Knjiga izabranih pjesama Petra Gudelja Pelazg na mazgi objavljena je kasno, nakon godina šutnje o ovom pjesniku, u kulturi u kojoj se rodio i koju je 1990. još jednom potvrdio kao izabranu svoju. Ta ga kultura, međutim, nije htjela, nije joj trebao pjesnik, i on je najednom, vrativši se iz Beograda u Hrvatsku, bio osuđen na zaborav i šutnju. Velika je to bila promjena, jer je u Beogradu, i to kao vazda deklarirani hrvatski pjesnik, bio vrlo glasno prihvaćen.
Možda je mislio da će se o njemu zavazda šutjeti, pa je priliku objavljivanja izabranih pjesama doživio kao projektiranje i izgradnju vlastitog nadgrobnika. Konačno, bio je već u godinama u kojima se ljudi u nas tradicionalno počinju brinuti o takvim stvarima, kupe grobnicu, te se zaljube u građevinu, da se katkad učini kako umiru samo da bi u nju mogli leći.
Priliku da u Školskoj knjizi, velikome metropolskom izdavaču, dobije knjigu izabranih pjesama pružio mu je drug iz zavičaja, njegov Imoćanin Ante Žužul. Da Žužula nije bilo, još dugo bi se i temeljito u Hrvatskoj o Gudelju moglo šutjeti.
Zahvaljujući drugima, knjiga nije postala pjesnikova grobnica.
No, neki pomalo komemorirajući duh je ostao. Recimo, Gudelj je u knjigu svojih izabranih pjesama, na njezin kraj, među biobibliografske i druge podatke, izvatke iz kritika i inu književnu galanteriju, uvrstio i pjesme trojice pjesnika, posvećene njemu. Sve tri izvanredne.
Tim neobičnim, premda sasvim objašnjivim činom, čitateljima je učinio dodatnu čast. Pjesnici su redom, rumunjski Petre Stoica, srpski i bosanskohercegovački Stevan Tontić i srpski Adam Puslojić.
Vrijedi ih sve tri ukrasti iz knjige. (mj)
Petar Gudelj
Ali ko je ovaj dečak s kostima lukonosca
ali ko je ovaj dečak koji nosi ovna pod miškom
ali ko je ovaj dečak koji ćuti i sudi nam
ili kaže ne i ne biciklisti što peva u vožnji
ali ko je ovaj dečak koji upravo prelazi okean
kako bi stigao u pravi čas
kako kako kako da znam
trebao bi da čitam
pergament koji je pisao medom i solju
u vreme ono kada je bio starac s poskokom na koljenima
Petre Stoica (s rumunjskog Adam Puslojić)
Petar Gudelj, u dobar čas
On je posjednik božjeg sjemena
a mene nema
On je mladić – orao od pamtivijeka
u mene piladi ni za lijeka
On je jarac i pitomi vuk
ja sam samotna strijela, opružen luk
On raspolaže đuladima od munja
ja na ugljevlju strave klečim
Možda će on prosipati sol
koju ću, kad u raj pođem, poledicom lizati.
Ali ko je ovaj dečak
Tri pjesme o Petru Gudelju
Knjiga izabranih pjesama Petra Gudelja Pelazg na mazgi objavljena je kasno, nakon godina šutnje o ovom pjesniku, u kulturi u kojoj se rodio i koju je 1990. još jednom potvrdio kao izabranu svoju. Ta ga kultura, međutim, nije htjela, nije joj trebao pjesnik, i on je najednom, vrativši se iz Beograda u Hrvatsku, bio osuđen na zaborav i šutnju. Velika je to bila promjena, jer je u Beogradu, i to kao vazda deklarirani hrvatski pjesnik, bio vrlo glasno prihvaćen.
Možda je mislio da će se o njemu zavazda šutjeti, pa je priliku objavljivanja izabranih pjesama doživio kao projektiranje i izgradnju vlastitog nadgrobnika. Konačno, bio je već u godinama u kojima se ljudi u nas tradicionalno počinju brinuti o takvim stvarima, kupe grobnicu, te se zaljube u građevinu, da se katkad učini kako umiru samo da bi u nju mogli leći.
Priliku da u Školskoj knjizi, velikome metropolskom izdavaču, dobije knjigu izabranih pjesama pružio mu je drug iz zavičaja, njegov Imoćanin Ante Žužul. Da Žužula nije bilo, još dugo bi se i temeljito u Hrvatskoj o Gudelju moglo šutjeti.
Zahvaljujući drugima, knjiga nije postala pjesnikova grobnica.
No, neki pomalo komemorirajući duh je ostao. Recimo, Gudelj je u knjigu svojih izabranih pjesama, na njezin kraj, među biobibliografske i druge podatke, izvatke iz kritika i inu književnu galanteriju, uvrstio i pjesme trojice pjesnika, posvećene njemu. Sve tri izvanredne.
Tim neobičnim, premda sasvim objašnjivim činom, čitateljima je učinio dodatnu čast. Pjesnici su redom, rumunjski Petre Stoica, srpski i bosanskohercegovački Stevan Tontić i srpski Adam Puslojić.
Vrijedi ih sve tri ukrasti iz knjige. (mj)
Petar Gudelj
Ali ko je ovaj dečak s kostima lukonosca
ali ko je ovaj dečak koji nosi ovna pod miškom
ali ko je ovaj dečak koji ćuti i sudi nam
ili kaže ne i ne biciklisti što peva u vožnji
ali ko je ovaj dečak koji upravo prelazi okean
kako bi stigao u pravi čas
kako kako kako da znam
trebao bi da čitam
pergament koji je pisao medom i solju
u vreme ono kada je bio starac
s poskokom na koljenima
Petre Stoica (s rumunjskog Adam Puslojić)
Petar Gudelj, u dobar čas
On je posjednik božjeg sjemena
a mene nema
On je mladić – orao od pamtivijeka
u mene piladi ni za lijeka
On je jarac i pitomi vuk
ja sam samotna strijela, opružen luk
On raspolaže đuladima od munja
ja na ugljevlju strave klečim
Možda će on prosipati sol
koju ću, kad u raj pođem, poledicom lizati.
Stevan Tontić
Pesme Petar Gudelj
Voda ponire u svoje ime.
Biokovo.
Nestaje me s lica zemaljskoga.
Biokovo.
Da me ima, ima u visinama.
Biokovo.
Da rastu mi orlovi nokti.
Biokovo.
I sevne zmijska mi ptica.
Biokovo.
Nož i metak, imetak.
Biokovo.
Senka mi stiže po licu.
Biokovo.
Petar Gudelj, lelek niz strminu.
Biokovo.
Biokovo, oko i okovi.
Adam Puslojić