Bosanskohercegovačka kultura, ako je danas uopće moguće govoriti o njoj u suvisloj jednini s obzirom na nepostojanje koherentne kulturne samosvijesti, nema u ovoj, 2011. godini, većih datuma od pola vijeka Andrićeve Nobelove nagrade za književnost, i četiri stoljeća od prve štampane knjige na narodnome jeziku – poduhvat fra Matije Divkovića iz 1611. godine, za kojega je davno profesor Midhat Begić autoritativno ustvrdio “da je Matija Divković bio utemeljitelj kako bosanske franjevačke, tako i, moderno rečeno, cjelokupne književnosti Bosne i Hercegovine”. U sretnijim zemljama i kulturama, ovakva dva postignuća i datuma blistala bi u cjelokupnome javnom i medijskom prostoru kroz cijelu godinu.
K tomu, Andrića još nešto, iz građansko-privatnoga a ne striktno shvaćenoga književnog života, kvalificira da uspomenom na njega bude obilježen sav javni život ove godine. I svih ostalih. To je poznata a tako malo cijenjena činjenica da je sav novac od Nobelove nagrade darovao za razvoj bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini. Tako je Andrić, po jednostavnoj devizi – da je “čovek dužan svome zavičaju” – koju je sam skovao a pripisao drevnim legatorima iz svojih proza, postao jedan od njih; u stvari, najveći kulturni vákif sekularnoga doba i sekularnoga tipa u modernoj Bosni i Hercegovini.
Ali, eto, ovdje je riječ “samo” o poeziji Ive Andrića. Volio bih to malo preformulirati, pa da govorimo o temi Andrić i poezija. Za to ima mnogo dobrih razloga, jer je taj odnos ambivalentan, izuzetno zanimljiv.
Sasvim pojednostavljeno, riječ je o dva stava, dva iskustva, dva Andrićeva osvjedočenja, koja se na prvi pogled gotovo isključuju. Prvi govori da je Ivo Andrić vlastiti pjesnički rad vrednovao daleko ispod drugih svojih književnih djela. O tomu ima mnogo indikacija u njegovu ponašanju, kao i izravnih svjedočanstava u njegovim iskazima. Prividno suprotan, s druge strane stoji podatak da je Andrić poeziju pisao cijeloga života, bilo kao pjesme, bilo kao pjesme u prozi, meditativno-lirske zapise, pa i zadnji književni tekst uopće koji je napisao i “potpisao” 1973. godine, dvije godine pred smrt, bila je pjesma, i to kakva!
Ni bogova ni molitava!
Pa ipak biva ponekad da čujem
Nešto kao molitveni šapat u sebi.
To se moja stara i vječno živa želja
Javlja odnekud iz dubina
I tihim glasom traži malo mesta
U nekom od beskrajnih vrtova rajskih,
Gde bih najposle našao ono
Što sam oduvek tražio ovde:
Širinu i prostranstvo, otvoren vidik,
Malo slobodna daha.
O prvome aspektu, “odricanju” od poezije, govori Andrić sam na više mjesta i u raznim povodima. Jedno od njih nalazimo u predragocjenoj knjizi Ljube Jandrića Sa Ivom Andrićem: “Ja sam eseje, kao i stihove, pisao u predasima, odmarajući se od teškog rada na pripovetkama i romanima. Moje je pravo da mislim da tu nisam postigao ono što mi je pošlo za rukom u drugim delima… Uvek mi se čini da sam se u pesmama samo vežbao za naporan rad koji me čekao u zrelim godinama.”
Na svoj način, o tome stavu govori i podatak da Andrić za života nije odobrio da lirske knjige Ex Ponto i Nemiri, kao ni išta drugo od njegovih pjesama, bude uvršteno u neko od izdanja izabranih djela. Nešto se na tomu radilo i dogovaralo u godinama pred njegovu smrt, ali je ona bila brža, te su te dvije mladenačke knjige, već obavijene legendom, bile uvrštene tek u prvo posmrtno izdanje sabranih djela u šesnaest (kasnije sedamnaest) knjiga 1976. godine, u svesku u kojemu je objedinjena sva Andrićeva lirika.
Kada je u Parizu 1938. godine pripremana edicija suvremene jugoslavenske književnosti na francuskom jeziku, Andrić rezolutno odbija da u njoj bude predstavljen s već prevedenom knjigom Ex Ponto. Veoma su pri tomu zanimljive i njegova kategoričnost i njegova argumentacija. On tim povodom piše u Pariz Milanu Markoviću i Andreu Mazonu, predsjedniku tamošnjega Slavističkog instituta:
“Ovo lirsko delo iz rane mladosti, nastalo u neobičnim prilikama, ima svoje mesto u mom književnom radu i kao polazna tačka razumljivo je, opravdano i verovatno mnogome čitaocu i blisko. Ali mi izgleda nezgodno i pogrešno dati ga stranoj publici kao primer naše savremene književnosti i kao sliku moga književnog stvaranja. […] Izgleda da je to jedna neminovnost: lirski deo stvaranja jednog pisca neophodan je u njegovom razvoju, razumljiv i prisan savremenicima, ali od podređenog značaja prema celom njegovom životnom delu. […] Ova moja strogost, koja nije ni malo preterana, lišava me velikog zadovoljstva da vidim na francuskom jeziku, u odličnom prevodu, jednu svoju knjigu, ali mislim da tu strogost dugujem i samom sebi i našoj književnosti koju inostranstvu treba prikazivati samo po onome što je zaista trajno i najbolje u njoj.”
Uza svu književnu i svaku drugu različitost između dvojice pisaca, ovaj Andrićev stav kao da se nekim dalekim doslusima i djelomičnim podudarnostima doziva s kapricioznim i isključivim, ali genijalno formuliranim opservacijama iz Gombrowiczeva pamfleta Protiv pjesnika.
S druge strane, poznato je da je Andrić u književnost unišao s poezijom; prve pjesme objavio je kao sarajevski gimnazijalac u Bosanskoj vili 1911. Pjesme u stihovima i u prozi narednih godina objavljivao je i u drugim časopisima (Vihor, Savremenik, Hrvatski pokret, Hrvatska njiva, Književni jug, Jugoslovenska žena i dr.), a već 1914. uvršten je sa šest pjesama u reprezentativni zbornik Hrvatska mlada lirika. Bile su to pjesme Lanjska pjesma, Strofe u noći, Tama, Potonulo, Jadni nemir, Noć crvenih zvijezda. Svoj naglašeni interes za poeziju Andrić u tim godinama pokazuje i prevođenjem, s osobitom sklonošću za slovensku modernu (O. Župančič, I. Cankar, A. Aškerc, A. Murn, D. Kette i dr.), te za Walta Whitmana, kojemu će se vraćati godinama, i s Borivojem Jeftićem biti valjda prvi prenositelj Whitmanovih stihova u naš jezik. Već od prvih pjesama u Bosanskoj vili može se vidjeti i to da Andrić počinje tražiti vlastitu formu i ritam, koju će pronaći u lirskoj prozi, i vrlo zrelo ostvariti u Ex Pontu 1918. godine i u Nemirima 1920. godine. Ako bismo htjeli pogađati što bi u književnome značenju pojma mogao biti “stari posao”, kojemu Andrić u jednome privatnom pismu iz 1921. godine čezne da “se vrati”, mogli bismo ovako sažeti: posvećenost lirskome izrazu i intenzivna duhovna pripadnost moderni. A da je i među suvremenicima figurirao na takav način, najbolje ilustrira emfatični usklik kojim je Miloš Crnjanski, valjda najsnažniji lirik cijele generacije, 1919. godine pozdravio Andrića povodom Ex Ponta: “U ovim zapisima što su pesme, u ovim pesmama što su zapisi čini mi se da počinje nova istorija naše duše… Ova je knjiga pisana njoj, jedinoj čistoj, i neporočnoj, večnoj uzdanici: mladosti. Nalazim da je tragično verovati u knjige, uopće verovati. Andrić veruje. No jedno je neosporno sa ovom knjigom: Andrić est arrivé.”
Lirikom meditativnom i ispovjednom, melankolijski osjenčenom, što u verslibrističkoj što u narativnoj formi, bavit će se Andrić cijeloga života, kao što je izašlo na vidjelo u posthumnim izdanjima njegovih sabranih djela, u rasponu od raznovrsnih zapisa što im je sam pisac dao naslov Znakovi pored puta, do tekstova u kojima se nađu čak i stihovi čiste ludičke inspiracije (Lili Lalauna, na primjer, napisana 1950. godine), ili spomenuta pjesma Ni bogova, ni molitava iz 1973. U taj dio njegova opusa, također, mogu se pribrojiti neki eseji (o Goyi, Franji Asiškome, Whitmanu, Heineu, Petrarci i dr.), te mnoge od proza koje i tematski i stilski svjedoče o tomu da je Andrić trajno imao potrebu da se ne utopi bez ostatka u svoju središnju tematiku (historija, Bosna, Balkan, Levant…), nego da se i odmakne od nje, makar povremeno, i nekako kao iz drugoga plana, a najuspjelije od tih proza, poput Jelene, žene koje nema, Letovanja na jugu, Žene na kamenu, ravne su onome najboljemu što je napisao.
Jedan pol Andrićeva doživljaja svijeta i života, čovjeka u historiji i u egzistenciji, svakako jest bio sličan onomu što je Miguel Unamuno definirao kao el sentimiento tragico de la vida – tragični osjećaj života. On je, međutim, u Andrića paradoksalno ali stvaralački plodno povezan sa stanovitim vitalizmom kao drugim polom, kao osjećajem odgovornosti i obaveze prema činjenju, prema obavezi otklanjanja “štete i kvara”, makar i u svijetu bez boga i molitava, ili možda baš zato. Kada se Andrić u štokholmskoj besjedi sjeća “neprežaljenog Albera Kamija”, on ne specificira po čemu mu je Camus neprežaljen, ali nama je dopušteno pomišljati da je Andriću, recimo, bliska čudesna Camusova ideja o Sizifu, “kojega treba zamisliti sretnim” kada silazi niz brdo po svoj sudbinski kamen. Nešto od toga naći ćete i u poznatoj posveti koju je Andrić napisao prijatelju Marku Markoviću, piscu knjige Kriva Drina, na primjerku svoje Na Drini ćuprije – ona tri “aksioma” o ispravljanju krive Drine, parafraziram: sve su Drine ovoga svijeta krive, nitko ih nikada ne ispravi, nikada ih ne smijemo prestati ispravljati. Solipsizam, pak, kao “duhovna tehnika”, najčešći je Andrićev oblik i način suživljavanja s tako doživljenim svijetom i čovjekovim mjestom u njemu.
Ovlašno za ovu priliku ocrtani, to bi bili izvori iz kojih zapravo kroza svu Andrićevu književnost struji fluid kojega u nedostatku boljega termina imamo zvati poezijom. A vlastito dubinsko razumijevanje fenomena poezija ostavio nam je sam pisac govoreći, opet paradoksalno, o poeziji ex negativo. To je ono mjesto u Travničkoj hronici, puno autorova iskustva poezije, o poeziji i s poezijom, gdje govori o francuskom konzulu Davilu kao promašenom pjesniku, spontano nam prizivajući u sjećanje misao Henryja Michauxa “Sama volja da se napiše poema, dovoljna je da ubije poemu”:
“Kao kod svih pisaca bez dara i pravog poziva, i u njemu je bila uvrežena neiskorenljiva zabluda da ima nekih svesnih duhovnih radnja koje vode čoveka ka poeziji i da se u poetskom stvaranju može naći uteha ili nagrada za zla kojima nas život tereti i okružuje. Dok je bio mlad, on je sebi često postavljao pitanje: da li je pesnik ili nije? […] Sada, posle toliko godina i toliko napora, koji nisu doneli uspeha, čak ni neuspeha, moglo je biti jasno da on nije pesnik. […] Nesvesnu potrebu za izražavanjem i varljivu snagu iz mladosti zamenile su troma navika i marljivost. Jer marljivost, ta vrlina koja se tako često javlja onde gde ne treba, ili kad više nije potrebna, oduvek je bila uteha nedarovitih pisaca i nesreća umetnosti. Izuzetne prilike, samoća i čamotinja na koje je godinama bio osuđen, nagonile su ga sve više na tu jalovu stranputicu, u bezazleni greh koji je nazivao poezijom. U stvari, on je bio na stranputici od dana kad je napisao prvi stih, jer sa poezijom nije nikad mogao imati prave veze. On je nije mogao ni osetiti u njenom najneposrednijem izrazu, a još manje izazvati i stvarati. […] Tako je on nastavljao, s godinama sve upornije, da od svojih ne malih vrlina pravi osrednje mane i da u poeziji traži ono čega u njoj nema: jevtine moralne euforije i bezazlene duhovne igre i dangube.”
Ono gdje se Andrićeva sklonost i sposobnost za pjesničko doživljavanje i govorenje – sasvim osebujna i sva u znaku skepse spram poezije – najzrelije realizira, jest dar poetsko-mudrosne sublimacije, najavljen u mladićkim pjesničkim prozama, a krajnje ostvaren u tekstovima iz kasnih životnih doba. Njih je Andrić, kako smo vidjeli, pisao cijela života, snažan književni dokument o tomu jesu Znakovi pored puta, a u njima, recimo, onaj zapis bez datuma i naslova o mističkom iskustvu prosvjetljenja u susretu s “vasionskim talasom”, koji “ne otvara samo najbeznadnije tamnice; on ide i dalje i dublje; unosi svetlost u međuljudske odnose i nigde ne gubi svoju snagu”. Posijan je taj dar i duž cijeloga Andrićeva pripovjedačkog opusa, a jedan od najsnažnijih njegovih izraza, možda i sâm vrhunac, jest zapis Staze, koji je sve istovremeno: sažetak životnoga iskustva, potresna ispovijest, duhovni testament, pjesnički tekst prvoga reda.
[Hommage Ivi Andriću, Sarajevski dani poezije, Narodna i univerzitetska biblioteka BiH, 17. 6. 2011]
Andrić i poezija
Bosanskohercegovačka kultura, ako je danas uopće moguće govoriti o njoj u suvisloj jednini s obzirom na nepostojanje koherentne kulturne samosvijesti, nema u ovoj, 2011. godini, većih datuma od pola vijeka Andrićeve Nobelove nagrade za književnost, i četiri stoljeća od prve štampane knjige na narodnome jeziku – poduhvat fra Matije Divkovića iz 1611. godine, za kojega je davno profesor Midhat Begić autoritativno ustvrdio “da je Matija Divković bio utemeljitelj kako bosanske franjevačke, tako i, moderno rečeno, cjelokupne književnosti Bosne i Hercegovine”. U sretnijim zemljama i kulturama, ovakva dva postignuća i datuma blistala bi u cjelokupnome javnom i medijskom prostoru kroz cijelu godinu.
K tomu, Andrića još nešto, iz građansko-privatnoga a ne striktno shvaćenoga književnog života, kvalificira da uspomenom na njega bude obilježen sav javni život ove godine. I svih ostalih. To je poznata a tako malo cijenjena činjenica da je sav novac od Nobelove nagrade darovao za razvoj bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini. Tako je Andrić, po jednostavnoj devizi – da je “čovek dužan svome zavičaju” – koju je sam skovao a pripisao drevnim legatorima iz svojih proza, postao jedan od njih; u stvari, najveći kulturni vákif sekularnoga doba i sekularnoga tipa u modernoj Bosni i Hercegovini.
Ali, eto, ovdje je riječ “samo” o poeziji Ive Andrića. Volio bih to malo preformulirati, pa da govorimo o temi Andrić i poezija. Za to ima mnogo dobrih razloga, jer je taj odnos ambivalentan, izuzetno zanimljiv.
Sasvim pojednostavljeno, riječ je o dva stava, dva iskustva, dva Andrićeva osvjedočenja, koja se na prvi pogled gotovo isključuju. Prvi govori da je Ivo Andrić vlastiti pjesnički rad vrednovao daleko ispod drugih svojih književnih djela. O tomu ima mnogo indikacija u njegovu ponašanju, kao i izravnih svjedočanstava u njegovim iskazima. Prividno suprotan, s druge strane stoji podatak da je Andrić poeziju pisao cijeloga života, bilo kao pjesme, bilo kao pjesme u prozi, meditativno-lirske zapise, pa i zadnji književni tekst uopće koji je napisao i “potpisao” 1973. godine, dvije godine pred smrt, bila je pjesma, i to kakva!
Ni bogova ni molitava!
Pa ipak biva ponekad da čujem
Nešto kao molitveni šapat u sebi.
To se moja stara i vječno živa želja
Javlja odnekud iz dubina
I tihim glasom traži malo mesta
U nekom od beskrajnih vrtova rajskih,
Gde bih najposle našao ono
Što sam oduvek tražio ovde:
Širinu i prostranstvo, otvoren vidik,
Malo slobodna daha.
O prvome aspektu, “odricanju” od poezije, govori Andrić sam na više mjesta i u raznim povodima. Jedno od njih nalazimo u predragocjenoj knjizi Ljube Jandrića Sa Ivom Andrićem: “Ja sam eseje, kao i stihove, pisao u predasima, odmarajući se od teškog rada na pripovetkama i romanima. Moje je pravo da mislim da tu nisam postigao ono što mi je pošlo za rukom u drugim delima… Uvek mi se čini da sam se u pesmama samo vežbao za naporan rad koji me čekao u zrelim godinama.”
Na svoj način, o tome stavu govori i podatak da Andrić za života nije odobrio da lirske knjige Ex Ponto i Nemiri, kao ni išta drugo od njegovih pjesama, bude uvršteno u neko od izdanja izabranih djela. Nešto se na tomu radilo i dogovaralo u godinama pred njegovu smrt, ali je ona bila brža, te su te dvije mladenačke knjige, već obavijene legendom, bile uvrštene tek u prvo posmrtno izdanje sabranih djela u šesnaest (kasnije sedamnaest) knjiga 1976. godine, u svesku u kojemu je objedinjena sva Andrićeva lirika.
Kada je u Parizu 1938. godine pripremana edicija suvremene jugoslavenske književnosti na francuskom jeziku, Andrić rezolutno odbija da u njoj bude predstavljen s već prevedenom knjigom Ex Ponto. Veoma su pri tomu zanimljive i njegova kategoričnost i njegova argumentacija. On tim povodom piše u Pariz Milanu Markoviću i Andreu Mazonu, predsjedniku tamošnjega Slavističkog instituta:
“Ovo lirsko delo iz rane mladosti, nastalo u neobičnim prilikama, ima svoje mesto u mom književnom radu i kao polazna tačka razumljivo je, opravdano i verovatno mnogome čitaocu i blisko. Ali mi izgleda nezgodno i pogrešno dati ga stranoj publici kao primer naše savremene književnosti i kao sliku moga književnog stvaranja. […] Izgleda da je to jedna neminovnost: lirski deo stvaranja jednog pisca neophodan je u njegovom razvoju, razumljiv i prisan savremenicima, ali od podređenog značaja prema celom njegovom životnom delu. […] Ova moja strogost, koja nije ni malo preterana, lišava me velikog zadovoljstva da vidim na francuskom jeziku, u odličnom prevodu, jednu svoju knjigu, ali mislim da tu strogost dugujem i samom sebi i našoj književnosti koju inostranstvu treba prikazivati samo po onome što je zaista trajno i najbolje u njoj.”
Uza svu književnu i svaku drugu različitost između dvojice pisaca, ovaj Andrićev stav kao da se nekim dalekim doslusima i djelomičnim podudarnostima doziva s kapricioznim i isključivim, ali genijalno formuliranim opservacijama iz Gombrowiczeva pamfleta Protiv pjesnika.
S druge strane, poznato je da je Andrić u književnost unišao s poezijom; prve pjesme objavio je kao sarajevski gimnazijalac u Bosanskoj vili 1911. Pjesme u stihovima i u prozi narednih godina objavljivao je i u drugim časopisima (Vihor, Savremenik, Hrvatski pokret, Hrvatska njiva, Književni jug, Jugoslovenska žena i dr.), a već 1914. uvršten je sa šest pjesama u reprezentativni zbornik Hrvatska mlada lirika. Bile su to pjesme Lanjska pjesma, Strofe u noći, Tama, Potonulo, Jadni nemir, Noć crvenih zvijezda. Svoj naglašeni interes za poeziju Andrić u tim godinama pokazuje i prevođenjem, s osobitom sklonošću za slovensku modernu (O. Župančič, I. Cankar, A. Aškerc, A. Murn, D. Kette i dr.), te za Walta Whitmana, kojemu će se vraćati godinama, i s Borivojem Jeftićem biti valjda prvi prenositelj Whitmanovih stihova u naš jezik. Već od prvih pjesama u Bosanskoj vili može se vidjeti i to da Andrić počinje tražiti vlastitu formu i ritam, koju će pronaći u lirskoj prozi, i vrlo zrelo ostvariti u Ex Pontu 1918. godine i u Nemirima 1920. godine. Ako bismo htjeli pogađati što bi u književnome značenju pojma mogao biti “stari posao”, kojemu Andrić u jednome privatnom pismu iz 1921. godine čezne da “se vrati”, mogli bismo ovako sažeti: posvećenost lirskome izrazu i intenzivna duhovna pripadnost moderni. A da je i među suvremenicima figurirao na takav način, najbolje ilustrira emfatični usklik kojim je Miloš Crnjanski, valjda najsnažniji lirik cijele generacije, 1919. godine pozdravio Andrića povodom Ex Ponta: “U ovim zapisima što su pesme, u ovim pesmama što su zapisi čini mi se da počinje nova istorija naše duše… Ova je knjiga pisana njoj, jedinoj čistoj, i neporočnoj, večnoj uzdanici: mladosti. Nalazim da je tragično verovati u knjige, uopće verovati. Andrić veruje. No jedno je neosporno sa ovom knjigom: Andrić est arrivé.”
Lirikom meditativnom i ispovjednom, melankolijski osjenčenom, što u verslibrističkoj što u narativnoj formi, bavit će se Andrić cijeloga života, kao što je izašlo na vidjelo u posthumnim izdanjima njegovih sabranih djela, u rasponu od raznovrsnih zapisa što im je sam pisac dao naslov Znakovi pored puta, do tekstova u kojima se nađu čak i stihovi čiste ludičke inspiracije (Lili Lalauna, na primjer, napisana 1950. godine), ili spomenuta pjesma Ni bogova, ni molitava iz 1973. U taj dio njegova opusa, također, mogu se pribrojiti neki eseji (o Goyi, Franji Asiškome, Whitmanu, Heineu, Petrarci i dr.), te mnoge od proza koje i tematski i stilski svjedoče o tomu da je Andrić trajno imao potrebu da se ne utopi bez ostatka u svoju središnju tematiku (historija, Bosna, Balkan, Levant…), nego da se i odmakne od nje, makar povremeno, i nekako kao iz drugoga plana, a najuspjelije od tih proza, poput Jelene, žene koje nema, Letovanja na jugu, Žene na kamenu, ravne su onome najboljemu što je napisao.
Jedan pol Andrićeva doživljaja svijeta i života, čovjeka u historiji i u egzistenciji, svakako jest bio sličan onomu što je Miguel Unamuno definirao kao el sentimiento tragico de la vida – tragični osjećaj života. On je, međutim, u Andrića paradoksalno ali stvaralački plodno povezan sa stanovitim vitalizmom kao drugim polom, kao osjećajem odgovornosti i obaveze prema činjenju, prema obavezi otklanjanja “štete i kvara”, makar i u svijetu bez boga i molitava, ili možda baš zato. Kada se Andrić u štokholmskoj besjedi sjeća “neprežaljenog Albera Kamija”, on ne specificira po čemu mu je Camus neprežaljen, ali nama je dopušteno pomišljati da je Andriću, recimo, bliska čudesna Camusova ideja o Sizifu, “kojega treba zamisliti sretnim” kada silazi niz brdo po svoj sudbinski kamen. Nešto od toga naći ćete i u poznatoj posveti koju je Andrić napisao prijatelju Marku Markoviću, piscu knjige Kriva Drina, na primjerku svoje Na Drini ćuprije – ona tri “aksioma” o ispravljanju krive Drine, parafraziram: sve su Drine ovoga svijeta krive, nitko ih nikada ne ispravi, nikada ih ne smijemo prestati ispravljati. Solipsizam, pak, kao “duhovna tehnika”, najčešći je Andrićev oblik i način suživljavanja s tako doživljenim svijetom i čovjekovim mjestom u njemu.
Ovlašno za ovu priliku ocrtani, to bi bili izvori iz kojih zapravo kroza svu Andrićevu književnost struji fluid kojega u nedostatku boljega termina imamo zvati poezijom. A vlastito dubinsko razumijevanje fenomena poezija ostavio nam je sam pisac govoreći, opet paradoksalno, o poeziji ex negativo. To je ono mjesto u Travničkoj hronici, puno autorova iskustva poezije, o poeziji i s poezijom, gdje govori o francuskom konzulu Davilu kao promašenom pjesniku, spontano nam prizivajući u sjećanje misao Henryja Michauxa “Sama volja da se napiše poema, dovoljna je da ubije poemu”:
“Kao kod svih pisaca bez dara i pravog poziva, i u njemu je bila uvrežena neiskorenljiva zabluda da ima nekih svesnih duhovnih radnja koje vode čoveka ka poeziji i da se u poetskom stvaranju može naći uteha ili nagrada za zla kojima nas život tereti i okružuje. Dok je bio mlad, on je sebi često postavljao pitanje: da li je pesnik ili nije? […] Sada, posle toliko godina i toliko napora, koji nisu doneli uspeha, čak ni neuspeha, moglo je biti jasno da on nije pesnik. […] Nesvesnu potrebu za izražavanjem i varljivu snagu iz mladosti zamenile su troma navika i marljivost. Jer marljivost, ta vrlina koja se tako često javlja onde gde ne treba, ili kad više nije potrebna, oduvek je bila uteha nedarovitih pisaca i nesreća umetnosti. Izuzetne prilike, samoća i čamotinja na koje je godinama bio osuđen, nagonile su ga sve više na tu jalovu stranputicu, u bezazleni greh koji je nazivao poezijom. U stvari, on je bio na stranputici od dana kad je napisao prvi stih, jer sa poezijom nije nikad mogao imati prave veze. On je nije mogao ni osetiti u njenom najneposrednijem izrazu, a još manje izazvati i stvarati. […] Tako je on nastavljao, s godinama sve upornije, da od svojih ne malih vrlina pravi osrednje mane i da u poeziji traži ono čega u njoj nema: jevtine moralne euforije i bezazlene duhovne igre i dangube.”
Ono gdje se Andrićeva sklonost i sposobnost za pjesničko doživljavanje i govorenje – sasvim osebujna i sva u znaku skepse spram poezije – najzrelije realizira, jest dar poetsko-mudrosne sublimacije, najavljen u mladićkim pjesničkim prozama, a krajnje ostvaren u tekstovima iz kasnih životnih doba. Njih je Andrić, kako smo vidjeli, pisao cijela života, snažan književni dokument o tomu jesu Znakovi pored puta, a u njima, recimo, onaj zapis bez datuma i naslova o mističkom iskustvu prosvjetljenja u susretu s “vasionskim talasom”, koji “ne otvara samo najbeznadnije tamnice; on ide i dalje i dublje; unosi svetlost u međuljudske odnose i nigde ne gubi svoju snagu”. Posijan je taj dar i duž cijeloga Andrićeva pripovjedačkog opusa, a jedan od najsnažnijih njegovih izraza, možda i sâm vrhunac, jest zapis Staze, koji je sve istovremeno: sažetak životnoga iskustva, potresna ispovijest, duhovni testament, pjesnički tekst prvoga reda.
[Hommage Ivi Andriću, Sarajevski dani poezije, Narodna i univerzitetska biblioteka BiH, 17. 6. 2011]