3. maja 2005. godine, sjedio sam za stolom u bašti kafea na Četrnaestoj ulici. Bilo je kasno podne. Onda je s ruba stola prema meni krenuo jedan mrav. Obični, crni mrav. Zaustavio se negdje na polovini stola. Nakon toga sam izgubio interes za njega, pa sam gledao ljude dok čekaju da se upali zeleno svjetlo na semaforu, potom sam ih pratio dok prelaze ulicu. Dan je bio sunčan. Pogledam na plohu stola ispred sebe i vidim da je mrav još uvijek tamo gdje se prije nekoliko minuta zaustavio. Bilo je čudno da toliko dugo miruje, pa sam kažiprstom krenuo prema njemu. Očekivao sam da će ga to uznemiriti, ali nije. Zapravo se mrav nije pomjerio. Onda ga noktom dodirnem. Ne pomjera se. I shvatim da je on, zapravo, umro. Bio sam iznenađen, zato što nikada ranije nisam vidio mrava koji je umro prirodnom smrću. Ne znam kako drukčije da mislim o tome. Prisustvovao sam njegovom umiranju. I nisam znao da je s mravima isto kao s ljudima, da tu nema nikakve razlike. Ideš, ideš, ideš. I onda staneš.
Antidnevnik/1
3. maja 2005. godine, sjedio sam za stolom u bašti kafea na Četrnaestoj ulici. Bilo je kasno podne. Onda je s ruba stola prema meni krenuo jedan mrav. Obični, crni mrav. Zaustavio se negdje na polovini stola. Nakon toga sam izgubio interes za njega, pa sam gledao ljude dok čekaju da se upali zeleno svjetlo na semaforu, potom sam ih pratio dok prelaze ulicu. Dan je bio sunčan. Pogledam na plohu stola ispred sebe i vidim da je mrav još uvijek tamo gdje se prije nekoliko minuta zaustavio. Bilo je čudno da toliko dugo miruje, pa sam kažiprstom krenuo prema njemu. Očekivao sam da će ga to uznemiriti, ali nije. Zapravo se mrav nije pomjerio. Onda ga noktom dodirnem. Ne pomjera se. I shvatim da je on, zapravo, umro. Bio sam iznenađen, zato što nikada ranije nisam vidio mrava koji je umro prirodnom smrću. Ne znam kako drukčije da mislim o tome. Prisustvovao sam njegovom umiranju. I nisam znao da je s mravima isto kao s ljudima, da tu nema nikakve razlike. Ideš, ideš, ideš. I onda staneš.