Baš na lijevoj sljepoočnici imao sam hemangiom, dobroćudni krvožilni tumor, koji se u većini slučajeva sam od sebe povuče, i koji se, ako je potreba, danas liječi nekim bezbolnim, psihički i emocionalno neinvazivnim metodama. U moje vrijeme, međutim, krajem šezdesetih, liječio se injekcijama s rastvorom natrijeva klorida, slanim injekcijama. Čekaonica u koju su me dovodili svaka dva tjedna – obećavajući mi svaki put da više neće biti slanih injekcija, lažući mi, dakle – bila je duga i uska, s velikim prozorom s pogledom na vječno osunčan park. Dvije duge drvene klupe stajale su jedna naspram duge. Pokraj jedne klupe bila su vrata, gdje je doktor s injekcijama. Iznad druge klupe visili su kaširani plakati, tada iz već vrlo davnih vremena. Lijevi plakat preporučivao je pranje ruku, desni kašljanje u maramicu. Tridesetak godina kasnije vidjet ću ih opet, na nekoj izložbi propagandnih plakata “Škole narodnog zdravlja Andrija Štampar”.
Pamtim svjetlozelenu, masnu boju zidova u čekaonici, uznemirujući vonj karbola, drvo klupa, s kojeg je dugim sjedenjem bezbroja pacijenata i njihovih pratilaca sasvim izlizana boja, koja je nekad bila bijela, i to tužno sunce u parku Bolnice Koševo, koje i starcu i djetetu govori isto: da ono sija cijelome svijetu, samo njemu, bolesnom ne. I još sam mnogo toga zapamtio, i ne zaboravljam do danas, premda sam u vrijeme hemangioma imao navršene jedva tri godine. Golem je, i meni samom zastrašujući kontingent sjećanja na tu čekaonicu, kao i na ono što tek slijedi. Sjećanja na laž, u koju bih svaki put vjerovao – da više neće biti slanih injekcija i da smo tu samo na pregledu. To čudo memorije lako je, međutim, objasniti: bol. Teško je i zamisliti koliko boli i peče kada vam injektiraju slani rastvor u sljepoočnicu. U folklornim predstavama mučenja vazda postoji i ono utrljavanje soli u ranu. Mene je to dopalo kad su mi bile tri. I zato se sjećam.
Ali ta dva plakata Škole narodnog zdravlja, lijevi, bliži prozoru, s rukama nad koritom i pod ručnom seoskom pumpom iz koje prska voda, i desni, s muškarcem u radničkom odjelu, koji kašlje u rukav, ono su sa čime započinje i sa čime se otvara moja imaginacija. S ta dva plakata započeo je film mog života.
Tokom pedesetih i šezdesetih, kada je socijalna medicina bila temelj cjelokupnog zdravstvenog sistema u Jugoslaviji, još uvijek opterećenog niskim stupnjem higijenske prosvijećenosti, duboko ukorijenjenim zaraznim bolestima, naročito tuberkulozom, endemskim bolestima, upravo iskorijenjenim endemskim sifilisom u Bosni, kao i nezamislivim siromaštvom, iz kojega je većina drugih nevolja i proizlazila, plakata Škole narodnog zdravlja, koja je tada već bila u sastavu zagrebačkom Medicinskog fakulteta, bilo je u ambulantama i bolnicama širom Jugoslavije. Osim što su bili jednini, a zapravo vrlo efektni, dekor socijalističkog zdravstva, ti plakati imali su stvarnu i vazda živu propagandnu svrhu. Zaista se počinjalo prati ruke i kašljati u maramicu, i zaista je u narodu stvoreno široko uvjerenje da bolesti nisu od Boga, niti te je netko urekao, pa si se razbolio, nego su bolesti od virusa, bakterija, mikroba i gljivica, bolesti su od nezdravog života, i, što je bilo najvažnije, bolesti su da se liječe.
U temelju javnoga zdravstva zemalja koje, što iz povijesnih, što iz kulturno-identitetskih razloga, i međusobne upućenosti jednih na druge, čine zajednički prostor, dva su markantna i međusobno povezana imena, po kojima su nazvane i temeljne javnozdravstvene ustanove u dvije susjedne zemlje. Milan Jovanović Batut (1847-1940), završio je medicinu u Beču, bio je higijeničar i bakteriolog, osnivač beogradskog Medicinskog fakulteta, zdravstveni prosvjetitelj, borac protiv alkohola i alkoholizma, sakupljač folklorne baštine iz oblasti medicine, i glavni medicinar i zdravstvenik pri stvaranju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koji je organizirao stvaranje prvih zakona u toj državi vezanih za zdravstvo. Andrija Štampar, punih je četrdeset i jednu godinu mlađi Batutov bečki kolega. Premda bi se moglo reći da su aktivni radni vijek proveli u različitim epohama, Jovanović Batut i Štampar radili su na istoj stvari – zajednički im je bio i među liječnicima tada pomalo mondeni alkoholni prohibicionizam, ali popričekajmo malo, tek će ih naša priča dovesti u vezu.
Nego krenimo ispočetka, s Andrijom Štamparom. Premda su Štampari lička loza, Andrija se rodio kao Slavonac, u Drenovcu pokraj Slavonskog Broda, gdje mu je otac Ambroz službovao kao učitelj. Bilo je to 1. rujna 1888, u vrijeme intenzivnog austrougarskog ulaganja u Bosnu, kada su se intenzivno gradile željeznice, a varošice i sela uz željezničku prugu dobivali modernu infrastrukturu i, što je za našu priču najvažnije, prve pučke škole. Mati Andrijina, Katarina, rođena Srbljanin, bila je domaćica, ali naravno, pismena žena. I po svemu su, premda u dubokoj, vrlo zaostaloj provinciji, bili za svoje vrijeme moderna obitelj. Razlika između Andrijinih roditelja, njihovih životnih nazora, navika i običaja, i ljudi u ostatku Drenovca, s njihovim nazorima, navikama i običajima, zapravo je danas nezamisliva. A iz te razlike, iz onoga što je od kuće u život ponio, rodila se životna misija Andrije Štampara.
Već kao vinkovački maturant, on objavljuje svoj prvi, prosvjetiteljski članak u dnevnome listu Pokret, glasilu Hrvatske pučke napredne stranke, i u njemu riječi koje će mu na kraju života moći stajati kao epitaf: “Osjećam se rođenim bratom patnika svakoga dana, osjećam snažnu ljubav spram svih ljudi.” Iste godine, poput drugih mladića iz Hrvatske, Bosne i Vojvodine, čija ćemo imena sljedećih pedesetak godina tražiti i pronalaziti po liječničkim imenicima naših zemalja, Andrija Štampar odlazi u Beč na studij medicine. Među njegovim je profesorima bilo slavnih ljudi, velikih liječnika i budućih nobelovaca, a bilo bi zanimljivo istražiti – što je lako moguće, jer su bečke arhive i kartoteke uredno vođene – imena studenata iz njegove i okolnih generacija. Za razliku od njih, koji će, u skladu s potrebama pa i modama epohe, uglavnom postajati cijenjeni internisti i kirurzi, utemeljitelji i pioniri moderne medicine na sirovom i surovom Balkanu, te na neki način i očevi našega današnjeg zdravlja, Andrija je krenuo nekim drugim putom.
Socijalno zdravstvo – ili socijalnu medicinu – predavao mu je Ludwig Teleky, vrlo mladi, tek imenovani profesor, još jedno herojsko ime kojeg se vrijedi sjetiti u vrijeme epidemije koronavirusa, s proljeća 2020. Teleky je bio rođeni Bečanin, liječnički sin, i odrana angažirani socijaldemokrat, protokomunist. Bavio se javnom higijenom, utemeljivao socijalnu medicinu, učio javnost i političare njezinoj važnosti, i kao šef Instituta za socijalnu medicinu neposredno pred Veliki rat odigrao je ključnu ulogu u suzbijanju tuberkuloze, za koju nije bilo lijeka i koja je, kao temeljna bolest epohe, činila poveznicu međusobno izrazito distanciranih socijalnih slojeva. Telekyju je bilo jasno ono što nisu htjeli znati tadašnji svjetovni ni crkveni vladari, a što je na neki način proizlazilo i iz njegovih političkih pozicija: tuberkuloza se može suzbiti samo ako se uspostavi egalitarizam zdravstvenog sustava, jer ako sirotinja obolijeva, razbolijevat će se i bogati. (Inače, vrijedi reći i kakva je bila dalja Telekyjeva sudbina: po raspadu Monarhije seli se u Düsseldorf, gdje postaje šef regionalnog instituta za socijalnu higijenu. Intenzivno se bavi medicinom rada, iznimno je cijenjen za trajanja Vajmarske republike, član je Vijeća za zdravstvo Reicha, i omogućeno mu je da svoje općezdravstvene ideje primijeni na zajednicu. Po dolasku Hitlera na vlast, doktoru Telekyju zabranjeno je da se bavi medicinom. Vraća se u Austriju, a zatim emigrira u Sjedinjene Američke Države. Na njegovim se učenjima temelji moderna medicina rada, čijih je specijalista, uzgred budi rečeno, bivalo prije trideset i koju godinu…)
Opredijelivši se očito već na studiju za preventivnu medicinu, Andrija Štampar odrekao se onoga čega se i njegov profesor Ludwig Teleky odricao cijeloga svog života, a što je mnogima upravo u temelju opredjeljenja za medicinu: odrekao se liječničke slave i svega onog što ta slava donosi, pogotovu novca i društvenog statusa. Malo će ih to tako reći, ali medicina živi od bolesti, liječnici kurativne medicine redom svoju veličinu stječu preko nesreće i patnje svojih pacijenata. To možda grubo zvuči, ali u tome je smisao liječništva, i zato je duboko problematičan odnos kapitalističkoga svijeta prema ljudskome zdravlju. Kao što su duboko problematični oni ljudi koji naume da postanu liječnici samo da bi bili cijenjeni u društvu, materijalno zbrinuti i situirani.
Andrija Štampar je, kao i Ludwig Teleky, kao i Milan Jovanović Batut, kao i toliki drugi higijeničari, preventivci, medicinari rada antisistemska pojava kako u medicini, tako i u društvu. Oni su zdravstveni misionari, ljudi čiji je cilj da pacijenata bude što manje, a ne što više, te da se, na kraju krajeva, i lijekova potroši što manje, a ne što više. Njihovo djelovanje u dubokoj je protivnosti s logikom zrelog kapitalizma. Onog kapitalizma koji nakon uminuća španjolske gripe, do kojeg dolazi 1920. godine, ne računa na mogućnost epidemije koja bi jednako mogla pogoditi bogate i siromašne. Dvadeseto stoljeća je, nakon pobjede tuberkuloze, stoljeće sigurnosti, stoljeće sistemskih bolesti, stoljeće karcinoma, stoljeće bolesti koje će jasno razdvojiti i distancirati bogate od siromašnih. U takvom stoljeću, i u onom sljedećem, nikom neće trebati ni Ludwig Teleky, ni Andrija Štampar. Ili, ipak, nije tako?
U Beču, 23. prosinca 1911. Andrija Štampar biva promoviran u doktora sveukupne medicine. Odmah zatim, ni dva mjeseca kasnije, počinje raditi kao pomoćni liječnik u karlovačkoj Gradskoj bolnici. Tada se i vjenčava za Mariju Mešnjak, s kojom će imati petero djece. Mlad je, agilan, raspisan, mimo posla drži predavanja i objavljuje znanstvene i znanstveno-prosvjetne članke, naročito oko štetnosti alkohola. U proljeće 1912. sudjeluje u osnivanju Društva apstinenata u Hrvatskoj i Slavoniji. Tada se zbližava s još jednom krupnom i zaboravljenom figurom hrvatske kulturne i zdravstvene prošlosti, Franom Gundrumom Oriovčaninom, piscem, prevoditeljem i liječnikom, koji je karijeru provodio u Bugarskoj, još jednim našim zdravstvenim prosvjetiteljem, koji postaje i predsjednik Društva.
Već u lipnju iste godine Štampar je, zajedno sa Gundrumom, u Zagrebu, gdje pri Liječničkom zboru, skupa s profesorom higijene na Sveučilištu Mihajlom Joanovićem, predvodi inicijativu za osnivanje Društva za čuvanje narodnog zdravlja, kakvo već postoji u Kraljevini Srbiji, a vodi ga Milan Jovanović Batut. Inicijativa nakon dužih priprema uspijeva, Društvo se osniva 19. listopada 1913. Iste godine Štampar dobiva premještaj s unapređenjem, i postaje općinski liječnik u Novoj Gradiški. Tu već ratne 1914, zajedno s kirurgom Kostom Mladenovićem, ravnateljem novogradiške bolnice, osniva bolnicu Crvenog križa, u kojoj obojica, nakon redovnog posla, volonterski rade, a u koju se dopremaju ranjeni vojnici s fronte. Dvije godine kasnije ga mobiliziraju, pa pri Domobranskoj pješačkoj pukovniji u Sisku obavlja liječničke preglede pri novačenju. Kako je, po mišljenju nadređenih, oslobađao od službe prevelik broj regruta, premještaju ga za liječnika u zarobljeničkom logoru Mauthausen. (To je još jedna silno zanimljiva epizoda, koja je, na žalost, kao i toliko toga drugog, žrtvovana temeljitom hrvatskom kulturnom dezinteresu… U Mauthausenu Štampar dočekuje epidemiju španjolske gripe, koja će potrajati od ožujka 1918. do lipnja 1920, i od koje će, kako sam prekasno otkrio, u talijanskom ratnom zarobljeništvu bolovati i moj djed Franjo Rejc.)
Nakon potpisivanja primirja u Velikom ratu Andrija Štampar kratko je nazad u Velikoj Gradiški, ali ga odmah zatim premještaju u Zagreb, za zdravstvenog savjetnika u Povjereništvu za socijalnu skrb, gdje također ne ostaje dugo, jer je, po autoritetu Milana Jovanovića Batuta, u Beogradu imenovan na položaj koji je kao izmišljen za njega. Načelnik je Odjela za rasnu, javnu i socijalnu higijenu pri Ministarstvu narodnog zdravlja. (Neka vas ne buni ovo “rasnu”, jer se na početku stoljeća, pa sve do Hitlera ta riječ rabila u onom značenju za koje se danas koristi riječ “nacionalno”, pa čak i “narodno”.) U sljedećih dvanaest godina Andrija Štampar razvija zdravstvene zakone u Kraljevini, započinje, u najširem smislu riječi, formiranje mreže zdravstvenih ustanova te postavlja osnove kompletnog medicinskog školovanja u zemlji. Moglo bi se bez pretjerivanja reći da je njegovo djelo i danas u temeljima zdravstvenih i medicinsko-obrazovnih sustava na teritoriju od Triglava do Gevgelije. Uz Nikolu Teslu Andrija Štampar ona je druga figura čijoj bismo se genijalnosti svi na tim prostorima trebali diviti. Ali, kao što rekosmo, njegov posao s kapitalističkog stanovišta nije profitabilan, na njegovoj se genijalnosti ne može zaraditi, premda je, paradoksalno, na njoj zasnovano cjelokupno naše živo nacionalno bogatstvo.
U to su se vrijeme, dok je bio na položaju u Beogradu, protiv Štampara nadigli privatni liječnici, uglavnom autoriteti iz prethodne epohe, koji su u njegovim reformama, što su vodile stvaranju javnoga zdravstva, tojest lijeka i liječenja za sve, vidjeli ozbiljnu ugrozu svojih staleških položaja, ali i financijskih beriva. Napad na Štampara se, što je također zanimljivo, vodio iz Zbora liječnika u Zagrebu.
Prestat će im smetati 1931, kada ga umirove na državnom položaju. Ali to je već vrijeme kada je Andrija Štampar prerastao i granice malene i zaostale Kraljevine Jugoslavije. Naime, on je već 1922. razvio kontakte i suradnju s Rockefellerovom fondacijom, glavnim, a dugo i jedinim financijerom Zdravstvene organizacije Lige naroda.
John D. Rockefeller, osnivač fondacije, nemilo se obogatio kao prvi naftni magnat u povijesti, i do danas se smatra najbogatijim čovjekom koji je u moderna doba, dakle nakon egipatskih faraona, nastanjivao zemlju. Prema Forbesu, u trenutku Rockefellerove smrti, godine 1937, ekvivalent njegova bogatstva bio je oko današnjih 663,4 milijarde dolara. Ali kako nije bio ovisnik o novcu, nego se rano, već s navršenih pedeset i osam, umirovio i izašao iz svih poslova, Rockefeller je sljedećih četrdeset godina, jer će umrijeti, savršeno bistre glave, s navršenih devedeset i osam, proveo ulažući svoje bogatstvo. A ulagao je u svjetsko zdravstvo, svjetsku znanost i svjetsko obrazovanje. Bio je baptist, religiozan čovjek i – evo ga još jedan – zakleti antialkoholičar i nepušač. Johnu D. Rockefelleru možemo zahvaliti i samo postojanje koncepta svjetskoga zdravstva, te, sljedstveno tome, postojanje Svjetske zdravstvene organizacije. Strogo je odvajao karitativni od filantropskog rada. Bio je filantrop, a ne netko koga bi proslavljala dana milostinja. Idealan čovjek za Andriju Štampara.
Rockefellerova se fondacija bavila iskorjenjivanjem zaraznih i endemskih bolesti, a barem toga je bilo u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Na čelu Rockefellerove sanitarne komisije, kako se zvala institucija koja se užestručno bavila tim poslom, bio je Wicklife Rose, koji će zatim postati direktor Međunarodnoga zdravstvenog odbora. Rose, međutim, nije bio liječnik, nego profesor povijesti i filozofije. Vjerovao je u isto u što je vjerovao i Štampar: da se narod valja učiti zdravlju. Prva škola za javno zdravstvo osnovana je pri Sveučilištu John Hopkins u Baltimoreu 1916. godine, i ona će postati model za škole koje će se osnivati po Europi. Tako i za Školu narodnoga zdravlja koju će Andrija Štampar osnovati u Zagrebu 4. rujna 1926, kao ogranak zajedničke ustanove pod nazivom Higijenski zavod sa Školom narodnog zdravlja, kojoj su zatim pridružene i sljedeće ustanove na više lokacija u gradu: Institut za socijalnu medicinu, Epidemiološki zavod s odjeljenjem – Bakteriološko-serološko odjeljenje, Kemijsko odjeljenje, Antirabično odjeljenje, Odjeljenje za cijepljenje protiv boginja; Kužna bolnica.
Zašto je 1931. Andrija Štampar umirovljen? Bile su mu tek četrdeset i tri, nije bio politički angažiran, a imao je već ogromne i sasvim očigledne zasluge. I na ovo pitanje postoje odgovori, ali oni se manje tiču Andrije Štampara i njegova djela, a mnogo više ovdašnjih politika i političkih mentaliteta. Odmah nakon umirovljenja ga od izvanrednog profesora na zagrebačkom Medicinskom fakultetu, što je bio od 1922, proizvode u redovitog profesora socijalne medicine, ali državna vlast odbija tu odluku, donesenu na osnovu mišljenja o Štamparevom radu uglednih europskih profesora, tako da on ostaje bez profesure. Utješno bi, premda sasvim netačno, bilo reći da je Andrija Štampar postradao kao Hrvat. Istina je, međutim, da je omalovažen po onom modelu po kojem se sve do danas na Balkanu, pa tako i u Zagrebu, eliminiraju pojedinci s viškom dara i inicijative. I obično im se, što je paradoksalno, na takav način učini usluga.
Naime, nakon što kraljevinske vlasti nisu dopustile Andriji Štamparu da u Zagrebu, na Sveučilištu, predaje socijalnu medicinu, započinje njegova velika i posve začudna međunarodna karijera. Iste 1931. namješten je za eksperta Zdravstvene organizacije Lige naroda, kada započinju njegova putovanja svijetom. Istina, nekakvu će, prilično šugavu satisfakciju na Sveučilištu dobiti kada ga po uspostavi Banovine Hrvatske konačno postave za redovnog profesora, i kada mu dodijele vođenje novoustanovljene katedre za higijenu i socijalnu medicinu. Tada objavljuje knjigu “Zdravlje i društvo”, piše udžbenike, nastavlja svoju idealističku misiju u vlastitome narodu, od koje ga nisu odvratila sva svjetska iskustva što ih je u međuvremenu stekao. Andrija Štampar bio je od onih ljudi koji ostaju trajno vezani za svoje lokalne zavičaje, za ono od čega su krenuli, pa ih iskustva širokog svijeta i velikih konteksta samo navedu da se u što širem krugu vrate doma. I da doma uvijek isto postradaju.
Šta mislite što se dogodilo nakon što je budući maršal Slavko Kvaternik proglasio, a Alojzije Stepinac blagoslovio Nezavisnu Državu Hrvatsku, koju će voditi njezin genijalni poglavnik doktor Ante Pavelić? Neće proći ni tjedan, a Andrija Štampar će biti – uhićen. Kobajagi, zbog posjedovanja “ilegalnog materijala”. Držali su ga u uzama i u zaptu sve do 11. svibnja, dakle skoro mjesec dana, a onda su ga bacili van. Ponovo je uhićen, ali ovaj put po nalogu Gestapoa, 15. lipnja 1941, i ubrzo interniran u Graz, gdje će ostati sve dok Crvena armija ne oslobodi Austriju. U čemu se sastojala krivnja Andrije Štampara, kako pred njemačkim nacistima, tako i pred njihovim hrvatskim saveznicima? Nije bio komunist, Židov, niti Srbin. Ali ideja o zdravlju za sve bila je duboko uznemirujuća i iz temelja protivna svemu za što su se oni zalagali.
S pobjedom antifašističke koalicije Andrija Štampar opet je na svojim poslovima. Izabran je za prvog potpredsjednika Ekonomskog i socijalnog vijeća Ujedinjenih naroda i za člana pripremnog odbora zaduženog za stvaranje Svjetske zdravstvene organizacije. Predsjednik je interne komisije koja će obavljati funkciju Svjetske zdravstvene organizacije sve do njezina formalnog osnivanja, 7. travnja 1948, koje će biti omogućeno nakon ratifikacije Glavne skupštine UN-a. Na Prvoj svjetskoj zdravstvenoj skupštini, održanoj u Ženevi od 24. lipnja do 24. srpnja 1948, Andrija Štampar imao je ulogu predsjednika skupštine. Nije pretjerano reći da je bio ključna osoba pri osnivanju Svjetske zdravstvene organizacije.
Godine 1947. postao je član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a odmah zatim i njezin predsjednik. Na to mjesto će biti biran još tri puta uzastopno. Postat će dekan Medicinskog fakulteta u Zagrebu, stići će ga inozemna odlikovanja i počasti, svijet će mu pred noge pasti, a on će ostati pri istoj onoj ambiciji koja ga je kao dječaka, pučkoškolca vodila u Drenovcu i Mrzoviću, dok je gledao seosku sirotinju kako se pati sama sa sobom, sa svojim bolestima i neznanjima koja su do bolesti dovodila.
od kine do Abesinije
Bio je znatiželjan, moderan i svestrano obrazovan čovjek. Jedan od onih među današnjim liječnicima posve iznimnim i malobrojnim intelektualcima raskošnih znanja i interesa. Kao da je, odričući se materijalnih raskoši koje bi proizašle iz bavljenja kurativnom medicinom, na sebe primio svu duhovnu raskoš ovoga svijeta. Tako je i pisao, spajajući naizgled nespojivo: jednostavnost i jasnoću, kao da upravo predaje nepismenim i nepovjerljivim slavonskim seljacima, s profinjenošću i ljepotom visoke kulture i književnosti. Još je 2008, nekako potiho i postrance, u koprodukciji HAZU, Medicinskog fakulteta u Zagrebu, Škole narodnog zdravlja “Andrija Štampar” i nakladnika Srednja Europa objavljen Štamparov “Dnevnik s putovanja 1931-1938.”, u kojemu se, od Kine do Abesinije, i od Amerike do Sovjetskog Saveza, obavještavamo ne samo o međuratnom svijetu i zdravstvu, nego i o sebi današnjima.
Kada je u Zagrebu 1926. osnivao Školu narodnog zdravlja, Andrija Štampar sačinio je deset principa javnoga zdravstva i socijalne medicine, o kojima vrijedi misliti i u kontekstu epidemije koronavirusa koja nas je prestravila, te nas intelektualno i emocionalno izobličila. Evo tih deset principa:
1. Važnije je obavještavanje naroda od zakona.
2. Najvažnije je pripremiti u jednoj sredini teren i pravilno shvaćanje o zdravstvenim pitanjima.
3. Pitanjem narodnog zdravlja i radom na njegovom unapređenju trebaju se baviti svi, bez razlike.
4. Socijalna terapija bitnija je od individualne.
5. Liječnik ne smije biti ekonomski ovisan o bolesniku.
6. Ne smije se raditi razlika između ekonomski jakih i slabih (egalitarizam).
7. U zdravstvenoj organizaciji liječnik treba tražiti bolesnika, a ne obrnuto, kako bi se obuhvatili svi oni koji trebaju zaštitu.
8. Liječnik treba biti narodni učitelj.
9. Pitanje narodnog zdravlja je od većeg ekonomskog nego humanitarnog značaja.
10. Glavno mjesto liječničkog djelovanja je tamo gdje ljudi žive, a ne ordinacija.
Pa iako je od mog hemangioma nakon dvadeset slanih injekcija u sljepoočnicu ostao samo jedan sasvim mali ožiljak, koji do danas nosim i koji se već pomalo gubi u naborima vremešne kože, ostalo je neobično snažno sjećanje. Ono je racionalno pokriće nečega sa čime bih, da nije sjećanja, imao problem. Fizičke se bolesti liječe, i najveće epidemije prođu, a hemangiomi se danas laserom uklanjaju. Posljedice koje ostavljaju su, međutim, uglavnom neotklonjive. I nisu fizičke. Tako je to kod svakoga čovjeka. A kod zajednice ljudi još je i mnogo gore. Zamislite zajednicu od tisuće trogodišnjih dječaka kojima po dvadeset puta injektiraju slani rastvor u sljepoočnicu. Loše je epidemiju koronavirusa pretvarati u kolektivnu društvenu traumu. Socijalna terapija bitnija je od individualne.
Andrija Štampar, otac narodnog zdravlja
Baš na lijevoj sljepoočnici imao sam hemangiom, dobroćudni krvožilni tumor, koji se u većini slučajeva sam od sebe povuče, i koji se, ako je potreba, danas liječi nekim bezbolnim, psihički i emocionalno neinvazivnim metodama. U moje vrijeme, međutim, krajem šezdesetih, liječio se injekcijama s rastvorom natrijeva klorida, slanim injekcijama. Čekaonica u koju su me dovodili svaka dva tjedna – obećavajući mi svaki put da više neće biti slanih injekcija, lažući mi, dakle – bila je duga i uska, s velikim prozorom s pogledom na vječno osunčan park. Dvije duge drvene klupe stajale su jedna naspram duge. Pokraj jedne klupe bila su vrata, gdje je doktor s injekcijama. Iznad druge klupe visili su kaširani plakati, tada iz već vrlo davnih vremena. Lijevi plakat preporučivao je pranje ruku, desni kašljanje u maramicu. Tridesetak godina kasnije vidjet ću ih opet, na nekoj izložbi propagandnih plakata “Škole narodnog zdravlja Andrija Štampar”.
Pamtim svjetlozelenu, masnu boju zidova u čekaonici, uznemirujući vonj karbola, drvo klupa, s kojeg je dugim sjedenjem bezbroja pacijenata i njihovih pratilaca sasvim izlizana boja, koja je nekad bila bijela, i to tužno sunce u parku Bolnice Koševo, koje i starcu i djetetu govori isto: da ono sija cijelome svijetu, samo njemu, bolesnom ne. I još sam mnogo toga zapamtio, i ne zaboravljam do danas, premda sam u vrijeme hemangioma imao navršene jedva tri godine. Golem je, i meni samom zastrašujući kontingent sjećanja na tu čekaonicu, kao i na ono što tek slijedi. Sjećanja na laž, u koju bih svaki put vjerovao – da više neće biti slanih injekcija i da smo tu samo na pregledu. To čudo memorije lako je, međutim, objasniti: bol. Teško je i zamisliti koliko boli i peče kada vam injektiraju slani rastvor u sljepoočnicu. U folklornim predstavama mučenja vazda postoji i ono utrljavanje soli u ranu. Mene je to dopalo kad su mi bile tri. I zato se sjećam.
Ali ta dva plakata Škole narodnog zdravlja, lijevi, bliži prozoru, s rukama nad koritom i pod ručnom seoskom pumpom iz koje prska voda, i desni, s muškarcem u radničkom odjelu, koji kašlje u rukav, ono su sa čime započinje i sa čime se otvara moja imaginacija. S ta dva plakata započeo je film mog života.
Tokom pedesetih i šezdesetih, kada je socijalna medicina bila temelj cjelokupnog zdravstvenog sistema u Jugoslaviji, još uvijek opterećenog niskim stupnjem higijenske prosvijećenosti, duboko ukorijenjenim zaraznim bolestima, naročito tuberkulozom, endemskim bolestima, upravo iskorijenjenim endemskim sifilisom u Bosni, kao i nezamislivim siromaštvom, iz kojega je većina drugih nevolja i proizlazila, plakata Škole narodnog zdravlja, koja je tada već bila u sastavu zagrebačkom Medicinskog fakulteta, bilo je u ambulantama i bolnicama širom Jugoslavije. Osim što su bili jednini, a zapravo vrlo efektni, dekor socijalističkog zdravstva, ti plakati imali su stvarnu i vazda živu propagandnu svrhu. Zaista se počinjalo prati ruke i kašljati u maramicu, i zaista je u narodu stvoreno široko uvjerenje da bolesti nisu od Boga, niti te je netko urekao, pa si se razbolio, nego su bolesti od virusa, bakterija, mikroba i gljivica, bolesti su od nezdravog života, i, što je bilo najvažnije, bolesti su da se liječe.
U temelju javnoga zdravstva zemalja koje, što iz povijesnih, što iz kulturno-identitetskih razloga, i međusobne upućenosti jednih na druge, čine zajednički prostor, dva su markantna i međusobno povezana imena, po kojima su nazvane i temeljne javnozdravstvene ustanove u dvije susjedne zemlje. Milan Jovanović Batut (1847-1940), završio je medicinu u Beču, bio je higijeničar i bakteriolog, osnivač beogradskog Medicinskog fakulteta, zdravstveni prosvjetitelj, borac protiv alkohola i alkoholizma, sakupljač folklorne baštine iz oblasti medicine, i glavni medicinar i zdravstvenik pri stvaranju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koji je organizirao stvaranje prvih zakona u toj državi vezanih za zdravstvo. Andrija Štampar, punih je četrdeset i jednu godinu mlađi Batutov bečki kolega. Premda bi se moglo reći da su aktivni radni vijek proveli u različitim epohama, Jovanović Batut i Štampar radili su na istoj stvari – zajednički im je bio i među liječnicima tada pomalo mondeni alkoholni prohibicionizam, ali popričekajmo malo, tek će ih naša priča dovesti u vezu.
Nego krenimo ispočetka, s Andrijom Štamparom. Premda su Štampari lička loza, Andrija se rodio kao Slavonac, u Drenovcu pokraj Slavonskog Broda, gdje mu je otac Ambroz službovao kao učitelj. Bilo je to 1. rujna 1888, u vrijeme intenzivnog austrougarskog ulaganja u Bosnu, kada su se intenzivno gradile željeznice, a varošice i sela uz željezničku prugu dobivali modernu infrastrukturu i, što je za našu priču najvažnije, prve pučke škole. Mati Andrijina, Katarina, rođena Srbljanin, bila je domaćica, ali naravno, pismena žena. I po svemu su, premda u dubokoj, vrlo zaostaloj provinciji, bili za svoje vrijeme moderna obitelj. Razlika između Andrijinih roditelja, njihovih životnih nazora, navika i običaja, i ljudi u ostatku Drenovca, s njihovim nazorima, navikama i običajima, zapravo je danas nezamisliva. A iz te razlike, iz onoga što je od kuće u život ponio, rodila se životna misija Andrije Štampara.
Već kao vinkovački maturant, on objavljuje svoj prvi, prosvjetiteljski članak u dnevnome listu Pokret, glasilu Hrvatske pučke napredne stranke, i u njemu riječi koje će mu na kraju života moći stajati kao epitaf: “Osjećam se rođenim bratom patnika svakoga dana, osjećam snažnu ljubav spram svih ljudi.” Iste godine, poput drugih mladića iz Hrvatske, Bosne i Vojvodine, čija ćemo imena sljedećih pedesetak godina tražiti i pronalaziti po liječničkim imenicima naših zemalja, Andrija Štampar odlazi u Beč na studij medicine. Među njegovim je profesorima bilo slavnih ljudi, velikih liječnika i budućih nobelovaca, a bilo bi zanimljivo istražiti – što je lako moguće, jer su bečke arhive i kartoteke uredno vođene – imena studenata iz njegove i okolnih generacija. Za razliku od njih, koji će, u skladu s potrebama pa i modama epohe, uglavnom postajati cijenjeni internisti i kirurzi, utemeljitelji i pioniri moderne medicine na sirovom i surovom Balkanu, te na neki način i očevi našega današnjeg zdravlja, Andrija je krenuo nekim drugim putom.
Socijalno zdravstvo – ili socijalnu medicinu – predavao mu je Ludwig Teleky, vrlo mladi, tek imenovani profesor, još jedno herojsko ime kojeg se vrijedi sjetiti u vrijeme epidemije koronavirusa, s proljeća 2020. Teleky je bio rođeni Bečanin, liječnički sin, i odrana angažirani socijaldemokrat, protokomunist. Bavio se javnom higijenom, utemeljivao socijalnu medicinu, učio javnost i političare njezinoj važnosti, i kao šef Instituta za socijalnu medicinu neposredno pred Veliki rat odigrao je ključnu ulogu u suzbijanju tuberkuloze, za koju nije bilo lijeka i koja je, kao temeljna bolest epohe, činila poveznicu međusobno izrazito distanciranih socijalnih slojeva. Telekyju je bilo jasno ono što nisu htjeli znati tadašnji svjetovni ni crkveni vladari, a što je na neki način proizlazilo i iz njegovih političkih pozicija: tuberkuloza se može suzbiti samo ako se uspostavi egalitarizam zdravstvenog sustava, jer ako sirotinja obolijeva, razbolijevat će se i bogati. (Inače, vrijedi reći i kakva je bila dalja Telekyjeva sudbina: po raspadu Monarhije seli se u Düsseldorf, gdje postaje šef regionalnog instituta za socijalnu higijenu. Intenzivno se bavi medicinom rada, iznimno je cijenjen za trajanja Vajmarske republike, član je Vijeća za zdravstvo Reicha, i omogućeno mu je da svoje općezdravstvene ideje primijeni na zajednicu. Po dolasku Hitlera na vlast, doktoru Telekyju zabranjeno je da se bavi medicinom. Vraća se u Austriju, a zatim emigrira u Sjedinjene Američke Države. Na njegovim se učenjima temelji moderna medicina rada, čijih je specijalista, uzgred budi rečeno, bivalo prije trideset i koju godinu…)
Opredijelivši se očito već na studiju za preventivnu medicinu, Andrija Štampar odrekao se onoga čega se i njegov profesor Ludwig Teleky odricao cijeloga svog života, a što je mnogima upravo u temelju opredjeljenja za medicinu: odrekao se liječničke slave i svega onog što ta slava donosi, pogotovu novca i društvenog statusa. Malo će ih to tako reći, ali medicina živi od bolesti, liječnici kurativne medicine redom svoju veličinu stječu preko nesreće i patnje svojih pacijenata. To možda grubo zvuči, ali u tome je smisao liječništva, i zato je duboko problematičan odnos kapitalističkoga svijeta prema ljudskome zdravlju. Kao što su duboko problematični oni ljudi koji naume da postanu liječnici samo da bi bili cijenjeni u društvu, materijalno zbrinuti i situirani.
Andrija Štampar je, kao i Ludwig Teleky, kao i Milan Jovanović Batut, kao i toliki drugi higijeničari, preventivci, medicinari rada antisistemska pojava kako u medicini, tako i u društvu. Oni su zdravstveni misionari, ljudi čiji je cilj da pacijenata bude što manje, a ne što više, te da se, na kraju krajeva, i lijekova potroši što manje, a ne što više. Njihovo djelovanje u dubokoj je protivnosti s logikom zrelog kapitalizma. Onog kapitalizma koji nakon uminuća španjolske gripe, do kojeg dolazi 1920. godine, ne računa na mogućnost epidemije koja bi jednako mogla pogoditi bogate i siromašne. Dvadeseto stoljeća je, nakon pobjede tuberkuloze, stoljeće sigurnosti, stoljeće sistemskih bolesti, stoljeće karcinoma, stoljeće bolesti koje će jasno razdvojiti i distancirati bogate od siromašnih. U takvom stoljeću, i u onom sljedećem, nikom neće trebati ni Ludwig Teleky, ni Andrija Štampar. Ili, ipak, nije tako?
U Beču, 23. prosinca 1911. Andrija Štampar biva promoviran u doktora sveukupne medicine. Odmah zatim, ni dva mjeseca kasnije, počinje raditi kao pomoćni liječnik u karlovačkoj Gradskoj bolnici. Tada se i vjenčava za Mariju Mešnjak, s kojom će imati petero djece. Mlad je, agilan, raspisan, mimo posla drži predavanja i objavljuje znanstvene i znanstveno-prosvjetne članke, naročito oko štetnosti alkohola. U proljeće 1912. sudjeluje u osnivanju Društva apstinenata u Hrvatskoj i Slavoniji. Tada se zbližava s još jednom krupnom i zaboravljenom figurom hrvatske kulturne i zdravstvene prošlosti, Franom Gundrumom Oriovčaninom, piscem, prevoditeljem i liječnikom, koji je karijeru provodio u Bugarskoj, još jednim našim zdravstvenim prosvjetiteljem, koji postaje i predsjednik Društva.
Već u lipnju iste godine Štampar je, zajedno sa Gundrumom, u Zagrebu, gdje pri Liječničkom zboru, skupa s profesorom higijene na Sveučilištu Mihajlom Joanovićem, predvodi inicijativu za osnivanje Društva za čuvanje narodnog zdravlja, kakvo već postoji u Kraljevini Srbiji, a vodi ga Milan Jovanović Batut. Inicijativa nakon dužih priprema uspijeva, Društvo se osniva 19. listopada 1913. Iste godine Štampar dobiva premještaj s unapređenjem, i postaje općinski liječnik u Novoj Gradiški. Tu već ratne 1914, zajedno s kirurgom Kostom Mladenovićem, ravnateljem novogradiške bolnice, osniva bolnicu Crvenog križa, u kojoj obojica, nakon redovnog posla, volonterski rade, a u koju se dopremaju ranjeni vojnici s fronte. Dvije godine kasnije ga mobiliziraju, pa pri Domobranskoj pješačkoj pukovniji u Sisku obavlja liječničke preglede pri novačenju. Kako je, po mišljenju nadređenih, oslobađao od službe prevelik broj regruta, premještaju ga za liječnika u zarobljeničkom logoru Mauthausen. (To je još jedna silno zanimljiva epizoda, koja je, na žalost, kao i toliko toga drugog, žrtvovana temeljitom hrvatskom kulturnom dezinteresu… U Mauthausenu Štampar dočekuje epidemiju španjolske gripe, koja će potrajati od ožujka 1918. do lipnja 1920, i od koje će, kako sam prekasno otkrio, u talijanskom ratnom zarobljeništvu bolovati i moj djed Franjo Rejc.)
Nakon potpisivanja primirja u Velikom ratu Andrija Štampar kratko je nazad u Velikoj Gradiški, ali ga odmah zatim premještaju u Zagreb, za zdravstvenog savjetnika u Povjereništvu za socijalnu skrb, gdje također ne ostaje dugo, jer je, po autoritetu Milana Jovanovića Batuta, u Beogradu imenovan na položaj koji je kao izmišljen za njega. Načelnik je Odjela za rasnu, javnu i socijalnu higijenu pri Ministarstvu narodnog zdravlja. (Neka vas ne buni ovo “rasnu”, jer se na početku stoljeća, pa sve do Hitlera ta riječ rabila u onom značenju za koje se danas koristi riječ “nacionalno”, pa čak i “narodno”.) U sljedećih dvanaest godina Andrija Štampar razvija zdravstvene zakone u Kraljevini, započinje, u najširem smislu riječi, formiranje mreže zdravstvenih ustanova te postavlja osnove kompletnog medicinskog školovanja u zemlji. Moglo bi se bez pretjerivanja reći da je njegovo djelo i danas u temeljima zdravstvenih i medicinsko-obrazovnih sustava na teritoriju od Triglava do Gevgelije. Uz Nikolu Teslu Andrija Štampar ona je druga figura čijoj bismo se genijalnosti svi na tim prostorima trebali diviti. Ali, kao što rekosmo, njegov posao s kapitalističkog stanovišta nije profitabilan, na njegovoj se genijalnosti ne može zaraditi, premda je, paradoksalno, na njoj zasnovano cjelokupno naše živo nacionalno bogatstvo.
U to su se vrijeme, dok je bio na položaju u Beogradu, protiv Štampara nadigli privatni liječnici, uglavnom autoriteti iz prethodne epohe, koji su u njegovim reformama, što su vodile stvaranju javnoga zdravstva, tojest lijeka i liječenja za sve, vidjeli ozbiljnu ugrozu svojih staleških položaja, ali i financijskih beriva. Napad na Štampara se, što je također zanimljivo, vodio iz Zbora liječnika u Zagrebu.
Prestat će im smetati 1931, kada ga umirove na državnom položaju. Ali to je već vrijeme kada je Andrija Štampar prerastao i granice malene i zaostale Kraljevine Jugoslavije. Naime, on je već 1922. razvio kontakte i suradnju s Rockefellerovom fondacijom, glavnim, a dugo i jedinim financijerom Zdravstvene organizacije Lige naroda.
John D. Rockefeller, osnivač fondacije, nemilo se obogatio kao prvi naftni magnat u povijesti, i do danas se smatra najbogatijim čovjekom koji je u moderna doba, dakle nakon egipatskih faraona, nastanjivao zemlju. Prema Forbesu, u trenutku Rockefellerove smrti, godine 1937, ekvivalent njegova bogatstva bio je oko današnjih 663,4 milijarde dolara. Ali kako nije bio ovisnik o novcu, nego se rano, već s navršenih pedeset i osam, umirovio i izašao iz svih poslova, Rockefeller je sljedećih četrdeset godina, jer će umrijeti, savršeno bistre glave, s navršenih devedeset i osam, proveo ulažući svoje bogatstvo. A ulagao je u svjetsko zdravstvo, svjetsku znanost i svjetsko obrazovanje. Bio je baptist, religiozan čovjek i – evo ga još jedan – zakleti antialkoholičar i nepušač. Johnu D. Rockefelleru možemo zahvaliti i samo postojanje koncepta svjetskoga zdravstva, te, sljedstveno tome, postojanje Svjetske zdravstvene organizacije. Strogo je odvajao karitativni od filantropskog rada. Bio je filantrop, a ne netko koga bi proslavljala dana milostinja. Idealan čovjek za Andriju Štampara.
Rockefellerova se fondacija bavila iskorjenjivanjem zaraznih i endemskih bolesti, a barem toga je bilo u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Na čelu Rockefellerove sanitarne komisije, kako se zvala institucija koja se užestručno bavila tim poslom, bio je Wicklife Rose, koji će zatim postati direktor Međunarodnoga zdravstvenog odbora. Rose, međutim, nije bio liječnik, nego profesor povijesti i filozofije. Vjerovao je u isto u što je vjerovao i Štampar: da se narod valja učiti zdravlju. Prva škola za javno zdravstvo osnovana je pri Sveučilištu John Hopkins u Baltimoreu 1916. godine, i ona će postati model za škole koje će se osnivati po Europi. Tako i za Školu narodnoga zdravlja koju će Andrija Štampar osnovati u Zagrebu 4. rujna 1926, kao ogranak zajedničke ustanove pod nazivom Higijenski zavod sa Školom narodnog zdravlja, kojoj su zatim pridružene i sljedeće ustanove na više lokacija u gradu: Institut za socijalnu medicinu, Epidemiološki zavod s odjeljenjem – Bakteriološko-serološko odjeljenje, Kemijsko odjeljenje, Antirabično odjeljenje, Odjeljenje za cijepljenje protiv boginja; Kužna bolnica.
Zašto je 1931. Andrija Štampar umirovljen? Bile su mu tek četrdeset i tri, nije bio politički angažiran, a imao je već ogromne i sasvim očigledne zasluge. I na ovo pitanje postoje odgovori, ali oni se manje tiču Andrije Štampara i njegova djela, a mnogo više ovdašnjih politika i političkih mentaliteta. Odmah nakon umirovljenja ga od izvanrednog profesora na zagrebačkom Medicinskom fakultetu, što je bio od 1922, proizvode u redovitog profesora socijalne medicine, ali državna vlast odbija tu odluku, donesenu na osnovu mišljenja o Štamparevom radu uglednih europskih profesora, tako da on ostaje bez profesure. Utješno bi, premda sasvim netačno, bilo reći da je Andrija Štampar postradao kao Hrvat. Istina je, međutim, da je omalovažen po onom modelu po kojem se sve do danas na Balkanu, pa tako i u Zagrebu, eliminiraju pojedinci s viškom dara i inicijative. I obično im se, što je paradoksalno, na takav način učini usluga.
Naime, nakon što kraljevinske vlasti nisu dopustile Andriji Štamparu da u Zagrebu, na Sveučilištu, predaje socijalnu medicinu, započinje njegova velika i posve začudna međunarodna karijera. Iste 1931. namješten je za eksperta Zdravstvene organizacije Lige naroda, kada započinju njegova putovanja svijetom. Istina, nekakvu će, prilično šugavu satisfakciju na Sveučilištu dobiti kada ga po uspostavi Banovine Hrvatske konačno postave za redovnog profesora, i kada mu dodijele vođenje novoustanovljene katedre za higijenu i socijalnu medicinu. Tada objavljuje knjigu “Zdravlje i društvo”, piše udžbenike, nastavlja svoju idealističku misiju u vlastitome narodu, od koje ga nisu odvratila sva svjetska iskustva što ih je u međuvremenu stekao. Andrija Štampar bio je od onih ljudi koji ostaju trajno vezani za svoje lokalne zavičaje, za ono od čega su krenuli, pa ih iskustva širokog svijeta i velikih konteksta samo navedu da se u što širem krugu vrate doma. I da doma uvijek isto postradaju.
Šta mislite što se dogodilo nakon što je budući maršal Slavko Kvaternik proglasio, a Alojzije Stepinac blagoslovio Nezavisnu Državu Hrvatsku, koju će voditi njezin genijalni poglavnik doktor Ante Pavelić? Neće proći ni tjedan, a Andrija Štampar će biti – uhićen. Kobajagi, zbog posjedovanja “ilegalnog materijala”. Držali su ga u uzama i u zaptu sve do 11. svibnja, dakle skoro mjesec dana, a onda su ga bacili van. Ponovo je uhićen, ali ovaj put po nalogu Gestapoa, 15. lipnja 1941, i ubrzo interniran u Graz, gdje će ostati sve dok Crvena armija ne oslobodi Austriju. U čemu se sastojala krivnja Andrije Štampara, kako pred njemačkim nacistima, tako i pred njihovim hrvatskim saveznicima? Nije bio komunist, Židov, niti Srbin. Ali ideja o zdravlju za sve bila je duboko uznemirujuća i iz temelja protivna svemu za što su se oni zalagali.
S pobjedom antifašističke koalicije Andrija Štampar opet je na svojim poslovima. Izabran je za prvog potpredsjednika Ekonomskog i socijalnog vijeća Ujedinjenih naroda i za člana pripremnog odbora zaduženog za stvaranje Svjetske zdravstvene organizacije. Predsjednik je interne komisije koja će obavljati funkciju Svjetske zdravstvene organizacije sve do njezina formalnog osnivanja, 7. travnja 1948, koje će biti omogućeno nakon ratifikacije Glavne skupštine UN-a. Na Prvoj svjetskoj zdravstvenoj skupštini, održanoj u Ženevi od 24. lipnja do 24. srpnja 1948, Andrija Štampar imao je ulogu predsjednika skupštine. Nije pretjerano reći da je bio ključna osoba pri osnivanju Svjetske zdravstvene organizacije.
Godine 1947. postao je član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a odmah zatim i njezin predsjednik. Na to mjesto će biti biran još tri puta uzastopno. Postat će dekan Medicinskog fakulteta u Zagrebu, stići će ga inozemna odlikovanja i počasti, svijet će mu pred noge pasti, a on će ostati pri istoj onoj ambiciji koja ga je kao dječaka, pučkoškolca vodila u Drenovcu i Mrzoviću, dok je gledao seosku sirotinju kako se pati sama sa sobom, sa svojim bolestima i neznanjima koja su do bolesti dovodila.
od kine do Abesinije
Bio je znatiželjan, moderan i svestrano obrazovan čovjek. Jedan od onih među današnjim liječnicima posve iznimnim i malobrojnim intelektualcima raskošnih znanja i interesa. Kao da je, odričući se materijalnih raskoši koje bi proizašle iz bavljenja kurativnom medicinom, na sebe primio svu duhovnu raskoš ovoga svijeta. Tako je i pisao, spajajući naizgled nespojivo: jednostavnost i jasnoću, kao da upravo predaje nepismenim i nepovjerljivim slavonskim seljacima, s profinjenošću i ljepotom visoke kulture i književnosti. Još je 2008, nekako potiho i postrance, u koprodukciji HAZU, Medicinskog fakulteta u Zagrebu, Škole narodnog zdravlja “Andrija Štampar” i nakladnika Srednja Europa objavljen Štamparov “Dnevnik s putovanja 1931-1938.”, u kojemu se, od Kine do Abesinije, i od Amerike do Sovjetskog Saveza, obavještavamo ne samo o međuratnom svijetu i zdravstvu, nego i o sebi današnjima.
Kada je u Zagrebu 1926. osnivao Školu narodnog zdravlja, Andrija Štampar sačinio je deset principa javnoga zdravstva i socijalne medicine, o kojima vrijedi misliti i u kontekstu epidemije koronavirusa koja nas je prestravila, te nas intelektualno i emocionalno izobličila. Evo tih deset principa:
1. Važnije je obavještavanje naroda od zakona.
2. Najvažnije je pripremiti u jednoj sredini teren i pravilno shvaćanje o zdravstvenim pitanjima.
3. Pitanjem narodnog zdravlja i radom na njegovom unapređenju trebaju se baviti svi, bez razlike.
4. Socijalna terapija bitnija je od individualne.
5. Liječnik ne smije biti ekonomski ovisan o bolesniku.
6. Ne smije se raditi razlika između ekonomski jakih i slabih (egalitarizam).
7. U zdravstvenoj organizaciji liječnik treba tražiti bolesnika, a ne obrnuto, kako bi se obuhvatili svi oni koji trebaju zaštitu.
8. Liječnik treba biti narodni učitelj.
9. Pitanje narodnog zdravlja je od većeg ekonomskog nego humanitarnog značaja.
10. Glavno mjesto liječničkog djelovanja je tamo gdje ljudi žive, a ne ordinacija.
Pa iako je od mog hemangioma nakon dvadeset slanih injekcija u sljepoočnicu ostao samo jedan sasvim mali ožiljak, koji do danas nosim i koji se već pomalo gubi u naborima vremešne kože, ostalo je neobično snažno sjećanje. Ono je racionalno pokriće nečega sa čime bih, da nije sjećanja, imao problem. Fizičke se bolesti liječe, i najveće epidemije prođu, a hemangiomi se danas laserom uklanjaju. Posljedice koje ostavljaju su, međutim, uglavnom neotklonjive. I nisu fizičke. Tako je to kod svakoga čovjeka. A kod zajednice ljudi još je i mnogo gore. Zamislite zajednicu od tisuće trogodišnjih dječaka kojima po dvadeset puta injektiraju slani rastvor u sljepoočnicu. Loše je epidemiju koronavirusa pretvarati u kolektivnu društvenu traumu. Socijalna terapija bitnija je od individualne.