Moj djed Vlaho bio je antifašist, a nije volio komuniste. Osjetio bih za šetnji nedjeljom popodne, ne samo stoga što se na selu ne šeće, njegovu samoću: logoraš izvan pobjedničkih evidencija tek je logička iznimka, statistička pogreška. U malome svijetu moga djetinjstva, našemu kutu između graničnih brda s prozorom na pučinu, postojali su tek Rusi i Amerikanci, Beograd se nije uzimalo ozbiljno. Nekoć je Vlahova politika kanila osvijetliti taj kut, ali nije stigla: komunisti su na ponornici podigli malu centralu, dovoljnu za rasvjetu i ozvučenje ognjišta, kada napon ne bi pao moglo se čuti i ono što se nije željelo. Ne znam jesu li mu Rusi bili odiozni, makar mi se čini da ga se nisu ticali, kao što rekoh njegova je crta išla kroz čovjeka a ne između ljudi. Tako je bilo i one kolovoške večeri kada se kasno smrkne a Rusi su ušli u Prag. Rasvjeta je eto bila dobra, ali je radio ipak šutio premda smo već bili spojeni na pravu struju iz nevidljive centrale. Tada sam shvatio da su centrale izvan kontrole, i onih koji ih stignu izgraditi, napon uvijek može pasti.
Naš se kut zove Pičete. Kako god taj osjećaj pokušali stišati, on vam iznutra sune u lice, ponekad i bez drugoga da vas podsjeti na graničnost, ono što za sebe držite da jeste a da na to niste mogli utjecati, da je tomu jednostavno tako: kao što se osjećate siromašni i nakon što ste stekli bogatstvo, ili ste žedni i nakon treće čaše mlake vode a ne vina dobre godine. Akademik Pičeta pojavio se u toj priči niotkuda, sigurno na nekom odmetnutom, kratkom valu visokoga napona. Nisam ni onda vjerovao da je išta više od stanke u redovitom izravnom prijenosu guslarske točke na titogradskom radiju nedjeljom u deset, ujutro. No svi smo se uhvatili akademika Pičete kao najdražega gosta, a kada se jedan od nas vratio sa nekakva slavističkog kongresa s viješću da ga je vidio, mogla se naslutiti i makar posredna razmjena etimoloških simpatija, Pičete su dobile drugo suzvučje, uzimao onaj drugi to ozbiljno ili ne, akademik Pičeta ih je, za njih same, iskupio iz ishodišta nesretnoga slučaja. Zapečatilo se i to da je akademik Pičeta Rus, kao nešto srodno, i plemenito.
Rusa sam se uplašio na početku studija, ne stoga što se Tito upravo i očito spremao napustiti Beograd, koliko zbog staroslavenskog. Tu se inačicu hrvatskoga jezika doživljavalo kao ozbiljnu studijsku prepreku, i to na početku, a ni sam tada nisam razumio da je književnost u jeziku. Činilo nam se da ćemo neobično, nemoguće brzo trebati naučiti ruski. No imali smo sreću s akademikom koji će to tek postati, još nije bio ni profesor a starim rukopisima i čudnim pismima, osobnim u izvedbi, D. se kretao tako mirno da bi i za one koji su na provjeri, kakvih je tada još bilo, otpali iz evidencija posljedica izostala, poput bezbolno izvađenog zuba. Kada sam poslije, barem mi se tako čini da je bilo proteklo mnogo vremena, i sam zamislio nemoguć pothvat, izradu pravopisa koji bi slova vratio u jezik, izveo ih iz rata u koji su onako od sebe – a da nitko ne zna zašto – zapala, nastojao sam akademika D. pridobiti, za dobru sreću, u naš mali kut s prozorom na Otrant, ali se ne sjećam jesam li uspio.
Akademik D. mi je u to doba jednom pričao o svome djedu, ili možda ocu. Žita nije pretjecalo, ali su i ljudi, a ne tek otoci bili Goli. Na Goli je svakako dospio kao iznimka, sam nije znao zašto, čini se ni toliko da bi pretpostavio zašto su tamo ostali, kroz čiji je špalir stigao u istražiteljsku, jarko osvijetljenu sobu, izoliranu od suzvučja. Možda je prije imao posla s policijom – krivolov ili štogod slično – a možda je i tek onako, logički pretpostavio da istražitelji prvo pitaju za ime. No ovaj je, istražitelj iz naše priče, a nećemo ga nazvati nikako, pa ni po zidu koji je jedina vidljiva crta na otoku bez soba, odmah, također logično zapitao – Jesi li ti Ibeovac? – Ne, ja sam D. odgovorio je D. Istražitelj je poslije ustao i izbrisao mrlju, pa pozvao sljedećeg. – Jesi li ti Ibeovac? – ponovio je slobodni udarac nasumce, u isti kut. Upitani je bio književnik, nije volio ni Ruse ni Tita, ali je znao zašto je ondje. – Jesam – slagao je. – Izvolite sjesti – kaže istražitelj za kojeg znamo kako se zove, a nećemo ga nazvati nikako.
U neko doba dragi D., akademik, daruje knjigu, lijepu zbirku starih fragmenata koja uvezuje naša vremena, s posvetom. Dirnut trenutkom, povjerujem kako sam ipak nešto naučio, pa za igru – pučka etimologija se to kaže – sričem slova ne bi li iz praslavenskih kanala izronio otočić Pičete. I gle čuda, bilo bi lako povjerovati da im je u korijenu pitjeti, reklo bi se pitomina. Ali jedno što ja više ne bih da mi Pičete budu Pitomača, a drugo ne vjerujem ni u pitomo jezika hrvatskoga, ako one i jesu pitome, barem kada se gleda kroz onaj prozor iz njih ako i ne s njegove druge strane u njih, unutar okvira, sve je u ovom svračjem zakutku izvan okvira golo, u mjeri koju ni neizbavljene Pičete ne bi podnijele, pomireno, iskonski golo.
Golo brdo je zaravan na rubu Pičeta i bit će da sam njime prošao dok su me u špaliru, odsutna, tukli, bezimeni. Objavili su o tome Slovo, prema tome slovu znam da se to doista dogodilo. U novinama koje sam, nesretnim slučajem, vrativši se u zbilju kupio navečer izvještaj o tome što se dogodilo nije govorio o meni, već o akademiku D. Istražitelj je pozvao špalir u sobu, obrisali su mrlju sa kamenog poda, sjeli u krug, po zidiću kakav rubi gumna, a onda je na prazno mjesto ušao akademik D. Mogli bismo ispričati što je bilo dalje, no to bi bila zbilja, a ne fikcija, a mi smo u priči. Priče i postoje da bi izmišljeno bilo utočište, šetnja u nedjeljni sumrak.
Blagdansko je primanje u Akademiji, red čestitara je dug i tih. Na galeriji smo, gledam u pod, kamen i gladak, poput zavjetne jezične ploče u prizemnoj, ulaznoj dvorani po kojoj smo hodali stoljećima dok nismo ušli u čitanku akademika D., naučili da su priče u jeziku. – Dobar dan – kaže susjedni glas, ali ne vidim nikoga, tek uzvraćam po suzvučju. – Dobar dan profesore – i pružam ruku u prazninu, osjećam dodir, onaj što iznutra sune u lice. Obuzme me strah da se na podu vidi moja sjena, pa požurim, zapravo potrčim van, onda izmišljenom šetnicom kako bih se što prije uvjerio da sam ga izmislio, kao mi nekoć akademika Pičetu, da akademika Pičetu nitko nije sreo. Još bih se stigao vratiti na galeriju, nitko ne bi ni primijetio da se dogodilo išta više od stanke u redovitom izravnom prijenosu podgoričkog radija. Nisam si mogao pomoći kao sa staroslavenskim pridjevima, enciklopedijske evidencije su mi struka, obično pouzdane kao i druge, mislim evidencije. Ondje me je tko zna otkad čekao akademik Pičeta. Jest, nešto se petljalo kako nije Rus, ali kome je to više važno. U doba kada smo se zbilja upoznali selio se iz bjeloruske provincije u Moskvu, na neko slavno sveučilište, mislim da se zove Lomonosov. Mnogo više od ove priče propalo je kada sam shvatio da nisam uspio izmisliti akademika Pičetu, ali bit će da je važnije što svijeća na našem starom groblju ipak gori i u njegovo ime.
Akademik Pičeta
___________________________________________Marku Samardžiji
Moj djed Vlaho bio je antifašist, a nije volio komuniste. Osjetio bih za šetnji nedjeljom popodne, ne samo stoga što se na selu ne šeće, njegovu samoću: logoraš izvan pobjedničkih evidencija tek je logička iznimka, statistička pogreška. U malome svijetu moga djetinjstva, našemu kutu između graničnih brda s prozorom na pučinu, postojali su tek Rusi i Amerikanci, Beograd se nije uzimalo ozbiljno. Nekoć je Vlahova politika kanila osvijetliti taj kut, ali nije stigla: komunisti su na ponornici podigli malu centralu, dovoljnu za rasvjetu i ozvučenje ognjišta, kada napon ne bi pao moglo se čuti i ono što se nije željelo. Ne znam jesu li mu Rusi bili odiozni, makar mi se čini da ga se nisu ticali, kao što rekoh njegova je crta išla kroz čovjeka a ne između ljudi. Tako je bilo i one kolovoške večeri kada se kasno smrkne a Rusi su ušli u Prag. Rasvjeta je eto bila dobra, ali je radio ipak šutio premda smo već bili spojeni na pravu struju iz nevidljive centrale. Tada sam shvatio da su centrale izvan kontrole, i onih koji ih stignu izgraditi, napon uvijek može pasti.
Naš se kut zove Pičete. Kako god taj osjećaj pokušali stišati, on vam iznutra sune u lice, ponekad i bez drugoga da vas podsjeti na graničnost, ono što za sebe držite da jeste a da na to niste mogli utjecati, da je tomu jednostavno tako: kao što se osjećate siromašni i nakon što ste stekli bogatstvo, ili ste žedni i nakon treće čaše mlake vode a ne vina dobre godine. Akademik Pičeta pojavio se u toj priči niotkuda, sigurno na nekom odmetnutom, kratkom valu visokoga napona. Nisam ni onda vjerovao da je išta više od stanke u redovitom izravnom prijenosu guslarske točke na titogradskom radiju nedjeljom u deset, ujutro. No svi smo se uhvatili akademika Pičete kao najdražega gosta, a kada se jedan od nas vratio sa nekakva slavističkog kongresa s viješću da ga je vidio, mogla se naslutiti i makar posredna razmjena etimoloških simpatija, Pičete su dobile drugo suzvučje, uzimao onaj drugi to ozbiljno ili ne, akademik Pičeta ih je, za njih same, iskupio iz ishodišta nesretnoga slučaja. Zapečatilo se i to da je akademik Pičeta Rus, kao nešto srodno, i plemenito.
Rusa sam se uplašio na početku studija, ne stoga što se Tito upravo i očito spremao napustiti Beograd, koliko zbog staroslavenskog. Tu se inačicu hrvatskoga jezika doživljavalo kao ozbiljnu studijsku prepreku, i to na početku, a ni sam tada nisam razumio da je književnost u jeziku. Činilo nam se da ćemo neobično, nemoguće brzo trebati naučiti ruski. No imali smo sreću s akademikom koji će to tek postati, još nije bio ni profesor a starim rukopisima i čudnim pismima, osobnim u izvedbi, D. se kretao tako mirno da bi i za one koji su na provjeri, kakvih je tada još bilo, otpali iz evidencija posljedica izostala, poput bezbolno izvađenog zuba. Kada sam poslije, barem mi se tako čini da je bilo proteklo mnogo vremena, i sam zamislio nemoguć pothvat, izradu pravopisa koji bi slova vratio u jezik, izveo ih iz rata u koji su onako od sebe – a da nitko ne zna zašto – zapala, nastojao sam akademika D. pridobiti, za dobru sreću, u naš mali kut s prozorom na Otrant, ali se ne sjećam jesam li uspio.
Akademik D. mi je u to doba jednom pričao o svome djedu, ili možda ocu. Žita nije pretjecalo, ali su i ljudi, a ne tek otoci bili Goli. Na Goli je svakako dospio kao iznimka, sam nije znao zašto, čini se ni toliko da bi pretpostavio zašto su tamo ostali, kroz čiji je špalir stigao u istražiteljsku, jarko osvijetljenu sobu, izoliranu od suzvučja. Možda je prije imao posla s policijom – krivolov ili štogod slično – a možda je i tek onako, logički pretpostavio da istražitelji prvo pitaju za ime. No ovaj je, istražitelj iz naše priče, a nećemo ga nazvati nikako, pa ni po zidu koji je jedina vidljiva crta na otoku bez soba, odmah, također logično zapitao – Jesi li ti Ibeovac? – Ne, ja sam D. odgovorio je D. Istražitelj je poslije ustao i izbrisao mrlju, pa pozvao sljedećeg. – Jesi li ti Ibeovac? – ponovio je slobodni udarac nasumce, u isti kut. Upitani je bio književnik, nije volio ni Ruse ni Tita, ali je znao zašto je ondje. – Jesam – slagao je. – Izvolite sjesti – kaže istražitelj za kojeg znamo kako se zove, a nećemo ga nazvati nikako.
U neko doba dragi D., akademik, daruje knjigu, lijepu zbirku starih fragmenata koja uvezuje naša vremena, s posvetom. Dirnut trenutkom, povjerujem kako sam ipak nešto naučio, pa za igru – pučka etimologija se to kaže – sričem slova ne bi li iz praslavenskih kanala izronio otočić Pičete. I gle čuda, bilo bi lako povjerovati da im je u korijenu pitjeti, reklo bi se pitomina. Ali jedno što ja više ne bih da mi Pičete budu Pitomača, a drugo ne vjerujem ni u pitomo jezika hrvatskoga, ako one i jesu pitome, barem kada se gleda kroz onaj prozor iz njih ako i ne s njegove druge strane u njih, unutar okvira, sve je u ovom svračjem zakutku izvan okvira golo, u mjeri koju ni neizbavljene Pičete ne bi podnijele, pomireno, iskonski golo.
Golo brdo je zaravan na rubu Pičeta i bit će da sam njime prošao dok su me u špaliru, odsutna, tukli, bezimeni. Objavili su o tome Slovo, prema tome slovu znam da se to doista dogodilo. U novinama koje sam, nesretnim slučajem, vrativši se u zbilju kupio navečer izvještaj o tome što se dogodilo nije govorio o meni, već o akademiku D. Istražitelj je pozvao špalir u sobu, obrisali su mrlju sa kamenog poda, sjeli u krug, po zidiću kakav rubi gumna, a onda je na prazno mjesto ušao akademik D. Mogli bismo ispričati što je bilo dalje, no to bi bila zbilja, a ne fikcija, a mi smo u priči. Priče i postoje da bi izmišljeno bilo utočište, šetnja u nedjeljni sumrak.
Blagdansko je primanje u Akademiji, red čestitara je dug i tih. Na galeriji smo, gledam u pod, kamen i gladak, poput zavjetne jezične ploče u prizemnoj, ulaznoj dvorani po kojoj smo hodali stoljećima dok nismo ušli u čitanku akademika D., naučili da su priče u jeziku. – Dobar dan – kaže susjedni glas, ali ne vidim nikoga, tek uzvraćam po suzvučju. – Dobar dan profesore – i pružam ruku u prazninu, osjećam dodir, onaj što iznutra sune u lice. Obuzme me strah da se na podu vidi moja sjena, pa požurim, zapravo potrčim van, onda izmišljenom šetnicom kako bih se što prije uvjerio da sam ga izmislio, kao mi nekoć akademika Pičetu, da akademika Pičetu nitko nije sreo. Još bih se stigao vratiti na galeriju, nitko ne bi ni primijetio da se dogodilo išta više od stanke u redovitom izravnom prijenosu podgoričkog radija. Nisam si mogao pomoći kao sa staroslavenskim pridjevima, enciklopedijske evidencije su mi struka, obično pouzdane kao i druge, mislim evidencije. Ondje me je tko zna otkad čekao akademik Pičeta. Jest, nešto se petljalo kako nije Rus, ali kome je to više važno. U doba kada smo se zbilja upoznali selio se iz bjeloruske provincije u Moskvu, na neko slavno sveučilište, mislim da se zove Lomonosov. Mnogo više od ove priče propalo je kada sam shvatio da nisam uspio izmisliti akademika Pičetu, ali bit će da je važnije što svijeća na našem starom groblju ipak gori i u njegovo ime.