Anne Sexton: Izbor pjesama

 

ANNE SEXTON (1928 – 1974)

Preveo Marko Vešović

 

O MARIJO, KRHKA MAJKO

O Marijo, krhka majko,
čuj me, čuj me sada
iako ne znam tvoje riječi.
Crna krunica s njenim srebrnim Kristom
leži neblagoslovljena u mojoj ruci
jer sam nevjernik.
Svako zrno je okruglo i tvrdo među mojim prstima,
mali crni anđeo.
O Marijo, krhka majko,
čuj me, čuj me sada.

O Marijo, dopusti mi tu milost,
to nadilaženje,
premda sam ružna,
uronjena u svoju vlastitu prošlost
i svoje vlastito ludilo.
Iako postoje stolice,
ležim na podu.
Samo su moje ruke žive,
dok dodiruju zrna.
O Marijo, krhka majko,
čuj me, čuj me sada.

Riječ po riječ posrćem.
Početnik, osjećam da tvoja usta dotiču moja.
Računam zrna kao valove,
zabijaju se u mene.
Zlo mi je od njihovog broja,
bolesna u ljetnjoj vrućini
i prozor iznad mene
moj jedini je slušatelj,
veliki uzimalac, ublažitelj,
davalac daha,
izdiše svojim širokim plućima kao ogromna riba.

Bliže i bliže
dolazi čas moje smrti
U umu je tanka/neznatna uličica zvana smrt
i ja se krećem kroz nju kao
kroz vodu.
Moje tijelo je beskorisno /neupotrebljivo.
Leži, sklupčano kao pas na tepihu.
Ono se predalo/ono je napušteno.

Marija, krhka majko,
čuj me, čuj me sada.

 

MLADA

Hiljadu vrata ranije
kad sam bila samotno jare
u velikoj kući sa četiri
garaže i bilo je ljeto
koliko se mogu sjetiti,
ležala sam na travnjaku noću,
djetelina naborana nada mnom
mudre zvijezde u krevet smještene nada mnom,
porozor moje majke dimnjak
iz kojeg žuta toplina istječe,
prozor mog oca, napol zatvoren,
oko kojim spavači prolaze
a drvene ploče kuće
bile su glatke i bijele kao vosak
i vjerojatno milion listova je
jedrio na svojim čudnim stapkama
kada zrikavci tikaju skupa
i ja sam, u baklji svog novog tijela
koje još nije bilo žensko ipak,
kazivala zvijezdama moja pitanja
misleći da zbilja može božja moć
vidjeti vrućinu i bojena svjetla,
laktove, koljena, snove, lakunoć.

 

BIJES

Ja nisam lijena.
Ja sam na amfetaminu duše.
Ja sam, svaki dan,
ispadala van Boga
moj pisaći stroj vjeruje u njega.
Vrlo brza. Vrlo strastvena,
kao vuk na srcu živome.
Ne lijena.
Kad lijen čovjek, kažu,
gleda prema nebu,
anđeli zatvore prozore.

Oh anđeli,
držite otvorene prozore
tako da mogu posegnuti unutra
i ukrasti svaki predmet,
predmete koji mi kažu da more ne umire
predmete koji mi kažu da kal ima želju da živi,
da Krist koji je hodao za mene
išao je po istinskom tlu
i da će ovaj bijes,
što poput pčele bode srce cijelo jutro,
zadržati anđele
na njihovim prozorima otvorenim,
širokim kao engleska kada.

 

MUZIKA PLIVA NATRAG KA MENI

Čekaj Gospodine. Koji put je kući?
Isključili su svjetlo
i tama se miče u kutu.
Nema putokaza u ovoj sobi,
četiri žene, preko osamdeset,
u trokutastim pelenama svaka od njih.
La la la, Oh muzika pliva natrag k meni
i ja mogu osjetiti napjev koji su svirali
u noći u kojoj su me ostavili
u ovoj privatnoj ustanovi na brdu.

Zamisli to.  Radio svira
i svi su ovdje bili ludi.
Svidjelo mi se i plesala sam ukrug.
Muzika se preliva preko uma.
i na neki čudan način
muzika vidi više nego ja,
mislim da se sjeća bolje;
sjeća se prve noći ovdje.
Bila je novembarska studen što guši;
čak zvijezde vezane remenjem na nebu
i taj mjesec presjajni
kao vile kroz rešetke da probode mene
s pjevanjem u glavi.

Zaboravila sam sve ostalo.
Zaključali su me u ovoj stolici u 08:00
i nema znakova da kazuju put,
samo je radio tukao sam sebe
i pjesma koja pamti
više nego ja. O, la la la,
ta muzika pliva natrag na meni.
Noć je došla kad sam plesala ukrug
a nisam se bojala.
Gospodine?

 

BAJONET

*
Šta mogu učiniti s ovim bajonetom?
Napraviti grm ruža od njega?
Zabosti ga u mjesec?
Obrijati noge njegovim srebrom?
Nabosti zlatnu ribicu?
Ne. Ne.

Izrađen je
u mome snu
za tebe.
Moje oči su bile sklopljene.
Bila sam svijena kao fetus
a ipak sam držala bajonet
koji je bio za zemlju tvog stomaka.
Pupak je pjevao svoju zagonetku.
Crijeva su vijugala kao alpske ceste.
Izrađen je da uđe u tebe
kao što si ti ušao u mene
i da siječe dnevnom svjetlošću u tebi
i oslobodi tvoju sahranjenu Zemlju srca,
da oslobodi kašiku kojom hraniš me,
da oslobodi pticu koje je rekla jebi se,
da njim izdubim/izrezbarim kip dok ne bude bijel
te ga mogu staviti na policu,
predmet bez misli kao kamen,
ali sa svim vibracijama
raspeća.

 

DRUŽENJE S ANĐELIMA

Umorih se biti žena,
umorih  se od žlice i pošte,
umori od svojih usta i svojih grudi,
umorih se od kozmetike i svile.
Bilo je još ljudi koji su sjedjeli za mojim stolom,
kružili oko zdjele koju sam im ponudila.
Posuda se napuni purpurnim grožđem
i muhe su s vrzle u njoj zbog mirisa
čak i moj otac je došao sa svojom bijelom kosti.
Ali ja sam bila umorna od stvari spola.

Sinoć sam usnila san
i rekla ga njemu …
“Ti si odgovor.

Ti ćeš nadživjeti mog supruga i oca. ”
U tom snu je bio grad napravljen od lanaca
gdje je Joana pogubljena u muškoj odjeći
i priroda anđela ostala neobjašnjiva,
ne postoje dva napravljena u istoj vrsti,
jedan s nosom, jedan s uhom u svojoj ruci,
jedan je žvakao  zvijezdu i bilježio joj orbitu,
svaki od njih kao pjesma se pokoravao sam sebi,
obavljajući Božje dužnosti,
ljudima napose

“Ti si odgovor, ‘
Rekla sam i ušla,
liježući na kapijama grada.
Onda su lanci  bili pričvršćeni oko mene
i ja sam izgubila običan spol i svoj konačni izgled.
Adam je bio lijevo od mene
a Eva desno od mene,
oboje u temeljitom neskladu sa svijetom razuma.
Mi smo spleli naše ruke
I vozili se pod suncem.
Nisam bila nikoja žena više,
Niti ovo ni drugo.

O kćeri jerusalimske,
Kralj me je uveo u svoju odaju.
Ja sam crna i ja sam lijepa.
Bila sam otvorena i razodjenuta.
Nemam ruke ni noge.
Bila sva jedna koža poput ribe.
Ja nisam više žena
nego što Krist bješe čovjek.

*
UROKLJIVO OKO

Ono dolazi probijajući
iz cvijeća u noći,
dolazi iz kiše
ako zmija gleda ka nebu,
izađe iz stolica i stolova
ako ne upozoravaš na njih i ne govoriš njina imena.
Ono ulazi u usta dok vi spavate,
ugura se kao ručnik.
Oprez. Oprez.

Ako se sretneš sa škiljavom osobom
moraš uroniti u travu,
uz hladne mrave,
pipati kroz zelenilo noktima
i ustati s četvorolisnom djetelinom
ili će ti se krv slediti/zgrušati
ko hladni sok od pečenja.

Ako naiđeš na potkovicu,
prolazniče,
stani, izvadi ruke iz džepova
i prebroj nokte
kao što brojiš svoju djecu
ili svoj novac.
Inače će ti pješčana buha/mušica upuzati u uho
i uletjeti u mozak
i jedini način da ne siđeš s uma
jeste udarati čekićem svakog sata.

Ako je Grbavac u liftu s tobom
ne okreći se od njega,
odmah dotakni njegovu grbu
jer njegovo dijete će biti rođeno iz njegovih leđa sjutra
a ako on odmah odgrize nokte bebe
(da ne postane lopov)
to dijete će biti sveto,
a ti, bezazlena ptica koja jesi,
možeš ići na letenje.

Kad kucaš u drvo,
i to činiš,
ti kucaš u krst,
i Isus ti daje odlomak svog tijela
i razbija jaje u tvome toaletu,
odustajući od jednog života
zbog  jednog života.

 

DUHOVI

Neki duhovi su žene,
ni apstraktne niti blijede,
njine grudi su mlitave kao ubijene ribe.
Ne vještice, nego duhovi
koji dolaze mičući beskorisnim rukama
kao ostavljene sluge.

Nisu svi duhovi žene,
vidio sam druge;
debeli, s bijeli trbuhom muškarci,
što nose svoje genitalije ko stare dronjke.
Ne đavoli, nego duhovi.
Onaj jedan trupće bosim nogama, naglo se naginje
nad mojim krevetom.

Ali to nije sve.
Neki duhovi su djeca.
Nisu anđeli, nego duhovi;
kovrdžaju se kao ružičasta šolja čaja
na bilo kojem jastuku, ili se ritaju,
pokazujući svoje nevine zadnjice, tugujući
za Luciferom.

 

PALI ANĐELI

Oni dolaze na moj čisti
list papira i ostave Rorschachovu mrlju.
Oni to ne čine što su zločesti,
oni to čine da mi daju znak
da me žele, kao što Aubrey Beardsli jednom reče,
vodati dok se nešto ne desi.
Nespretna kakva jesam,
ja to radim.
jer ja sam poput njih –
i spasena i izgubljena,
padajući dolje kao Humpty Dumpty
s abecede.

Svako jutro tjeram ih sa svog kreveta
a kada uđu u salatu
valjaju se u njoj kao pas,
izvlačim svakog od njih,
upravo tako moja kći
izvlači sardele.
U maju plešu na narcisima,
zamaraući svoje nožne prste,
smijući se kao ribe.
U novembru, groznome mjesecu,
sisaju djetinjstvo iz bobica
i pretvaraju ih u kisele i nejestive.

Ipak, oni mi prave društvo.
Vijugaju po životu.
Oni dijele svoje mađije
kao Izabrani Spasioci Života.
Oni idu sa mnom zubaru
i štite me od bušilice.
U isto vrijeme,
idu u razred sa mnom
i lažu mojim studentima.

O pali anđele,
pratioče u meni,
šapni nešto sveto
prije nego što me gurneš
u grob.

UBICA

Ispravna smrt je upisana.
Ja ću učiniti neophodno.
Moj luk je tvrd.
Moj luk je u pripravnosti.
Ja sam metak i kuka.
Ja sam napeta i posve spremna.
Svojim pogledima ga vajam
kao kipar. Oblikujem
njegov posljednji pogled na sve.
Prenosim njegove oči i njegovu
koštanu srž na svako mjesto.
Znam njegov muški ud i išla sam
preko njega kažiprstom.
Njegova usta i njegov anus jedno su.
Ja sam u središtu osjećanja.

Podzemni vlak
putuje kroz moj samostrel.
Imam krvavu strijelu
i učinila sam je svojom.
Sa ovim čovjekom uzimam u ruke
njegovu sudbinu i sa ovim pištoljem
uzimam u ruke novine i
svojom vrelinom ću ga savladati.
On će se sagnuti prema meni
i njegove vene će razbjeći na sve strane
kao djeca … Daj mi
njegovu zastavu i njegovo oko.
Daj mi njegov tvrdi oklop i usnu.
On je moj đavo i moja jabuka i
Ja ću ga vidjeti doma.

 

ZAKLJUČANA VRATA

*
Za anđele koji nastanjuju ovaj grad,
mada se  njihov oblik stalno mijenja,
svaku noć ostavimo nešto hladnih krompira
i zdjelu mlijeka na prozorskoj dasci.
Obično oni nastanjuju nebesa gdje,
usput rečeno, nisu suze dopuštene.
Oni guraju mjesec okolo kao
kuhani slatki krompir.
Mliječna staza je njihova kvočka
sa svojih mnogo djece.
Kad je noć, krave liježu
ali mjesec, taj velika bik,
ustaje.

Međutim, ima zaključana soba tamo gore
željeznih vrata koja se ne mogu otvoriti.
Ona ima sve tvoje loše snove u sebi.
To je pakao.
Neki kažu da đavo zaključava vrata
iznutra.
Neki kažu da ih anđeli zaključavaju izvana.
Ljudi unutra nemaju vode
i nikada se ne smiju doticati.
Oni su ispucali poput makadama.
Oni su nijemi.
Oni ne viču pomoć
osim iznutra
gdje su njihova srca prekrivena ličinkama.

Želim otključati ta vrata,
okrenuti zahrđali ključ
i držati svakog  palog u svojim rukama
ali ne mogu, ne mogu.
Mogu samo sjediti ovdje na zemlji
na svome  mjestu za stolom.

 

Napomena

Sa Omerom Hadžiselimovićem preveo sam osam tomova anglosaksonske poezije, a objavili smo jedino Audenove pjesme pod naslovom Nek mi povijest sudi. Jednom sam poživčanio i u mejlu mu rekao da prekidam ovaj posao, jer „dojadilo mi je praviti se da znam jezik koji ne znam“. O čemu se radilo?
Imao sam mnogo više vremena od Omera. Koji je radio na koledžu u Čikagu gdje je bio obavezan pet dana tjedno boraviti na radnom mjestu od osam ujutru do, ako se dobro sjećam, četiri popodne, a ja sam u Sarajevu, na Filozofskom, triput nedjeljno držao časove, plus sjednice Odsjeka. Omer nije imao kad da sjedne i prevede pjesme koje ću urimovati, a ja sam bio veoma nestrpljiv, jer sam se, nakon infarkta, prije devetnaest godina, trkao sa smrću , i u toj trci napisao 17 knjiga pjesama od po sto strana, i preveo, sam i u duetu, 30 tomova poezije sa pet jezika. Stoga bih, često, čitajući na internetu Amerikance i Engleze, preveo pjesmu koju bih razumio i slao je Omeru, da ispravi greške, kojih, s ponosom kažem, nikad nije bilo mnogo , potom bih je, ako je u vezanom stihu, urimiovao. Stotine prepjeva smo uradili tako. Eto zašto sam rekao: dojadilo je praviti se da znam engleski koji ne znam. Otpisao mi je: „Tvoju odluku, naravno, moram poštovati, ali si zaboravio da si mi poslao desetine pjesama prevedenih bez greške “. Dakako, posao smo nastavili.

Ali u našim fajlovima nije mali broj mojih prepjeva koje Omer nije pročitao i ispravio, jer se razbolio od raka na prostati, i vrlo brzo nakon toga umro, a sada, rekao sam u u mejlu njegovoj ženi Esmi, ne znam šta ću s tim prepjevima, ne znam ima li u njima grešaka, ni koliko. Mada se nadam da nisu kardinalne. Ni ove pjesme Ane Sekston Omer nije stigao pročitati. Ostavio sam i duple prevode: „Ono se predalo/ ono je napušteno“, jer nisam znao šta je tačno.

 

Marko Vešović 08. 05. 2017.