Andrić pripada svima nama u našem ipak zajedničkom jeziku

INTERVJU STEVAN TONTIĆ Dobitnik nagrade “Midhat Begić” o poeziju, jeziku, identitetima i odnosu BiH prema bh. nobelovcu za književnost

 

Razgovarala: Andrijana Copf

[email protected] 18.travnja 2011.

 

Stevan Tontić, jedan od najznačajnijih suvremenih bosanskohercegovačkih pjesnika i pisaca, antologičar i prevoditelj s njemačkog jezika, ovogodišnji je dobitnik bijenalne nagrade ”Midhat Begić” PEN Centra BiH i ”Novog izraza”, časopisa za književnu i umjetničku kritiku. Tontić je nagrađen za knjigu eseja ”Po nalozima poezije”, objavljene u izdanju izdavačke kuće ”Zalihica” iz Sarajeva 2009., urednik Almir Zalihić. Odluku o nagradi žiri u sastavu Hanifa Kapidžić-Osmanagić (predsjednica) te članovi: Čedo Kisić, Dejan Đuričković, Željko Ivanković i Juraj Martinović, donio je jednoglasno. U zimu ratne 1993. Tontić je otišao u Njemačku gdje je proveo više od osam izbjegličkih godina, a nakon toga se vratio u Sarajevo gdje i danas živi. Upravo odlaskom u Njemačku, Tontić je počeo pisati nagrađenu knjigu eseja ”Po nalozima poezije”. Ugledni pisac Mile Stojić prigodom predstavljanja jedne zbirke poezije Stevana Tontića, u lipnju 2009., za Tontića je rekao ”Kod njega je ljubav iznad mržnje, a istina iznad laži”. U razgovoru za naš list ovogodišnji laureat nagrade ”Midhat Begić” Stevan Tontić otvoreno govori o nagrađenoj knjizi eseja, jeziku i identitetima, svom odnosu prema poeziji te o nobelovcu Ivi Andriću.

O čemu pišete u ovoj nagrađenoj knjizi eseja, kako pišete ‘po nalozima poezije’?

– Ta knjiga eseja je objavljena prije dvije godine u sklopu mojih Izabranih djela u izdavačkoj kući ‘Zalihica’ u Sarajevu. Te eseje, odnosno o tome što je za mene poezija kao i o mnogim drugim pjesnicima, pisao sam tijekom egzila u Njemačkoj gdje sam proveo više od osam godina, a potom po povratku u Sarajevo. Sam naslov ‘Po nalozima poezije’ znači da sam se poezijom i pisanjem o njoj bavio po nalozima koji su mi dolazili iz nje same, iz samih pjesničkih djela, a ne po bilo kakvim drugim nalozima, naprimjer onima koji dolaze iz određene politike, ideologije ili nekih klanovskih književnih interesa. Poezija je za mene u ratu, kao i u vrijeme mog egzila u Njemačkoj, predstavljala neku vrstu luke spasa i jednako tako pokušaj samoobrane vlastitog jezika, vlastitog duhovnog integriteta.

Biti čovjek je jedino što se mora, kao što se mora i umrijeti* Ivo Andrić je za mene najznačajniji pisac kojeg je ova zemlja dala* Poznavao sam Midhata Begića i ova mi nagrada, svakako, godi

 

O kojim pjesnicima govorite? Koji je to bio pjesnik o kojem ste pisali u tim ratnim godinama, u vrijeme egzila u Njemačkoj?

– Pisao sam o mnogim pjesnicima, pored nekih problemskih tekstova o tome što je za mene poezija, što mi znači, što je jezik poezije i poziv samog pjesnika u mračnim vremenima iz kojih nažalost još nismo izašli. Pisao sam o nekim starijim pjesnicima, sada klasicima, poput Nikole Šopa, ali i prozaistima i esejistima kao što su Branko Ćopić i Radomir Konstantinović, potom, recimo, o Dušku Trifunoviću i Dari Sekulić, i zatim mahom o suvremenicima, posebno o pjesnicima iz BiH kao što su Ranko Risojević, Mile Stojić, Ferida Duraković, Munib Delalić, Dragoslav Dedović, drugi. Tu je i jedna mali zapis o rukopisu zbirke Učili smo za pjesnike II Dragana Šimovića, koji je, nažalost, ubrzo potom umro. Pomenuću i esej o mom prijatelju Milanu Milišiću koji je tragično stradao za vrijeme rata u Dubrovniku.

Spominjete jezik koji na neki način određuje pisca. Kakav je Vaš stav prema jeziku, i na primjeru polemike Matica hrvatska Sarajevo-Zadužbina Ive Andrića iz Beograda. – Što mislite je li Matica hrvatska Sarajevo u pravu što je objavila izabrana djela Ive Andrića u četiri knjige u ediciji ”Hrvatska književnost BiH u 100 knjiga”, s obzirom da Andrić pripada i hrvatskoj književnosti BiH?

– O Andrićevoj pripadnosti, bar jednim, ranim dijelom opusa, toj književnosti može se s razlogom razgovarati, iako je on svoja najvažnija djela napisao na srpskom jeziku (a jezik je odlučujući kriterij pripadnosti ovoj ili onoj književnosti), pa se hrvatska književnost više od pola stoljeća nije u tom pogledu ni zanimala za njega. Proglašavan je i otpadnikom iz hrvatskog naroda. Vremena se mijenjaju, pa je danas, opet, dobrodošao. Andrić je pripadao generaciji koja se borila za stvaranje Jugoslavije i ostao do kraja jugoslavenski orijentiran pisac, usidren u srpskoj kulturnoj sredini. Tematski je, naravno, suštinski i najpretežnije vezan za Bosnu. Ta polemika za mene nije zanimljiva; tu se nadgrnjavaju razni interesi, a što se tiče pomenutog spora, ne bih ga komentirao. Radi se o pitanji autorskih prava, pa neka sud to rješava.

Kakav je Vaš odnos prema jeziku? Danas u BiH imamo tri jezika.

– Za pjesnika i za svakog pisca jezik je nešto najvažnije. On je, naravno, najvažniji i za svaki narod jer u jeziku je pohranjeno sve – pohranjena su sjećanja, cjelokupna predaja jednog naroda i jedne zemlje. Zbog toga nije čudno što se vode sporovi oko toga tko kojim jezikom govori, kako se jezik naziva itd. Normalno i politički korektno je da mi danas imamo tri službena jezika, međutim, javljaju se i oni koji bi taj jezik željeli unificirati i dati mu samo jedno, ovo ili ono ime, što mislim da nije produktivno ni u kulturnom ni u političkom smislu.

Kojim jezikom Vi pišete?

– Ja pišem srpskim jezikom (treba li reći: u svom ličnom idiomu), koji sam ranije nazivao srpskim ili srpskohrvatskim. Ako bi netko htio moj jezik proglasiti bosanskim, onda bih se protiv toga pobunio. To je upravo radila ovdašnja Nacionalna i univerzitetska biblioteka tako što je mnoge knjige hrvatskih i srpskih pisaca kodirala pod ‘bosanski jezik’. I pojedine zajedničke institucije, kao i strane ambasade, imale su ili još imaju na svojim web-stranicama kao jezike komuniciranja: bosanski i obično engleski. Kao da hrvatski i srpski ovdje ne postoje. Ne vidim zbog čega se to činilo i čini jer to samo izaziva zlu krv među nama. Neka svatko označi svoj jezik kako želi, ali u principu naši su jezici sada razdvojeni i to se mora poštivati. Svejedno što se u osnovi radi o istom ili zajedničkom jeziku. Ali nije to jedini «paradoks» u ovoj lijepoj i tužnoj zemljici među svjetovima.

Andrić je na najharmoničniji i najuniverzalniji način govorio o čovjeku s ovih prostora, i to ne udvarajući se nikome, ne navijajući nizašto i ozbiljno studirajući svoje teme

Koliko je važan njegovati jezik kao takav? Kažete da se Vaš jezik prevede u bosanski, da biste se pobunili. Koliko je važno poštovati identitet jednog pisca u tom smislu?

– To je apsolutno važno i nužno, to je ono što je elementarno korektno. Ne možemo označavati jezik jednog pisca drukčije nego što ga on sam označava. A i zašto bismo to radili? Ja sam ne samo Srbin, ja sam i Bosanac, rođen sam u Bosni i živim u Bosni, ali ja kao i mnogi ljudi i mnogi pisci smatram da je moj identitet višeslojan – ja sam i Bosanac i Srbin i Europljanin i recipijent kulture čovječanstva koju mogu apsorbirati i koju želim upoznati. 

Drugim riječima, pogrešno je čovjeka kao individualca svoditi na samo jednu dimenziju?

– Ima onih koji sami sebe svode i utjeruju u samo jedan identitet koji im je najvažniji, i u kojem se zadovoljno brčkaju, ali ja sam čovjek koji je otvoren za drugo i nisam zakopan u samo jedan sloj svoga identiteta. Pisao sam i o tome u svojoj knjizi.

U jednom razgovoru za “Dane” iz 2002. koji je Mile Stojić radio s Vama, spominje se Vaš esej “Biti Srbin” iz 1992. Kako danas gledate na taj esej? Kakav je Vaš stav o nacionalnom identitetu?

– To sam napisao na početku rata na molbu mog prijatelja Predraga Fincija s kojim sam zajedno studirao filozofiju i koji je upravo bio osnovao jedan mali časopis pod nazivom ‘Zemlja’. Ja sam tada rekao (bio je to, u stvari, odgovor na pitanje uvaženog kolege Nedžada Ibrišimovića: Šta za tebe znači biti Srbin?) da sam, dabome, Srbin, ali je najbitnije biti i ostati čovjek i da je to jedino što se mora, kao što se mora i umrijeti. U tom trenutku, naravno, nije bilo jednostavno za vrijeme rata u Sarajevu izjašnjavati se kao Srbin. Ali čovjek jeste ono što jeste i ne smije sebe falsificirati. Time što sam Srbin nisam neprijatelj bilo kojeg drugog čovjeka i bilo kojeg drugog naroda. Jednako tako ne smatram to nikakvim darom ni preimućstvom, to je naprostoo jedna činjenica.

Kakav je Vaš odnos prema nagradama? Koliko Vam znači nagrada ‘Midhat Begić’?

– Smisao svake nagrade jeste u tome da skrene pažnju na nagrađeno djelo. Inače, što sam već negdje rekao, ni jedna nagrada ne čini nagrađenog pisca boljim nego što on stvarno jeste. Poznavao sam profesora Midhata Begića, koji je bio izuzetno značajna figura u književnoj znanosti i kritici u BiH, ali i u širim, jugoslavenskim okvirima. Objavio je, recimo, i izuzetno značajnu knjigu o velikom srpskom kritičaru Jovanu Skerliću iz vremena moderne, pa bi već to bilo dovoljno da mu srpska književnost duguje. Begić je bio rasan esejist; nije bio samo znanstvenik ili suhoparni interpretator književnih djela, nego je zaista bio vrstan esejist, stilist, nastojao se saživjeti s djelom o kojem piše. Tako da je ova nagrada  priznanje koje mi svakako godi.

Poezija je za mene u ratu predstavljala luku spasa i pokušaj samoobrane vlastitog jezika

U ovom vremenu zaborava, koliko je važno ustanoviti ovakve nagrade koje će podsjećati javnost na velike ljude naše kulture?

– Sigurno da je važno. Ima mnogo raznih nagrada, sitnih pa i beznačajnih, ali zašto da ne? Ali pogotovo je važno ustanoviti nagrade koje podsjećaju, kako kažete, na velike ljude iz naše nedavne ili dalje prošlosti. Imamo više izuzetnih imena u našoj prošlosti kojih se danas možda slabo prisjećamo.

Spomenula sam već Ivu Andrića, i moram Vas pitati: koliko se mi u BiH podsjećamo na djelo Ive Andrića? Nekako preko njega uvijek više ratujemo nego što nas spaja?

– Da, nažalost, to je točno. Ivo Andrić, naravno, pripada svima nama u našem ipak zajedničkom jeziku i on je za mene najznačajniji pisac kojeg je ova zemlja dala. A bilo je još velikih pisaca u modernom vremenu BiH, kao što su Jovan Dučić, Aleksa Šantić, A.B. Šimić, Mak Dizdar, ili divni pjesnik Nikola Šop, naravno i Meša Selimović, Branko Ćopić i neki drugi. Ali Andrić je na najharmoničniji i najuniverzalniji način govorio o čovjeku s ovih prostora, i to ne udvarajući se nikome, ne navijajući nizašto i ozbiljno studirajući svoje teme. Nije slučajno što je postao svjetski poznat pisac i što je dobio Nobelovu nagradu.

Što mislite zašto onda ‘ratujemo’ oko njegovog imena i djela, zašto ga nema više u bh. javnosti?

– Vama je poznato da postoje neki krugovi, posebno među Bošnjacima, koji su Andrića proglasili mrziteljem Bosne i Bošnjaka, da on krivo prikazuje naše muslimane, našu povijest, pogotovo Osmanski period. Međutim, to su ozbiljni pročuvatelji Andrićevog djela, među njima i neki Bošnjaci, argumentirano pobijali. Nažalost, uvijek postoje oni, u svim našim nacionalnim sredinama, koji traže od pisca, pa i od najvećeg, da povijest i život ljudi jedne zemlje slikaju prema njihovim očekivanjima i zamislima. Kao da je pisac neki kvaziznanstvenik koji bi morao preslikavati povijest jedne zemlje, jednog područja ili jednog mentaliteta prema njihovim predstavama i mustrama. Andrić je, naravno, koliko realistički pisac toliko i pisac velike imaginacije, pisac sa svojom fantazijom i pisac u čijem su djelu prisutne pjesničke slike, kao i kod svakog drugog značajnog autora. Riječ je dakle o kritici koja ne se ne zasniva na istinskom čitanju i tumačenju njegovog književnog djela, već na izvjesnim spoljnim, ideološki opterećenim predstavama kojima se ugađa slabo obrazovanima i poluinteligentima «narodnjačke» orijentacije.

Na čemu trenutno radite?

Ja sam pisac bez zaposlenja ili kako se to kaže – slobodni umjetnik. Trenutno prevodim neke značajne njemačke pjesnike, a upravo sam završio prijevod izvanrednog njemačkog pjesnika Christopha Meckela, čije su pjesme objavljene i u posljednjem broju časopisa Matice hrvatske Mostar ‘Motrišta’. Knjiga će izaći ove godine u izdanju ‘buybooka’ iz Sarajeva.

 

 

okviri:

 

Stojić: Kod njega je ljubav iznad mržnje, istina iznad laži

Na promociji Tontićeve zborke pjesama ”Sveto i prokleto” u lipnju 2009.,  ugledni pisac i pjesnik Mile Stojić, govoreći o Tontiću, pjesniku čije djelo traje preko 40 godina, istaknuo je: “Tontić je imao više faza kao pjesnik. U prvoj ranoj fazi je bio euforičan i ironičan, u drugoj ratnoj fazi govorio je s jasnom porukom protiv mržnje i ubijanja. On sveopćoj mržnji suprotstavlja ljubav prema ljudima i svijetu u kojem živi i ženi koju voli. Dok je bio u Njemačkoj pisao je o tuđini, o najgorem ljudskom iskustvu. U ovoj zadnjoj knjizi pjeva poslije rata, o svijetu koji je srušen i koji pokušava konstruirati kao jedan novi svijet… Kod njega je ljubav iznad mržnje i istina iznad laži“, kazao je Stojić.

 

Pokoravanje poeziji

“Knjiga ‘Po nalozima poezije’ Stevana Tontića djelo je rasnog predstavnika studijskog književnog eseja, savršeno usklađenog s definicijom žanra kakav je kod nas teorijski zasnovao i sam izuzetno ilustrirao Midhat Begić. Knjiga zorno prikazuje lik našeg znamenitog pjesnika kao jednako uspješnog i nezaobilaznog esejista. Pjesnik tumači poeziju drugih pjesnika, shvaćajući je iznutra, iz dubina njihovog nadahnuća, uvijek se pokoravajući ‘nalozima poezije’. Poetske teme i razmišljanja o poeziji proširuju ovdje, međutim, i široki kulturološki uvidi u književnu današnjicu”, navodi se u obrazloženju žirija.

 

Andrijana Copf 13. 02. 2022.