26. septembra 2004. godine bio sam na književnom festivalu u Berlinu, i proveo sam ugodnu sedmicu tamo. Stanovao sam u Literaturhausu. To je lijepa, stara kuća u kojoj se održavaju javna predstavljanja pisaca i njihovih knjiga. U podrumu je knjižara, u prizemlju je kafana koja se zove Wintergarten, a na dva sprata iznad su radne prostorije i nekoliko stanova za goste. Nakon što se iza ponoći isprazni kafana, zgrada sasvim opusti, a kapija kroz koju se s ulice ulazi u dvorište zgrade, zaključava se. Na svojim izlascima u grad, ja sam nosio ključ od kapije, ključ od zgrade, i ključ od stana u kojem sam spavao, ali to je podrazumijevalo da pamtim šta koji ključ otvara, pa sam se trudio vraćati na vrijeme, prije ponoći, dok je još sve otvoreno, i dok u zgradi ima ljudi, da izbjegnem moguće komplikacije. Smješten u tijesnu mansardu s jednim prozorom okrenutim na pogrešnu stranu, nisam se dugo zadržavao tamo. Prozor sam otvarao dok sam pušio, i gledao u zid susjedne zgrade koji je bio tako blizu da se dim cigarete odbijao od cigli i vraćao nazad u moju sobu. Zbog tjeskobe koju sam osjećao u sobi, cijelu bih večer ostajao u gradu, ili bih do kasno u noć razgovarao s poznanicima u Wintergartenu, i tek kad bi došlo vrijeme da se spava, uspinjao bih se uz stepenice do mansarde. Iza ponoći, nakon što se sva svjetla pogase, i nakon što svi odu, u pustoj zgradi sam jedini ja ostajao.
Proveo sam, velim, sedam dana tamo. A u tako kratkim posjetama poput ove, moj osjećaj za mjesto na kojem boravim apstraktan je; to je zbog privremenosti boravka, pa se čini da sam zaglavljen u međuprostoru, niti sam sasvim fizički napustio grad iz kojeg sam došao, niti sam sasvim prisutan u gradu u koji sam doputovao. Turisti u gradovima prelaze ulice kao mjesečari, bez stvarnog osjećaja za posljedice svog čina, bez svijesti o neugodi ili nesreći koja bi im se mogla dogoditi, i kao da nemaju punu svijest o tome da su prisutni na tome mjestu. S puta se ljudi ne vraćaju samo kući, nego se vraćaju u realnost. Toga sam svjestan, i uvijek u ovakvim prilikama pokušavam napraviti iskorak iz “stanja turiste” u “stanje stanovnika”.
Zadnje noći u Berlinu, ostao sam do fajronta u kafani, sve dok konobari nisu sveli dnevni račun i krenuli kući. Izišli smo skupa i svjetla su iza nas pogašena. Vratio sam se do mansarde, pomalo nervozan, jer sam rano ujutro morao putovati na aerodrom, a nervoza dolazi od straha da ću zaspati i prespavati povratak kući. Zbog toga uvijek zadnje noći riješim da ostanem budan do jutra (spavat ću u avionu!), a onda me san ipak prevari. U panici se budim tačno u minutu, i po tome znam da je moje tijelo tačan sat. Vratio sam se stepeništem do mansarde, istuširao se, a onda sam počeo pakovati svoje stvari. Ne želim se spremati u zadnji čas, jer u žurbi uvijek nešto zaboravim. I onda sam skupljajući lične predmete razbacane po sobi shvatio da tu nema moje torbe, one u kojoj nosim najbitnije stvari, knjige i pasoš. Ostala je iza mene u kafani, a bez pasoša putovati ne mogu.
U panici strčim niz stepenice, ali ubrzo se uvjerim da sam ostao sam u zgradi. Izađem u dvorište, odem do bašte kafane i kroz zaključana staklena vanjska vrata pogledam u praznu unutrašnjost Wintergartena. Vidim siluetu stola za kojim sam sjedio, ali nedostaje svjetlosti, tako da ne vidim sjedište na kojem bi trebala biti i moja torba. I vidim obrise velikog portreta na zidu. Nisam na njega obraćao pažnju dok sam u kafani provodio vrijeme u razgovoru s prijateljima. Portret je crtež nekog muškarca, njemačkoga pisca, pretpostavljam, ali u tami ne mogu razaznati jasno ko bi to mogao biti. A možda je neki meni potpuno nepoznat autor. Ne mogu to znati, jer se lice tek naziralo u noćnoj tami. Bilo je to jedino ljudsko prisustvo prema kojem sam se u tome trenutku okretao, taj portret na zidu kafane. I mislio sam, ako bi neko kasno vozilo prošlo ulicom, možda bi farovi obasjali unutrašnjost Wintergartena, tako da jasno vidim sjedište na kojem sam sat ranije sjedio, i moju zaboravljenu torbu na kožnom sjedištu. Stajao sam uz vrata, čela naslonjenog na hladno staklo, i čekao. Bio sam svjestan sebe, bio sam svjestan tog mjesta; auta iza ponoći više nisu prolazila kroz Fasanenstraße, a počela je padati i sitna kiša.
Antidnevnik/2
Stanovnik
26. septembra 2004. godine bio sam na književnom festivalu u Berlinu, i proveo sam ugodnu sedmicu tamo. Stanovao sam u Literaturhausu. To je lijepa, stara kuća u kojoj se održavaju javna predstavljanja pisaca i njihovih knjiga. U podrumu je knjižara, u prizemlju je kafana koja se zove Wintergarten, a na dva sprata iznad su radne prostorije i nekoliko stanova za goste. Nakon što se iza ponoći isprazni kafana, zgrada sasvim opusti, a kapija kroz koju se s ulice ulazi u dvorište zgrade, zaključava se. Na svojim izlascima u grad, ja sam nosio ključ od kapije, ključ od zgrade, i ključ od stana u kojem sam spavao, ali to je podrazumijevalo da pamtim šta koji ključ otvara, pa sam se trudio vraćati na vrijeme, prije ponoći, dok je još sve otvoreno, i dok u zgradi ima ljudi, da izbjegnem moguće komplikacije. Smješten u tijesnu mansardu s jednim prozorom okrenutim na pogrešnu stranu, nisam se dugo zadržavao tamo. Prozor sam otvarao dok sam pušio, i gledao u zid susjedne zgrade koji je bio tako blizu da se dim cigarete odbijao od cigli i vraćao nazad u moju sobu. Zbog tjeskobe koju sam osjećao u sobi, cijelu bih večer ostajao u gradu, ili bih do kasno u noć razgovarao s poznanicima u Wintergartenu, i tek kad bi došlo vrijeme da se spava, uspinjao bih se uz stepenice do mansarde. Iza ponoći, nakon što se sva svjetla pogase, i nakon što svi odu, u pustoj zgradi sam jedini ja ostajao.
Proveo sam, velim, sedam dana tamo. A u tako kratkim posjetama poput ove, moj osjećaj za mjesto na kojem boravim apstraktan je; to je zbog privremenosti boravka, pa se čini da sam zaglavljen u međuprostoru, niti sam sasvim fizički napustio grad iz kojeg sam došao, niti sam sasvim prisutan u gradu u koji sam doputovao. Turisti u gradovima prelaze ulice kao mjesečari, bez stvarnog osjećaja za posljedice svog čina, bez svijesti o neugodi ili nesreći koja bi im se mogla dogoditi, i kao da nemaju punu svijest o tome da su prisutni na tome mjestu. S puta se ljudi ne vraćaju samo kući, nego se vraćaju u realnost. Toga sam svjestan, i uvijek u ovakvim prilikama pokušavam napraviti iskorak iz “stanja turiste” u “stanje stanovnika”.
Zadnje noći u Berlinu, ostao sam do fajronta u kafani, sve dok konobari nisu sveli dnevni račun i krenuli kući. Izišli smo skupa i svjetla su iza nas pogašena. Vratio sam se do mansarde, pomalo nervozan, jer sam rano ujutro morao putovati na aerodrom, a nervoza dolazi od straha da ću zaspati i prespavati povratak kući. Zbog toga uvijek zadnje noći riješim da ostanem budan do jutra (spavat ću u avionu!), a onda me san ipak prevari. U panici se budim tačno u minutu, i po tome znam da je moje tijelo tačan sat. Vratio sam se stepeništem do mansarde, istuširao se, a onda sam počeo pakovati svoje stvari. Ne želim se spremati u zadnji čas, jer u žurbi uvijek nešto zaboravim. I onda sam skupljajući lične predmete razbacane po sobi shvatio da tu nema moje torbe, one u kojoj nosim najbitnije stvari, knjige i pasoš. Ostala je iza mene u kafani, a bez pasoša putovati ne mogu.
U panici strčim niz stepenice, ali ubrzo se uvjerim da sam ostao sam u zgradi. Izađem u dvorište, odem do bašte kafane i kroz zaključana staklena vanjska vrata pogledam u praznu unutrašnjost Wintergartena. Vidim siluetu stola za kojim sam sjedio, ali nedostaje svjetlosti, tako da ne vidim sjedište na kojem bi trebala biti i moja torba. I vidim obrise velikog portreta na zidu. Nisam na njega obraćao pažnju dok sam u kafani provodio vrijeme u razgovoru s prijateljima. Portret je crtež nekog muškarca, njemačkoga pisca, pretpostavljam, ali u tami ne mogu razaznati jasno ko bi to mogao biti. A možda je neki meni potpuno nepoznat autor. Ne mogu to znati, jer se lice tek naziralo u noćnoj tami. Bilo je to jedino ljudsko prisustvo prema kojem sam se u tome trenutku okretao, taj portret na zidu kafane. I mislio sam, ako bi neko kasno vozilo prošlo ulicom, možda bi farovi obasjali unutrašnjost Wintergartena, tako da jasno vidim sjedište na kojem sam sat ranije sjedio, i moju zaboravljenu torbu na kožnom sjedištu. Stajao sam uz vrata, čela naslonjenog na hladno staklo, i čekao. Bio sam svjestan sebe, bio sam svjestan tog mjesta; auta iza ponoći više nisu prolazila kroz Fasanenstraße, a počela je padati i sitna kiša.