Ili Ladanov onestetični Kiklop, na margini istoimenoga teksta Ivana Lovrenovića s Ajfelova mosta
Prije točno pedeset godina, na današnji dan 1961, a bio je 14. XII. četvrtak a ne srijeda kao danas, nobelovcu Ivu Andriću javio se u Beograd sa Strosmayerova trga 4 u Zagrebu mladi, tridesetogodišnji Tomislav Ladan. Ladan se rodio u lipnju 1932. u Ivanjici u zapadnoj Srbiji gdje mu je otac, potomak grane bosanskih Hrvata poput Andrićevih, službovao, a s Andrićem je Ladan te jeseni putovao zavičajnom zemljom, prema Mostaru. Zastali su u Konjicu, razgovarajući pritom o švedskim prijevodima Andrićevih romana i priča. Ladan se u švedskom izvještio za kratkih skandinavskih stipendija u koje se nešto ranije bio zaputio opremljen knjiškim, biblijskim, vokabularom pa se ondje znameniti Bergman šalio s njime kao prispodobom iz vremenskog stroja. U svoju švedsku prevoditeljicu, također Bergmanicu, Andrić je svakako imao prijateljsko povjerenje, s njome se u isto zgusnuto vrijeme kada Ladanu po konjičkom dogovoru šalje švedska izdanja u Sarajevo dopisuje oko skore štokholmske ceremonije na kojoj će o priči i pričanju govoriti francuski. Ali kako je Ladan, kao što se vidi, tada već u Zagrebu – otselio, posve iznenada, iz Sarajeva – njezinu se prijevodu Bron över Drina posvećuje tek u nobelovskom formatu: Dopustite mi – poručuje Andriću 15. XI, dvadesetak dana nakon što je Andrić oglašen slavodobitnikom, uz to što je do sada otkrio samo neke manje nepreciznosti u prijevodu – da Vam ovom prilikom, iako sa zakašnjenjem, čestitam na Nobelovoj nagradi, a mislim da, najzad, ni sada nije kasno, jer čestitati na zasluženome nije nikada kasno“. Drugo će Ladanovo pismo, ono rukopisno, od četvrtka prije pedeset godina čekati na Andrića u Beogradu nešto duže nego je Ladan pretpostavljao, Andrić se još prethodnog jutra 13. XII. družio sa švedskim Lucijama, a tek će za nekoliko dana Šveđanima pomoći u vraćanju Tagorea iz onoga vremenskoga stroja.
Čekao sam da se ova velika strka oko Vas smiri – piše dakle Ladan – i da se vratite iz Švedske, pa da u miru uzmognete naći vremena da pregledate ove moje primjedbe na prijevod gospođe Bergman.
Općenito uzevši taj prijevod se lako čita, pisan je dobrim jezikom (naravno, koliko to ja kao stranac mogu osjetiti) ali – kao što ćete vidjeti donekle iz priloženih primjedaba – mislim da je izražajni kolorit u pogledu na atmosferu kasabe dosta blijed. Neke od omašaka su možda više pitanje stilizacija i jezičkog osjećaja nego li promašaj u traženju adekvata, ali ima i nesumnjivih netačnosti. Mislim da su, uz specifično „bosanske“ idiome, najgore prošli turcizmi i arapizmi, jer su ostavljeni u originalu, ali se ne objašnjavaju niti putem fusnota niti pomoću rječnika stranih riječi.
Ja sam, istina, uporedio svaku rečenicu prijevoda sa originalom, ali moja pažnja dakako nije mogla biti potpuna, te bi se možda našla još koja omaška ili neadekvatnost.
Molim Vas da mi javite što mislite o ovim primjedbama, kako bih znao na koji način da pristupim upoređivanju … (a čini mi se da će ovdje biti još više primjedaba, jer letimičan pogled kao da dovodi u sumnju neka mjesta u tekstu).
Želeći Vam mnogo sreće u svemu, a posebno spokojstva i neuznemirenosti u ovim jubilantnim danima… oprašta se Ladan uz šest stranica primjedbi poput one da se za dve generacije kasabalijskih gazdinskih i begovskih raspikuća ipak ne može kazati dvije generacije gradskih rasipnika.
Dragi zemljače – odgovara Andrić na povratku iz Švedske da je primio pismo od prošle godine. Hvala Vam na trudu koji ste uložili u pregledanje švedskog prevoda moga romana. Mnogo ste me zadužili.
Prema mojim iskustvima sa prevodima na razne jezike, stvar sa ovim prevodom ne stoji tako rdjavo. U tom se slažem sa Vama. To je onih deset ili petnaest odsto koje neminovno gubi svaka knjiga prevedena na drugi jezik. Takvih propusta i omašaka, i većih, nalazim ja na primer u nemačkim i francuskim prevodima koji potiču od dobrih znalaca srpskohrvatskog jezika. Većina pisaca poznata je svetu po takvim ili sličnim prevodima. Sa tom činjenicom treba računati, i miriti se s njom, kad se izmenit ne može. – Vaše primedbe bile bi dragocene kad bi mogle biti učinjene dok je stvar još u rukopisu, ali na žalost to nije mogućno. Gospođa Bergman će sada prevesti „Prokletu avliju“ sa originala, jer je dosadašnji švedski prevod sa nemačkog, kao i knjigu pripovedaka. Kad bude i to objavljeno, mogao bi se možda u našoj štampi učiniti jedan osvrt na te švedske prevode, odati im dužno priznanje i staviti potrebne zamerke.
Svakako, sada znam na čemu sam i uvek ću Vam ostati zahvalan na Vašem trudu i uslugama.
Kako živite? Možete li da radite? Nadam se da je za Vas i Vaš rad i razvitak bolje da ste u Zagrebu i na tom poslu, i želim Vam svako dobro. Ako navratite u Beograd, svakako me potražite.
Prije četiri dana u jednoj sam crkvi u Puli prevedenoj u svečanu dvoranu primio Kiklopa u Ladanovo ime, jer to sam nije mogao učiniti. Sa činjenicama treba računati, i miriti se s njima, ne samo kada se ne mogu izmijeniti. Poput Kiklopa koji je zavrijedio sa svoj Rječnik, a čestitati na zasluženome nikad nije kasno, pritom je riječ o prijevodu, neprestano prevodimo, nadinterepretiramo premda znamo da se s činjenicama treba miriti. Riječ onestetičan, ako sam je dobro zapamtio, a ako i nisam to ništa ne mijenja u ovoj stvari, Ladan je sročio za svojstvo nekog zagrebačkog trgovačkog centra. Ali, dragi zemljače, ne ide se u vlastitu onestetičnu trgovinu, naprotiv brendovi ne smiju biti prevedeni, stoga je za Vas i Vaš rad i razvitak bolje da ste otišli, nikad nije kasno proći kroz ogledalo.
Andrić kao naše ogledalo II
Ili Ladanov onestetični Kiklop, na margini istoimenoga teksta Ivana Lovrenovića s Ajfelova mosta
Prije točno pedeset godina, na današnji dan 1961, a bio je 14. XII. četvrtak a ne srijeda kao danas, nobelovcu Ivu Andriću javio se u Beograd sa Strosmayerova trga 4 u Zagrebu mladi, tridesetogodišnji Tomislav Ladan. Ladan se rodio u lipnju 1932. u Ivanjici u zapadnoj Srbiji gdje mu je otac, potomak grane bosanskih Hrvata poput Andrićevih, službovao, a s Andrićem je Ladan te jeseni putovao zavičajnom zemljom, prema Mostaru. Zastali su u Konjicu, razgovarajući pritom o švedskim prijevodima Andrićevih romana i priča. Ladan se u švedskom izvještio za kratkih skandinavskih stipendija u koje se nešto ranije bio zaputio opremljen knjiškim, biblijskim, vokabularom pa se ondje znameniti Bergman šalio s njime kao prispodobom iz vremenskog stroja. U svoju švedsku prevoditeljicu, također Bergmanicu, Andrić je svakako imao prijateljsko povjerenje, s njome se u isto zgusnuto vrijeme kada Ladanu po konjičkom dogovoru šalje švedska izdanja u Sarajevo dopisuje oko skore štokholmske ceremonije na kojoj će o priči i pričanju govoriti francuski. Ali kako je Ladan, kao što se vidi, tada već u Zagrebu – otselio, posve iznenada, iz Sarajeva – njezinu se prijevodu Bron över Drina posvećuje tek u nobelovskom formatu: Dopustite mi – poručuje Andriću 15. XI, dvadesetak dana nakon što je Andrić oglašen slavodobitnikom, uz to što je do sada otkrio samo neke manje nepreciznosti u prijevodu – da Vam ovom prilikom, iako sa zakašnjenjem, čestitam na Nobelovoj nagradi, a mislim da, najzad, ni sada nije kasno, jer čestitati na zasluženome nije nikada kasno“. Drugo će Ladanovo pismo, ono rukopisno, od četvrtka prije pedeset godina čekati na Andrića u Beogradu nešto duže nego je Ladan pretpostavljao, Andrić se još prethodnog jutra 13. XII. družio sa švedskim Lucijama, a tek će za nekoliko dana Šveđanima pomoći u vraćanju Tagorea iz onoga vremenskoga stroja.
Čekao sam da se ova velika strka oko Vas smiri – piše dakle Ladan – i da se vratite iz Švedske, pa da u miru uzmognete naći vremena da pregledate ove moje primjedbe na prijevod gospođe Bergman.
Općenito uzevši taj prijevod se lako čita, pisan je dobrim jezikom (naravno, koliko to ja kao stranac mogu osjetiti) ali – kao što ćete vidjeti donekle iz priloženih primjedaba – mislim da je izražajni kolorit u pogledu na atmosferu kasabe dosta blijed. Neke od omašaka su možda više pitanje stilizacija i jezičkog osjećaja nego li promašaj u traženju adekvata, ali ima i nesumnjivih netačnosti. Mislim da su, uz specifično „bosanske“ idiome, najgore prošli turcizmi i arapizmi, jer su ostavljeni u originalu, ali se ne objašnjavaju niti putem fusnota niti pomoću rječnika stranih riječi.
Ja sam, istina, uporedio svaku rečenicu prijevoda sa originalom, ali moja pažnja dakako nije mogla biti potpuna, te bi se možda našla još koja omaška ili neadekvatnost.
Molim Vas da mi javite što mislite o ovim primjedbama, kako bih znao na koji način da pristupim upoređivanju … (a čini mi se da će ovdje biti još više primjedaba, jer letimičan pogled kao da dovodi u sumnju neka mjesta u tekstu).
Želeći Vam mnogo sreće u svemu, a posebno spokojstva i neuznemirenosti u ovim jubilantnim danima… oprašta se Ladan uz šest stranica primjedbi poput one da se za dve generacije kasabalijskih gazdinskih i begovskih raspikuća ipak ne može kazati dvije generacije gradskih rasipnika.
Dragi zemljače – odgovara Andrić na povratku iz Švedske da je primio pismo od prošle godine. Hvala Vam na trudu koji ste uložili u pregledanje švedskog prevoda moga romana. Mnogo ste me zadužili.
Prema mojim iskustvima sa prevodima na razne jezike, stvar sa ovim prevodom ne stoji tako rdjavo. U tom se slažem sa Vama. To je onih deset ili petnaest odsto koje neminovno gubi svaka knjiga prevedena na drugi jezik. Takvih propusta i omašaka, i većih, nalazim ja na primer u nemačkim i francuskim prevodima koji potiču od dobrih znalaca srpskohrvatskog jezika. Većina pisaca poznata je svetu po takvim ili sličnim prevodima. Sa tom činjenicom treba računati, i miriti se s njom, kad se izmenit ne može. – Vaše primedbe bile bi dragocene kad bi mogle biti učinjene dok je stvar još u rukopisu, ali na žalost to nije mogućno. Gospođa Bergman će sada prevesti „Prokletu avliju“ sa originala, jer je dosadašnji švedski prevod sa nemačkog, kao i knjigu pripovedaka. Kad bude i to objavljeno, mogao bi se možda u našoj štampi učiniti jedan osvrt na te švedske prevode, odati im dužno priznanje i staviti potrebne zamerke.
Svakako, sada znam na čemu sam i uvek ću Vam ostati zahvalan na Vašem trudu i uslugama.
Kako živite? Možete li da radite? Nadam se da je za Vas i Vaš rad i razvitak bolje da ste u Zagrebu i na tom poslu, i želim Vam svako dobro. Ako navratite u Beograd, svakako me potražite.
Prije četiri dana u jednoj sam crkvi u Puli prevedenoj u svečanu dvoranu primio Kiklopa u Ladanovo ime, jer to sam nije mogao učiniti. Sa činjenicama treba računati, i miriti se s njima, ne samo kada se ne mogu izmijeniti. Poput Kiklopa koji je zavrijedio sa svoj Rječnik, a čestitati na zasluženome nikad nije kasno, pritom je riječ o prijevodu, neprestano prevodimo, nadinterepretiramo premda znamo da se s činjenicama treba miriti. Riječ onestetičan, ako sam je dobro zapamtio, a ako i nisam to ništa ne mijenja u ovoj stvari, Ladan je sročio za svojstvo nekog zagrebačkog trgovačkog centra. Ali, dragi zemljače, ne ide se u vlastitu onestetičnu trgovinu, naprotiv brendovi ne smiju biti prevedeni, stoga je za Vas i Vaš rad i razvitak bolje da ste otišli, nikad nije kasno proći kroz ogledalo.