Alem Ćurin, strip crtač, ilustrator, pisac jednoga nedovršenog romana, autor hiperrealističkih košmara, nadrealnih društvenih komentara, likovnih pamfleta, koje pripadnici većinskih stada u pravilu ne razumiju, ali su njima vrlo iritirani. Ali kada se kontekst trenutka prebriše i zaboravi, pa se više ne pamte lica ni povodi Ćurinovih ataka na društvenopolitičku normu, ostaje – slika. Ćurin je slikar (uglavnom) olovkom i tušem.
Od proljeća 1993. do proljeća 1995. Alem Ćurin crtao je slike po mojim kratkim pričama, koje su sustavno, iz tjedna u tjedan, objavljivane u Nedjeljnoj Dalmaciji. Koliko je bilo priča, toliko je bilo i slika. Priče su zatim sabrane u dvije knjige, “Sarajevski Marlboro” i “Karivani”, ali na žalost nikad nije objavljeno izdanje s Alemovim slikama. (Pogrešno je govoriti da su to bile ilustracije: nikad se on nije bavio pukim ilustriranjem priče, nego je izvodio likovnu reinterpretaciju, kojom je pomicao priče iz njihovoga realističnog prosedea. Te slike izgledaju kao snovi na temu mojih priča.)
Kasnije smo, od kraja 1997. do kraja 2000. ponovo surađivali u drugim novinama. Onda više nismo. Možda ćemo jednom opet. Iznad televizora na kojem, povremeno, gledam utakmice, a inače se po tom ekranu nijemo kreću zagonetni prizori u koloru, nalazi se jedna od meni najvažnijih slika Alema Ćurina, nazvana Allende.
Za ovogodišnje Splitsko ljeto, Alem je naslikao deset plakata.
To je važan kulturni događaj, u godini kada smo u Zagrebu imali priliku vidjeti izložbe Josipa Vanište i Borisa Bućana, jednu važnu Caravaggiovu sliku, i simpatičnu čarter izložbu Pabla Picassa.
Plakat po plakat, slika po slika, slijedi na Ajfelovom mostu izložba Alema Ćurina. (m. jergović)
Alem-plakat Splitskog ljeta/1
Alem Ćurin, strip crtač, ilustrator, pisac jednoga nedovršenog romana, autor hiperrealističkih košmara, nadrealnih društvenih komentara, likovnih pamfleta, koje pripadnici većinskih stada u pravilu ne razumiju, ali su njima vrlo iritirani. Ali kada se kontekst trenutka prebriše i zaboravi, pa se više ne pamte lica ni povodi Ćurinovih ataka na društvenopolitičku normu, ostaje – slika. Ćurin je slikar (uglavnom) olovkom i tušem.
Od proljeća 1993. do proljeća 1995. Alem Ćurin crtao je slike po mojim kratkim pričama, koje su sustavno, iz tjedna u tjedan, objavljivane u Nedjeljnoj Dalmaciji. Koliko je bilo priča, toliko je bilo i slika. Priče su zatim sabrane u dvije knjige, “Sarajevski Marlboro” i “Karivani”, ali na žalost nikad nije objavljeno izdanje s Alemovim slikama. (Pogrešno je govoriti da su to bile ilustracije: nikad se on nije bavio pukim ilustriranjem priče, nego je izvodio likovnu reinterpretaciju, kojom je pomicao priče iz njihovoga realističnog prosedea. Te slike izgledaju kao snovi na temu mojih priča.)
Kasnije smo, od kraja 1997. do kraja 2000. ponovo surađivali u drugim novinama. Onda više nismo. Možda ćemo jednom opet. Iznad televizora na kojem, povremeno, gledam utakmice, a inače se po tom ekranu nijemo kreću zagonetni prizori u koloru, nalazi se jedna od meni najvažnijih slika Alema Ćurina, nazvana Allende.
Za ovogodišnje Splitsko ljeto, Alem je naslikao deset plakata.
To je važan kulturni događaj, u godini kada smo u Zagrebu imali priliku vidjeti izložbe Josipa Vanište i Borisa Bućana, jednu važnu Caravaggiovu sliku, i simpatičnu čarter izložbu Pabla Picassa.
Plakat po plakat, slika po slika, slijedi na Ajfelovom mostu izložba Alema Ćurina. (m. jergović)