Cijelo jučerašnje popodne bili smo u potrazi za osobom koja bi nas narednih dana mogla zamijeniti u kupnji namirnica. U predratnim stanarima našega nebodera nikoga mlađeg od 65 godina, starijeg od osamnaest. Među novim, poratnim, jedva kojega i poznajemo. Nekako su svi tuđi, prolaze kraj nas kao da nas i ne vide.
I u krevetima u spavaćoj sobi nastavljamo istu potragu. Amer pokojnog Ibeta bio je u toj ulozi dosad više puta vrlo vrijedan i pouzdan. Nemamo obraza pitati Minu, njegovu bolesnu majku, da se istog posla prihvati kad nam zatreba. Potrebniji je njoj. Adnana, sina Zibinog, čije su godine iznad naših, ne viđamo mjesecima, kao da je na poslu i dan i noć. Janja, najstarija kći nepokretne Bilićke, privezane za invalidska kolica, sa sedmog kata, stalno je s nekim vrećicama, zar da je opteretimo i s našim. I Danici s petnaestog zabranjen je izlazak iz stana, kao i nama. Godine i njoj zabranjuju slobodu. U našemu prizemlju prvi susjed je sa suprugom po cijeli dan na poslu, jedva viđamo i njih i njihova dva sina. Oboje su vrlo uljudni, pitomi, pozdravljamo se pri svakome susretu, onda svatko sa svojim ključem ispred svojih vrata. U Krasnićevom stanu do njihovog je novi stanar (bivši je vlasnik u Australiji!), ne znamo mu ni ime ni prezime. Živi u nekom austrijskom gradu, čujemo samo lupu njegovih vrata iza kojih su nevidljivi podstanari. Vidovićka je u stanu do našega, operirala je kuk, odlazi u kupnju vrlo rijetko, sa štakama, sve joj nabavljaju sestrićke s Ciglana.
Na koga se osloniti? Ne možemo plaćati kaznu niti od 500 a kamo li od 1.500 KM ako nas policija slučajno zaustavi na ulici. Stroga pravila Kriznog stožera protiv coronavirusa ne pitaju koliko ti je dubok džep. Nešto zaliha još imamo, uskoro ćemo bez njih ostati. U krevetima tom brigom i dalje razbijamo san, osjećamo užasnu samoću i bespomoćnost. U san ipak tonemo, ustajemo kasno. Dočekuju nas tv vijesti o potresima u Zagrebu gdje nam je mnogi rod, gdje su nam mnogi prijatelji i poznanici.
Nedjelja je, netko nam kuca na vrata. Ispred njih je susjed iz prizemlja, pozdravlja i pruža listić papira na kojemu je njegovo ime i prezime (Sejo Kurtović), broj mobitela.
– Ako vam nešto treba kupiti, komšija, samo nazovite – govori dok u njega blenem ne vjerujući onome što se već slilo u moje uši nenavikle na riječi koje spaljuju beznađe i bude radost.
Zahvaljujem, susjed odlazi. Iz velike sobe jedva se do mene probija povišeni glas, čija se vlasnica, gluha i sa slušnim aparatom, sa žutom pjegom na oba oka gotovo slijepa, nadvikuje s glasom tv novinarke.
– Ko je to bio?
– Anđeo – odgovaram vlasnici glasa s osjećanjem kao da sam i sa sebe i s vlasnice tog glasa stresao prevelik teret samoće i bespomoćnosti. Osjećam rasterećenje i sigurnost s kojima sam spreman i za let, visoko, visoko, visoko. Na krilima meleka.
Anđeo
Cijelo jučerašnje popodne bili smo u potrazi za osobom koja bi nas narednih dana mogla zamijeniti u kupnji namirnica. U predratnim stanarima našega nebodera nikoga mlađeg od 65 godina, starijeg od osamnaest. Među novim, poratnim, jedva kojega i poznajemo. Nekako su svi tuđi, prolaze kraj nas kao da nas i ne vide.
I u krevetima u spavaćoj sobi nastavljamo istu potragu. Amer pokojnog Ibeta bio je u toj ulozi dosad više puta vrlo vrijedan i pouzdan. Nemamo obraza pitati Minu, njegovu bolesnu majku, da se istog posla prihvati kad nam zatreba. Potrebniji je njoj. Adnana, sina Zibinog, čije su godine iznad naših, ne viđamo mjesecima, kao da je na poslu i dan i noć. Janja, najstarija kći nepokretne Bilićke, privezane za invalidska kolica, sa sedmog kata, stalno je s nekim vrećicama, zar da je opteretimo i s našim. I Danici s petnaestog zabranjen je izlazak iz stana, kao i nama. Godine i njoj zabranjuju slobodu. U našemu prizemlju prvi susjed je sa suprugom po cijeli dan na poslu, jedva viđamo i njih i njihova dva sina. Oboje su vrlo uljudni, pitomi, pozdravljamo se pri svakome susretu, onda svatko sa svojim ključem ispred svojih vrata. U Krasnićevom stanu do njihovog je novi stanar (bivši je vlasnik u Australiji!), ne znamo mu ni ime ni prezime. Živi u nekom austrijskom gradu, čujemo samo lupu njegovih vrata iza kojih su nevidljivi podstanari. Vidovićka je u stanu do našega, operirala je kuk, odlazi u kupnju vrlo rijetko, sa štakama, sve joj nabavljaju sestrićke s Ciglana.
Na koga se osloniti? Ne možemo plaćati kaznu niti od 500 a kamo li od 1.500 KM ako nas policija slučajno zaustavi na ulici. Stroga pravila Kriznog stožera protiv coronavirusa ne pitaju koliko ti je dubok džep. Nešto zaliha još imamo, uskoro ćemo bez njih ostati. U krevetima tom brigom i dalje razbijamo san, osjećamo užasnu samoću i bespomoćnost. U san ipak tonemo, ustajemo kasno. Dočekuju nas tv vijesti o potresima u Zagrebu gdje nam je mnogi rod, gdje su nam mnogi prijatelji i poznanici.
Nedjelja je, netko nam kuca na vrata. Ispred njih je susjed iz prizemlja, pozdravlja i pruža listić papira na kojemu je njegovo ime i prezime (Sejo Kurtović), broj mobitela.
– Ako vam nešto treba kupiti, komšija, samo nazovite – govori dok u njega blenem ne vjerujući onome što se već slilo u moje uši nenavikle na riječi koje spaljuju beznađe i bude radost.
Zahvaljujem, susjed odlazi. Iz velike sobe jedva se do mene probija povišeni glas, čija se vlasnica, gluha i sa slušnim aparatom, sa žutom pjegom na oba oka gotovo slijepa, nadvikuje s glasom tv novinarke.
– Ko je to bio?
– Anđeo – odgovaram vlasnici glasa s osjećanjem kao da sam i sa sebe i s vlasnice tog glasa stresao prevelik teret samoće i bespomoćnosti. Osjećam rasterećenje i sigurnost s kojima sam spreman i za let, visoko, visoko, visoko. Na krilima meleka.