Prvi kompromis sa svijetom učinio si već nakon nekoliko dana škole. Obuzdao si maštu i počeo govoriti tako da te razumiju. Najprije da te razumije učiteljica – to je izgleda najvažnije – a onda i da te razumije i ono najtuplje čeljade u razredu. Bio je to tvoj prvi i najveći estetski kompromis u životu, koji se poduzimao da bi se moglo živjeti među ljudima.
Budeš li se poslije bavio umjetnostima, ono što budeš radio uvijek će biti jedva trideset posto onoga stvarnog, predškolskog tebe. I onda ćeš pisati romane, pripovijetke, pjesme, razumljive svima, i onom najtupljem čeljadetu u razredu, i bit ćeš pomalo nesretnjikav što je u njima tako malo od onoga što je bilo i što je moglo biti.
Ali drukčije nije moglo biti. S tim se kompromisom silazi među publiku, na njega su pristali svi, taj kompromis neizbježna je posljedica i osnovni razlog polaska u školu. Sve zaista važno dogodi se u prvih nekoliko dana škole, u obuzdavanju mašte, kad počneš govoriti tako da te svi razumiju.
Alema sam upoznao prije trideset godina. Teško sam ga razumio. Zato što drukčije izgovara riječi, mislio sam. Zato što ima neku čudnu govornu manu, učinilo mi se zatim. Zato što govori kao duh Petra Hektorovića, govori kao da se nije pomakao s Hvara, iz Paiza.
Viđali smo se uz ratove, obično u većim skupinama ljudi, za priredbi i ceremonijala u koje nismo vjerovali, na mjestima i u gradovima sred kojih se nisam osjećao dobro. Prolazile su tako godine, prolazili su životi, on je crtao direrovski precizne crteže uz moje kratke priče i novinske članke, nalazeći u svom tom realizmu oniričku dubinu i smisao. Crtao je ono čega je u tim pričama bilo i ono što je postojalo u njemu, njihovom čitatelju, ali ono što bi na takav način nastajalo zaustavljalo je gledatelja, zarobljavalo ga, tako da stane i gleda, i da ne može svratiti pogled s novinske stranice, jer to što vidi istovremeno nešto je što nikada nije gledao, i što mu je odnekud poznato. Nije mu poznato kao motiv, ili kao stil, nitko nije crtao ono što Alem crta, i nitko nije tako crtao, ali u govoru tih slika nešto je veoma blisko, pred čime se čovjek nađe kao pred jezikom koji je znao i koji je onda zaboravio.
Nisam ga teško razumio zato što drukčije izgovara riječi, zato što ima neku čudnu govornu manu, ni zato što govori onako kako govori – kao duh Petra Hektorovića, nego sam ga teško razumio zato što on nikad nije učinio taj prvi, formativni estetski kompromis, nije obuzdao maštu ni počeo govoriti tako da ga razumiju svi, najprije učiteljica, a onda i ono najtuplje čeljade u razredu. Kako mu je to uspjelo, ne znam. Možda je bio bolestan prvoga tjedna škole, ili ga nije bilo briga. Ali za razliku od tebe, koji ćeš zauvijek ostati na onih trideset posto predškolskog sebe, reducirane i usmjerene mašte, disciplinirane imaginacije, prilagođene idiotima, koji misle da sve moraju razumjeti, i da se mogu diviti samo onome što razumiju, Alem je svakoga trenutka bio na svojih sto posto. A to bi bilo mnogo i za manje talentiranog čovjeka.
Crtajući mojim pričama i suhim novinskim člancima, on te je podsjećao, tebe i sve pažljivije novinske čitatelje, na sve ono što stane između trideset i sto posto. Podsjećao te je na to da ništa ne može biti zaboravljeno, i sve što se zbilo između nas, sve za što znamo, pohranjeno je negdje iza čela, iza očiju, i tako će biti dok god je života. Tamo je, u toj glavi, i sve čega si se, protiv svoje mašte, odrekao da bi te moglo razumjeti.
Alem nikada nije nacrtao svoj veliki strip, svoju veliku epsku naraciju. I nije dovršio svoj veliki roman. Što mu je falilo da to učini? Falio mu je tvoj manjak. Roman, crtani kao i pisani, forma je za obuzdanu maštu, za ljude koji su na svojih trideset posto. Oni se romanom pomažu kao štakom. Alemu, međutim, ta štaka ne treba. On ne zna što će s njom, i onda je na kraju baci.
Svaki je njegov crtež izveden na najdragocjenijem, unikatnom papiru. I visi pod savršenim svjetlom jedne od tisuća prostranih bijelih galerija, koje u stalnom postavu imaju samo Alemove crteže, a otvorene su dvadeset četiri sata dnevno. Ti crteži nešto su najbolje i najvrednije što ostaje iza naše generacije u ovoj malenoj zemljici, s kojom smo u trajnom, nerješivom nesporazumu. Oni su istodobno neponovljivi, i imaju tu karakteristiku da se multipliciraju. Dok ih gledamo, ili dok se pokušavamo prisjetiti, mi ne vidimo samo crteže koje je Alem nacrtao, nego i one koje je mogao nacrtati, a nije. Vidimo svijet njegovim očima, razumijemo ga jezikom za koji nismo ni znali da ga znamo. Ti crteži djelo su jezika koji je on stvorio i kojim je komunicirao, jezika u kojem je crtao, a koji mi, eto, odnekud savršeno razumijemo. Kao da smo se rodili i živjeli u njegovoj glavi.
I svaki taj crtež umnožen je u crnom olovu, u teškom i opojnom vonju štamparskih boja, na lakopotrošnom papiru, u tisućama i desetinama tisuća primjeraka. I svaki vrijedi kao original, onaj nacrtan na najdragocjenijem, unikatnom papiru. To je ta umjetnost multioriginala. Umjetnost kojoj se vrijednost ne uspijeva izraziti u zlatu ili u novcu, nego se izražava u nečemu što je vrednije od zlata.
Jednom sam, već vrlo davno, u Sarajevu 1996. prao prozor svoje sobe, koji je još uvijek gledao prema Trebeviću, a niti je u ratu bio razbijen, niti je u četiri ratne godine opran. Prozori se najbolje peru starim novinama, i meni je, slučajno, pod ruku došlo tako da prozor perem dvolisnicom Nedjeljne Dalmacije s Alemovim crtežom i mojom pričom. Mogao sam odustati, mogao sam uzeti dva druga novinska lista, ali nisam htio, nego sam nadvijen van više nego što je trebalo, nad ambisom naše mrtve bašče, glancao staklo papirom i olovom Alemove duše, uvjeren da ništa prozor neće oprati kao on, i da ovo nije kraj nego je početak. A zapravo je bio kraj, jer nikad više nisam oprao prozor u Sarajevu.
Sada ga sve razumijem, dok šutimo jedan naspram drugog, i dok mi ne ide u glavu gdje je, kako je, samo zbog srca, u nebo i u ništa prhnuo sav taj talent, i tih sto posto slobodne mašte. Alem je pošao u maštu.
Alem
Prvi kompromis sa svijetom učinio si već nakon nekoliko dana škole. Obuzdao si maštu i počeo govoriti tako da te razumiju. Najprije da te razumije učiteljica – to je izgleda najvažnije – a onda i da te razumije i ono najtuplje čeljade u razredu. Bio je to tvoj prvi i najveći estetski kompromis u životu, koji se poduzimao da bi se moglo živjeti među ljudima.
Budeš li se poslije bavio umjetnostima, ono što budeš radio uvijek će biti jedva trideset posto onoga stvarnog, predškolskog tebe. I onda ćeš pisati romane, pripovijetke, pjesme, razumljive svima, i onom najtupljem čeljadetu u razredu, i bit ćeš pomalo nesretnjikav što je u njima tako malo od onoga što je bilo i što je moglo biti.
Ali drukčije nije moglo biti. S tim se kompromisom silazi među publiku, na njega su pristali svi, taj kompromis neizbježna je posljedica i osnovni razlog polaska u školu. Sve zaista važno dogodi se u prvih nekoliko dana škole, u obuzdavanju mašte, kad počneš govoriti tako da te svi razumiju.
Alema sam upoznao prije trideset godina. Teško sam ga razumio. Zato što drukčije izgovara riječi, mislio sam. Zato što ima neku čudnu govornu manu, učinilo mi se zatim. Zato što govori kao duh Petra Hektorovića, govori kao da se nije pomakao s Hvara, iz Paiza.
Viđali smo se uz ratove, obično u većim skupinama ljudi, za priredbi i ceremonijala u koje nismo vjerovali, na mjestima i u gradovima sred kojih se nisam osjećao dobro. Prolazile su tako godine, prolazili su životi, on je crtao direrovski precizne crteže uz moje kratke priče i novinske članke, nalazeći u svom tom realizmu oniričku dubinu i smisao. Crtao je ono čega je u tim pričama bilo i ono što je postojalo u njemu, njihovom čitatelju, ali ono što bi na takav način nastajalo zaustavljalo je gledatelja, zarobljavalo ga, tako da stane i gleda, i da ne može svratiti pogled s novinske stranice, jer to što vidi istovremeno nešto je što nikada nije gledao, i što mu je odnekud poznato. Nije mu poznato kao motiv, ili kao stil, nitko nije crtao ono što Alem crta, i nitko nije tako crtao, ali u govoru tih slika nešto je veoma blisko, pred čime se čovjek nađe kao pred jezikom koji je znao i koji je onda zaboravio.
Nisam ga teško razumio zato što drukčije izgovara riječi, zato što ima neku čudnu govornu manu, ni zato što govori onako kako govori – kao duh Petra Hektorovića, nego sam ga teško razumio zato što on nikad nije učinio taj prvi, formativni estetski kompromis, nije obuzdao maštu ni počeo govoriti tako da ga razumiju svi, najprije učiteljica, a onda i ono najtuplje čeljade u razredu. Kako mu je to uspjelo, ne znam. Možda je bio bolestan prvoga tjedna škole, ili ga nije bilo briga. Ali za razliku od tebe, koji ćeš zauvijek ostati na onih trideset posto predškolskog sebe, reducirane i usmjerene mašte, disciplinirane imaginacije, prilagođene idiotima, koji misle da sve moraju razumjeti, i da se mogu diviti samo onome što razumiju, Alem je svakoga trenutka bio na svojih sto posto. A to bi bilo mnogo i za manje talentiranog čovjeka.
Crtajući mojim pričama i suhim novinskim člancima, on te je podsjećao, tebe i sve pažljivije novinske čitatelje, na sve ono što stane između trideset i sto posto. Podsjećao te je na to da ništa ne može biti zaboravljeno, i sve što se zbilo između nas, sve za što znamo, pohranjeno je negdje iza čela, iza očiju, i tako će biti dok god je života. Tamo je, u toj glavi, i sve čega si se, protiv svoje mašte, odrekao da bi te moglo razumjeti.
Alem nikada nije nacrtao svoj veliki strip, svoju veliku epsku naraciju. I nije dovršio svoj veliki roman. Što mu je falilo da to učini? Falio mu je tvoj manjak. Roman, crtani kao i pisani, forma je za obuzdanu maštu, za ljude koji su na svojih trideset posto. Oni se romanom pomažu kao štakom. Alemu, međutim, ta štaka ne treba. On ne zna što će s njom, i onda je na kraju baci.
Svaki je njegov crtež izveden na najdragocjenijem, unikatnom papiru. I visi pod savršenim svjetlom jedne od tisuća prostranih bijelih galerija, koje u stalnom postavu imaju samo Alemove crteže, a otvorene su dvadeset četiri sata dnevno. Ti crteži nešto su najbolje i najvrednije što ostaje iza naše generacije u ovoj malenoj zemljici, s kojom smo u trajnom, nerješivom nesporazumu. Oni su istodobno neponovljivi, i imaju tu karakteristiku da se multipliciraju. Dok ih gledamo, ili dok se pokušavamo prisjetiti, mi ne vidimo samo crteže koje je Alem nacrtao, nego i one koje je mogao nacrtati, a nije. Vidimo svijet njegovim očima, razumijemo ga jezikom za koji nismo ni znali da ga znamo. Ti crteži djelo su jezika koji je on stvorio i kojim je komunicirao, jezika u kojem je crtao, a koji mi, eto, odnekud savršeno razumijemo. Kao da smo se rodili i živjeli u njegovoj glavi.
I svaki taj crtež umnožen je u crnom olovu, u teškom i opojnom vonju štamparskih boja, na lakopotrošnom papiru, u tisućama i desetinama tisuća primjeraka. I svaki vrijedi kao original, onaj nacrtan na najdragocjenijem, unikatnom papiru. To je ta umjetnost multioriginala. Umjetnost kojoj se vrijednost ne uspijeva izraziti u zlatu ili u novcu, nego se izražava u nečemu što je vrednije od zlata.
Jednom sam, već vrlo davno, u Sarajevu 1996. prao prozor svoje sobe, koji je još uvijek gledao prema Trebeviću, a niti je u ratu bio razbijen, niti je u četiri ratne godine opran. Prozori se najbolje peru starim novinama, i meni je, slučajno, pod ruku došlo tako da prozor perem dvolisnicom Nedjeljne Dalmacije s Alemovim crtežom i mojom pričom. Mogao sam odustati, mogao sam uzeti dva druga novinska lista, ali nisam htio, nego sam nadvijen van više nego što je trebalo, nad ambisom naše mrtve bašče, glancao staklo papirom i olovom Alemove duše, uvjeren da ništa prozor neće oprati kao on, i da ovo nije kraj nego je početak. A zapravo je bio kraj, jer nikad više nisam oprao prozor u Sarajevu.
Sada ga sve razumijem, dok šutimo jedan naspram drugog, i dok mi ne ide u glavu gdje je, kako je, samo zbog srca, u nebo i u ništa prhnuo sav taj talent, i tih sto posto slobodne mašte. Alem je pošao u maštu.