Ovako je Ivo Andrić u “Razgovorima sa Gojom”, tom začudnom, žanrovski neodredivom tekstu, između fikcije i fakcije, eseja i pripovijetke, pisao o kazalištu: “Za mene je cirkus najpristojnija forma pozorišta. On je najmanja beda u toj velikoj bedi. U životu sam dolazio u dodir i sa pozorištem i sa glumcima. I svaki put sam se mogao uveriti da je pozorište najjaloviji od svih naših napora. U dodiru sa scenom i glumcima mene ispuni takvo osećanje bede da se pitam: da li ova ništavnost pozorišta nije samo slika onog što čeka sve veštine, pre ili posle, na njihovom putu?” Ove riječi su, kao i koješta drugo što je napisao, ili za što se pričalo da je napisao, pratile pisca kroz život kao sjena na plućima, više kao izvor nekoga jada, ogovaranja, urbanih mitova i tračeva, nego kao izazov istraživačima njegova djela ili barem bulevarskim novinarima da ga upitaju, ili barem da se upitaju, što je u njemu budilo takav žestok, skoro fiziološki otpor prema umijeću glume, prema ljudskoj grimasi i gesti, i pozorištu kao nepristojnijoj formi cirkusa.
Ivo Andrić nastojao je sebe, svoju intimu i privatnost, zatajiti od svijeta, govorio je kako je nepristojno baviti se piščevom osobom dok god je pisac živ, apelirao je da ga se pusti na miru, kao da je skrivao nešto ružno i sramotno, ili kao da je sav život jedna velika sramota, i svu svoju socijalnu energiju uložio je da se o njemu nikada ništa ne sazna. Svako pokazivanje sebe, vlastitih emocija, strasti i nagona, odbijao je kao nešto što ne samo da je nepristojno, nego je i neljudsko, životinji svojstveno.
I kako je takva jedna narav mogla gledati na umijeće glume, akt glumačkoga razotkrivanja, na teatar općenito? Za njega takvog, gluma je, bezbeli, bila najgora pornografija duše. Teatar se, iz te perspektive, od cirkusa razlikuje po tome što cirkus razotkriva, koristi, manipulira ljudskim tijelima, ne nalazeći razliku između ljudi i slonova ili majmuna, dok teatar razotkriva čovjekovu nutrinu, što duboko uznemirava i što mora da je “velika beda”, najveća, valjda, koju si čovjek svojevoljno može prirediti.
U knjizi “Sa Ivom Andrićem” Ljubo Jandrić spominje kako je Andrić, kada mu je jedan beogradski glumac zamjerio zbog ovakvih riječi o teatru, u šali odgovorio: “Ma to je Goya rekao, a ne ja.” Gorka je bila i ta njegova šala, jer je i u šali bježao od razotkrivanja pred svijetom i toga da kaže što mu je pri duši. U bijegu i bježanju bila je sudbina Andrićeva. Njegova životna putanja bijegom je obilježena, i bježeći tako, napisao je velike knjige, romane i pripovijetke, svoga jezika.
Za kazalište, ili o kazalištu, nikada ništa nije napisao. Nije volio deklamacije i izbjegavao je da bude prisutan kada bi netko naglas čitao ili recitirao njegove tekstove. Sam bi ih čitao nevoljko i izrazito bezizražajno, unjkavim glasom i polagano, poput svećenika koji izgovara vječno istu propovijed (trenutno najdostupniji zapis Andrićeva glasa je na kompakt disku uz antologiju “Glasovi neumrlih”, u izdanju Radio Beograda). Da ga je bilo pitati, vjerojatno bi najveću sklonost pokazao prema orijentalnom kazalištu sjena, u kojemu je ljudsko tijelo svedeno na sredstvo u igri svjetla i tame. Pa ipak, uvijek je bio blizu teatru, družio se s tim svijetom, žena mu je bila kazališna kostimografkinja.
Vera Stojić, osoba koja ga je, možda, i najbolje poznavala i koja mu je, u velikoj mjeri, podredila vlastiti život, beogradska prevoditeljica i važna intelektualka svoga doba, Andrićeva neformalna sekretarica, žena koja je za njega obavljala različite praktične poslove kojima nije bio vičan, ili ih je snebljivo izbjegavao, rekla je nakon njegove smrti: “Bio je nekako tuđ čovek.”
Tužno je, i životno porazno, kada takvo što izgovori netko sa kime je čovjek bio blizak. Ali iz te naravi, iz tih strašnih, vječno skrivenih razloga za samoću i distanciranost, nastala je velika Andrićeva književnost. A ona je, paradoksalno, vrlo scenična – danas bi se kazalo i filmična – sva u odnosima među likovima, u sukobu, dijalogu, društvenom i porodičnom slomu, višeglasna i dramaturški čvrsto konstruirana, često po najtradicionalnijim aristotelovskim principima. Andrić nije monološki, ni monomanski pisac, on ne koristi prozu u esejističke ili filozofske svrhe, da pomoću nje dokazuje ove ili one ideje, nego pripovijeda ono što se dogodilo, vodeći računa o jedinstvu prostora, mjesta i vremena. Iako je to u pripovjednoj prozi nepotrebno, jer pripovjedač za razliku od dramatičara smije ama baš sve, svugdje i u svakom vremenskom diskontinuitetu. On likovima ne posuđuje različite varijacije vlastitoga glasa, nego svaki od njih ima svoj, vlastiti i autentični glas, koji je vrlo često daleko od Andrićevog ili od glasa pripovjedača u tekstu.
Svojom formom, reminiscencijom koja uokviruje jedan ljudski život i sudbinu, te jednu puno širu priču, Prokleta avlija pomalo podsjeća na Wellesovog Građanina Kanea. Umjesto “Ružina pupoljka” koji više nikome ništa ne znači, tu je stolarski alat i maleni fra Petrov strug od hrastova drveta. Oni koji su nadživjeli pokojnika mogu samo popisati i inventarisati što je ostalo iza njega, ali predmeti ne govore, premda čuvaju priču.
Ta je duža pripovijetka, ili kraći roman, nastala na kraju, nakon što je objavio skoro sva svoja najvažnija djela (u najvažnijoj svojoj književnoj godini, u 1945. Travničku hroniku, Na Drini ćupriju i Gospođicu). Nakon Proklete avlije, započet će svoj sarajevski roman, Omera pašu Latasa (ili Sarajevsku hroniku, kako su tu knjigu drugi zvali), koji će kao nedovršen biti objavljen nakon njegove smrti. Možda bi bilo ispravno reći kako Andrić nakon rata više i nije dovršio roman, a neki cinik primijetio bi da je Andrić umio dovršiti roman isključivo pod bombama i dok mu je u vrijeme njemačke okupacije, kao bivšem kraljevinskom diplomatu, glava stalno bila u torbi.
Naime, Prokleta avlija nastala je, prema legendi na kojoj je insistirao sam pisac, iz neuspjelog romana o Džem sultanu, kojem je pristupio vrlo ambiciozno, zamišljao ga i pisao punih sedamnaest godina, napisao oko 250 stranica, zaokružio cjelinu i na kraju bio nezadovoljan rezultatom. Zatim je tih 250 stranica, uz minimalna tehnička dorađivanja, skratio i stesao na jedva 90 stranica, i tako je od jednoga – navodno – propalog romana nastao jedan od najdojmljivijih proznih komada našega jezika (kad smo kod jezika, na ovome mjestu je važno napomenuti: za Andrića taj jezik bio je jedan, a varijante su mu bile istočna i zapadna – ili južna, s tim uvjerenjem pisao je svoje knjige, pa ga ne bi trebalo krivotvoriti, bilo u stavu o jeziku, bilo u jeziku samome, u skladu s našim aktualnim nacionalnim i jezičnim oportunitetima).
U Prokletoj avliji upisano je i ponešto autobiografsko: kao mladobosanski simpatizer i jugoslavenski idealist, Andrić je robijao u mariborskoj kaznionici. Ali nešto je u toj priči još puno ličnije i intimnije, a o čemu se razmjerno rijetko piše i govori. Naime, osim što je ova pripovijetka parabola o totalitarizmu, u koju su upričavane priče o fratarskoj vjernosti, o tragičnoj sudbini jednoga otomanskog princa (zanimljivo je primijetiti da je Prokleta avlija objavljena 1954, u godini pada “princa politbiroa” Milovana Đilasa), o ljudskoj prirodi suočenoj s okolnosti sabijanja u životinjski tor, o krivnji i nevinosti čovjekovoj, te o tome koliko malo, iz perspektive same vlasti (ili svake vlasti), znači to je li netko kriv ili je nevin; osim što, dakle, pripovijeda o svemu ovom, Andrić fikcionalizira jedno svoje pretežito osjećanje, svoju frustraciju i svoj najveći strah. Prokleta avlija, naime, pripovijeda o čovjekovu razotkrivanju pred drugim ljudima, koje je prva i najteža posljedica robije, najgora kazna koju je pisac mogao zamisliti. Pišući o vlastitome strahu, Ivo Andrić je ispripovijedao priču o totalitarizmu. Pripovijedajući o totalitarizmu, on je pisao o onome što ga se intimno najviše ticalo.
Njegovo užasavanje pred teatrom je, ako nije preslobodno reći, bilo užasavanje pred situacijom proklete avlije. Nije umio biti glumac, grozio se glumačke sudbine i pomisli da će sve, pa i njegovo pisanje, jednoga dana završiti tamo gdje završavaju kazališne predstave. Ali možda je, tako neglumstven, zato i pisao tako glumstvene rečenice.
Ima neke pravde u tome što su se glumci i ostali tvorci kazališne iluzije iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske našli u Virovitici, da insceniraju njegovu Prokletu avliju. Ukraj svih metropola i nacionalnih središta, u jednoj lijepoj varoši, po mjeri Andrićevih bosanskih čaršija, u Virovitici, čije ime počinje istim slogom kao i ime njegova zavičajnog Višegrada, mjesto je na kojemu bi se mogla odigrati drama Andrićeva života i njegove ljudske intime. Golem je to teatarski izazov, kako na stvarnoj pozornici, tako i na unutarnjim pozornicama naših ljudskih duša i naših samoća.
(napisano za programsku knjižicu predstave Prokleta avlija, u režiji Nebojše Bradića, čija je premijera održana 27. rujna 2011.)
Andrić ili strah od glume
Ovako je Ivo Andrić u “Razgovorima sa Gojom”, tom začudnom, žanrovski neodredivom tekstu, između fikcije i fakcije, eseja i pripovijetke, pisao o kazalištu: “Za mene je cirkus najpristojnija forma pozorišta. On je najmanja beda u toj velikoj bedi. U životu sam dolazio u dodir i sa pozorištem i sa glumcima. I svaki put sam se mogao uveriti da je pozorište najjaloviji od svih naših napora. U dodiru sa scenom i glumcima mene ispuni takvo osećanje bede da se pitam: da li ova ništavnost pozorišta nije samo slika onog što čeka sve veštine, pre ili posle, na njihovom putu?” Ove riječi su, kao i koješta drugo što je napisao, ili za što se pričalo da je napisao, pratile pisca kroz život kao sjena na plućima, više kao izvor nekoga jada, ogovaranja, urbanih mitova i tračeva, nego kao izazov istraživačima njegova djela ili barem bulevarskim novinarima da ga upitaju, ili barem da se upitaju, što je u njemu budilo takav žestok, skoro fiziološki otpor prema umijeću glume, prema ljudskoj grimasi i gesti, i pozorištu kao nepristojnijoj formi cirkusa.
Ivo Andrić nastojao je sebe, svoju intimu i privatnost, zatajiti od svijeta, govorio je kako je nepristojno baviti se piščevom osobom dok god je pisac živ, apelirao je da ga se pusti na miru, kao da je skrivao nešto ružno i sramotno, ili kao da je sav život jedna velika sramota, i svu svoju socijalnu energiju uložio je da se o njemu nikada ništa ne sazna. Svako pokazivanje sebe, vlastitih emocija, strasti i nagona, odbijao je kao nešto što ne samo da je nepristojno, nego je i neljudsko, životinji svojstveno.
I kako je takva jedna narav mogla gledati na umijeće glume, akt glumačkoga razotkrivanja, na teatar općenito? Za njega takvog, gluma je, bezbeli, bila najgora pornografija duše. Teatar se, iz te perspektive, od cirkusa razlikuje po tome što cirkus razotkriva, koristi, manipulira ljudskim tijelima, ne nalazeći razliku između ljudi i slonova ili majmuna, dok teatar razotkriva čovjekovu nutrinu, što duboko uznemirava i što mora da je “velika beda”, najveća, valjda, koju si čovjek svojevoljno može prirediti.
U knjizi “Sa Ivom Andrićem” Ljubo Jandrić spominje kako je Andrić, kada mu je jedan beogradski glumac zamjerio zbog ovakvih riječi o teatru, u šali odgovorio: “Ma to je Goya rekao, a ne ja.” Gorka je bila i ta njegova šala, jer je i u šali bježao od razotkrivanja pred svijetom i toga da kaže što mu je pri duši. U bijegu i bježanju bila je sudbina Andrićeva. Njegova životna putanja bijegom je obilježena, i bježeći tako, napisao je velike knjige, romane i pripovijetke, svoga jezika.
Za kazalište, ili o kazalištu, nikada ništa nije napisao. Nije volio deklamacije i izbjegavao je da bude prisutan kada bi netko naglas čitao ili recitirao njegove tekstove. Sam bi ih čitao nevoljko i izrazito bezizražajno, unjkavim glasom i polagano, poput svećenika koji izgovara vječno istu propovijed (trenutno najdostupniji zapis Andrićeva glasa je na kompakt disku uz antologiju “Glasovi neumrlih”, u izdanju Radio Beograda). Da ga je bilo pitati, vjerojatno bi najveću sklonost pokazao prema orijentalnom kazalištu sjena, u kojemu je ljudsko tijelo svedeno na sredstvo u igri svjetla i tame. Pa ipak, uvijek je bio blizu teatru, družio se s tim svijetom, žena mu je bila kazališna kostimografkinja.
Vera Stojić, osoba koja ga je, možda, i najbolje poznavala i koja mu je, u velikoj mjeri, podredila vlastiti život, beogradska prevoditeljica i važna intelektualka svoga doba, Andrićeva neformalna sekretarica, žena koja je za njega obavljala različite praktične poslove kojima nije bio vičan, ili ih je snebljivo izbjegavao, rekla je nakon njegove smrti: “Bio je nekako tuđ čovek.”
Tužno je, i životno porazno, kada takvo što izgovori netko sa kime je čovjek bio blizak. Ali iz te naravi, iz tih strašnih, vječno skrivenih razloga za samoću i distanciranost, nastala je velika Andrićeva književnost. A ona je, paradoksalno, vrlo scenična – danas bi se kazalo i filmična – sva u odnosima među likovima, u sukobu, dijalogu, društvenom i porodičnom slomu, višeglasna i dramaturški čvrsto konstruirana, često po najtradicionalnijim aristotelovskim principima. Andrić nije monološki, ni monomanski pisac, on ne koristi prozu u esejističke ili filozofske svrhe, da pomoću nje dokazuje ove ili one ideje, nego pripovijeda ono što se dogodilo, vodeći računa o jedinstvu prostora, mjesta i vremena. Iako je to u pripovjednoj prozi nepotrebno, jer pripovjedač za razliku od dramatičara smije ama baš sve, svugdje i u svakom vremenskom diskontinuitetu. On likovima ne posuđuje različite varijacije vlastitoga glasa, nego svaki od njih ima svoj, vlastiti i autentični glas, koji je vrlo često daleko od Andrićevog ili od glasa pripovjedača u tekstu.
Svojom formom, reminiscencijom koja uokviruje jedan ljudski život i sudbinu, te jednu puno širu priču, Prokleta avlija pomalo podsjeća na Wellesovog Građanina Kanea. Umjesto “Ružina pupoljka” koji više nikome ništa ne znači, tu je stolarski alat i maleni fra Petrov strug od hrastova drveta. Oni koji su nadživjeli pokojnika mogu samo popisati i inventarisati što je ostalo iza njega, ali predmeti ne govore, premda čuvaju priču.
Ta je duža pripovijetka, ili kraći roman, nastala na kraju, nakon što je objavio skoro sva svoja najvažnija djela (u najvažnijoj svojoj književnoj godini, u 1945. Travničku hroniku, Na Drini ćupriju i Gospođicu). Nakon Proklete avlije, započet će svoj sarajevski roman, Omera pašu Latasa (ili Sarajevsku hroniku, kako su tu knjigu drugi zvali), koji će kao nedovršen biti objavljen nakon njegove smrti. Možda bi bilo ispravno reći kako Andrić nakon rata više i nije dovršio roman, a neki cinik primijetio bi da je Andrić umio dovršiti roman isključivo pod bombama i dok mu je u vrijeme njemačke okupacije, kao bivšem kraljevinskom diplomatu, glava stalno bila u torbi.
Naime, Prokleta avlija nastala je, prema legendi na kojoj je insistirao sam pisac, iz neuspjelog romana o Džem sultanu, kojem je pristupio vrlo ambiciozno, zamišljao ga i pisao punih sedamnaest godina, napisao oko 250 stranica, zaokružio cjelinu i na kraju bio nezadovoljan rezultatom. Zatim je tih 250 stranica, uz minimalna tehnička dorađivanja, skratio i stesao na jedva 90 stranica, i tako je od jednoga – navodno – propalog romana nastao jedan od najdojmljivijih proznih komada našega jezika (kad smo kod jezika, na ovome mjestu je važno napomenuti: za Andrića taj jezik bio je jedan, a varijante su mu bile istočna i zapadna – ili južna, s tim uvjerenjem pisao je svoje knjige, pa ga ne bi trebalo krivotvoriti, bilo u stavu o jeziku, bilo u jeziku samome, u skladu s našim aktualnim nacionalnim i jezičnim oportunitetima).
U Prokletoj avliji upisano je i ponešto autobiografsko: kao mladobosanski simpatizer i jugoslavenski idealist, Andrić je robijao u mariborskoj kaznionici. Ali nešto je u toj priči još puno ličnije i intimnije, a o čemu se razmjerno rijetko piše i govori. Naime, osim što je ova pripovijetka parabola o totalitarizmu, u koju su upričavane priče o fratarskoj vjernosti, o tragičnoj sudbini jednoga otomanskog princa (zanimljivo je primijetiti da je Prokleta avlija objavljena 1954, u godini pada “princa politbiroa” Milovana Đilasa), o ljudskoj prirodi suočenoj s okolnosti sabijanja u životinjski tor, o krivnji i nevinosti čovjekovoj, te o tome koliko malo, iz perspektive same vlasti (ili svake vlasti), znači to je li netko kriv ili je nevin; osim što, dakle, pripovijeda o svemu ovom, Andrić fikcionalizira jedno svoje pretežito osjećanje, svoju frustraciju i svoj najveći strah. Prokleta avlija, naime, pripovijeda o čovjekovu razotkrivanju pred drugim ljudima, koje je prva i najteža posljedica robije, najgora kazna koju je pisac mogao zamisliti. Pišući o vlastitome strahu, Ivo Andrić je ispripovijedao priču o totalitarizmu. Pripovijedajući o totalitarizmu, on je pisao o onome što ga se intimno najviše ticalo.
Njegovo užasavanje pred teatrom je, ako nije preslobodno reći, bilo užasavanje pred situacijom proklete avlije. Nije umio biti glumac, grozio se glumačke sudbine i pomisli da će sve, pa i njegovo pisanje, jednoga dana završiti tamo gdje završavaju kazališne predstave. Ali možda je, tako neglumstven, zato i pisao tako glumstvene rečenice.
Ima neke pravde u tome što su se glumci i ostali tvorci kazališne iluzije iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske našli u Virovitici, da insceniraju njegovu Prokletu avliju. Ukraj svih metropola i nacionalnih središta, u jednoj lijepoj varoši, po mjeri Andrićevih bosanskih čaršija, u Virovitici, čije ime počinje istim slogom kao i ime njegova zavičajnog Višegrada, mjesto je na kojemu bi se mogla odigrati drama Andrićeva života i njegove ljudske intime. Golem je to teatarski izazov, kako na stvarnoj pozornici, tako i na unutarnjim pozornicama naših ljudskih duša i naših samoća.
(napisano za programsku knjižicu predstave Prokleta avlija, u režiji Nebojše Bradića, čija je premijera održana 27. rujna 2011.)