Anđelka Vuletića cijenio sam kao izuzetnog književnika, prilično nekomunikativnog, sklonog izvjesnom cinizmu koji ljudi nisu voljeli. Bio je izvrstan pjesnik, na prvom mjestu, ali i prozaista. „Drvo s paklenih vrata“ me je fasciniralo svojom izdvojenošću iz tadašnje prozne produkcije. Mislim da sam ga pročitao tri puta. Ali ovdje neću da govorim ni o vrlinama ni o eventualnim manama ovog knjževnika koji će ostati kao hrvatski i bh pisac, mada je više djela objavio u Srbiji, gdje je bio veoma cijenjen, povremeno i precijenjen. Želim da prepričam jednu anegdotu u kojoj se govori zašto Anđelko Vuletić nije izabran u BiH Akademiju nauka i umjetnosti. Nosilac priče je Nenad Radanović, veliki znalac sarajevskih književnih anegdota koje, nažalost, nije skupio u knjižicu koja bi bila sigurno izuzetno čitana. Pošto je radio sa Ćamilom Sijarićem na Radio Sarajevu, znao je više nego iko upravo anegdote o nezaboravnom književniku. Akademik Vlado Milošević se prisjećao da se nešto zaista tako dogodilo u Akademiji kada se raspravljalo o mogućim kanadidatima za akademike. Koliko se sjećam, predsjedavao je akademik Svetozar Zimonjić. Neko je predložio za akademika Anđelka Vuletića, tada veoma poznatog bh pisca, nagrađivanog, prevođenog, po svemu pravog kanadidata. Gotovo pred kraj razgovora o kandidatu, u salu uđe Ćamil Sijarić, koji je često kasnio, ali bi obično odmah, ne sjedajući, progovorio o razlogu kašnjenja. Kaže Ćamil ovo:
“Idem ti ja prema Akademiji, kad neka djeca gledaju odraslog čovjeka kako lopticu udara u zid i hvata je. Stanem i ja, pogledam, učini mi se poznat. Čekam da završi pa da nešto kaže djeci, zašto to čini, je li baš sav svoj, prestar je on da se lopta usred grada malom loptom, ali ne, on udara li udara tu lopticu da se tome kraj ne vidi. Priđem još bliže, jer sam ga gledao s leđa, kad to Anđelko Vuletić, kao neko spadalo, igra li se igra dječijom lopticom. Eto, tako sam zakasnio, uz izvinjenje i da mi kažete dokle ste došli s dnevnim redom.”
Završili smo, dragi Ćamile, odgovori Svetozar Zimonjić, bilo je nekih prijedloga za odjeljenje društvenih nauka i književnosti, ali niko nije prošao. Idemo na drugu tačku dnevnog reda.
Nikad, poslije toga, Anđelo Vuletić nije bio kandidat za akademika ANUBiH.
Anđelko Vuletić i Akademija nauka i umjetnosti BiH
Anđelka Vuletića cijenio sam kao izuzetnog književnika, prilično nekomunikativnog, sklonog izvjesnom cinizmu koji ljudi nisu voljeli. Bio je izvrstan pjesnik, na prvom mjestu, ali i prozaista. „Drvo s paklenih vrata“ me je fasciniralo svojom izdvojenošću iz tadašnje prozne produkcije. Mislim da sam ga pročitao tri puta. Ali ovdje neću da govorim ni o vrlinama ni o eventualnim manama ovog knjževnika koji će ostati kao hrvatski i bh pisac, mada je više djela objavio u Srbiji, gdje je bio veoma cijenjen, povremeno i precijenjen. Želim da prepričam jednu anegdotu u kojoj se govori zašto Anđelko Vuletić nije izabran u BiH Akademiju nauka i umjetnosti. Nosilac priče je Nenad Radanović, veliki znalac sarajevskih književnih anegdota koje, nažalost, nije skupio u knjižicu koja bi bila sigurno izuzetno čitana. Pošto je radio sa Ćamilom Sijarićem na Radio Sarajevu, znao je više nego iko upravo anegdote o nezaboravnom književniku. Akademik Vlado Milošević se prisjećao da se nešto zaista tako dogodilo u Akademiji kada se raspravljalo o mogućim kanadidatima za akademike. Koliko se sjećam, predsjedavao je akademik Svetozar Zimonjić. Neko je predložio za akademika Anđelka Vuletića, tada veoma poznatog bh pisca, nagrađivanog, prevođenog, po svemu pravog kanadidata. Gotovo pred kraj razgovora o kandidatu, u salu uđe Ćamil Sijarić, koji je često kasnio, ali bi obično odmah, ne sjedajući, progovorio o razlogu kašnjenja. Kaže Ćamil ovo:
“Idem ti ja prema Akademiji, kad neka djeca gledaju odraslog čovjeka kako lopticu udara u zid i hvata je. Stanem i ja, pogledam, učini mi se poznat. Čekam da završi pa da nešto kaže djeci, zašto to čini, je li baš sav svoj, prestar je on da se lopta usred grada malom loptom, ali ne, on udara li udara tu lopticu da se tome kraj ne vidi. Priđem još bliže, jer sam ga gledao s leđa, kad to Anđelko Vuletić, kao neko spadalo, igra li se igra dječijom lopticom. Eto, tako sam zakasnio, uz izvinjenje i da mi kažete dokle ste došli s dnevnim redom.”
Završili smo, dragi Ćamile, odgovori Svetozar Zimonjić, bilo je nekih prijedloga za odjeljenje društvenih nauka i književnosti, ali niko nije prošao. Idemo na drugu tačku dnevnog reda.
Nikad, poslije toga, Anđelo Vuletić nije bio kandidat za akademika ANUBiH.