Antidnevnik/3

Filmski radnici

13. marta 1996. godine u Phoenixu, učlanio sam se u videoteku. Od tada je prošlo sedamnaest godina, a ja među svojim dokumentima i danas čuvam tu člansku karticu. Napunio se bio mjesec dana otkad smo doselili u Arizonu. Radio sam tada u nekom malom hotelu u Scottsdaleu, i tamo sam upoznao mladića iz Mexica, koji se zvao Joe. Mršavi tridesetogodišnjak, po svemu sudeći ilegalni imigrant, petkom je odlazio kući u Mexico, i vraćao se kasno u nedjelju, ili bi u rano jutro ponedjeljkom prešao granicu i neispavan došao na posao. Radio je u hotelskoj praonici. U onom minijaturnom autu za golf prevozio je peškire i čaršafe, sapune i šampone za hotelske sobe.

Svijet je izgledao prilično ozbiljno nekome ko je upravo stigao iz rata; tada sam i o sebi mislio s naivnim osjećajem važnosti, pa kad bi neko pitao šta znam da radim, ja bih odmah iskreno i precizno odgovorio. Kad je Joe pitao ko sam?, šta sam?, odakle dolazim?, i šta mi je bilo zanimanje u Bosni?, ja sam rekao da sam writer, da sam radio u novinama, da sam objavio neke books. A onda je on za sebe rekao da je movie director. Obradovan što sam našao nekoga s kim dijelim slična umjetnička zanimanja, priznao sam da i ja imam nekog iskustva s filmom. Na kraju sam pristao da mu donesem film, i on će donijeti svoju kasetu, pa da usporedimo naše radove. To je bio dogovor.

Sutradan sam donio film, a on je iz torbe izvadio kasetu zamotanu u indigoplavu svilenu maramu, kao da je u pitanju prava dragocjenost. Bila je to vedra razmjena dobara. Iste večeri, otišao sam kupiti video plejer, kako bih mogao gledati film. U prvih mjesec dana našega izbjegličkog života u Arizoni, nismo pokazivali potrebu da predmete unosimo u kuću. Nije bio raspakovan ni onaj kofer što smo ga sa sobom donijeli iz Bosne. Izgledalo je kao da smo se upravo spremili za neki put. Možda je to bila želja za povratkom, a možda je u ratu iščezla i naša potreba za posjedovanjem. Živjeli smo između golih zidova. Tako je bilo u kući, ali izvan kuće trudio sam se da nađem drugi posao koji će biti bolje plaćen od čišćenja hotelskih soba. U tim danima, sjećam se, kad bi se ukazala prilika za to, strancima sam rado govorio o svojim vještinama i znanjima, a potajno sam priželjkivao da jednom u Americi počnem za život zarađivati kao filmski radnik. Vjerovatno je sličnu strategiju imao Joe, i on je agresivno širio informaciju o svome filmskom radu, u nadi da će jednom po njega doći, na parking našeg maloga hotela u pustinji, bijeli cadillac iz Metro-Goldwyn-Mayera, sa slikom onoga lava otisnutom u naslonima smeđih kožnih sjedišta…

Sutradan, kad smo jedan drugome vratili zamijenjene VHS kasete, on je izgledao prilično razočarano. Moj film, apstraktni politički pamflet iz bosanskoga rata, bez pravolinijske priče i zavodljivog plota, njemu je morao biti dosadan. Dok mi je vraćao kasetu, gledao je u mene nepovjerljivo, kao da sam ga prevario. I vjerovatno je bio u pravu. S druge strane, njegov je kratki film bio efektna priča sastavljena iz jednog akta, u njemu su zadovoljeni svi elementi porno žanra. Jeste, Joe je snimio pravcati pornić! U prvi mah mislio sam da je porno samo ostatak nekog starog snimka, preko kojega je on presnimio svoj pravi film, pa sam uzalud premotavao traku naprijed i nazad. Pogledao sam cijeli video, uključujući i odjavnu špicu koja počinje sa DIRECTED BY JOE E. Mislim da mu je to umjetničko ime.

On je bio razočaran. Moja umjetnost njemu je neozbiljan i jalov posao, kao što su seljacima blesavi svi oni što uzgajaju ukrasno drveće koje ne daje nikakvoga ploda. Vratio mi je kasetu, i bez komentara otišao nazad do praonice. Crvena marama mu je virila iz desnog stražnjeg džepa na farmericama. Tako u džep zadjenute krpe nose automehaničari, da njima obrišu kolomast s ruku. Ali njemu krpa, zapravo, nizašta nije služila, on niti je ruke prljao, niti je neku prašinu brisao. Onako crvena, marama je bila apsurdan ukras i, dok je odlazio, lepršala je iza njega kao rep. Eto, po toj slici pamtim mladog meksičkog pornografa.

Iste večeri učlanio sam se u videoteku, a prvi film koji sam u Americi iznajmio bio je Smoke od Waynea Wanga i Paula Austera.

*

Bunar

25. marta 2005. godine, putovao sam u u Bisbee. Na aerodromu u Tucsonu dočekala me je djevojka koju su organizatori književne večeri na koju sam putovao, zaposlili da bude moj vozač. Nakon što smo se upoznali, objasnila je da ima oštećen sluh: “Ja ništa ne čujem, ali možemo razgovarati bez problema, zato što čitam s usana.”

Dok se auto sporo pomjeralo s aerodromskog parkinga, mi smo već bili u vrlo živom razgovoru, uskakali smo jedno drugome u riječ, i brzo sam zaboravio na njene probleme sa sluhom. Ali kad smo izbili na cestu broj 10, saobraćaj je postao prilično živ, pa sam se zabrinuo što, dok razgovaramo, ona čita s mojih usana i ne gleda na put ispred nas. Nisam želio da ona to vidi, da je ne povrijedim, pa sam nastavio govoriti, želio sam da budem politički korektan i prema njenome nedostatku sam se odnosio kao da on ne postoji. Ali jedno je moja dobra volja, a sasvim drugo je objektivno stanje na cesti, pa sam prestao govoriti. Jedno vrijeme je ona postavljala pitanja, na koja sam davao vrlo kratke odgovore gledajući na cestu ispred nas, i na kraju smo oboje zašutjeli.

Stigli smo u grad, smjestili se u malome hotelu koji se zove The Inn at Castle Rock , i razišli se, ona je otišla svojim poslom, a ja svojim.

Čitao sam pjesme u gradskoj biblioteci, a nakon toga je bio prijem, vino i sir, ljudi su prilazili i postavljali pitanja. Jedan sredovječni cowboy sa stetson šeširom došao je da mu potpišem knjigu, i predstavio se kao pisac kratkih priča. Trebam reći da su mene u proteklih petnaestak godina uglavnom poistovjećivali s ratom i zbog toga, u ovakvim prilikama, ljudi su dolazili pitati: kako sam preživio? To je ono što njih zanima: kako preživjeti? A dobroćudni pisac kratkih priča imao je konkretna pitanja oko smrti. Njemu je trebao sagovornik koji će u razgovoru učestvovati bez otpora, jer od razgovora o smrti ljudi uglavnom zaziru. Zbog sarajevskog iskustva, od mene se očekuje da od smrti ne zazirem, i ja sam tu ulogu prihvatio, iako je to lažno predstavljanje. I ja, kao i svi drugi, zazirem. I znao sam da njegovo zanimanje ima konkretan razlog, nije on prvi od te vrste ljudi s kojima sam se upravo na ovakvim skupovima sretao, i koji na kraju razgovora uvijek priznaju kako imaju neku smrtnu bolest, i upravo umire. I on ima rak, a doktor je rekao da mu je ostalo šest mjeseci, možda ni toliko. Kad umiru, ljudi u književnosti traže odgovore. A prije nego što smo se rastali, na sto ispred mene spustio je knjigu otvorenu na trećoj stranici, i tražio da mu napišem posvetu. Nisam znao šta da napišem čovjeku koji umire, pa sam na kraju u bjelini stranice ostavio samo potpis, bez datuma, i bez podatka o mjestu.

Iza ponoći vratim se u hotel, a na putu do sobe prolazio sam kroz prazni restoran. Nije mi se spavalo i nakratko sam sjeo za jedan sto. Tišina. Ali onda sam u tišini čuo tromi zvuk vode, neko zibanje i zapljuskivanje koje ne dolazi izvana, nego iz restorana. Ustanem i priđem niskom kružnom zidu na sredini prostorije za koji sam u prvi mah mislio da je starinska peć, ili kamin. Ali kad dođem do zida, vidim, to je bunar! Pravi starinski bunar usred restorana. Širok je više od dva metra. Na desetak metara u dubini ljeska se voda. Bilo je magnetičnosti u zvuku tamne vode, iza ponoći, u dubokoj američkoj provinciji, na kraju svijeta. I tada se na površini ukazala krupna crvena riba, kratko se zadržala, a onda potonula u vodenu tamu. I opet se vratila. Crvena figura na tamnosivoj podlozi pojavila se kao sublimni izraz ljepote. Prizor je probudio potpuno neočekivanu želju: nadviti se nad bunar, saviti tijelo u luk i pustiti da me gravitacija odvuče nadole. Ali, kad sam se u pasu savio preko zida, užasnut se uspravim. Otišao sam u hotelsku sobu prilično uplašen. Ne znam odakle je sve to došlo. Dugo sam ostao budan, a onda pred zoru shrvao me san.

Ujutro sam u restoranu izabrao sto prilično udaljen od bunara, doručkovao i strpljivo čekao da se pojavi djevojka, moj vozač. Trebalo je da se vratimo na aerodrom u Tucson, vrtoglavo se primicalo vrijeme avionskog leta, ali djevojka nije dolazila. Nisam telefonirao u njenu sobu, jer nju zvuk telefona ne može probuditi. Nisam je mogao probuditi običnim kucanjem, niti sam imao jasnu ideju šta da radim, ali sam ipak otišao do njenih vrata. Stajao sam u hodniku i osluškivao zvukove iz sobe. Ništa se nije čulo. Nisam imao izbora, morao sam se vratili i zamoliti recepcionera da sobu otključa. Nimalo mi se nije sviđala ta ideja, jer je uvredljivo nasilna, kao da u sobi tražimo leš. Onda sam se dlanovima naslonio na vrata, da još jednom o svemu razmislim, a ona su se pod pritiskom, na moje iznenađenje, širom otvorila. Izmakao sam se u stranu i pustio da svjetlo slobodno uđe u sobu.

Semezdin Mehmedinović 11. 11. 2012.