Moj otac je, kaže, bio u vašoj zemlji. Ne znam u kojem dijelu, jer to je, znate, bilo za vrijeme Drugoga svjetskog rata.
Bio je oficir?
Da.
Oficir Wehrmachta?
Da, naravno.
Pričao nam je o tome, kaže, kako je lijepa bila ta zemlja. I pedeset godina nakon rata spremao se da još jednom ode tamo. Ali nije se usudio. Bilo ga je strah. I nije nam želio reći na što se odnosi taj njegov strah.
Jednostavno strah!
Da, tako je. Umro je ima deset godina, s navršene devedeset i četiri, a da nije prestao fantazirati o tome kako će opet jednom ići tamo.
Govori mi to mješavinom ruskog i njemačkog ljubazni Nijemac zadužen za mene u ovome gradu. U Berlinu smo, u hotelskom foajeu, nekoliko stotina koraka od Alexanderplatza. Osmjehujemo se jedan drugome. Osjećam se kao ono pred čime je strahovao njegov otac.
Angst
Moj otac je, kaže, bio u vašoj zemlji. Ne znam u kojem dijelu, jer to je, znate, bilo za vrijeme Drugoga svjetskog rata.
Bio je oficir?
Da.
Oficir Wehrmachta?
Da, naravno.
Pričao nam je o tome, kaže, kako je lijepa bila ta zemlja. I pedeset godina nakon rata spremao se da još jednom ode tamo. Ali nije se usudio. Bilo ga je strah. I nije nam želio reći na što se odnosi taj njegov strah.
Jednostavno strah!
Da, tako je. Umro je ima deset godina, s navršene devedeset i četiri, a da nije prestao fantazirati o tome kako će opet jednom ići tamo.
Govori mi to mješavinom ruskog i njemačkog ljubazni Nijemac zadužen za mene u ovome gradu. U Berlinu smo, u hotelskom foajeu, nekoliko stotina koraka od Alexanderplatza. Osmjehujemo se jedan drugome. Osjećam se kao ono pred čime je strahovao njegov otac.
Možda je otišao tamo, sad kada je umro.