Na tlu pustinje, što ga jara
Usija, škrtom, gdje sve svene,
On stoji, nalik na stražara
Strašnog, i sam sred vaseljene.
Priroda stepe ožednjele
Porodila ga u dan gnjeva
I otrovom mu mrtvu zelen
Grana i žile nalijeva.
Otrov, kroz koru što isteče,
Rastopi se kad podne žeže,
I kao smola se u veče,
Prozračna sva i gusta, steže.
Ptica ni tigar k njemu neće,
Jedino crni vitlac burin
Na drvo smrti nalijeće
I, već ubistven, dalje žuri.
A ako njegov list pospani
Orosi oblak, lutajući,
Dažd sa grana se, otrovani
Već, u pijesak vreli sruči.
Ali čovjeka čovjek, s okom
Vlasnim, k drvetu posla ovom:
Poslušno pođe taj i oko
Zore se vrati sa otrovom.
Smrtnu je smolu on donio
I lisnu granu već uvelu,
Potocima je hladnim lio
Znoj po blijedom posve čelu.
I, smalaksavši, leže namah
Pod svodom kolibe od lika,
I rob izdahnu pred nogama
Nepobjednoga tog silnika.
A car poslušne strijele svoje
Stavi u otrov taj, i njima
Uništenje odaslao je
U tuđu zemlju, susjedima.
<1828.>
Preveo Marko Vešović
P.S.
Ovo je jedna od pjesama koje sam, sa studentima, analizirao na časovima i koje su, cijelog života, u mojim očima rasle.
Imam spakovan kofer za put u Neviđe, a pošto bi mi bilo jako dosadno dokon čekati dolazak one koja će “imati tvoje oči“, za svoju kćer Ivanu pravim konačne verzije svih knjiga koje imam u kompjuteru: lovim tipefelere kao vaške, a ponešto uzgred i popravim. Ovaj prevod je ostao kakav je bio, jer sam ga popravljao, u raznim godinama. Grozim se od muškog šovinizma u čuvenoj izreci da su prevodi kao žene: ako su lijepe, nisu vjerne, ako su vjerne, nisu lijepe. U prevođenju držim se Kitsovih stihova: “Ljepota je Istina, Istina je Ljepota“. Četiri puta sam dotjerivao ovaj prevod i svaki put je, bar bogdu, bio vjerniji, to jest ljepši.
Aleksandar Puškin: Ančar
Na tlu pustinje, što ga jara
Usija, škrtom, gdje sve svene,
On stoji, nalik na stražara
Strašnog, i sam sred vaseljene.
Priroda stepe ožednjele
Porodila ga u dan gnjeva
I otrovom mu mrtvu zelen
Grana i žile nalijeva.
Otrov, kroz koru što isteče,
Rastopi se kad podne žeže,
I kao smola se u veče,
Prozračna sva i gusta, steže.
Ptica ni tigar k njemu neće,
Jedino crni vitlac burin
Na drvo smrti nalijeće
I, već ubistven, dalje žuri.
A ako njegov list pospani
Orosi oblak, lutajući,
Dažd sa grana se, otrovani
Već, u pijesak vreli sruči.
Ali čovjeka čovjek, s okom
Vlasnim, k drvetu posla ovom:
Poslušno pođe taj i oko
Zore se vrati sa otrovom.
Smrtnu je smolu on donio
I lisnu granu već uvelu,
Potocima je hladnim lio
Znoj po blijedom posve čelu.
I, smalaksavši, leže namah
Pod svodom kolibe od lika,
I rob izdahnu pred nogama
Nepobjednoga tog silnika.
A car poslušne strijele svoje
Stavi u otrov taj, i njima
Uništenje odaslao je
U tuđu zemlju, susjedima.
<1828.>
Preveo Marko Vešović
P.S.
Ovo je jedna od pjesama koje sam, sa studentima, analizirao na časovima i koje su, cijelog života, u mojim očima rasle.
Imam spakovan kofer za put u Neviđe, a pošto bi mi bilo jako dosadno dokon čekati dolazak one koja će “imati tvoje oči“, za svoju kćer Ivanu pravim konačne verzije svih knjiga koje imam u kompjuteru: lovim tipefelere kao vaške, a ponešto uzgred i popravim. Ovaj prevod je ostao kakav je bio, jer sam ga popravljao, u raznim godinama. Grozim se od muškog šovinizma u čuvenoj izreci da su prevodi kao žene: ako su lijepe, nisu vjerne, ako su vjerne, nisu lijepe. U prevođenju držim se Kitsovih stihova: “Ljepota je Istina, Istina je Ljepota“. Četiri puta sam dotjerivao ovaj prevod i svaki put je, bar bogdu, bio vjerniji, to jest ljepši.