednost ove pjesme, koja je, kao i tolike druge, izgubila svoj kontekst u posljednjih dvadesetak godina. Nestala je, dok je nismo ponovo našli, i radovali joj se, u knjizi Zemlja za cvijeće, što ju je Petrović 1999. objavio u Mostaru, u Nakladi društva hrvatskih književnika Herceg Bosne i Zajednici izdanja ranjeni Labud, niskotiražnome izdanju, koje je nestalo kako se i pojavilo, a da nikada nije došlo do zagrebačkih knjižara.
Moj stric Mijo nije pjesma koja bi se jednako intenzivno držala od početka do kraja. Nakon izvanrednog početka, zapravo cijele prve polovine, nađe se u njoj neravnina i praznih mjesta – nečega što je, možda, pregazilo i vrijeme – ali je i dalje neodoljivo šarmantna. Za razliku od goleme većine hercegovačkih pjesnika, Miro Petrović nije pisao o vinu, nebu, grožđu ili kamenu, nije poopćavao, a ni nacionalizirao svoj zavičaj, niti je pisao o Bogu i ljudima, i nije ama baš ništa mistificirao. Sve to postoji, i neka postoji, dobro je što je tako, ali njega zanima stric Mijo pred vratima na kojima piše Skupština općine Ljubuški.
Taj lik hercegovačkog seljaka, ratara, jedan je od meni dražih i bližih likova poezije ovoga jezika. Pjesma Moj stric Mijo mogla je biti hercegovačka himna, a nije. To je zato što himnolozi našega doba nisu previše čitali, niti su razumijevali to što pročitaju.
Miro Petrović rođen je u Klobuku kraj Ljubuškoga, živio je u Tuzli, Sarajevu i Fojnici, i nije prestao živjeti ni u jednom od tih gradova. Danas živi u Mostaru. Iako je jedan od najdarovitijih, pa i najostvarenijih, pjesnika u Bosni i Hercegovini, njegovi stihovi rijetko bi se nalazili u antologijama. Možda je razlog što iza njega nikada nije stao nijedan jak autoritet, a možda je antologičarima smetalo što je Petrović često mijenjao svoj pjesnički jezik, stil i identitet. A objavljivao je malo i rijetko. U Hrvatskoj je nepoznat.
Moj stric Mijo nije njegova najbolja pjesma, ali jest antologijska.
Antologija/2
Miro Petrović:
Moj stric Mijo
On potiho otvara vrata
na kojima piše Skupština općine Ljubuški
i nevješto rukama priča
da isuviše malo se kruha nađe,
a porez je, znate, dosta velik.
Moj stric Mijo
ispreda povijest kruha na motici,
moj stric Mijo priča muški, bez suvišnih riječi.
Moj stric Mijo je direktor na svojoj oranici,
on je i poslovođa na tom rodilištu kruha,
on je tu i orač i kopač.
On je tu sve!
To je moj stric Mijo.
Moj stric Mijo je lični prijatelj
njenog veličanstva – najljepše motike
na njegovoj njivi.
On ima ruke prepune nažuljane krvi,
ruke koje snivaju lice nježne žene,
on ima čelo od ožiljaka vremena,
čelo koje se znoju ispovijeda.
On je u naslijeđe od mog djeda
dobio ponešto škrtog kamenjara
u zemlji Hercegovoj
i kućicu malenu, na najkrajnjem kraju sela
i beskrajnu lepezu širine duše.
On kradom izlazi na njivu,
tiho i polako da ne probudi jutro.
On se lično poznaje sa Suncem
i svako jutro on mu kaže: Dobro jutro!
To je moj stric Mijo!
Krajem šezdesetih godina u Sarajevu, poezija je posljednji put bila u modi. Istina, ne znam kako je u to vrijeme bilo u Moskvi i Lenjingradu, i je li, možda, Jeftušenko svoje ljubavne i angažirane poeme čitao pred punim stadionima, ali u Sarajevu, u dvorani Radničkoga univerziteta Đuro Đaković, bivšem Jevrejskom templu, održavani su cjelonoćni pjesnički maratoni, a jedan je omladinac, budući slavni lokalni rock promotor i disk džokej, obarao svjetski rekord u neprekidnom recitiranju. Tisuće mladića i djevojaka, danas već sedamdesetogodišnjaka, u zanosu Šezdesetosme i Che Guevare, slušali su pjesnike kako deklamiraju svoje stihove, u živoj iluziji da će poezija promijeniti svijet. I naravno, to govorenje, glas koji izgovara pjesmu i publika koja na pjesmu reagira, morali su imati utjecaja na prevladavajuću pjesničku poetiku. Iako iza toga nije stajao nikakav politički nalog, nastajala je poezija za široke narodne mase, a pjesnici su se ponašali kao masovici.
Bard toga vremena i generacije koja će se u Sarajevu nazvati sudbonosnim dječacima bio je bivši metalski radnik, koji je ravno iz tvornice ušao u visoku književnost, Duško Trifunović. Imao je silan dar i bio nevjerojatno produktivan, i izvršio je presudan utjecaj na nekoliko pjesničkih naraštaja, pa bi se mogla načiniti cijela jedna antologija samo od Duškove pjesničke djece i unuka, njegovih sljedbenika i slijepih imitatora. Naravno, većinu njih veliki uzor je spržio i uništio, kao što žarulja sprži noćnog leptira.
Miro Petrović (1954) bio je premlad da doživi pjesničke maratone s kraja šezdesetih, i napisao je samo jednu pjesmu koja duguje ponešto toj poetici lirskih masovika. Moj stric Mijo gromka je pjesma, pa dok je u sebi čita, čovjek miče usnama i samo što ne pusti glasa od sebe, jer se ti stihovi čuju, i pisani su da se čuju, a nikako da budu tihi. U ono je vrijeme Moj stric Mijo bio neka vrsta recitatorskog hita, na kojem je pjesnik, da mu je do toga bilo stalo, mogao sagraditi poetiku i načiniti karijeru, ali on više nikada nije napisao ništa slično.
Pjesmu otvaraju stihovi koji čitatelja ili slušatelja natjeraju da se barem nasmiješi: “On potiho otvara vrata/na kojima piše Skupština općine Ljubuški”. Zbog nečega, u Bosni i Hercegovini lirika nikada nije podnosila imena općinskih središta, u pjesmama se ne spominju Busovača, Tešanj, Rogatica i Donji Vakuf, a ako se mjestu pritom još pridoda i administrativno-birokratska odrednica Skupštine općine, tada ili se radi o satiri, ili o desetljećima zakašnjelom socijalističkom realizmu. Ta lahka dvojba izmami smiješak, i to je, čini mi se, ono čemu je Duško Trifunović uspijevao naučiti darovitije među bosanskohercegovačkim pjesnicima svoga doba. Umijeće korištenja banalnosti i administrativnog govora, uz gromoglasnu toponimiku i uzvisivanje riječi i mjesta koja u ranija doba pjesnici nisu spominjali, djeluje šokantno, a iz tog šoka rađa se cijela poetika (uzgred, nešto slično su kasnije činili i tekstopisci New Primitivsa).
Miro Petrović se, za razliku od mnogih, u toj programatskoj pjesmi – iz koje, istina, nije nastao nikakav program – znao nositi s izazovom banalnosti i lakog humora. Stric Mijo “nevješto rukama priča/da isuviše malo se kruha nađe,/a porez je, znate, dosta velik”, čime bi neki pjesnički nevježa najprije kliznuo u patetiku, pa bi se zatim uplašio i načinio lakrdiju, ali se pjesnik uspio snaći s dvije sjajno udjenute riječi. Najprije, namjerna gramatička rogobatnost, koja savršeno dočarava suspregnuti govor radnoga čovjeka pri doticaju s državom, sa Skupštinom općine Ljubuški. Isuviše malo veli pjesnik, a veli i stric Mijo. Da je premalo, to bi, možda, vlasti uvrijedilo, a ako je isuviše malo, to skoro da zvuči kao kompliment sistemu, jer zamislite, u nas je kruha isuviše. Pritom, istina, malo, ali kada se dvije riječi spoje, dobivamo istinu nalik onoj Davida Štrbca. Ako vam se ovaj Petrovićev zahvat u jezik čini malim, dakle nevrijednim spomena, budite oprezni: on je isuviše mali, dakle vrlo velik, jer je pjesnik „čuo“ onaj govorni sloj, koji većini ostaje zatajen, koji karakterizira određeno društveno razdoblje, da bi zatim nestao. Umjetnost pjesništva se sastoji i u tome da se “čuje” i da se čuveno pretvori u poeziju. U ovakvoj vrsti poezije, to ima i stanoviti historiografski značaj: pjesnik je sačuvao nešto o čemu bez njega više ne bi bilo traga, on je posvjedočio.
Druga važna riječ u ovoj strofi je riječ “znate”, jer između iskaza kako je porez dosta velik i porez je, znate, dosta velik, nije razlika samo u ritmu, nego puno više u smislu. Sa “znate” stric Mijo udobrovoljava sugovornika. Ta je riječ poput slabijega psa koji se pri susretu s jačim izvrne na leđa. Njome jačega od sebe uvjeravamo da je već rekao ono što upravo govorimo, ona je sitno lukavstvo uma, koje nekad pomaže, a nekad i ne, i obično je izgovaramo a da toga nismo ni svjesni.
Druga strofa je junačka: u njoj je “povijest kruha na motici”. Ta fraza istovremeno je društveno-politički programatska i slikovita. Povijest kruha na motici bi, istrgnuta iz konteksta pjesme, mogla biti nadrealistička pjesnička slika, a u pjesmi funkcionira kao važan detalj u biografiji strica Mije. To je njegova lična karta i osobna karakteristika pred nadležnima u Skupštini općine Ljubuški.
Slijedi strofa koja je sva trifunovićevska. To je istovremeno parodija i reinterpretacija socijalističkoga realizma, kad čitatelj opet više i nije siguran šali li se pjesnik, ili je udarnički i bodro ozbiljan. Općenito, Miro Petrović sjajno se poigrava tom nevidljivom granicom sentimentalnosti i humora. Gradeći spomenik stricu Miji, on čitatelja ostavlja u dvojbi je li njegova bista od mramora ili je od blata. To poigravanje najveća je vrijednost ove pjesme, koja je, kao i tolike druge, izgubila svoj kontekst u posljednjih dvadesetak godina. Nestala je, dok je nismo ponovo našli, i radovali joj se, u knjizi Zemlja za cvijeće, što ju je Petrović 1999. objavio u Mostaru, u Nakladi društva hrvatskih književnika Herceg Bosne i Zajednici izdanja ranjeni Labud, niskotiražnome izdanju, koje je nestalo kako se i pojavilo, a da nikada nije došlo do zagrebačkih knjižara.
Moj stric Mijo nije pjesma koja bi se jednako intenzivno držala od početka do kraja. Nakon izvanrednog početka, zapravo cijele prve polovine, nađe se u njoj neravnina i praznih mjesta – nečega što je, možda, pregazilo i vrijeme – ali je i dalje neodoljivo šarmantna. Za razliku od goleme većine hercegovačkih pjesnika, Miro Petrović nije pisao o vinu, nebu, grožđu ili kamenu, nije poopćavao, a ni nacionalizirao svoj zavičaj, niti je pisao o Bogu i ljudima, i nije ama baš ništa mistificirao. Sve to postoji, i neka postoji, dobro je što je tako, ali njega zanima stric Mijo pred vratima na kojima piše Skupština općine Ljubuški.
Taj lik hercegovačkog seljaka, ratara, jedan je od meni dražih i bližih likova poezije ovoga jezika. Pjesma Moj stric Mijo mogla je biti hercegovačka himna, a nije. To je zato što himnolozi našega doba nisu previše čitali, niti su razumijevali to što pročitaju.
Miro Petrović rođen je u Klobuku kraj Ljubuškoga, živio je u Tuzli, Sarajevu i Fojnici, i nije prestao živjeti ni u jednom od tih gradova. Danas živi u Mostaru. Iako je jedan od najdarovitijih, pa i najostvarenijih, pjesnika u Bosni i Hercegovini, njegovi stihovi rijetko bi se nalazili u antologijama. Možda je razlog što iza njega nikada nije stao nijedan jak autoritet, a možda je antologičarima smetalo što je Petrović često mijenjao svoj pjesnički jezik, stil i identitet. A objavljivao je malo i rijetko. U Hrvatskoj je nepoznat.
Moj stric Mijo nije njegova najbolja pjesma, ali jest antologijska.